REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1590/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja LJS, vlasnika OBRTA ZA USLUGE I TURIZAM [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb i tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Perić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 402,23 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1925/2025 od 4. veljače 2026., 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1925/2025 od 4. veljače 2026. u točkama I. i III. njene izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom tuženiku je naloženo s osnove naknade za izvršeni rad na popravku štete nastale na vozilu u vlasništvu društva BKS LEASING CROATIA d.o.o., tuženikovog osiguranika (primatelj leasinga CAR FLEET MANAGEMENT d.o.o.), s osnove ugovora o kasko osiguranju i na temelju ugovora o ustupu tražbine između njega i tužitelja, isplatiti tužitelju iznos od 402,23 EUR (čl. 9., čl. 80. st. 1., čl. 81. st. 1., čl. 82. st. 1., čl. 84. st. 1. i čl. 1085. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZOO); čl. 10. st. 1., čl. 464.a i 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljev zahtjev je odbijen kao neosnovan u iznosu od 402,23 EUR; tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 164,81 EUR i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen je kao neosnovan u iznosu od 164,81 EUR i 13,27 EUR.

2. Tuženik je protiv ove presude u točkama I. i III. njene izreke podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka. On je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno pravno okvalificirao predmet spora kao zahtjev za naknadu štete, umjesto kao spor radi ispunjenja ugovorne obveze iz ugovora o kasko osiguranju, zbog čega smatra da je spor trebalo raspraviti primjenom ugovornih odredaba, osobito Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila kao sastavnog dijela ugovora o osiguranju. U tom smislu žalitelj ističe da iz odredaba Uvjeta proizlazi pravo osiguratelja odrediti mjesto popravka vozila, odnosno organizirati i izvršiti popravak, kao i pravo ograničiti obvezu naknade na iznos troška popravka u servisima na koje je osiguranik bio upućen.

3. Nadalje, žalitelj ističe da je prvostupanjski sud samovoljno primijenio materijalno pravo odstupajući od, prema žalbenim navodima, ustaljene i dosljedne sudske prakse u istovrsnim predmetima, osobito glede primjene ugovornih uvjeta kod dobrovoljnog kasko osiguranja. U tom smislu navodi da različito pravno shvaćanje u predmetima iste činjenične i pravne naravi dovodi do arbitrarnosti u primjeni prava, povrede načela pravne sigurnosti i jednakosti svih pred zakonom te posljedično i povrede prava na pravično suđenje.

4. Nadalje, tuženik je u žalbi naveo da je prvostupanjski sud propustio primijeniti načelo pacta sunt servanda, jer nije dao odlučno značenje ugovornim odredbama koje, prema žalitelju, uređuju opseg njegove obveze, niti je uzeo u obzir sudsku praksu i pravna shvaćanja na koja se žalba poziva glede obvezujuće snage ugovornih uvjeta u dobrovoljnom ugovornom osiguranju. U tom kontekstu tuženik smatra da je pogrešno zaključeno kako je dužan naknaditi razliku troškova popravka iznad iznosa koji je priznao i isplatio.

5. Pored navedenoga, tuženik je ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na institut doprinosa oštećenika nastanku odnosno povećanju štete iz čl. 1092. ZOO-a. On drži da je njegov osiguranik, odbijanjem popravka u preporučenim servisima i odabirom skupljeg servisa bez prethodne provjere cijene popravka, pridonio povećanju štete, zbog čega je, prema žalbi, tužbeni zahtjev trebalo odbiti ili barem ocjenjivati uz primjenu pravila o podijeljenoj odgovornosti odnosno sniženju naknade.

6. Tuženik nadalje pobija odluku o zateznim kamatama, navodeći da cesijom na tužitelja nije preneseno pravo na kamate, kao i da kamate ne mogu teći prije donošenja sudske odluke kojom je utvrđena obveza i visina potraživanja, pozivajući se pritom na čl. 1089. st. 2. ZOO-a. Uz to je istakao da su za dospijeće eventualne obveze mjerodavne odredbe uvjeta osiguranja.

7. Tuženik je također u žalbi naveo da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, navodeći postojanje povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a zbog navodnih proturječnosti, nedostatka razloga o odlučnim činjenicama te neočitovanja prvostupanjskog suda na prigovore istaknute tijekom postupka, osobito u vezi pravne naravi spora, primjene ugovornih uvjeta i pitanja doprinosa oštećenika povećanju štete.

8. Također je istakao da postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP -a, tvrdeći da mu je onemogućeno raspravljanje jer prvostupanjski sud nije proveo predložene dokaze, osobito saslušanje svjedoka, pribavljanje podataka o cijenama rada u drugim servisima te provođenje vještačenja radi utvrđenja opravdane cijene popravka.

9. Tuženik posebno pobija i odluku o troškovima postupka, smatrajući da je ona ovisna o uspjehu u sporu te slijedom žalbenih navoda osporava i njezinu zakonitost. Slijedom navedenoga predložio je drugostupanjskom sudu preinačiti, odnosno podredno ukinuti presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu.

10. Tuženikova žalba nije osnovana.

11. Nakon što je presuda prvostupanjskog suda ispitana u pobijanom dijelu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud utvrđuje da je u pobijanom dijelu ona pravilna i zakonita.

12. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP -a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10., 13. i 14. ZPP -a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Ovu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se ovaj sud nije upuštao u ocjenu tuženikovih žalbenih navoda takve naravi.

13. U odnosu na žalbeni razlog arbitrarnosti pobijane presude, žalitelj arbitrarnost izvodi iz same činjenice da prvostupanjski sud nije prihvatio pravno shvaćanje koje žalitelj zagovara, što samo po sebi ne predstavlja samovoljnu primjenu prava. Samovoljna (arbitrarna) primjena prava pretpostavlja očito proizvoljno, nerazumno ili pravno neobrazloženo odstupanje, a ne puko neslaganje stranke s pravnim stajalištem suda.

14. Prvostupanjski sud nije odlučivao bez razloga niti protivno pravu bez obrazloženja, već je iznio jasne i dostatne razloge o pravnoj naravi spora, primjeni Zakona o obveznim odnosima, odnosu ugovornih uvjeta i zakonskih pravila, te se izrijekom očitovao o praksi na koju se pozivao. To isključuje arbitrarnost.

15. Tuženikovo pozivanje u žalbi na „ustaljenu praksu” ne čini svako drukčije pravno shvaćanje samovoljnim. Sud nije vezan pravnim shvaćanjem koje stranka smatra pravilnim, niti pojedinačnim odlukama na koje se žalba poziva na način da bi svako eventualno drukčije pravno vrednovanje automatski predstavljalo povredu čl. 14. ili 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14).

16. Nije ostvareno ni činjenično polazište žalbenog navoda o odstupanju od ustaljene sudske prakse, jer se i sam prvostupanjski sud u obrazloženju pozvao na praksu ovog drugostupanjskog suda koja podupire zauzeto pravno shvaćanje. Prema tome, nije riječ o neobrazloženom odstupanju od ustaljene prakse, nego upravo o odluci utemeljenoj na jednom pravcu postojeće sudske prakse.

17. Tuženikovi žalbeni navodi o povredi pravne sigurnosti, jednakosti pred zakonom i prava na pravično suđenje ostali su na razini izvedenog zaključka, bez pokazivanja na koji bi način pobijana presuda bila očito proizvoljna ili ustavnopravno neprihvatljiva. Takvo paušalno pozivanje ne čini žalbeni razlog osnovanim.

18. Ovaj sud ne nalazi bitnih povreda odredaba parničnog postupka pri donošenju pobijane presude na koje pazi po službenoj dužnosti niti onih na koje žalba upire.

19. Predmet spora vezan je uz tužiteljev zahtjev za isplatu dijela neplaćene naknade za njegov rad na popravku vozila tuženikovog osiguranika oštećenog u prometnoj nezgodi. Tužitelj svoju tražbinu temelji na obavljenom radu i ugovoru o ustupu tražbine sklopljenom s tuženikovim osiguranikom (čl. 80. st. 1. i čl. 82. ZOO-a).

20. Među strankama nije sporna šteta i broj sati utrošen na popravku oštećenog vozila. Među strankama je sporna tužiteljeva aktivna legitimacija, cijena sata rada, za koju tuženik tvrdi da je previsoka te je li je ovaj popravak bilo moguće izvršiti po nižoj cijeni kod ovlaštenih servisera koje on preporučuje. Odatle i utužena razlika između osnovice stvarnih troškova popravka vozila u iznosu od 911,34 EUR te iznosa osigurnine koju je isplatio tuženik od 509,11 EUR, u utuženom iznosu od 402,23 EUR.

21. Prvostupanjski sud je utvrdio sve potrebne činjenice i izveo sve relevantne dokaze, pravilno primijenio materijalno pravo te donio pobijanu presudu uz detaljno i jasno obrazloženje koje prihvaća i ovaj sud.

22. Ovaj sud prihvaća kao pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda da je u ovoj pravnoj stvari riječ o novčanoj tražbini koju je bilo moguće na zakoniti način ustupiti tužitelju (čl. 80. st. 1. ZOO-a). Odatle i tužiteljeva aktivna legitimacija u ovom sporu s obzirom na to da je tužitelj u ovom pogledu stupio u prava tuženikovog osiguranika u odnosu na iznos iz tužbenog zahtjeva. Tužitelj je o sklapanju ovog ugovora uredno obavijestio tuženika (čl. 82. ZOO-a).

23. I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da tuženik ne može obvezati svog osiguranika da se za popravak štete obrati točno određenim serviserima niti da može jednostrano određivati cijenu sata rada servisera. Takvo stajalište je već zauzela sudska praksa, a jednako mišljenje dala je i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja u dopis Klasa: 034-08/18-01/093 Ur. broj: 580-09/84-220- 043 od 20. veljače 2020.

24. Uvažavajući sve okolnosti ovog slučaja, ovaj sud ocjenjuje da pravo osiguranika na slobodan izbor servisera ima prednost pred navodnom „dužnošću“ da prihvati popravljača kojeg mu je ponudio tuženik.

25. Neosnovano se tuženik poziva i na načelo pacta sunt servanda, jer primjena ugovornih uvjeta ne može dovesti do ograničenja prava osiguranika na punu naknadu osigurnine izvan onoga što proizlazi iz zakona i valjano ugovorenih obveza. Ugovorne odredbe na koje se žalitelj poziva ne mogu se tumačiti na način da osiguratelju daju pravo jednostrano ograničiti opseg svoje obveze naknade štete protivno mjerodavnom materijalnom pravu.

26. U tom smislu ocjenjuje se da se tuženikov osiguranik, u ovom konkretnom slučaju, opisanim postupanjem nije pridonio povećanju štete u smislu čl. 1092. st. 1. ZOO-a. Pritom ovaj sud primjećuje da sporovi ove vrste, koji se vode radi minimalnih razlika između profesionalnih sudionika unatoč očitoj mogućnosti njihova mirnog rješavanja, nepotrebno opterećuju sudsku zaštitu i stvaraju troškove nerazmjerne vrijednosti predmeta spora. Obveza postupanja u smislu smanjenja visine nastale štete obvezuje obje ugovorne strane iz ugovora o osiguranju. Da je tuženik u tom smislu postupao s dužnom pažnjom i u cilju mirnog rješenja spornog odnosa, mogao je izbjeći razvoj situacije u kojoj je došlo do ustupa tražbine, pokretanja parničnog postupka i posljedičnog višestrukog povećanja troškova u odnosu na vrijednost samog spora.

27. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što nije proveo predložene dokaze niti dao razloge za njihovo odbijanje, čime bi mu bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom. Prvostupanjski sud je time postupio u skladu s odredbom čl. 220. st. 2. ZPP-a, prema kojoj sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica.

28. Suprotno tim žalbenim navodima, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud jasno naveo razloge zbog kojih je odbio izvođenje predloženih dokaza (saslušanje svjedoka, izvođenja dokaza prometnim vještačenjem i pribavljanjem podataka o cijenama rada drugih servisera), ocijenivši ih nevažnima za donošenje odluke, jer se odlučne činjenice mogu utvrditi iz provedenih dokaza, osobito iz isprava u spisu (računa, izvida štete, cjenika tužitelja i ugovora o ustupu tražbine). Okolnost da postoje i drugi serviseri koji iste radove obavljaju po nižim cijenama sama po sebi nije pravno odlučna za opseg štete.

29. Predmet spora nije bio u tome može li se predmetno vozilo popraviti po nižoj cijeni kod drugih servisera niti koja je prosječna tržišna cijena rada, već je odlučno bilo pitanje predstavlja li stvarno nastali trošak popravka kod tužitelja štetu koju je tuženik dužan nadoknaditi. U takvim okolnostima pravilno je prvostupanjski sud zaključio da izvođenje dokaza na okolnost usporednih cijena rada kod drugih servisera nije odlučno za ishod spora.

30. Stoga odbijanjem navedenih dokaznih prijedloga tuženiku nije uskraćeno pravo na raspravljanje pred sudom niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a.

31. Pored toga, tuženik neosnovano dovodi u sumnju vjerodostojnost tužiteljevog cjenika i računa. Prvostupanjski sud je prihvatio tužiteljev cjenik kao vjerodostojan, uz obrazloženje da nema okolnosti koje bi upućivale na to da tužitelj prema drugim klijentima primjenjuje drugačije cijene, dok tuženik tijekom postupka nije iznio konkretne činjenice niti predložio dokaze koji bi takvu sumnju učinili osnovanom. Sama tvrdnja da postoje servisi s nižom cijenom rada ne dovodi u pitanje stvarno nastali trošak niti osnovanost tužbenog zahtjeva.

32. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava pravo tužitelja na zatezne kamate, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su na tužitelja, kao primatelja tražbine, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a, ustupom tražbine prešla i sporedna prava uključujući i pravo na zakonske zatezne kamate (čl. 29. st. 1. ZOO-a).

33. Također, neosnovan je prigovor da zatezne kamate ne mogu teći prije donošenja sudske odluke. Naime, obveza tuženika na naknadu štete nastala je već nastupom osiguranog slučaja i podnošenjem odštetnog zahtjeva, pa je tuženik, kao dužnik novčane obveze, u zakašnjenju od trenutka kada je bio dužan ispuniti svoju obvezu, a ne tek od donošenja sudske odluke kojom se ta obveza utvrđuje.

34. Slijedom navedenog, svi istaknuti žalbeni razlozi tuženika u ovom dijelu ocjenjuju se neosnovanima. Tuženikov osiguranik ima pravo na puno obeštećenje iz ugovora o osiguranju čijoj visini nije doprinio, a tužitelj pravo na s njegove strane ustupljenu mu tražbinu iz tužbenog zahtjeva uključujući i pravo na zakonske zatezne kamate na utuženi iznos (čl. 29. ZOO-a). Stoga je odlučeno kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 22. travnja 2026.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac