REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] G 5

Poslovni broj: Us I-1413/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja NJIVICE MIRAMARE d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 00149673900, kojeg zastupa opunomoćenik Marko Zagorac, odvjetnik u Rijeci, A. Starčevića 5, protiv tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor radnih odnosa, zapošljavanja i upućivanja, Rijeka, Lošinjska 16, OIB: 33706439962, radi suzbijanja neprijavljenog rada, 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-116-01/25-02/36, URBROJ: 443-02-02-10-25-1 od 16. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-116-01/25-02/36, URBROJ: 443-02-02-10- 25-1 od 16. srpnja 2025. naloženo je tužitelju da za radnike GD i TD podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje, počevši od dana koji je inspekcijskim nadzorom utvrđen kao početak rada (točka 1.), da u korist Državnog proračuna za svakog neprijavljenog radnika uplati iznos od 2.650,00 eura (točka 2.), uz ostale prateće odluke. Rješenje je doneseno slijedom inspekcijskog nadzora započetog 10. srpnja 2025. te na temelju čl. 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada (Narodne novine br. 151/22.; dalje: Zakon o suzbijanju neprijavljenoga rada) i 70. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu (Narodne novine broj 115/18., 117/21., 67/23., 155/23.; dalje: Zakon o Državnom inspektoratu).

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika zbog povrede odredaba Zakona o općem upravnom postupku. Ističe da se u pobijanom rješenju tuženik poziv na „Zakon“ bez navođenja o kojem zakonu se radi te da je time isto nerazumljivo i protivno čl. 98. st. 5. ZUP-a. Dalje, saslušanje svjedokinja (zatečenih stranih radnica koje ne poznaju hrvatski jezik) da je provedeno putem prevoditelja koji se ne bavi profesionalno prevođenjem s njihovog materinjeg (češkog) ili engleskog jezika, odnosno suprotno čl. 64. st. 3. ZUP-a. Time da su odlučne činjenice utvrđene na temelju nezakonitog dokaza. Slijedom, predlaže sudu poništiti rješenje tuženika i vratiti predmet na ponovni postupak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev i ostaje kod navoda iznijetih u osporavanom rješenju. Vezano uz prigovor povrede čl. 98. st. 5. ZUP-a obrazlaže da je u uvodu pobijanog rješenja izričito navedeno da se isto donosi temeljem čl. 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada (Narodne novine br. 151/22.), uz napomenu da se u daljnjem tekstu taj zakon kraće označava kao „Zakon". U odnosu na prigovor o nezakonitosti saslušanja svjedokinja, ističe kako ZUP ne propisuje obvezu korištenja ovlaštenog prevoditelja ili sudskog tumača, već isključivo dozvoljava saslušanje uz prisutnost prevoditelja. Prevođenje je u konkretnom slučaju obavila DD, zaposlena kod tužitelja kao hotelijersko-turistički tehničar, koja je na zapisnik izjavila da dobro poznaje engleski jezik, a zatečene radnice češkog državljanstva da su se izričito suglasile s takvim načinom prevođenja. Budući da su strane državljanke dobro poznavale engleski jezik, što su i same potvrdile potpisom na zapisnik, prevođenje s hrvatskog na engleski i obratno tuženik smatra zakonitim i prihvatljivim. Povrh toga, naglašava da saslušanje svjedokinja nije ni bilo odlučno za donošenje rješenja jer su radnice neposredno zatečene na radu (ND u pranju čaša, ID u poslužavanju gostiju) te su ispunjeni svi zakonski uvjeti iz čl. 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada već samim neposrednim opažanjem inspektorice. Nadalje upućuje na sadržaj očitovanja odgovorne osobe tužitelja od 15. srpnja 2025. kojim odgovorna osoba sama potvrđuje da radnice nisu bile pravovremeno prijavljene, uz objašnjenje da prijava „nije prošla" zbog nedostatka podataka o OIB-u i školskih ugovora. Slijedom navedenog, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U sporu je održana rasprava kako bi se strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je na temelju odredbe čl. 114. st. 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu ni imale.

6. Iz podataka u spisu sud utvrđuje da je 10. srpnja 2025. viša inspektorica rada tuženika, u suradnji s inspektorom zaštite na radu, turističkom inspektoricom i sanitarnom inspektoricom, provela inspekcijski nadzor zakonitosti rada u poslovnim prostorijama hotela Miramare u [adresa], čiji je vlasnik tužitelj. Inspekcijskim nadzorom je u prostorijama hotela neposredno zatečeno na radu ukupno šest radnika, od kojih i dvije državljanke Češke Republike - GD ND u obavljanju poslova pranja čaša za šankom, te ID u obavljanju poslova konobarice, zatečena u kuhinji hotela pri preuzimanju tanjura s hranom koje je potom iznijela i poslužila gostima na terasi, obje obučene u bijelo plavu mornarsku majicu, crne hlače i crnu pregaču s natpisom Cedevita. Navedeno je evidentirano i fotodokumentacijom u spisu. Provjerom u službene evidencije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o osiguranim osobama po osnovi rada utvrđeno je da za imenovane radnice nije bila podnijeta prijava na obvezno mirovinsko osiguranje ni prije početka rada ni u bilo kojem trenutku do zatjecanja na radu od strane inspektorice, dok su ostale četiri radnice prijavljene po osnovi radnog odnosa kod tužitelja. Strane radnice i prijavljena radnica AD su saslušane kao svjedoci te je njihov iskaz uzet na zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 10. srpnja 2025. (KLASA: 116-01/25-02/948, URBROJ: 443-02-02-10-25-1), a iz kojih proizlazi da su državljanke Češke Republike obavljale ugostiteljske poslove u hotelu tužitelja u radnom vremenu tužitelja. Dalje, iz pisanog očitovanja zastupnika po zakonu tužitelja od 15. srpnja 2025. proizlazi da „prijava za radnice, češke državljanke zatečene u neprijavljenom radu u hotelu Miramare u [adresa], nije prošla zbog neimanja OIB-a i nedostave školskih ugovora, te da su na dan saznanja tih informacija radnice zatečene od inspektorice", kao i da su radnice dostavile potpisane ugovore za rad, no da su se u konačnici odlučile za školske ugovore koje nisu mogle dostaviti. Slijedom utvrđenja iz inspekcijskog nadzora su pobijanim rješenjem od 16. srpnja 2025. naložene mjere iz čl. 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada.

7. Odredba čl. 3. st. 2. t. 1. Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada propisuje da je neprijavljeni rad u užem smislu rad koji s obzirom na narav i vrstu rada i ovlasti poslodavca ima obilježje radnog odnosa, a nije zakonito ugovoren ili nema valjanu pravnu osnovu, odnosno za koji nije uspostavljena odgovarajuća prijava na obvezna osiguranja u skladu s posebnim propisima te u smislu toga Zakona obuhvaća, među ostalim, obavljanje rada bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada, s prvim danom početka rada odnosno na odgovarajuće radno vrijeme.

8. Odredba čl. 7. st. 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada propisuje da je nadležni inspektor dužan u roku od osam dana od dana utvrđenja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. toga Zakona rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika odnosno koji je u skladu s člankom 6. istoga Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplatu iznosa od 2650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, sukladno naputku o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba.

9. Odredbom čl. 112. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. , 119/22.; dalje: Zakon o mirovinskom osiguranju) propisano je da su obveznici dužni dostaviti podatke o početku osiguranja za radnike najranije osam dana prije početka rada, a najkasnije prije početka rada.

10. U konkretnom predmetu je odlučno jesu li zatečeni radnici obavljali poslove koji imaju obilježje radnog odnosa te jesu li prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada i s prvim danom početka rada.

11. Tužitelj nije iznio niti jedan konkretan i obrazložen prigovor kojim bi osporio da poslovi koje su zatečene radnice obavljale za njega nemaju obilježja rada za koji se zasniva radni odnos. Suprotno tome, tuženik je pravilno, na temelju utvrđenih činjenica, zaključio da su navedene radnice obavljale poslove u ime i za račun tužitelja, u okviru njegove registrirane djelatnosti (ugostiteljstvo), u njegovom poslovnom prostoru (hotel Miramare), tijekom njegovog radnog vremena te koristeći njegovu opremu. Slijedom navedenog, i ovaj sud utvrđuje da predmetni poslovi, s obzirom na njihovu narav i vrstu te ovlasti poslodavca, imaju sva bitna obilježja radnog odnosa, odnosno nesamostalnog rada.

12. Navedeno proizlazi ne samo iz iskaza saslušanih svjedoka, već i neposrednog opažanja više inspektorice rada, fotodokumentacije i uvida u službene evidencije nadležnog tijela. Uz navedeno, tužitelj vlastitim navodima od 15. srpnja 2025. nedvosmisleno potvrđuje da su radnice radile za tužitelja i da prijava nije bila podnesena. Tužitelj sadržaj zapisnika nije ni osporavao.

13. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, sud nadalje razmatra i prigovore tužitelja koji se odnose na način provođenja dokaznog postupka i povrede pravila postupka.

14. U tom smislu valja ukazati da čak i kada bi iskaz radnika saslušanih u svojstvu svjedoka bio odlučan za utvrđivanje činjenica odlučnih za rješavanje ove upravne stvari, osnovano tuženik ukazuje da se u upravnom postupku saslušanje svjedoka koji ne poznaje jezik na kojem se vodi postupak provodi putem prevoditelja (čl. 64. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku, Narodne novine br. 47/09., 110/21.; dalje: ZUP), koji ne mora imati svojstvo ovlaštenog sudskog tumača. To proizlazi iz nastavka navedene odredbe, gdje se tumač navodi u svjetlu podrednog načina saslušanja gluhog odnosno nijemog svjedoka, ali i iz odredbi čl. 162. st. 1. i 4. ZUP-a gdje se pojmovi prevoditelja i tumača također koriste zasebno. Dodatno, odredba čl. 64. st. 3. ZUP-a ne sadržava nikakav uvjet glede formalnih kvalifikacija, ovlaštenja ili profesionalnog statusa prevoditelja, kako to smatra tužitelj. DD, koja je obavila prevođenje, na zapisnik od 10. srpnja 2025. je izjavila da dobro poznaje engleski jezik, a zatečene radnice su vlastoručnim potpisom na zapisniku potvrdile suglasnost s takvim načinom prevođenja i izjavile da dobro poznaju engleski jezik, čime su same otklonile eventualnu jezičnu prepreku. U takvim okolnostima ne postoji zakonska osnova za zaključak da je ovim postupanjem povrijeđeno pravo svjedokinja na razumijevanje postupka. Stoga ovaj sud prigovor o nezakonitosti dokaza pribavljenog saslušanjem svjedokinja uz prisutnost prevoditelja koji nije ovlašteni sudski tumač niti profesionalni prevoditelj cijeni neosnovanim.

15. U odnosu na prigovor povrede odredbe čl. 98. st. 5. ZUP-a, sud isti smatra neosnovanim. Naime, navedena odredba propisuje da rješenje mora sadržavati, među ostalim, pravnu osnovu, tj. propise na temelju kojih je isto doneseno. Tužitelj tvrdi da je ta odredba povrijeđena jer tuženik navodi samo „Zakon". Međutim, ZUP ne zahtijeva ponavljanje punog naziva propisa na svakom mjestu u rješenju, dovoljna je jednokratna identifikacija koja nedvosmisleno upućuje na propis, a što je u konkretnom slučaju učinjeno u uvodu rješenja punim navođenjem naziva i broja Narodnih novina uz napomenu da se u daljnjem tekstu taj zakon kraće označava kao „Zakon". Stoga ovaj sud pri pozivanju tuženika na „Zakon“ u obrazloženju pobijanog rješenja ne nalazi nezakonitosti.

16. Slijedom svega navedenoga, i ovaj sud utvrđuje da su HD i ID obavljale poslove koji s obzirom na narav i vrstu rada imaju obilježje radnog odnosa u smislu odredbe čl. 3. st. 2. t. 1. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada, a da ih tužitelj nije prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada niti do trenutka zatjecanja na radu, što je izravno suprotno i odredbi čl. 112. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju. Slijedom, tuženik je pravilno postupio sukladno čl. 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada te donio pobijano rješenje s naloženim mjerama u propisanom roku.

17. Visina obveze uplate, utvrđena u točki 2. pobijanog rješenja, određena je pravilnom primjenom odredbe čl. 7. st. 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada.

18. Slijedom navedenoga, sud je stajališta kako osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je isto pozivom na naprijed citirane zakonske odredbe ocijenjeno zakonitim pa je valjalo na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u t. I. izreke ove presude.

19. O trošku upravnog spora, sud je odlučio odgovarajućom primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

U Rijeci 21. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).