REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1475/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Denis Lauc, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb i 1. tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885 i 2. tuženika LOVAČKO DRUŠTVO ZA UZGOJ, ZAŠTITU I LOV DIVLJAČI „ŠLJUKA“, Šićtarjevo, Velika Kosnica, OIB: 32797942338, radi isplate iznosa od 837,00 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1654/2019-50 od 11. listopada 2024., 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1654/2019-50 od 11. listopada 2024. u odnosu na drugotuženika.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženici solidarno isplate iznos od 837,00 EUR s osnove regresnog zahtjeva, jer je on svom osiguraniku čije je vozilo oštećeno u naletu na srnu na cesti, isplatio upravo taj iznos s osnove osigurnine (čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO).

2. Tužitelj je protiv ove presude podnio žalbu osporavajući njenu osnovanost. On drži da je prvotuženik dobro znao da državna cesta s kojom upravlja prolazi kroz otvoreno lovište, a tijekom postupka nije dostavio bilo koji dokaz niti je tvrdio da je poduzeo sve što je potrebno da se spriječi nastanak ovakvog štetnog događaja. S druge strane, tužitelj drži da je drugotuženik postupio nemarno kada nije zatražio da prvotuženik na području nezgode postavi znak „divljač na cesti.“ U ovoj pravnoj stvari tužitelj drži da za ovu štetu tuženici odgovaraju solidarno, prvotuženik zbog neodgovarajućeg održavanja prometnice, a drugotuženik po načelu uzročnosti, jer divljač u ovim okolnostima predstavlja opasnu stvar.

3. Presudom ovog suda poslovni broj Pž-4614/2024-2 od 24. prosinca 2024. tužiteljeva žalba djelomično je uvažena, a djelomično odbijena kao neosnovana, tako da je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, dok je u odnosu na prvotuženika preinačena na način da je prvotuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 837,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.983,94 EUR.

4. Protiv ove presude tužitelj je podnio reviziju. U reviziji tužitelj prije svega polazi od toga da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1801/25 od 27. kolovoza 2025., dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja o kojem praksa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, i to pitanja primjenjuju li se na utvrđivanje odgovornosti za štetu nastalu naletom vozila na divljač na cesti opće odredbe o odgovornosti za štetu iz Zakona o obveznim odnosima, ako odgovornost nije utvrđena na temelju posebnih propisa, odnosno niti prema čl. 50. Zakona o cestama, niti prema odredbama Zakona o lovstvu, niti prema pravilima o odgovornosti vozača prema propisima o sigurnosti prometa na cestama. Time revident već u polazištu osporava pravni pristup prema kojem bi se predmet imao riješiti isključivo na temelju posebnih propisa, bez istodobnog ispitivanja dosega općih pravila obveznog prava.

5. Polazeći od toga, revident prije svega osporava pravno shvaćanje izraženo u ranijoj drugostupanjskoj odluci da je odgovornost drugotuženika kao lovoovlaštenika u konkretnom slučaju isključena. U tom dijelu ističe da je drugostupanjski sud pogrešno protumačio odnos Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje: ZOC) i Zakona o lovstvu, jer je, prema njegovu stajalištu, neopravdano dao odlučujući značaj samo odredbi čl. 50. ZOC-a, a pritom isključio ili barem nepravilno suzio doseg pravila o odgovornosti lovoovlaštenika prema Zakonu o lovstvu i Zakonu o obveznim odnosima. Revident izrijekom navodi da se ne može prihvatiti pravno shvaćanje prema kojem bi u štetnim događajima nastalim na cesti za njegovu odgovornost bila mjerodavna samo odredba čl. 50. ZOC-a, dok bi odgovornost lovoovlaštenika bila svedena tek na iznimne situacije vezane uz provođenje skupnog lova.

6. U vezi s tim, revident posebno naglašava da odredba čl. 50. ZOC -a uređuje odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom, i to odgovornost po osnovi krivnje za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta divljači, pri čemu prema st. 2. toga članka pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar, odgovara za takvu štetu ako javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Međutim, po stajalištu revidenta, iz te odredbe ne proizlazi da je zakonodavac želio isključiti ili derogirati odštetnu odgovornost lovoovlaštenika, nego samo urediti jednu posebnu osnovu odgovornosti upravitelja ceste. Upravo zato revident smatra da je pogrešan zaključak prema kojem bi postojanje te posebne norme samo po sebi isključilo potrebu primjene pravila Zakona o lovstvu i Zakona o obveznim odnosima.

7. Nadalje, revident svoj pravni stav temelji na shvaćanju da divljač koja se slobodno kreće u prirodi predstavlja opasnu stvar u smislu čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a, zbog čega za štetu koju takva stvar uzrokuje odgovara njezin vlasnik, odnosno u okolnostima konkretnog slučaja lovoovlaštenik. U tom dijelu revizija izričito tvrdi da je riječ o objektivnoj odgovornosti, dakle odgovornosti koja se ne zasniva na krivnji, pa stoga, po stajalištu revidenta, nije odlučno je li lovoovlaštenik poduzimao pojedine mjere radi sprječavanja štete niti je odlučno što u vrijeme štetnog događaja nije bio u tijeku lov, jer bi provođenje lova predstavljalo samo posebnu, dodatnu osnovu njegove odgovornosti, a ne jedinu osnovu. Drugim riječima, revident tvrdi da je drugostupanjski sud pogrešno poistovjetio pitanje posebne odgovornosti lovoovlaštenika zbog skupnog lova s pitanjem njegove opće objektivne odgovornosti za štetu od divljači.

8. U prilog tome revident se poziva i na odredbe Zakona o lovstvu koje su bile mjerodavne u vrijeme nastanka štetnog događaja, odnosno na Zakon o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09, 14/14 i 62/17; dalje: ZOL), pri čemu ukazuje na razvoj zakonskog uređenja odgovornosti za štetu od divljači. U presudi prvostupanjskog suda, koju revident analizira i osporava, citirano je da je prema čl. 86. st. 3. Zakona o lovstvu iz 2005. odgovornost za štetu na divljači snosio vozač ako nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, a u protivnom lovoovlaštenik lovišta u kojem je šteta nastala, dok je čl. 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 75/09) izmijenio čl. 86. na način da za štetu na vozilu odgovara vozač ako nije prilagodio brzinu, a inače pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala, s tim da iznimno štetu snosi ovlaštenik prava lova ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova. Revident smatra da se iz tih odredbi ne može izvesti zaključak da je odgovornost lovoovlaštenika u svim ostalim slučajevima potpuno isključena, osobito ne kada se istodobno imaju na umu opća pravila Zakona o obveznim odnosima o objektivnoj odgovornosti za opasnu stvar.

9. Revident zatim posebno napada pravni zaključak drugostupanjskog suda da je odgovornost drugotuženika isključena zato što se srna na cesti nije našla zbog organiziranog i od lovoovlaštenika odobrenog lova. Po njegovu shvaćanju, takvo obrazloženje neopravdano sužava osnovu odgovornosti lovoovlaštenika samo na situacije u kojima postoji neposredna veza sa skupnim lovom, iako iz sustava mjerodavnih propisa, a osobito iz pravila o objektivnoj odgovornosti, proizlazi da lovoovlaštenik može odgovarati i kada se lov nije provodio. Revident stoga smatra da drugostupanjska odluka u tom dijelu ne pridonosi ujednačavanju sudske prakse, nego odstupa od nje, osobito od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se i sam poziva.

10. Uz to, revident posebno ističe i pitanje obveze lovoovlaštenika u vezi s prometnom signalizacijom. Poziva se na to da je u parničnom postupku nesporno utvrđeno kako drugotuženik, kao lovoovlaštenik, nije od prvotuženika zatražio postavljanje prometnog znaka „divljač na cesti“, iako je prema čl. 50. st. 2. ZOC -a upravo zahtjev osobe koja gospodari lovištem pretpostavka za označavanje javne ceste prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. U vezi s time revident dodatno upućuje na odredbu čl. 22. st. 31. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama, prema kojoj znak „divljač na cesti“ (A44) označuje posebno opasna mjesta na kojima divljač često prelazi preko ceste, te iz toga izvodi zaključak da je upravo lovoovlaštenik, kao subjekt koji raspolaže saznanjima o migracijama i uobičajenim prijelazima divljači, dužan identificirati takva mjesta i o njima obavijestiti upravitelja ceste radi pokretanja postupka postavljanja znaka. Po stajalištu revidenta, drugostupanjski sud toj okolnosti nije dao odgovarajući značaj.

11. Dalje, revident izrijekom navodi da drugostupanjski sud nije smio ostati samo na analizi posebnih propisa ako je smatrao da na njihovoj osnovi nije moguće utvrditi odgovornost bilo kojeg od mogućih štetnika. Prema njegovu shvaćanju, u takvoj procesnoj i materijalnopravnoj situaciji sud je morao posegnuti za općim pravilima izvanugovorne odgovornosti za štetu iz Zakona o obveznim odnosima i to od čl. 1045. do čl. 1110. ZOO-a, a osobito za pravilima o odgovornosti za opasnu stvar iz čl. 1063. do čl. 1067. ZOO-a. Revizija, dakle, ne zastupa samo tezu o paralelnom postojanju više normativnih režima, nego i tezu o nužnosti njihove kumulativne ili barem sukcesivne primjene, tako da se nakon ispitivanja pretpostavki iz posebnih propisa mora ispitati i postoji li odgovornost po općim pravilima obveznog prava.

12. U prilog takvom shvaćanju revident se poziva i na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-6264/214 od 4. ožujka 2015., iz kojeg citira da odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištima, kao i načela na kojima se ta odgovornost zasniva, nisu predmet uređenja Zakona o cestama, nego su i nadalje uređeni Zakonom o lovstvu i općim propisima obveznog prava, odnosno čl. 1063. do 1067. ZOO-a, te da osporenim čl. 50. st. 1. ZOC-a ta odgovornost nije derogirana. Time revident želi pokazati da je pravno pogrešno tumačenje prema kojem bi uvođenje čl. 50. ZOC-a isključilo objektivnu odgovornost lovoovlaštenika, budući da je i Ustavni sud izrijekom zauzeo suprotno stajalište.

13. Konačno, revident svoju argumentaciju dodatno osnažuje pozivanjem na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, osobito na odluku poslovni broj Rev-166/2024 od 24. rujna 2024., na koju se poziva i rješenje o dopuštenju revizije poslovni broj Revd-1801/25. U toj odluci, kako se navodi u reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ponovio shvaćanje da za štetu nastalu naletom vozila na divljač koja se nalazila na cesti lovoovlaštenik, odnosno njegov osiguratelj u smislu čl. 964. st. 1. ZOO-a, i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti sukladno odredbama čl. 1063. do 1067. ZOO-a u vezi s čl. 76. st. 2. ZOL-a, kao i da se takav subjekt može osloboditi od odgovornosti samo ako dokaže pretpostavke iz čl. 1067. ZOO-a, dakle, da šteta potječe od nepredvidivog uzroka izvan stvari koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, odnosno da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe koju nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti. Time revident zaključuje da je drugostupanjski sud zanemario ne samo opće propise nego i aktualno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o objektivnoj odgovornosti lovoovlaštenika za štetu nastalu naletom vozila na divljač na cesti.

14. Sažeto, sadržaj revizije usmjeren je na tezu da je pobijana drugostupanjska presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava zato što je odgovornost za predmetnu štetu promatrala preusko, gotovo isključivo kroz odredbu čl. 50. ZOC-a i kroz iznimku vezanu uz skupni lov iz Zakona o lovstvu, a da pritom nije pravilno uzela u obzir da odgovornost lovoovlaštenika za štetu od divljači, kao objektivna odgovornost, i nadalje postoji na temelju Zakona o lovstvu i općih pravila Zakona o obveznim odnosima. U tom okviru revident je zatražio odgovor na dopušteno pravno pitanje i posljedično preispitivanje pravilnosti pravnog zaključka da drugotuženik u konkretnom slučaju ne odgovara za nastalu štetu.

15. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revd-1801/25 od 27. kolovoza 2025., dopuštena je revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja od značaja za jedinstvenu primjenu prava, a potom je odlučujući o podnesenoj reviziji ukinuta drugostupanjska presuda i predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje.

16. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske polazi od toga da se odgovornost za štetu nastalu naletom vozila na divljač na javnoj cesti ne može ocjenjivati isključivo kroz odredbe jednog propisa, već je potrebno razmotriti odnos i međusobnu primjenu odredbi Zakona o cestama, Zakona o lovstvu i općih odredbi Zakona o obveznim odnosima, osobito onih koje uređuju odgovornost za štetu od opasne stvari.

17. Pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske ističe da odredba čl. 50. ZOC -a, kojom je uređena odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom za štetu nastalu naletom na divljač po osnovi krivnje, ne isključuje niti derogira odgovornost lovoovlaštenika uređenu posebnim propisima i općim pravilima obveznog prava, već ti normativni režimi postoje paralelno i potrebno ih je primijeniti u svjetlu utvrđenih činjenica konkretnog slučaja.

18. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske upućuje na pravno shvaćanje prema kojem divljač koja se slobodno kreće u prirodi predstavlja opasnu stvar u smislu odredbi čl. 1063. do 1067. ZOO-a, slijedom čega lovoovlaštenik može odgovarati po načelu objektivne odgovornosti za štetu koju takva divljač prouzroči, neovisno o postojanju njegove krivnje, osim ako dokaže postojanje razloga za oslobođenje od odgovornosti iz čl. 1067. toga Zakona.

19. Polazeći od navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da drugostupanjski sud u pobijanoj odluci nije u cijelosti primijenio mjerodavno materijalno pravo, jer nije ispitao pretpostavke odgovornosti drugotuženika kao lovoovlaštenika prema pravilima o objektivnoj odgovornosti, niti je razmotrio postoje li razlozi za njegovo oslobođenje od odgovornosti u smislu čl. 1067. ZOO-a, već je odgovornost tog tuženika isključio isključivo pozivanjem na odredbe Zakona o lovstvu koje se odnose na posebne situacije, poput obavljanja skupnog lova.

20. Slijedom toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske upućuje drugostupanjski sud da u ponovnom postupku, imajući u vidu iznesena pravna shvaćanja, ispita odgovornost svih potencijalnih štetnika primjenom relevantnih posebnih propisa, ali i općih pravila o odgovornosti za štetu, osobito u dijelu koji se odnosi na objektivnu odgovornost za opasnu stvar, te da nakon potpune i pravilne primjene materijalnog prava donese novu, zakonitu odluku.

21. Tužiteljeva žalba u odnosu drugotuženika nije osnovana.

22. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud ocjenjuje da je ona u odnosu na drugotuženika pravilna i zakonita.

23. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP -a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP -a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Ovu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se ovaj sud nije upuštao u ocjenu eventualnih žalbenih navoda takve naravi.

24. Predmet spora vezan je uz regresni zahtjev za štetu nastalu na osobnom vozilu u prometu na državnoj cesti. Točnije, ovdje je riječ o regresnom zahtjevu osiguratelja za naknadu za štetu koju je pretrpio njegov osiguranik zbog naleta njegovog vozila na srnu na cesti.

25. Do prometne nezgode došlo je 8. kolovoza 2017., u Velikoj Gorici u desnom prometnom traku državne ceste kojom upravlja prvotuženik, a koja prolazi kroz lovište kojim upravlja drugotuženik. Rezultati dokaznog postupka ukazuju da je do prometne nezgode došlo zbog naleta vozila tužiteljevog osiguranika na srnu na cesti.

26. Među strankama nije sporno da tužiteljev osiguranik nije pridonio nastanku ove nezgode i posljedično nastanku štete na njegovom vozilu.

27. Među strankama je sporno je li drugotuženik odgovoran za štetu koju je pretrpio tužiteljev osiguranik na temelju objektivne odgovornosti, polazeći od pravnog shvaćanja prema kojem bi srna na cesti predstavljala opasnu stvar u smislu odredbi čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a.

28. Polazeći od pravnih shvaćanja izraženih u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud je u ponovnom postupku ispitao odgovornost drugotuženika i primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima koje uređuju objektivnu odgovornost za štetu od opasne stvari. Međutim, i uz takav pristup, ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu tih odredbi na način kako to tvrdi tužitelj.

29. Naime, iako Vrhovni sud Republike Hrvatske polazi od pravnog shvaćanja da divljač koja se slobodno kreće u prirodi može predstavljati opasnu stvar u smislu odredbi čl. 1063. do 1067. ZOO-a, to pravno shvaćanje po ocjeni ovog suda ne isključuje obvezu da se i u svakom pojedinom slučaju ispita imaju li konkretna životinja i konkretne okolnosti štetnog događaja obilježja opasne stvari u smislu tih odredbi, kao i postoji li pravno relevantna osnova za odgovornost određene osobe.

30. U tom smislu, ovaj sud prije svega ističe da srna kao divlja životinja, po svojim prirodnim svojstvima, ponašanju i načinu života, ne predstavlja izvor povećane opasnosti za okolinu u smislu čl. 1063. ZOO-a. Riječ je o plahoj, neagresivnoj i za čovjeka bezopasnoj životinji, koja ne stvara opasnost za ljude i njihovu imovinu sama po sebi, već do štetnih posljedica dolazi tek u kontaktu s prometom motornih vozila na javnim cestama.

31. Pri tome ovaj sud smatra potrebnim dodatno naglasiti da prevladavajući pristup sudske prakse, koji divljač na cesti kvalificira kao opasnu stvar, nije u usklađen s temeljnim razlozima postojanja instituta objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari. Takav pristup, naime, propušta uzeti u obzir samu bit pojma opasne stvari i svrhu zbog koje zakonodavac za štetu od takve stvari propisuje odgovornost njezina vlasnika ili imaoca.

32. U teoriji i praksi opasnom stvari smatra se svaka pokretna ili nepokretna stvar koja, po svom postojanju, uporabi, položaju, osobinama ili nedostacima, stvara povećanu opasnost za okolinu, i to takvu opasnost koja postoji i unatoč poduzetim mjerama povećane pažnje, ali koja je ipak barem djelomično podložna nadzoru i kontroli njezina imatelja. Upravo ta mogućnost kontrole predstavlja jednu od ključnih pretpostavki za primjenu pravila o objektivnoj odgovornosti.

33. Naime, smisao objektivne odgovornosti nije samo u raspodjeli rizika, već i u tome da se imatelja opasne stvari potakne na povećani stupanj pažnje u upravljanju i nadzoru nad stvari koja zbog svojih svojstava predstavlja izvor opasnosti, što nužno pretpostavlja postojanje barem određene razine kontrole nad takvom stvari.

34. Stoga se opasnost u konkretnim situacijama poput ove ne nalazi u samoj srni, već u prometu motornih vozila koja se kreću javnim cestama, a koja se u sudskoj praksi dosljedno smatraju opasnim stvarima upravo zbog svoje mase, brzine i energije kojom raspolažu, uz koje predstavljaju trajnu opasnost za okolinu.

35. U tom kontekstu, pitanje je li nešto opasna stvar ne može se apstraktno vezati uz samu činjenicu postojanja određene životinje na cesti, već se mora ocjenjivati u odnosu na to na to predstavlja li ta stvar, u ovom slučaju biće, izvor povećane opasnosti za okolinu, što u odnosu na divljač po ocjeni ovog suda nije slučaj.

36. Prihvaćanje suprotnog stajališta vodilo bi do pravno neodrživih zaključaka, jer bi se tada i čovjek koji se zatekne na kolniku mogao smatrati opasnom stvari, budući da se posljedice naleta vozila na čovjeka bitno ne razlikuju od naleta na divljač.

37. U tom smislu, činjenica da se srna kao slobodno živo biće, koje nije u stanju prepoznati granice između lovišta i javne ceste, nađe na kolniku, ne čini je opasnom stvari, već je riječ o prirodnom i predvidivom kretanju divljači u prostoru koji nije fizički odvojen od prometnice. Zapravo je riječ je o zadiranju čovjeka i stvari s kojima upravlja (vozilima) u njihovo prirodno stanište.

38. Stoga ovaj sud drži da postoje ozbiljni razlozi za preispitivanje u sudskoj praksi uvriježenog tumačenja prema kojem se divljač na cesti kvalificira opasnom stvari.

39. Dodatno, treba imati u vidu da divljač u pravnom smislu, dok je živa i slobodna u prirodi, ne predstavlja stvar u vlasništvu određene osobe, već se u pravilu smatra dobrom bez vlasnika (res nullius), sve dok nije zakonito ulovljena ili drugačije stečena.

40. U tom smislu, za postojanje odgovornosti za štetu od opasne stvari nužno je da postoji njezin vlasnik (čl. 1064. ZOO-a), odnosno osoba koja nad tom stvari ima određeni stupanj vlasti, nadzora i mogućnosti upravljanja, što u odnosu na slobodno živu divljač očito nije slučaj, budući da se njezino kretanje ne može nadzirati, predvidjeti niti na učinkovit način ograničiti.

41. Slijedom toga, lovoovlaštenik se ne može bez daljnjega izjednačiti s vlasnikom divljači u smislu odredbi čl. 1064. ZOO-a, pa se već i iz tog razloga ne može automatski smatrati nositeljem objektivne odgovornosti za svaku štetu koju divljač eventualno prouzroči izvan područja njegovog neposrednog djelovanja.

42. S tim u vezi treba imati u vidu da vlasnik divljači u Republici Hrvatskoj nije pojedinac, već je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i uživa njezinu osobitu zaštitu (čl. 3. st. 1. ZOL-a). Divljač u lovištu smatra se vlasništvom Republike Hrvatske, dok lovoovlaštenik stječe pravo gospodarenja divljači, uključujući uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova, ali time ne stječe pravo vlasništva nad njom, jer divljač kao slobodno živo biće neprekidno mijenja prostor kretanja i nema stalnog gospodara (presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske od 18. lipnja 2019., poslovni broj U-I/4249/2018).

43. Navedeno pravno uređenje ne proturječi shvaćanju da divljač, dok je slobodna u prirodi, u građanskopravnom smislu ne predstavlja stvar u vlasništvu određene osobe, već potvrđuje da se ne radi o stvari nad kojom bi pojedini subjekt imao onu razinu faktične i pravne vlasti koja je pretpostavka za primjenu pravila o odgovornosti za opasnu stvar.

44. Pritom je odlučno i to da se predmetni štetni događaj nije dogodio u vezi s obavljanjem lova, niti je utvrđeno da je drugotuženik poduzimao bilo kakvu radnju ili propust koji bi bio u uzročnoj vezi s nastankom štete. Srna se na javnoj cesti našla kao posljedica svog prirodnog kretanja, a ne kao posljedica aktivnosti drugotuženika, pa izostaje pravno relevantna uzročna veza između djelatnosti lovoovlaštenika i nastale štete.

45. Na pravilnost navedenog zaključka o izostanku pravno relevantne uzročne veze ne utječe činjenica da na predmetnoj dionici ceste nije bio postavljen prometni znak „divljač na cesti.“ Međutim, iako odredba čl. 50. st. 2. ZOC-a polazi od toga da se označavanje ceste odgovarajućom prometnom signalizacijom veže uz zahtjev osobe koja gospodari lovištem, sama činjenica da takav znak nije bio postavljen nije dostatna za zaključak o drugotuženikovoj odgovornosti za predmetnu štetu.

46. Prometni znak „divljač na cesti“ ima isključivo funkciju upozorenja sudionicima u prometu na povećanu mogućnost izlaska divljači na kolnik, a ne sprječavanja kretanja divljači, pa njegovo eventualno nepostojanje ne može biti u uzročnoj vezi s izlaskom srne na kolnik niti samo po sebi predstavljati uzrok nastanka štetnog događaja. Stoga se eventualni drugotuženikov propust da inicira postavljanje takvog znaka, i kada bi postojao, u okolnostima ovog konkretnog slučaja ne može smatrati odlučnim i pravno relevantnim uzrokom nastale štete, osobito kada je riječ o šteti nastaloj na javnoj cesti kojom upravlja prvotuženik, a ne na području lovišta kojim gospodari drugotuženik.

47. U tom smislu, čak i kada bi se prihvatilo da divljač u određenim situacijama može predstavljati opasnu stvar, drugotuženik bi se u ovom slučaju, u smislu čl. 1067. ZOO-a, oslobodio odgovornosti, budući da šteta potječe od uzroka koji se nalazi izvan njegove sfere utjecaja i kontrole, a koji nije mogao spriječiti, izbjeći niti otkloniti. Naime, slobodno kretanje divljači preko neograđene javne ceste predstavlja tipičan primjer događaja koji lovoovlaštenik, unatoč eventualnim mjerama gospodarenja lovištem, ne može u potpunosti spriječiti.

48. Dakle, čak i kada bi se hipotetski prihvatilo shvaćanje da divljač predstavlja opasnu stvar, dosljedna primjena pravila o objektivnoj odgovornosti vodila bi zaključku da za štetu odgovara njezin vlasnik, odnosno Republika Hrvatska (čl. 1064. ZOO-a), a ne lovoovlaštenik, što dodatno dovodi u pitanje održivost takvog pristupa.

49. Također još jednom je za naglasiti da javna cesta na kojoj se dogodio štetni događaj ne predstavlja dio lovišta u smislu odredbi čl. 9. do 11. ZOL -a, već izdvojeno područje kojim upravlja pravna osoba zadužena za upravljanje i održavanje cesta. Lovoovlaštenik nema ovlasti upravljanja niti osiguravanja sigurnosti prometa na takvim cestama, pa se odgovornost za stanje sigurnosti na njima ne može prenijeti na njega.

50. Slijedom svega navedenog, ovaj sud nalazi da u ovom konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za drugotuženikovu odgovornost ni prema pravilima o objektivnoj odgovornosti za opasnu stvar iz čl. 1063. do 1067. ZOO -a niti prema posebnim propisima, pa je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je u odnosu na drugotuženika odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

51. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 22. travnja 2026.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac