Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-298/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Anti Mihaljeviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-1440/2023-35 od 16. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika te se potvrđuje točka I. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-1440/2023-35 od 16. siječnja 2026.

II. Preinačuje točka II. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-1440/2023-35 od 16. siječnja 2026. na način da se odbija zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 7.173,68 EUR sa zateznim kamatama od 23. prosinca 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija, a djelomično se prihvaća žalba tuženika pa se odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-1440/2023-35 od 16. siječnja 2026. preinačuje i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, u točci I. izreke, utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 7. stavka 1. ugovora o namjenskom kreditu broj 3206523830/06 sklopljenog 21. travnja 2006. kojom je među strankama ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 7.173,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 23. prosinca 2015. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 2.348,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od

16. siječnja 2026. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 3206523830/06 od 21. travnja 2006. te kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u tom potrošačkim ugovoru u odnosu na koji su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK) 18. prosinca 2015. zaključile dodatak ugovoru o kreditu (dalje: dodatak ugovoru o kreditu).

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 21. travnja 2006. u Dugom Selu između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o stambenom kreditu (za adaptaciju obiteljske kuće) s ugovorenim iznosom kredita od 71.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 4,90% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od četrnaest godina

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu sklopljenom 21. travnja 2006. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača"

– Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Zagrebačke banke d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003-2007) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelost i informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj ica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 63.459,02 kn /8.422,51 EUR[1] /.

- da su stranke 18. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/2015)

- da je taj dodatak ugovoru o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je izračune konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a

- da zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF tekle od dana kada su plaćeni do 22. prosinca 2015. iznose 2.708,32 EUR

- da je iznos preplate utvrđen u konverziji iznosio 3.957,15 EUR

- da se preplata koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti i to na način da se sukcesivno, kod plaćanja budućeg anuiteta, iznos do najviše 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrdio ništetnom te je kao pravnu posljedicu njezine ništetnosti naložio tuženiku vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja te ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 7.173,68 EUR. Pritom je iznosu ukupne glavnice plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (8.422,51 EUR) dodao osamostaljene (uglavničene) zakonske zatezne kamate koje su na ukupni iznos od 8.422,51 EUR tekle od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do 22. prosinca 2015. i koje ukupno iznose 2.708,32 EUR te je od tog zbroja oduzeo 3.957,15 EUR kao preplatu utvrđenu u konverziji. (8.422,51 EUR + 2.708,32 EUR - 3.957,15 EUR = 7.173,68 EUR). Pritom je ocijenio neosnovanim prigovore zastare te je zaključio da tužiteljica sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu nije u potpunosti obeštećena za štetne posljedice koje su nastale primjenom ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF te da sklopljeni dodatak ugovoru nije od značaja za osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8.1. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Žalbeni navodi obiju stranaka u bitnome se iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima dodatka ugovoru o kreditu na utuženi kondikcijski zahtjev pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, može ispitati. Iz nje se jasno može utvrditi što je njome odlučeno i zbog čega. Zbog toga nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik.

10.1. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika.

10.2. Činjenica da tuženik u žalbi osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da je sporna ugovorna odredba otplati kredita uz valutnu klauzulu CHF nepoštena (i ništetna) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitne povreda postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a zbog navodne povrede članka 8. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka.

11. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

12. Za odgovoriti je žalitelju da osim što pravilnost utvrđenja da je riječ o potrošačkom ugovoru proizlazi iz pravilne ocjene iskaza tužiteljice, činjenica da je riječ o potrošačkom ugovoru proizlazi već iz nesporne činjenice da su u odnosu na predmetni ugovor o namjenskom kreditu stranke 18. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama glave IV.a ZPK-a - „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“, a čemu ne bi bilo mjesta da tužiteljica nema svojstvo potrošača s obzirom na to da se prema članku 19.a ZPK - a tom glavom uređuju obveze vjerovnika i potrošača, a konverzija je provedena u skladu s člankom 19.e ZPK-a nakon što je tuženik potrošaču (tužiteljici) dostavio izračun konverzije i prijedlog izmijenjenog ugovora o kreditu. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužiteljica sporni ugovor o kreditu sklopila kao potrošač iz članka 3. točke 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003, dalje: ZZP/2003).

13. Pravilno žalitelj u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom. Ta je činjenica, međutim, neodlučna. Ugovorna odredba o otplati kredita s valutnom klauzulom u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/2003. U skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da odredba o valutnoj klauzuli iz članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora nije prisilna zakonska odredba. Zbog toga neosnovano tuženik u žalbi implicira da je riječ o ugovornoj odredbi koja je, u smislu odredbe članka 80. stavak 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi. Imajući na umu da je u kolektivnom sporu ocijenjena netransparentnom, neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

14. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužiteljice, odnosno može li je se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/2003 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003 – svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

14.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je u svom iskazu opisala tužiteljica, jasno je da takav zahtjev nije bio zadovoljen.

15. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda u pobijenom dijelu pod točkom I. izreke kojim je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe temelji na nepotpunom i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Pravilan je, stoga, zaključak suda prvog stupnja o tome da je riječ o odredb i koja nije jasno i razumljivo sastavljena i koja je nepoštena jer stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u točci I. izreke pobijane presude ugovornu odredbu članka 7. stavka 1. ugovora o namjenskom kreditu od 21. travnja 2006. utvrdio ništetnom pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba tuženika odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

16. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci II. izreke pobijane presude glavni kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) i u prijelaznom razdoblju do sklapanja dodatka ugovoru (18. prosinca 2015.) plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru o kreditu broj 3206523830/06 od 21. travnja 2006. u iznosu od 7.173,68 EUR i to kao pravnu posljedicu njezine nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

17. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

18. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile 21. travnja 2006. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

18.1. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

19. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

19.1. Osim toga, nepoštena odredba o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu od 15. prosinca 2006. nakon sklopljenog dodatka ne obvezuje tužiteljicu, s obzirom na to da je ta nepoštena ugovorna odredba zamijenjena na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR.

19.2. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak te nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

20. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

20.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice, iskorišteni u njezinu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

20.1.1. Isto tako, u skladu s člankom 19.f stavkom 2. ZPK-a, iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) do dana sklapanja dodatka ugovoru o kreditu (21. travnja 2016.), iskorišteni su za korist tužiteljice na način da se od dospijeća prvog sljedećeg anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR smatraju pretplatom koja se koristi za podmirenje budućih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR ugovorenih valjanim dodatkom.

21. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost sporne ugovorne odredbe pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužiteljica učinila na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. travnja 2006., na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njezine obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. travnja 2006. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. travnja 2006. vraćaju tužiteljici, nego da se iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

22. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

22.1. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

22.2. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj dodatka ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja dodatka, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. Osim toga, opseg i sadržaj informiranja u odnosu na sklopljeni dodatak ugovoru također su uređeni prisilnom odredbom članka 19.d ZPK-a, a tijekom postupka nisu iznesene tvrdnje o tome da tuženik nije ispunio svoje obveze informiranja. Imajući na umu da se u skladu s člankom 19.c. stavkom 1. točkom 2. ZPK-a konverzija provodi na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika (članak 19.c stavak 1. točka 1. ZPK-a) te da je tužiteljici u skladu s člankom 19.d stavkom 2. ZPK-a omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, očito je da je tužiteljica prilikom sklapanja dodatka ugovoru bila precizno obaviještena o deviznom tečaju za otplatu kredita ugovorenom dodatkom (jer su promjene tečaja već realizirane) i koji se retroaktivno primjenjuje na njezin ugovorni odnos.

23. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK -a u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otp late kredita primio od tužiteljice uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita (8.422,51 EUR) te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj ica zahtijeva tužbom u visini od 7.173,68 EUR, nakon zaključenog dodatka ugovoru nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO -a.

23.1. Tuženik je na temelju sklopljenog dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje tužiteljica raži tužbom (8.422,51 EUR), a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. travnja 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

24. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 21. travnja 2006. jer su i uplate koje čine te razlike (8.422,51 EUR) u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

25. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužiteljica restituirana za nepoštenu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu koja je sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. travnja 2006. jer je, s jedne strane, ta odredba ne obvezuje, a, s druge strane, isplate koje je na temelju nje učinila vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim dodatkom. Stoga joj prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada zatražena isplata od 7.173,68 EUR.

26. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022., točka 25., i Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 26. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1.

27. Naposljetku, neodlučno je pozivanje suda prvog stupnja na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

27.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., D, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

27.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

27.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sklopljen 21. travnja 2006., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

27.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

28. Pritom je neodlučna činjenica da je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu (još) 29. listopada 2001. U skladu s člankom 1. stavkom 3. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske, uvjeti primanja u članstvo utvrđeni u Aktu priloženom tom Ugovoru. Odredbe tog Akta sastavni su dio tog Ugovora, Kad je riječ o vremenskoj primjeni direktiva, Akt o pristupanju je u tom smislu vrlo jasan. U skladu s člankom 2. toga Akta, "od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu." Štoviše, u skladu s člankom 46. i 47. Akta o pristupanju, (tek) od trenutka pristupanja se smatra da su direktive upućene Hrvatskoj te se smatra da je Hrvatska primila obavijest o tim direktivama (tek) u trenutku pristupanja (članak 46. Akta o pristupanju). Hrvatska poduzima mjere koje su potrebne kako bi od dana pristupanja bila usklađena s odredbama direktiva (članak 47. Akta o pristupanju), osim ako je u tom Aktu predviđen neki drugi rok, što za Direktivu 93/13 nije slučaj.

28.1. Istovjetno tumačenje u istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji dao je i Sud Europske unije u presudi Ynos, C-302/2004 od 10. siječnja 2006. U tom su postupku pravna shvaćanja o primjeni Direktive 93/13 zbog toga što je ugovor o potrošačkom kreditu zaključen u vrijeme trajanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zastupale španjolska i austrijska vlada. Suprotno tome, Sud Europske unije je i u presudi Ynos izrazio (obvezujuće) tumačenje da nema primjene Direktive 93/13 na ugovore o kreditu koji su u državi članici zaključeni prije njezinog pristupanja Uniji.

29. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odluci o isplati iz točke II. izreke pobijane presude u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje od 7.173,68 EUR pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu glavnih iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule sadržane u članku 7. stavku 1. ugovora o namjenskom kreditu od 21. travnja 2006. odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda tuženika koji se odnose na taj dio pobijane odluke. S obzirom na to da je obveza tuženika na vraćanje iznosa od 7.173,68 EUR koje tužiteljica traži tužbom prestala danom obračuna konverzije, neosnovano tužiteljica zahtijeva i zatezne kamate koje na taj iznos teku od 23. prosinca 2015. do isplate pa je i u odnosu na te zatezne kamate preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu tih kamata odbijen.

30. Iako je tuženik na temelju sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koji su iznosi doista na temelju te nepoštene ugovorne odredbe sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. travnja 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.). Iznose koji su plaćeni u prijelaznom razdoblju, do sklapanja dodatka 18. prosinca 2016., tuženik je držao bez osnove do dana dospijeća prvog sljedećeg anuiteta u kunama s valutom klauzulom u EUR novog otplatnog plana. Iz tih otplatnih planova koji su u spisu proizlazi da je prvi sljedeći anuitet u kunama s valutom klauzulom u EUR dospio 1. siječnja 2016.

31. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer je protivno načelu dobre vjere stvarala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice) tuženik je iznose koje je na temelju te ugovorne odredbe primio od tužiteljice držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. travnja 2015. na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja, 30. rujna 2015.), dugovao tužiteljici i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. travnja 2006. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužiteljice preuzete valjanim dodatkom tom ugovoru. Na dan 1. siječnja 2016. tuženik je tužiteljici dugovao i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštene ugovorne odrede ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. travnja 2006. u prijelaznom razdoblju iz članka 19.f stavka 1. ZPK-a tekle od dana kada ih je primio do 1. siječnja 2016. (dan dospijeća prvog anuiteta u kunama s valutom klauzulom u EUR) kada su ti iznosi utvrđeni kao preplata (članak 19.f stavak 2. ZPK-a) koja se koristi za ispunjenje obveza tužiteljice preuzete valjanim dodatkom.

31.1. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljičine obveze prema dodatku ugovoru sklopljenim prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. travnja 2006. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO-a tužiteljici, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. travnja 2006. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužiteljice za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim dodatkom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

31.2. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1.

31.3. U odnosu na iznose plaćene u prijelaznom razdoblju, tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. travnja 2006. do dana kad su ti iznosi, kao preplata, iskorišteni u korist tužiteljice za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim dodatkom (1. siječnja 2016.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

32. Međutim, tužiteljica te zatezne kamate ne zahtijeva tužbom. To stoga što je, suprotno prisilnim odredbama članka 19.c stavka 1. točke 5. ZPK -a koje jasno propisuju za što se preplata utvrđena u konverziji koristi, ocijenila da je tom preplatom u cijelosti podmireno njezino potraživanje prema tuženiku s naslova zateznih kamatama na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (kao i dio te glavnice) pa isplatu tih zateznih kamata tužbom ne zahtijeva.

33. Stranke su uspjele u sporu djelomično – tužiteljica u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti, a tuženik u odnosu na zahtjev za isplatu. Imajući na umu kvalitativan i kvantitativan uspjeh stranaka u sporu, ocjena je ovog suda da su stranke uspjele u približno jednakim dijelovima. To još više vrijedi u okolnostima ovog predmeta u kojem bi nalog tužiteljici da tuženiku nakadi razmjerni dio troškova postupka, osim vlastitih troškova postupka koje sama snosi, predstavljalo miješanje u njezino pravo na pristup sudu (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2009.) koje se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021. Predmet spora

– osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK 2015, postoji neujednačena sudska praksa drugostupan jskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo. Pritom još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. U takvim se okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj naloga za plaćanje troškova stranci koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu – izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu. Zbog toga bi nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo miješnje u njezino pravo na pristup sudu koje ne odražava poštenu ravnotežu između tog prava i legitimnom cilja izbjegavanja neopravdanog parničenja. S obzirom na izloženo pravno shvaćanje ovog suda prema kojem, u okolnostima ovog predmeta, svaka stranka uz primjenu članka 154. stavka 4. ZPP-a snosi svoje troškove, na temelju članka 380. točke 2. ZPP- a djelomično je uvažena žalba tuženika (u dijelu kojim je pobijao nalog za plaćanje troškova postupka), a djelomično je odbijena (u dijelu u kojem je prigovaro što njemu nije dosuđena naknada troškova postupka) te je odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude preinačena na način da svaka stranka snosi svoje troškove. S obzirom na odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer