Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1345/2025-3

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice KM, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnicima iz Vukovara, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-282/2021-30 od 14. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 22. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-282/2021-30 od 14. ožujka 2025. pod točkom I., II. i III. izreke i u ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 166-301/2008., od dana 03.10.2008. godine, kojeg su sklopili tužitelj KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d.. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6., OIB: 14036333877., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6., OIB: 14036333877, da tužitelju KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 11.799,86 eura (slovima: edanaesttisućasedamstodevedesetdevet eura i osamdesetšest centi) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 7,16 eura od 30.11.2008. godine pa do isplate,

- 30,15 eura od 31.12.2008. godine pa do isplate,

- 33,68 eura od 31.01.2009. godine pa do isplate,

- 35,28 eura od 28.02.2009. godine pa do isplate,

- 30,87 eura od 31.03.2009. godine pa do isplate,

- 31,72 eura od 30.04.2009. godine pa do isplate,

- 24,99 eura od 31.05.2009. godine pa do isplate,

- 20,03 eura od 30.06.2009. godine pa do isplate,

- 21,35 eura od 31.07.2009. godine pa do isplate,

- 23,96 eura od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- 23,74 eura od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- 21,10 eura od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- 26,05 eura od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- 30,02 eura od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- 35,67 eura od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- 34,38 eura od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- 42,05 eura od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- 40,59 eura od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- 43,42 eura od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- 67,97 eura od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- 62,91 eura od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- 78,35 eura od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- 73,01 eura od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- 64,44 eura od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- 82,53 eura od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- 105,56 eura od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- 89,26 eura od 31.01.2011. godine pa do isplate,

- 95,53 eura od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- 88,25 eura od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- 89,57 eura od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- 120,38 eura od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- 123,38 eura od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- 149,13 eura od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- 135,90 eura od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- 121,43 eura od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- 119,88 eura od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- 118,76 eura od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- 125,66 eura od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- 131,68 eura od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- 132,49 eura od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- 128,33 eura od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- 131,14 eura od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- 133,05 eura od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- 129,82 eura od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- 130,68 eura od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- 128,25 eura od 31.08.2012. godine pa do isplate,

- 123,08 eura od 30.09.2012. godine pa do isplate,

- 128,67 eura od 31.10.2012. godine pa do isplate,

- 131,35 eura od 30.11.2012. godine pa do isplate,

- 129,40 eura od 31.12.2012. godine pa do isplate,

- 118,85 eura od 31.01.2013. godine pa do isplate,

- 127,81 eura od 28.02.2013. godine pa do isplate,

- 128,59 eura od 31.03.2013. godine pa do isplate,

- 125,08 eura od 30.04.2013. godine pa do isplate,

- 114,17 eura od 31.05.2013. godine pa do isplate,

- 113,89 eura od 30.06.2013. godine pa do isplate,

- 116,57 eura od 31.07.2013. godine pa do isplate,

- 120,87 eura od 31.08.2013. godine pa do isplate,

- 126,82 eura od 30.09.2013. godine pa do isplate,

- 123,75 eura od 31.10.2013. godine pa do isplate,

- 125,93 eura od 30.11.2013. godine pa do isplate,

- 128,39 eura od 31.12.2013. godine pa do isplate,

- 129,93 eura od 31.01.2014. godine pa do isplate,

- 133,17 eura od 28.02.2014. godine pa do isplate,

- 6.040,09 eura od 05.03.2014. godine pa do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da naknadi tužitelju KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.140,45 eura (slovima: dvijetisućestočetrdeset eura i četrdesetipet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.ožujka 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 2.140,45 eura, kao neosnovan.

2. Protiv prvostupanjske presude i to točke I., II. i III. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja s tim da obveže tužitelja da u potpunosti naknadi troškove parničnog postupka tuženiku, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu tečajne razlike.

6. Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika kao kreditorom sklopila 03.10.2008. Ugovor o kreditu br. 166-301/2008, a kojim joj je stavljen na raspolaganje iznos od 47.968,00 CHF i to s rokom vraćanja od 10 godina, odnosno 120 mjesečnih anuiteta kunske protuvrijednosti od 556,71 CHF,

- da je nesporno da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da se radi o kreditu za kupnju traktora,

- da je nesporno da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, da nije sporno ni da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.,

- da nije sporno među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da je nesporno da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018.,

- da je u pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo jesu li tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano je li pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne,

- da je tužiteljica u iskazu navela da je kredit bio namjenski za kupnju traktora, koji je sklopljen kod prednika tuženika, da kada je došla kupiti traktor da je upućena da sklopi kredit u švicarskim francima u Hypo Alpe Adria bank, kojom prilikom joj je bankarica objasnila da je u tom trenutku sklapanje kredita u švicarcima najpovoljnije, da je kredit podigla u privatne svrhe, radi kupnje traktora, a radi obrađivanja vrta i vlastite zemlje, da joj bankarica s kojom je sklopila ugovor nije objasnila rizike vezane za sam ugovor i da je tada po njenim riječima bio najsigurniji kredit sa najpovoljnijom kamatu, da joj prilikom sklapanja ugovora nitko nije objašnjavao ništa vezano za rizike koje bi ovaj ugovor mogao nositi, da je kredit otplatila prije vremena odnosno 2014. i to zbog rasta tečaja, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila zaposlena, da nema obrt niti je član trg. društva te nije koristila porezne olakšice, da traktor nije kupila na OPG, i da je OPG samo dao garancije za osiguranje kredita, a ona više nije nositelj OPG-a, te i dalje koristi predmetni traktor za obrađivanje vrta i voćnjaka, a u vrijeme sklapanja ugovora da je bila nositeljica OPG, da prilikom sklapanja ugovora nije bila prisutna gospođa ŽM koju je tuženik predložio za svjedoka, a koja je taj dan bila odsutna s posla, a ugovor da je sklopila sa gospođom čijeg prezimena se ne sjeća, misli da se zvala K, da je traktor korišten isključivo u osobne svrhe, za potrebe kućanstva, budući je inače u Slavoniji normalno da onaj tko živi na selu ima zemlju i traktor za obrađivanje te zemlje, a traktor da je registriran na njeno osobno ime a ne na OPG,

- da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njeno svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, već da je u samome Ugovoru o kreditu (čl. 2) jasno navedeno da se radi o potrošačkom kreditu pa je nesporno da je tužiteljici kredit odobren kao potrošaču, bez obzora što je potrošač kupio poljoprivrednu mehanizaciju,

- da je tadašnja Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb kao prednik ovdje tuženika preuzela sva prava i obveza tadašnje Slavonske banke d.d. Osijek, pa tako i obveze koje eventualno mogu nastati temeljem utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji je predmet ovoga spora,

- da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, pa da je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 166-301/2008 iznosi 11.799,86 eura, protuvrijednosti 88.906,80 kn,

- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima,

- da nije osnova prigovor zastare i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da je zastara nastupa 15. lipnja 2023., a kako je tužba podnesena 17. lipnja 2021. to potraživanje tužiteljice radi isplate s osnova ugovorene valutne klauzule da nije obuhvaćeno zastarom,

- da su odbijeni dokazni prijedlozi tuženika za čitanjem izjave KML i za njeno saslušanje, i prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika Ilonke Lisonek obzirom iste nisu sudjelovale u pregovorima između tužitelja i tuženika,

- da je odbijen i dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka ŽM, budući iz iskaza tužiteljice proizlazi da navedena svjedokinja uopće nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora, a jednako tako dostava poziva za svjedokinju na adresi tuženika- banke vratila se neuručena s napomenom da ista nije zaposlena u poslovnici, a tuženik da nije dostavio točnu adresu svjedokinje.

7. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 3. 10. 2008. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužiteljici isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 11.799,86 eura sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio odredbe članka 81. stavak 1., članka 83. te članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, kao i odredbe članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07, ukazujući i na odredbe, članka 323., 241., 225. ZOO.

8. Za sada nije moguće prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je zahtjev tužiteljice osnovan jer je žalbenim navodima doveden u sumnju, odnosno utvrđenje da bi tužiteljica imala status potrošača budući da isto nije na dostatan način obrazloženo pa tuženik s pravom u žalbi upire da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno.

9. Prvostupanjski sud je uvidom u Ugovor o kreditu i saslušanjem tužiteljice utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila tužiteljica kao fizička osoba radi kupnje traktora za svoje osobne potrebe, a ne za potrebe OPG-a.

10. Člankom 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj: 111/1993., 34/1999., 121/1999., 122/2000., 118/2003., 107/2007. i 146/2008.), propisano je da je trgovac pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu, s tim da sukladno odredbi st. 3. tog članka individualni poljodjelci nisu trgovci.

11. U vrijeme sklapanja ugovora na snazi je bio Zakon o poljoprivredi („Narodne novine“ broj 66/2001., 83/2002.) kojim je čl. 2. toč. 3. propisano da je poljoprivredno gospodarstvo proizvodno-gospodarska jedinica koja se bavi poljoprivredom, a djeluje kao trgovačko društvo, obrt ili zadruga ako je registrirano za obavljanje poljoprivredne djelatnosti te kao seljačko gospodarstvo ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, točkom 4. je propisano da je seljačko gospodarstvo ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo samostalna gospodarska i socijalna jedinica temeljena na vlasništvu i/ili uporabi proizvodnih resursa i upravljanju obitelji u obavljanju poljoprivredne djelatnosti, a točkom 5. je propisano da je poljoprivrednik fizička osoba na poljoprivrednom gospodarstvu koja se bavi poljoprivredom te posjeduje znanja i vještine o poljoprivredi.

12. Dakle, za istaći je da je sud kao prethodno pitanje dužan nedvojbeno utvrditi tužiteljičino svojstvo potrošača odnosno je li predmetni ugovor - potrošački ugovor i o tom utvrđenju ovisi hoće li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema Zakonu o zaštiti potrošača ili odredbe ZOO, budući da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.) prenesena ne samo u Zakon o zaštiti potrošača (pravila o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba sadržana u čl. 81. - 88 ZZP/03, potom u odredbama čl. 96. -106. ZZP/07 te naposljetku u odredbama čl. 49. - 56. ZZP/14, već djelomično i u odredbe čl. 295. i 296. ZOO.

13. Nadalje prema odredbi čl. 3. toč. 1. alineja 9. ZZP/07 , koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

14. Sud Europske unije je u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C-110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. pa je tako u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) naveo:„S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

15. Dakle, u skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja je u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

16. Temeljem toga, navedena Direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude LN i NN, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i R, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.). Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude LN i NN, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Ž, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 22.).

17. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 33. svojega mišljenja, pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže."

18. Također je sud u obrazloženju presude (točke 22. i 23.) ponovio svoje pravno shvaćanje iz ranijih presuda: "Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C-497/13, EU:C:2015:357, t. 48.). U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."

19. Temeljem navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

20. Sud Europske unije u odluci C-630/17 pod točkom 91. obrazloženja navodi “Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom - odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe - smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini (presuda od **.**.2018., Š, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 32. i navedena sudska praksa).“

21. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazilo bi kako je sud prvog stupnja zauzeo formalistički pristup smatrajući da je presudna okolnost što je tužiteljica u istom navedena kao fizička osoba, a ne kao nositelj OPG-a. Međutim, iz citiranih odluka Suda Europske unije proizlazi da treba zauzeti širi pristup stvari i ovisno o svim okolnostima pojedinog slučaja izvesti zaključak za koje je svrhe Ugovor o kreditu sklopljen, je li u osobne ili poslovne, a ukoliko bi isti bio sklopljen s dvojnom odnosno dvostrukom svrhom, je li veza između navedenog Ugovora i profesionalne djelatnosti tako slaba da postaje u toj transakciji zanemariva.

22. U nastavku postupka imajući u vidu uputu iz ovog ukidnog rješenja i mjerodavno materijalno pravo na koje je ukazano, kao i pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 23. studeni 2023. o teretu dokazivanja svojstva potrošača, ponovnom ocjenom svih izvedenih dokaza pomno ocijeniti tužiteljičin status i za to dati valjane i obrazložene razloge jer ovi izneseni u pobijanoj presudi za sada nisu dovoljni. Ukoliko sud bude smatrao da se radi o potrošačkom ugovoru i da bi traktor bio kupljen za osobne potrebe ili pretežito osobne pri čemu bi ona profesionalna bila zanemariva, onda za takvo utvrđenje treba dati valjanu argumentaciju budući se radi o kupnji traktora za kojeg nije uobičajeno da bi se nabavljao u osobne svrhe, sve to tim više što je i sam tužiteljica iskazala da je bila nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva u vrijeme kupnje. Ukoliko bi bilo utvrđeno da tužiteljica ima status potrošača tada bi dolazile u primjenu sve odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima i Zakona o parničnom postupku, na koje se sud pozivao kada je usvojio tužbeni zahtjev, a ukoliko to ne bi bio slučaj onda u toj situaciji tužiteljici ne bi pripadala potrošačka zaštita, nego eventualno zaštita primjenom odredbe čl. 295. i 296. ZOO ukoliko takav zahtjev proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe.

23. Odredbom čl. 265. st. 1. ZOO propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, a prema stavku 2. prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana

24. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom članka 270. ZOO određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

25. Temeljem navedenog, kako zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije moguće ocijeniti pravilnost u primjeni materijalnog prava valjalo je prihvatiti žalbu tuženika i pobijanu presudu ukinuti sukladno odredbi čl. 370.ZPP.

26. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari ukinuta je i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki III. izreke te će novom odlukom o glavnoj stvari sud prvog stupnja odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP), kao i trošku žalbe (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Splitu, 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac