Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-968/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja DI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Novaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4016/2024-15 od 31. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4016/2024-15 od 31. siječnja 2025.,

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I Utvrđuje je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-104/2005, koji je potpisan između tužitelja i tuženika dana 19. siječnja 2005. godine kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,65 % iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju DI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] ukupan iznos od EUR 285.26, sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.godine do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od 1. ožujka 2005. godine do isplate.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u visini 951,55 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2025. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te da tužitelja obveže naknaditi trošak postupka tuženiku, podredno da vrati predmet na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu od 19.01.2005. koja se odnose na obradu kredita kao i zahtjev za isplatu s tog osnova u iznosu od 285,26 EUR sa pripadajućim kamatama.

6. Između stranaka nije sporno da je Županijski sud u Splitu rješenjem poslovni broj Gž-1428/24 od 16. svibnja 2024. ukinuo prvostupanjsku presudu zbog ogluhe, poslovni broj P-976/24 od 1. ožujka 2024.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

9. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

10. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu 19.01.2005. i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da je ugovor o kreditu sa tuženikom sklopio u svrhu kupnje stana koji koristi u osobne svrhe za stanovanje, da glede samih uvjeta ugovora o kreditu nije bilo posebnih pregovora oko uvjeta kredita, da je od tadašnje banke tražio ugovor na uvid prije potpisivanja, međutim da mu je rečeno da je praksa banke da se ugovor dobije na uvid kod javnog bilježnika prilikom potpisivanja, da nije bilo spominjanja bilo kakve tzv. ulazne naknade povodom sklapanja kredita, a ugovor da je bio sklopljen po principu "uzmi ili ostavi", da je pročitao ugovor kod javnog bilježnika, ali glede same naknade obrade kredita da nije tražio posebna pojašnjenja od banke obzirom da mu je novac bio neophodno potreban, kako bih mogao ostvariti kredit za kupnju stana, naprosto da je morao platiti i naknadu koja je odredbom čl. 5. regulirana i da je iznos ulazne naknade bio oko cca 2.000,00 kn ili više,

- da je sud prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv,

- da tuženik sa tužitelje prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita niti mu je istu pojasnio, jer su u pitanju odredbe koje je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (čl. 5. Ugovora) pa da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora, a to da proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja,

- da odredba iz članka 3. Ugovora nije sročena jasno i razumljivo, da se o njoj nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik,

- da je stajalište Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da članak 2., članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, da nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom, da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti,

- da je tuženik iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane i ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega da je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja, to tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita,

- da ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao, međutim, u konkretnom slučaju ta naknada da ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a tuženik tužitelju da uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj da nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu,

- da su banke morale na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime da su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit,

- da je tuženik financijska institucija i odobravanje kredita da je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate, a tuženik da je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita da bi se trebli podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća,

- da je banka bila dužna na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime da je zapravo korisnika dovela u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit,

- da je tužitelj platio ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ali to ne znači da nije imao prigovora na istu,

- da plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 0,65% iznosa kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare obzirom da je zauzeto pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu i isplatu naknade na temelju utvrđenja ništetnosti te odredbe, a ništetnost te odredbi da je utvrđena upravo ovom presudom, to da zastara nije nastupila, odnosno zastarni rok za ta potraživanja još da nije niti počeo teći.

11. Na temelju tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud zaključuje da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca. Između ostaloga, u članku 2.C) predmetnog ugovora da stoji da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknade Kreditora. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Pored toga osnovano tužitelj navodi da tuženik nije dokazao da bi tužitelju dao na uvid Opće uvjete poslovanja niti da se o njima razgovaralo, a posljedično niti o spornoj odredbi. Dakle tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je, da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, pa da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP, a posljedica koje je ništetnost. Stoga da je tuženik banka dužna tužitelju vratiti plaćeni iznos od 285,26 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 01.03.2005. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22 i 156/23– dalje: ZOO).

12. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koja se odnose obradu kredita i neosnovanost prigovora zastare.

13. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je na navedeni način određena naknada za obradu kredita nepoštena a time i ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr.-dalje: ZZP/03) odnosno odredbe čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. ZOO.

14. Kako je navedena odredba ništetna, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju naknadu za obradu kredita u nespornom iznosu od 285,26 EUR, prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), sa zateznom kamatom od dana kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos odobrenog kredita na ime umanjenja istog po osnovi predmetne naknade (čl. 1115. ZOO) po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

15. Neosnovano tuženik u žalbi ističe prigovore-da prvostupanjski sud nije ispitao je li sporna odredba ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a ugovaranje predmetne naknade se ne može smatrati značajnom neravnotežom jer je ista ugovorena radi podmirenja troškova koje je tuženik imao u vezi sa zaključenjem ugovora, da se prvostupanjski sud nije očitovao ni o pretpostavki nepoštenosti u vidu postupanja koje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je zahtjev određenosti i razumljivosti odredbe ispunjen jer je tužitelj kao svaki prosječni potrošač iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 0,65% od iznosa kredita bio sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, te da je time što je tužitelj u cijelosti bez prigovora platio predmetnu naknadu a ugovor u cijelosti ispunjen prije podnošenja tužbe, sve i da je sporna odredba ništetna (a što se osporava) uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značaja.

16. Dakle, prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja pravilno zaključio da je na tuženiku teret dokazivanje činjenice da se prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi, te da tuženik protivno svojoj obvezi tu činjenicu nije dokazao, dok iz stranačkog iskaza tužitelja, te sadržaja samo Ugovora proizlaze naprijed navedene odlučne činjenice. Naime, tuženik niti ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je riječ o standardnom, tipskom ugovoru kojeg je unaprijed sastavila banka, zbog čega se po prirodi stvari o predmetnoj odredbi nije niti moglo pregovarati, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njezin sadržaj jer se radi o unaprijed propisanim općim uvjetima kreditora koje su unesene u predmetni Ugovor. Jednako tako, protivno navodima žalitelja, okolnost da je tužitelj kao prosječni potrošač mogao izračunati i razumjeti koliko iznosi njegova obveza, nema značaj potpune obavijest i informiranosti o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti koju je kao trgovac prije i u vrijeme sklapanja ugovora bio obvezan pružiti tužitelju.

17. Nadalje pored navedenog, protivno žalbenim navodima tuženika, iz same sporne odredbe nije vidljivo na što se odnose troškovi obrade kredita i zašto su određeni baš u navedenom postotku od ukupnog iznosa kredita, niti je tužitelju to objašnjeno prije i prilikom sklapanja Ugovora. Naime, da je riječ o stvarno nastalom trošku obrade kredita, nejasno je zašto bi ga tuženik ugovorio u postotku od odobrenog kredita, a ne u stvarnom iznosu u kojem bi i nastao, pa kako tuženik za svoje navode o trošku obrade kredita nije dao dostatne i valjane razloge, jer i u žalbi općenito navodi da je riječ o troškovima koje je tuženik imao pri zaključenju kredita, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer tužitelj kao slabija ugovorna strana nije imao nikakvu mogućnost da utječe na tu odredbu koju je tuženik unaprijed formulirao, pri tome ne pružajući tužitelju ni jedan razlog i objašnjenje što zapravo plaća kroz tako ugovorenu naknadu obrade kredita, te koju to svoju protučinidbu nudi za te troškove koje bi trebao snositi tužitelj kao potrošač.

18. Također nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare odredivši tijek zatezne kamate od 1. ožujka 2005.

19. Naime, protivno prigovorima žalitelja, vidljivo je da je tijek zatezne kamate određen s danom kada je tuženik naplatio predmetni iznos, pa je od tada dužan platiti zateznu kamatu, pri čemu se obveza plaćanja kamate prosuđuje i po stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

20. Stoga, neutemeljeno tuženik ističe u žalbi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na istaknuti prigovor zastare, imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Budući je o ništetnosti sporne odredbe odlučeno u ovom postupku, time je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare, ocijenivši ga neosnovanim.

21. Isto tako, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja, tužitelj nije sam i bez prigovora platio predmetni iznos naknade, već je tuženik u naprijed navedenim okolnostima u kojima je odredba unesena u Ugovor, iznos naknade naplatio već prilikom prvog korištenja kredita očito tako što je odobreni iznos kredita umanjio za iznos naknade (čl. 5. Ugovora), dok se zabrana koja je bila uzrokom ništetnosti sporne odredbe iz čl. 81. st. 1. ZZP u vidu zabrane sklapanja Ugovora bez pojedinačnog pregovaranja, odnosno postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 12. ZOO), ne može smatrati zabranom manjeg značaja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO.

22. Pravilna je i odluka o trošku postupka koja je valjano zasnovana na odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio sa zahtjevom. Dakle sud je kod utvrđenja visine troška u postupku vodio računa o osnovu i visini zahtjeva, odnosno uspjehu stranaka u postupku, slijedom čega se žalbe ukazuju neosnovanom.

23. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori žalitelja, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu žalitelja valjalo je odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi.

U Splitu, 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac