Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-928/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ND, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivani Jurčević, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-41/2022-32 od 11. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-41/2022-32 od 11. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 528-50- 3287833 od 24. veljače 2006., u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Točkom II. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržaja u čl. 7. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku na ime više plaćenih iznosa anuiteta nastalih zbog povećanja tečaja CHF isplatiti tužitelju iznos od 1.894,23 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom IV. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržaja u čl. 3. navedenog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime tzv. ulazne naknade iznos od 396,23 EUR sa zateznom kamatom od 2. ožujka 2006. do isplate. Točkom VI. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.192,00 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP-a koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona), predlažući da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i dosudi mu troškove postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka, odnosno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi sadržanih u čl. 2., 3. i 7. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3287833 od 24. veljače 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te zahtjevi za isplatu novčanih iznosa od 1.894,23 EUR i 396,23 EUR, koji su po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita isplaćeni tuženiku.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.358,42 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate 84 mjeseca, kojim je u čl. 2. ugovorena obveza tužitelja platiti tuženiku redovnu kamatu od 5,95%, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, zatim u čl. 3. obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita koja se korisniku naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te u čl. 7. da se plaćanje anuiteta veže odnosno obračunava po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća

- da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, koji kredit je tužitelj u cijelosti otplatio

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje rabljenog vozila za osobne potrebe (prijevoz na posao i sl.), te da nikada nije imao poslovne udjele u nekom trgovačkom društvu, niti je bio vlasnik obrta, a ovaj kredit da mu je ponuđen kao najpovoljniji, pri čemu nije upozoren na posljedice jednostrane promjene kamatne stope, niti na valutni rizik, a ništa mu nije rečeno ni o naknadi naplaćenoj odmah iz iznosa odobrenog kredita, time da na ugovorne odredbe nije mogao utjecati, već ga je u banci čekao pripremljen gotov ugovor, glede kojeg nikakva upozorenja nije dobio ni od strane javnog bilježnika

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je tuženik ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik informirao potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da se prema čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. istog Zakona, te će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presude iz postupka kolektivne zaštite

- da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 638,83 CHF što odgovara protuvrijednosti iznosa od 2.985,37 kn, odnosno sada 396,23 EUR

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesenom Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO-a), te da je zastara potraživanja preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počela ponovno teći kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa kako je predmetna tužba podnesena 9. veljače 2022., to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan

- da nije osnovan niti prigovor zastare potraživanja s osnova ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita, budući da zastarni rok počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Tomislava Borkovića, dipl.oec, proizlazi da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan odobrenja, odnosno početka korištenja po predmetnom Ugovoru o kreditu iznosi 1.894,23 EUR, dok ukupni iznos naknade koju je tužitelj platio za obradu kredita iznosi 638,83 CHF, što odgovora protuvrijednosti iznosa od 2.985,37 kn po važećem tečaju na dan korištenja kredita 1. ožujka 2006. za 1 CHF = 4,673187 kn, odnosno sada iznosu od 396,23 EUR.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je sporne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita ocijenio ništetnim, o čemu je odlučio u točkama I., II. i IV. izreke pobijane presude, dok je točkama III. i V. izreke, imajući u vidu nalaz i mišljenje financijskog vještaka, obvezao tuženika da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove isplati iznos od 1.894,23 EUR na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i iznos od 396,23 EUR na ime ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita , sa zatraženim zateznim kamatama od stjecanja do isplate, pozivajući se na odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a.

8. U žalbi tuženik osporava postojanje pravnog interesa tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, pa kako tužba u tom dijelu nije odbačena, da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 288. st. 2. ZPP -a. Nadalje, ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a navodeći da pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno nerazumljiva je i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, što da je u suprotnosti i s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a. Ukazuje da se odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., kao i ostalih akata koje su institucije Europske unije donijele prije 1. srpnja 2013. ne primjenjuju na ugovore o potrošačkom kreditu sklopljene prije navedenog datuma. Također, ukazuje na odredbu čl. 84. ZZP-a prema kojoj nije dopušteno utvrđivati jesu li pojedine odredbe poštene ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive. Ističe da svaka odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju utvrditi navedeno, što ovdje nije učinjeno. Također, ističe da je nejasno temeljem čega je prvostupanjski sud zaključio da se o navedenim odredbama nije pregovaralo, na koju okolnost nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Lidije Perić. Ističe i da je status tužitelja kao potrošača sporna činjenica, koju tužitelj tijekom postupka nije dokazao. Nadalje, ističe da ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi nije protivna niti jednom pozitivnom propisu koji je na snazi u RH, te da ima pravo na navedenu naknadu jer je kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Osim toga, da se radi o odredbi koja je lako uočljiva, jasna i razumljiva, te je za ocjenu njezine nepoštenosti potrebno utvrditi da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ukazuje da naplaćeni iznos tzv. ulazne naknade nije primio u smislu čl. 323. ZOO-a, odnosno da ta naknada nije prešla iz imovine tužitelja u njegovu imovinu, čime nisu ispunjene pretpostavke stjecanja bez osnove. Konačno, osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare i tijeka zatezne kamate, te s tim u vezi da je nepošteni stjecatelj utuženih iznosa.

9. Sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9.1. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio njezinom donošenju utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni ti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, razumljivim, neproturječnim i dostatnim razlozima o odlučnim činjenicama koji imaju uporište u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa, te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 288. st. 2. ZPP-a jer suprotno tvrdnjama tuženika, činjenicom da je tužitelj povukao kondemnatorni zahtjev s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, isti nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnim te odredbe ugovora primjenom čl. 322. ZOO-a. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Takvo stajalište izraženo je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

11. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju tuženik sadržajno ukazuje u žalbi, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika.

12. Nadalje, odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji se na presumpciji da potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora od strane banke nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a obzirom da ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da se u postupku sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora, odnosno da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovaranja spornih ugovornih odredbi u pogledu njihove konačne novčane ugovorne obveze, te da je potrošač uz takvu punu obaviještenost ipak pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je tada na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnom potrošačkom sporu provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora. Takvo stajalište izraženo je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.

13. Obzirom da tuženik na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi u predugovornoj fazi sklapanja ugovora nije predlagao saslušanje svjedoka - djelatnika banke koji je u toj fazi sudjelovao, odnosno na pripremnom ročištu 17. siječnja 2023. odustao je od saslušanje svoje djelatnice NDB, dok je dokazni prijedlog za saslušanje javne bilježnice Lidije Perić prvostupanjski sud opravdano odbio (obzirom da se njezinim saslušanjem ne mogu utvrditi relevantne činjenice, jer javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora, u čemu je jedino sudjelovao, nije ovlašten tumačiti pojedine ugovorne odredbe pa tako niti odredbe kojima je propisana jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, obzirom da i sam nije dovoljno upućen u sve aspekte takvih odredbi, već je dužan objasniti strankama učinak solemnizirane isprave), time da je tužitelj jasno iskazao da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, prvostupanjski sud je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi istaknutih zahtjevima pod točkom I. i II. izreke pobijane presude pravilno utemeljio na utvrđenjima presude iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava potrošača jer tuženik nije dokazao da ista nema direktan učinak na predmetni Ugovor o kreditu te nije osnovan žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi po predmetnom Ugovoru o kreditu imao status potrošača. Naime, tužitelj, koji je navedeni ugovor zaključio u svojstvu fizičke osobe, već u tužbi, a i kasnije u iskazu, ističe svoj status potrošača, navodeći da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupnje rabljenog vozila za osobne potrebe, te da nikada nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Točno je da se status potrošača ne presumira, međutim, tuženik tijekom postupka niti jednom činjenicom nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Stoga okolnost što prvostupanjski sud po prijedlogu tuženika nije pribavljao podatke od nadležne Porezne uprave je li tužitelj objekt financiran Ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta ili društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa, u situaciji kada je utvrđeno da nije bio vlasnik obrta ili društva, nije od značaja jer nepribavljanjem predloženih podataka od nadležne Porezne uprave u okviru ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a prvostupanjski sud je ispravno odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, na koji način nije počinio povredu odredaba parničnog postupka niti je odluka prvostupanjskog suda zbog toga nerazumljiva.

15. Na konkretan pravni odnos ne primjenjuje se Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a kako to pravilno ističe tuženik, stoga što je predmetni Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 24. veljače 2006., dakle prije nego što je 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska postala članica Europske unije. Međutim, kako prvostupanjski sud svoju odluku ne temelji na toj Direktivi, a spominjanje iste nije utjecalo na pravilnost i zakonitost odluke, valja istači da je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao.

16. Nadalje, imajući u vidu da je odredba o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita iz čl. 3. Ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalja: ZZP/03) smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, dok je tužitelj u svom iskazu negirao pregovaranje, a tuženik druge relevantne dokaze radi utvrđenja te odlučne okolnosti nije predlagao, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

17. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu u pogledu visine obveze tužitelja jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (3,30% od iznosa kredita). Stoga je kako to tvrdi tuženik ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03, međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

18. Također, pravilno tuženik u žalbi navodi da je u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19.1. Kada je riječ o tome je li poštivano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a poglavito imajući u vidu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19.2. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19.3. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02). Iako isto nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita svakako je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19.4. Prema odredbi čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave u koje je tuženik predložio izvršiti uvid. Osim toga, prema shvaćanju ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu ni samorazumljivi.

19.5. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u čl. 3. Ugovora o kreditu, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu podmirenja svih javnobilježničkih i sudskih troškova i pristojbi i svih drugih troškova veznih uz naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnih propisima. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

19.6. Imajući dakle u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

20. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud navedene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita utvrdio ništetnim.

21. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim financijskim vještačenjem (kojem u odnosu na izračun stranke nisu prigovarale), utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF preplatio tuženiku ukupan iznos od 1.894,23 EUR, te kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o plaćanju jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita naplatio od tužitelja iznos od 396,23 EUR, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da je tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, odnosno koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer je iste nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj navedenih iznosa, slijedom čega nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata.

22. Također i argumenti kojima tuženika osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare ne mogu se prihvatiti osnovanim. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je dakle presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž - 6632/2017-10, valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 9. veljače 2022. zastara navedenog restitucijskog zahtjeva tužitelja nije nastupila. Također, nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva s osnove ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita jer ista teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da je prvostupanjski sud, suprotno navodima tuženika, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u točkama I. do V. izreke.

24. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari nisu osnovani. Jednako tako, nisu osnovani žalbeni prigovori tuženika u odnosu na činjenicu da mu prvostupanjski sud nije dosudio dio troškova nakon djelomičnog povlačenja tužbe, ovo imajući u vidu da je tužitelj u konkretnom slučaju postavio deklaratorne i kondemnatorne zahtjeve, te da je uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, dok je tijekom postupka povukao kondemnatorni zahtjev s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kojeg u podnesenoj (stupnjevitoj) tužbi određeno nije ni postavio, kao i da u svezi toga nisu nastali posebni troškovi, a visina konačno postavljenog tužbenog zahtjeva ulazi u isti tarifni razred kao i vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi. Nadalje, nije osnovan žalbeni navod tuženika da trošak zastupanja na ročištu za objavu presude nije bio potreban za vođenje parnice, jer se radi o ročištu na kojem se strankama uručuje pisani otpravak presude i od tog dana teče žalbeni rok (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: Rev-832/2022-2 od 22. ožujka 2023.). Konačno i trošak izvedenog dokaza financijskim vještačenjem dosuđen je tužitelju pravilno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Pri tome, na žalbene navode tuženika da je priznanjem cjelokupnog troška tužitelju prouzročena značajna neravnoteža na njegovoj strani, budući da tužitelj nije uspio s dijelom zahtjeva koji je bio u zastari, valja odgovoriti kako je vještak da bi dao nalaz i mišljenje morao izvršiti uvid u cjelokupni promet plaćanja koja je tužitelj izvršio po spornom kreditu neovisno o konačnom izračunu koji dio je nastao s osnova preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope, a koji dio zbog valutne klauzule, zbog čega za tuženika nisu nastali nikakvi posebni troškovi koji bi opravdavali djelomično dosuđenje plaćenog troška financijskog vještačenja.

24.1. Iz navedenih razloga, valjalo je potvrditi i pobijanu odluku o troškovima sadržanu u točki VI. izreke prvostupanjske presude primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

25. Obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP- a).

Varaždin, 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer