Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-452/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije: [adresa]), zastupane po punomoćnici Ines Ferlin, odvjetnici u Umagu, protiv tuženika Evocash Europe Sociedad Limitada, OIB: 06551234371, Calle Ruiz Zorrilla 1/3, Castellon, Kraljevina Španjolska, zastupanog po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: P- 767/2022-21 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: P-767/2022-21 od 19. prosinca 2024. u točki I. izreke i dosuđujućem dijelu točke II. izreke.

II. Odbijaju se zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

III. U nepobijanom dijelu točke II. izreke kojim je odbačen zahtjev tuženika za naknadu troška sudske pristojbe prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je Ugovor o zajmu EC-2022-7580 od 24. lipnja 2022. zaključen između stranaka ništetan pravni posao, te da se tuženiku naloži da tužiteljici naknadi troškove postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 750,00 EUR, dok je odbačen kao preuranjen zahtjev tuženika za naknadu troška u iznosu od 100,00 EUR s osnova sudske pristojbe za odgovor na tužbu.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženiku da joj naknadi troškove postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio žalbene navode tužiteljice, ističući da se na predmetni Ugovor o zajmu ne može primijeniti hrvatsko pravo, jer se radi o ugovoru s međunarodnim elementom kod kojeg su stranke izabrale inozemno pravo kao mjerodavno, pa tuženik nije imao obvezu registrirati se u Republici Hrvatskoj za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja. Predložio je odbiti žalbu kao neosnovanu i dosuditi mu trošak sastavljanja odgovora na žalbu.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je Ugovor o zajmu EC-2022- 7580 od 24. lipnja 2022. sklopljen u elektroničkom obliku između tuženika kao zajmodavca i tužiteljice kao zajmoprimca ništetan pravni posao.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave i saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da nije sporno da je između stranaka zaključen Ugovor o zajmu EC-2022-7580 od 24. lipnja 2022., sredstvom daljinske komunikacije, odnosno putem internetske stranice tuženika

- da iz čl. 1. navedenog Ugovora proizlazi da je zajmoprimac od zajmodavca zatražio isplatu zajmu u iznosu od 8.000,00 HRK, nakon čega je zajmodavac poslao zajmoprimcu pisanu Obavijest o odobrenju zajma, te se ugovor sklapa temeljem Standardnih informacija koje je zajmodavac dostavio zajmoprimcu prije sklapanja Ugovora i koje predstavljaju njegov sastavni dio

- da je čl. 2. navedenog Ugovora određeno da će se smatrati da je ovaj Ugovor sklopljen od strane zajmoprimca u trenutku kada zajmoprimac zajmodavcu pošalje SMS ili poruku putem elektroničke pošte kojom, sukladno primljenim uputama, potvrdi zajmodavcu da zahtjeva isplatu zajma, te se između ugovornih stranaka smatra da slanje navedene SMS poruke od strane zajmoprimca ima jednaki pravni učinak kao i običan elektronički potpis Ugovora o zajmu, te da je Ugovor sklopljen od strane zajmodavca u trenutku kad zajmodavac isplati zajam na račun zajmoprimca

- da je tužiteljica podnošenjem zahtjeva putem internetske stranice zajmodavca za odobrenje zajma prihvatila primjenu njegovih Općih uvjeta poslovanja, koji predstavljaju sastavni dio Ugovora i koje je tuženik dostavio tužiteljici

- da se navedenim Ugovorom o zajmu tuženik obvezao isplatiti tužiteljici zatraženi iznos zajma (8.000,00 tadašnjih HRK), umanjeno za troškove obrade u iznosu od 100,00 HRK, dok se tužiteljica obvezala vratiti zajam zajedno sa fiksnom pristojbom u iznosu od 4.000,00 HRK, što ukupno iznosi 12.000,00 HRK, u roku od 120 dana od dana zaključenja Ugovora, prema otplatnom planu koji joj je dostavljen kao prilog Ugovoru

- da je temeljem navedenog Ugovora, istoga dana, tuženik isplatio tužiteljici na račun otvoren kod Privredne banke Zagreb d.d. iznos od 7.900,00 HRK, dok je tužiteljica prije odobrenja zajma, odnosno prije nego što je potvrdila isplatu , bila informirana o ukupnom iznosu kojeg će trebati vratiti zajmodavcu od 12.000,00 HRK

- da je tužiteljica u tri navrata tražila odgodu vraćanja zajma, te zbog toga (prema navodu tuženika na ime naknade za odgodu roka oplate) tuženiku uplatila ukupno 5.200,00 HRK, za koji iznos dug nije umanjen

- da tužiteljica ugovornu obvezu s osnova povrata pozajmljene svote i fiksne pristojbe nije ispunila

- da iz sadržaja Ugovora ne proizlazi namjena zajma, dok je tužiteljica u svom iskazu navela da je zajam zatražila zbog teške financijske situacije, dakle za svoje privatne svrhe

- da se radi o potrošačkom ugovoru i da se tužiteljica ima smatrati potrošačem

- da je tuženik pravna osoba registrirana u [adresa], gdje mu je i sjedište

- da tuženik u predmetnom slučaju nije obavljao djelatnost potrošačkog kreditiranja u Republici Hrvatskoj, pa nije trebao ishoditi odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja u Republici Hrvatskoj

- da su ugovorne strane zaključenim ugovorom suglasno izabrale primjenu prava Kraljevine Španjolske.

7. Na temelju utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud je prije svega zaključio da je mjerodavno pravo koje se primjenjuje na ugovorni odnos stranaka pravo Kraljevine Španjolske. Međutim, prema stajalištu prvostupanjskog suda za predmetnu pravnu stvar relevantan je Ugovor o funkcioniranju Europske Unije (SL C 202, 7.6.2016.), koji hijerarhijski ima višu pravnu snagu od nacionalnih zakona, a kojim je u čl. 56. st. 1. propisana zabrana ograničenja slobode pružanja usluga unutar Unije u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene, te u čl. 57. st. 3. - da, ne dovodeći u pitanje odredbe poglavlja o pravu poslovnog nastana, osoba koja pruža neku uslugu može, u svrhu pružanja te usluge, privremeno obavljati svoju djelatnost u državi članici u kojoj se usluga pruža, i to prema istim uvjetima koje ta država propisuje za svoje državljane. Stoga, cijeneći da se temeljnim aktima Europske unije uklanja svaka diskriminacija prema pružatelju usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na osnovi njegove državne pripadnosti, dakle i prema ovdje tuženiku, te ukida svako ograničenje kad je ono takve prirode da zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnima djelatnosti pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici, čime je prema shvaćanju prvostupanjskog suda obuhvaćena i situacija iz predmetne pravne stvari, dakle da bi bio ništetan ugovor o zajmu sklopljen s vjerovnikom koji nema odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja u Republici Hrvatskoj, jer bi se radilo o diskriminaciji u smislu citiranih odredaba čl. 56. st. 1. i čl. 57. st. 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, prvostupanjski sud je po tužiteljici istaknuti razlog ništetnosti ugovora (jer je zaključen s vjerovnikom koji nema odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja u Republici Hrvatskoj) ocijenio neosnovanim, te je tužbeni zahtjev odbio.

8. U žalbi tužiteljica osporava stajalište prvostupanjskog suda o mjerodavnom pravu i neprimjeni nacionalnog zakonodavstva, navodeći da takav stav dovodi do dezavuiranja pravnog poretka Republike Hrvatske, te diskriminacije hrvatskih pružatelja usluga potrošačkog kreditiranja u odnosu na inozemne pružatelje tih usluga potrošačima u Republici Hrvatskoj. Tvrdi da se odredbe čl. 21. i čl. 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK-a) na jednak način primjenjuju na sve vjerovnike (domaće ili inozemne) koji na području Republike Hrvatske odobravaju ili obećavaju odobriti kredit u okviru poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Nadalje, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Uredbu (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, 4.7.2008., dalje: Uredba Rim I), odnosno propustio primijeniti čl. 6. navedene Uredbe koji nosi naslov „Potrošački ugovori“, u dijelu koji upućuje na primjenu odredaba hrvatskog potrošačkog zakonodavstva. Također, ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a zbog kontradiktornih zaključaka prvostupanjskog suda, poglavito o okolnosti je li tuženik obavljao poslovnu djelatnost na području Republike Hrvatske, te u svezi toga zaključak da mu nije bilo potrebno odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske jer nije obavljao djelatnost potrošačkog kreditiranja u Republici Hrvatskoj. Ukazuje da je predmetni Ugovor o zajmu sklopljen kao izravna posljedica tuženikovih napora da dostupnim sredstvima daljinske komunikacije (oglašavanjem) na području Republike Hrvatske nudi i obećava odobriti potrošačke kredite ciljano hrvatskim potrošačima, slijedom čega na odnos stranaka treba primijeniti kogentne norme čl. 21. i čl. 19.j ZPK-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tužitelj ice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, a niti neku drugu bitnu povredu na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Naime, ispitujući pobijanu presudu utvrđeno je da je izreka presude razumljiva, ne proturječi sebi ni razlozima presude te su u obrazloženju iznijeti razlozi o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza.

10. U konkretnom slučaju tužiteljica tvrdi da je tuženik na području Republike Hrvatske pružao, odnosno nudio usluge potrošačkog kreditiranja, za što nije imao odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, pa da je zaključeni Ugovor o zajmu od 24. lipnja 2022., sukladno odredbi čl. 19.j st. 1. ZPK-a, ništetan pravni posao.

11. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe čl. 56. st. 1. i čl. 57. st. 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, kojima je propisano slobodno kretanje osoba, usluga i kapitala te zabrana svake diskriminacije prema pružatelju usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na osnovi njegove državne pripadnosti, ujedno u točki 24. obrazloženja navodeći da tuženik nije obavljao djelatnost potrošačkog kreditiranja na području Republike Hrvatske, pa mu nije bilo potrebno odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja u Republici Hrvatskoj. Pravilna je odluka prvostupanjskog suda kojom je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o zajmu, no iz razloga koji se iznose u nastavku ovog obrazloženja.

12. Prije svega valja navesti da imajući u vidu da je tuženik pravna osoba sa sjedištem u [adresa] u čiju profesionalnu djelatnost spada odobravanje pozajmica, koji svoje profesionalne djelatnosti usmjerava i na Republiku Hrvatsku nudeći hrvatskim građanima usluge tzv. brzih online potrošačkih zajmova putem različitih internet stranica prilagođenih hrvatskom tržištu te da je predmetni Ugovor o zajmu obuhvaćen opsegom tih aktivnosti i sklopljen uz primjenu Standardnih europskih informacija tuženika o potrošačkim kreditima, kao i da je uobičajeno boravište tužiteljice u [adresa] i da ništa ne ukazuje da bi tužiteljica predmetni ugovor zaključila u obavljanju svoje struke ili profesije, očito je da je riječ o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 6. st. 1. Uredbe Rim I, koji u smislu tog propisa podliježe pravu države u kojoj potrošač (tužiteljica) ima uobičajeno boravište, dakle hrvatskom pravu.

12.1. Na primjenu hrvatskoga prava ne utječe činjenica da su stranke ugovorile primjenu prava Kraljevine Španjolske. To stoga što je ugovorna odredba prema kojoj je ugovor uređen pravom države članice u kojoj se nalazi sjedište trgovca sadržana u općim uvjetima ugovora koji je sklopljen elektroničkim putem između trgovca i potrošača. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ju je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) sastavio unaprijed pa potrošač stoga nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. U skladu s tumačenjem Suda Europske unije u presudi C - 821/2021 od 14. rujna 2023., Club La Costa i dr., toč. 69. do 74. i tamo citiranoj praksi tog Suda, valja navesti da se u poglavlju II. Uredbe Rim I predviđaju jedinstvena pravila kojima se utvrđuje načelo prema kojem se prednost daje volji stranaka. U tom pogledu, u skladu s općim pravilom iz čl. 3. Uredbe Rim I, na ugovor se primjenjuje pravo koje su stranke izabrale. Međutim, stavkom 1. tog članka zahtijeva se da izbor bude izričit ili da jasno proizlazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja. Kada je riječ o odredbama o izboru mjerodavnog prava, potrošač uživa posebnu zaštitu, uspostavljenu Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ), koja se temelji na zamisli da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. U tom je kontekstu Sud Europske unije već presudio da je odredba o izboru mjerodavnog prava - koja je sadržana u općim uvjetima prodaje prodavatelja robe ili pružatelja usluge i o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, prema kojoj se na ugovor o kojem je riječ primjenjuje pravo države članice u kojoj je sjedište dotičnog poduzetnika - nepoštena odredba u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ zato što se njome potrošača o kojem je riječ dovodi u zabludu jer kod njega ostavlja dojam da se na taj ugovor primjenjuje samo to pravo, a da ga se ne obavještava o činjenici da na temelju čl . 6. st. 2. Uredbe Rim I. uživa i zaštitu koju mu osiguravaju prisilne odredbe prava koje bi bilo mjerodavno u nedostatku te odredbe (presuda Verein für Konsumenten- information, C 191/15 od 28. srpnja 2016.), tj. prava one države u kojoj ima uobičajeno boravište. Zbog toga je ugovorna odredba o primjeni španjolskog prava na predmetni ugovor nepoštena i ne može imati učinak prema tuž iteljici, pa je sukladno čl. 6. st. 1. Uredbe Rim I za predmetni ugovor mjerodavno hrvatsko pravo.

13. Odrednom čl. 293. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ bro j 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO-a) propisano je da je ugovor sklopljen elektroničkim putem kad su se strane suglasile o bitnim sastojcima (st. 1.), te da se ponuda učinjena elektroničkim putem smatra ponudom nazočnoj osobi, ako se u konkretnom slučaju može na izjavu odmah dati protuizjava (st. 2.).

14. Osim toga, pitanje sklapanja ugovora u elektroničkom obliku (putem interneta) regulirano je i odredbama specijalnog propisa - Zakona o elektroničkoj trgovini („Narodne novine“ broj 173/03, 67/08, 36/09, 130/11, 30/14, 32/19, dalje: ZET-a). Tim zakonom je propisno da se njime uređuje pružanje usluga informacijskog društva, odgovornost davatelja usluga informacijskog društva, te pravila u vezi sa sklapanjem ugovora u elektroničkom obliku (čl. 1. st. 1.), zatim da su ugovori u elektroničkom obliku ugovori što ih pravne i fizičke osobe u cijelosti ili djelomično sklapaju elektroničkim putem koristeći elektronička, optička ili slična sredstva, uključujući, ali ne ograničavajući se na prijenos Internetom (čl. 2. toč. 6.), nadalje da je sklapanje ugovora moguće elektroničkim putem, odnosno u elektroničkom obliku, te da se ponuda i prihvat ponude mogu dati elektroničkim putem , odnosno u elektroničkom obliku (čl. 9. st. 1. i 2.), kao i da je ugovor u elektroničkom obliku sklopljen onog trenutka kad ponuditelj primi elektroničku poruku koja sadrži izjavu ponuđenog da prihvaća ponudu, te da su ponuda i prihvat, te druga očitovanja volje poduzeta elektroničkim putem, primljena onog trenutka kada im osoba kojoj su upućena može pristupiti (čl. 15. st. 1. i 2.).

15. Polazeći od naprijed navedenih, ali i ostalih odredbi navedenog specijalnog propisa, u konkretnom slučaju riječ je o sklapanju ugovora posjetom, posredstvom internet veze, web stranice ponuditelja. Dakle, jedan od kontrahenata (u konkretnom slučaju tužiteljica) putem internet veze dolazi na web stranicu drugog kontrahenta (u konkretnom slučaju tuženika kao zajmodavca), na kojoj se nudi sklapanje točno određenog ugovora (ugovora o zajmu), i to pod točno određenim uvjetima navedenim na tim stranicama, a posjetitelj te stranice klikom miša na točno određenom mjestu ili slanjem SMS poruke točno određenog sadržaja (kao u slučaju tužiteljice) iskazuje svoju volju o prihvaćanju tih uvjeta i o prihvaćanju ponude za sklapanje ugovora, čime je navedeni ugovor i sklopljen. Obzirom da su obje ugovorne strane online - u neposrednom kontaktu koji se odvija na web stranici, tako zaključeni ugovor smatra se ugovorom među prisutnim osobama. Opće je pravilo hrvatskog obveznog prava (čl. 252. st. 2. ZOO-a) da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude. U skladu s tim, u slučaju sklapanja ugovora na web stranici ponuditelja mjesto njegova sjedišta odnosno prebivališta je mjesto sklapanja ugovora.

16. Prema tome, predmetni Ugovor o zajmu zaključen u elektroničkom obliku internet pristupom na web stranicu zajmodavca, nije ugovor koji je zaključen u Republici Hrvatskoj, već se radi o ugovoru zaključenom u državi sjedišta ponuditelja za njegovo sklapanje (Kraljevini Španjolskoj). Stoga pružanje navedenih financijskih usluga (davanje zajma) u takvom obliku ne spada u doseg odredbe čl. 21. ZPK-a, odnosno za sklapanje predmetnog Ugovora o zajmu (izvan teritorija Republike Hrvatske) tuženiku kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud nije trebalo odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja. Slijedom toga, suprotno tvrdnjama žaliteljice, nema mjesta primjeni ni odredbe čl. 19.j st. 1. ZPK-a kojom je propisana ništetnost ugovora o kreditu sklopljenog od strane vjerovnika koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranje, koja odredba se primjenjuje isključivo na ugovore o potrošačkom kreditiranju sklopljene na teritoriju Republike Hrvatske.

17. Iz navedenih razloga, ne upuštajući se u ocjenu ostalih žalbenih navoda tužiteljice kojima pobija utvrđenja prvostupanjskog suda koja nisu od odlučnog značenja, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, primjenjujući pri tome u odnosu na odluku o troškovima postupka (točka II. izreke) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

18. Obzirom da tužiteljica nije uspjela sa žalbom, njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

19. Tuženiku nije priznat trošak sastavljanja odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za odluku o žalbi (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

20. Točka II. izreke prvostupanjske odluke u dijelu kojim je odbačen zahtjev tuženika za naknadu troška sudske pristojbe nije pobijana žalbom, pa ista u tom dijelu ostaje neizmijenjena.

Varaždin, 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer