Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1591/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ŽH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borni Okroša, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., OIB: 36514183925, iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7878/2021-31 od 25. listopada 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7878/2021-31 od 25. listopada 2024.:

- potvrđuje u točki II. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna i ne proizvodi pravne učinke ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 02463 sklopljenog dana 10. srpnja 2008. između tužitelja OH, kao korisnika kredita, i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., kao davatelja kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se iznosi kredita vežu uz valutu švicarski franak prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja, kao i u dijelu točke III. izreke kojom je naloženo tuženiku da tužitelju zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.661,79 EUR (slovima: četiri tisuće šesto šezdeset šest eura i sedamdeset devet centi),

- preinačuje u točki II. izreke presude u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetna i ne proizvodi pravne učinke ugovorna odredba sadržana u točki II. Ugovora o kreditu broj 02463 sklopljenog dana 10. srpnja 2008. između tužitelja OH, kao korisnika kredita, i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., kao davatelja kredita, kojom je ugovorena glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja tako da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan,

- ukida točka I. izreke presude, točka III. izreke presude u dijelu u kojem je tužitelju na dosuđeni iznos od 4.661,79 EUR (slovima: četi tisuće šesto šezdeset šest eura i sedamdeset devet centi) dosuđena zatezna kamata, kao i točka IV. izreke presude te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovi postupak.

II. O troškovima postupka u povodu žalbe tuženika odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da su dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 02463 sklopljenog dana 10. srpnja 2008. između tužitelja OH, kao korisnika kredita, i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., kao davatelja kredita, kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope, ništetni i ne proizvode pravne učinke.

II. Utvrđuje se da su dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 02463 sklopljenog dana 10. srpnja 2008. između tužitelja OH, kao korisnika kredita, i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., kao davatelja kredita, i to točka II. u dijelu kojim je ugovoreno da se glavnica kredita i iznosi anuiteta vežu uz valutu švicarski franak prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja, ništetni i ne proizvode pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. da tužitelju OH zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.661,79 eur zajedno sa zateznim kamatama i to na iznos od:

- 4,00 eur od 16. listopada 2008.,

- 15,44 eur od 16. studenoga 2008.,

- 12,10 eur od 16. prosinca 2008.,

- 24,87 eur od 16. siječnja 2009.,

- 28,18 eur od 16. veljače 2009.,

- 29,68 eur od 16. ožujka 2009.,

- 25,91 eur od 16. travnja 2009.,

- 23,97 eur od 16. svibnja 2009.,

- 20,59 eur od 16. lipnja 2009.,

- 17,93 eur od 16. srpnja 2009.,

- 17,94 eur od 16. kolovoza 2009.,

- 20,79 eur od 16. rujna 2009.,

- 19,10 eur od 16. listopada 2009.,

- 19,01 eur od 16. studenoga 2009.,

- 19,94 eur od 16. prosinca 2009.,

- 23,82 eur od 16. siječnja 2010.,

- 26,39 eur od 16. veljače 2010.,

- 26,61 eur od 16. ožujka 2010.,

- 34,70 eur od 16. travnja 2010.,

- 31,15 eur od 16. svibnja 2010.,

- 34,58 eur od 16. lipnja 2010.,

- 47,61 eur od 16. srpnja 2010.,

- 43,07 eur od 16. kolovoza 2010.,

- 57,77 eur od 16. rujna 2010.,

- 51,29 eur od 16. listopada 2010.,

- 46,02 eur od 16. studenog 2010.,

- 61,57 eur od 16. prosinca 2010.,

- 76,25 eur od 16. siječnja 2011.,

- 65,98 eur od 16. veljače 2011.,

- 69,92 eur od 16. ožujka 2011.,

- 60,22 eur od 16. travnja 2011.,

- 65,87 eur od 16. svibnja 2011.,

- 86,68 eur od 16. lipnja 2011.,

- 80,04 eur od 16. srpnja 2011.,

- 118,60 eur od 16. kolovoza 2011.,

- 125,95 eur od 16. rujna 2011.,

- 86,26 eur od 16. listopada 2011.,

- 89,55 eur od 16. studenog 2011.,

- 87,96 eur od 16. prosinca 2011.,

- 92,00 eur od 16. siječnja 2012.,

- 96,64 eur od 16. veljače 2012.,

- 95,39 eur od 16. ožujka 2012.,

- 93,23 eur od 16. travnja 2012.,

- 94,08 eur od 16. svibnja 2012.,

- 96,35 eur od 16. lipnja 2012.,

- 94,61 eur od 16. srpnja 2012.,

- 95,05 eur od 16. kolovoza 2012.,

- 92,34 eur od 16. rujna 2012.,

- 90,44 eur od 16. listopada 2012.,

- 93,79 eur od 16. studenog 2012.,

- 91,93 eur od 16. prosinca 2012.,

- 94,39 eur od 16. siječnja 2013.,

- 88,78 eur od 16. veljače 2013.,

- 91,20 eur od 16. ožujka 2013.,

- 92,89 eur od 16. travnja 2013.,

- 91,20 eur od 16. svibnja 2013.,

- 85,97 eur od 16. lipnja 2013.,

- 83,26 eur od 16. srpnja 2013.,

- 86,91 eur od 16. kolovoza 2013.,

- 89,02 eur od 16. rujna 2013.,

- 92,35 eur od 16. listopada 2013.,

- 90,38 eur od 16. studenog 2013.,

- 92,12 eur od 16. prosinca 2013.,

- 92,36 eur od 16. siječnja 2014.,

- 95,61 eur od 16. veljače 2014.,

- 96,40 eur od 16. ožujka 2014.,

- 96,06 eur od 16. travnja 2014.,

- 93,65 eur od 16. svibnja 2014.,

- 92,06 eur od 16. lipnja 2014. te na iznos od

- 93,96 eur od 16. srpnja 2014., sve do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. da tužitelju OH nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.501,82 eur zajedno sa zateznom kamatom od 25. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. “

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a tvrdeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama zbog čega se ne može ispitati te da izreka proturječi razlozima presude, odnosno tvrdi da sud nije utvrdio niti dao bilo kakvo obrazloženje o tome zbog čega bi ugovorne odredbe koje je utvrdio ništetnima uzrokovale znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana. Također, ističe da sud nije obrazložio iz kojeg razloga smatra da tužitelj ima status potrošača. Po ocjeni tuženika iz presude je nejasno zašto je sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, jer je u postupku utvrđeno da se kamatna stopa nije mijenjala. Također u žalbi tvrdi da je sud prekoračio tužbeni zahtjev jer je pogrešno dopustio preinaku tužbenog zahtjeva nakon što se tuženik već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari pa je za preinaku bio potreban njegov pristanak.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenih žalbenih razloga utvrđeno je da su žalbene tvrdnje tuženika djelomično osnovane. Naime, u točki I. izreke presude sud je utvrdio da su ništetni i ne proizvode pravne učinke dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 02463 sklopljenog dana 10. srpnja 2008. između tužitelja OH, kao korisnika kredita, i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., kao davatelja kredita (dalje: Ugovor o kreditu) „kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope“. U obrazloženju presude sud je jedino naveo da je promjenjiva kamatna stopa ugovorena člankom 6. točka 2. Ugovora o kreditu, ali nije naveo sadržaj te odredbe, odnosno nije naveo na koji način je ugovorena promjenjivost kamatne stope, zbog čega presudu u tom dijelu nije bilo moguće ispitati. Naime, nije svaka ugovorena promjenjivost kamatne stope ništetna jer je načelno ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno (članak 26. stavak 1. ZOO-a), ali o ugovorenom načinu promjene kamatne stope ovisi ocjena radi li se o valjanoj ili ništetnoj ugovornoj odredbi. Kako sud nije utvrdio niti obrazložio na koji način je ugovorena promjenjivost kamatne stope, za sada nije moguće ispitati pravilnost zaključka suda prvog stupnja o tome da bi takva odredba bila ništetna pa je u tom dijelu počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

5.2. U obrazloženju pobijane presude u odnosu na dosuđenu zateznu kamatu na preplaćeni iznos sud prvog stupnja navodi da je zateznu kamatu dosudio od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) , dok je iz točke III. izreke presude vidljivo da je kamata dosuđena od svakog 16-og dana u mjesecu, a što je suprotno provedenom vještačenju. Naime, iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka vidljivo je da datumi plaćanja anuiteta nisu bili 16-og u mjesecu, već različiti od mjeseca do mjeseca, iz čega proizlazi da je presuda u tom dijelu suprotna pismenom nalazu i mišljenju vještaka, pa je i u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

5.3. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da sud nije obrazložio iz kojih razloga smatra da tužitelj ima status potrošača jer je sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da je Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje vozila koje je tužitelju bilo potrebno za njegove osobne potrebe, kao i da nije bio vlasnik niti obrta, a niti trgovačkog društva pa je time sud naveo razloge zbog kojih smatra da je tužitelj potrošač.

5.4. Preinaku tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja sud je dopustio rješenjem od 12. rujna 2024. pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. i 3. ZPP-a, unatoč činjenici što se je tuženik preinaci protivio, jer je sud smatrao dopuštenje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama . Ocjena je suda da je tužitelj mogao precizirati tužbeni zahtjev tek nakon provedenog financijskog vještačenja, dakle nije to mogao bez svoje krivnje učiniti do zaključenja prethodnog postupka. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno je sud primijenio odredbu članka 190. stavak 2. i 3. ZPP-a kada je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka jer je točan iznos preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe tužitelj mogao znati tek nakon što je provedeno financijsko vještačenje tijekom glavne rasprave.

5.5. Također, sud nije prekoračio tužbeni zahtjev i time počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP -a, kako to tvrdi tuženik u žalbi, jer je sud odlučivao o tužbenom zahtjevu kojeg je postavio tužitelj u podnesku od 6. ožujka 2024.

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje kao nespornu činjenicu među strankama, da su stranke 10. srpnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 02463 na iznos 22.938,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja te da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisebank Austria d.d. na dan plaćanja anuiteta. Sud također utvrđuje da je u članku 6. točka 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

6.1. Sud u obrazloženju presude citira sadržaj presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, međutim, utvrđuje da ga utvrđenja iz te presude ne obvezuju , jer tuženik nije bio obuhvaćen tužbom u tom postupku, iz kojih razloga je sud na temelju odredbe članka 96., 99. i 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, utvrdio da tužitelj i tuženik nisu pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, da je Ugovor zaključen na unaprijed formuliranom ugovoru kojeg je formulirao tuženik (tipski ugovor) te da tuženik tužitelja nije informirao o prirodi i specifičnosti valute CHF kao „valute utočišta“, te o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tu valutu, niti o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, što mu je kao novčarskoj instituciji bilo poznato za razliku od tužitelja koji te informacije nije imao. Sud utvrđuje da je tužitelj bio samo načelno upoznat s valutnom klauzulom u smislu da se visina anuiteta može mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, međutim druge informacije mu tuženik nije pružio. Naime, sud je tijekom dokaznog postupka saslušao tužitelja te je na temelju njegovog iskaza utvrdio da je kredit podigao radi kupnje vozila za osobne potrebe, a u vrijeme zaključenja Ugovora nije bio vlasnik obrta, niti trgovačkog društva te da su mu u auto-kući rekli da kredit mora biti vezan uz valutu CHF ili EUR-o, ali se on odlučio za ugovor koji je vezan za valutu CHF, koji je u to vrijeme bio povoljniji u odnosu na kredit u EUR-ima. Prilikom zaključenja ugovora nije mu objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, a niti koji su rizici zaključenja ugovora u valuti CHF. Na okolnost pregovaranja i informiranja tužitelja sud je saslušao svjedoka IH, zaposlenika tuženika, koji nije sudjelovao u zaključenju Ugovora s tužiteljem jer je njegovo zaduženje bilo da obilazi auto-salone i educira prodavače, odnosno, da ih informira o financijskim proizvodima tuženika i to na području Slavonije i dijela Zagreba, dok konkretno na području Karlovca, na kojem se nalazi auto-salon u kojem je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu, takve informacije nije davao te ne pozna tužitelja.

6.2. Ocjena je suda prvog stupnja da s obzirom na utvrđenu činjenicu da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer tuženik tu činjenicu nije dokazao, te da se radi o odredbama koje uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je za tužitelja bio neizvjestan iznos glavnice kredita koju je vezano uz valutnu klauzulu tužitelj imao obvezu vratiti tuženiku, a po ocjeni suda bila je neizvjesna i cijena, odnosno iznos kojeg treba vratiti na ime kamata, da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, međutim, da ugovor može opstati i bez tih odredbi. Pozivom na odredbu članka 323. stavak 1. ZOO-a sud utvrđuje da je temeljem ništetnim ugovornih odredbi svaka stranka dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, zbog čega ocjenjuje da je osnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik vrati preplaćene iznose i na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a.

6.3. Provedenim vještačenjem sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku više platio iznos od 4.661,79 eura, dok po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj nije preplatio tuženiku ništa jer je u postupku utvrđeno da tijekom otplate kredita nije došlo do promjene kamatne stope nego je visina anuiteta bila promijenjena samo zbog toga što je bila promijenjena stopa PDV-a na kamatu.

6.4. U odnosu na prigovor zastare sud utvrđuje da je takav prigovor tuženika neosnovan, pri čemu se poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastara počinje teći tek pravomoćnošću sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena, pa kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, sud zaključuje da opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a nije još ni počeo teći.

7. Sud prvog stupnja u odnosu na ništetnost valutne klauzule pravilno je utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništetna ugovorna odredba kojom se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja, dok je materijalno pravo pogrešno primijenjeno u dijelu u kojem je sud utvrdio da je ništetna ugovorna odredba kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak.

7.1. Po ocjeni ovog suda, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 1. ožujka 2023., koje prihvaća i ovo vijeće, ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., koji je vrijedio na dan plaćanja, nije ništetna jer takva odredba ne dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora obzirom da je tužitelju isplaćen ugovoreni iznos kredita u protuvrijednosti domaće valute, zbog čega je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništetna ugovorna odredba kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak, iz kojih razloga je taj dio presude temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a trebalo preinačiti i taj dio tužbenog zahtjeva odbiti kao neosnovan.

7.2. U dijelu kojim je utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, kao i u dijelu kojim je usvojio tužbeni zahtjev za isplatu glavnice s osnova preplaćenog iznosa po ništetnoj ugovornoj odredbi kojom se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je u tom dijelu potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev usvojio.

7.3. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, a imajući na umu da je odredba točke 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu, koji su sastavni dio spornog Ugovora, odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 96. stavka 2. tada važećeg ZZP/07 vrijedi zakonska presumpcija da je riječ o odredbi o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a ta činjenica utvrđena je i saslušanjem tužitelja. Teret dokaza o protivnom bio je na tuženiku, a sud prvog stupnja pravilno je zaključio da tuženik nije dokazao da je pregovarao s tužiteljem o spornoj ugovornoj odredbi , slijedom čega zakonska presumpcija iz članka 96. stavka 2. ZZP/07 nije dovedena u pitanje.

7.4. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da predmetni Ugovor nije potrošački ugovor, odnosno da tužitelj nije potrošač. Odredbom članka 3. ZZP/07 u smislu tog zakona potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Kako je sud na temelju iskaza tužitelja u postupku utvrdio da je on Ugovor o kreditu sklopio za kupnju vozila koji je koristio u osobne svrhe, te da u vrijeme zaključenja Ugovora nije bio vlasnik niti obrta, niti trgovačkog društva, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja tu činjenicu utvrdio na temelju presumpcije jer je ta činjenica utvrđena na temelju izvedenog i pravilno ocijenjenog dokaza saslušanjem tužitelja, a tuženik suprotne tvrdnje tijekom prvostupanjskog postupka nije niti iznosio, a niti je predlagao dokaze o protivnom.

7.5. Zahtjev (materijalne) transparentnosti iz članka 100. ZZP/07 prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već da razumije konkretno funkcioniranje predmetnog financijskog mehanizma i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze tijekom cijelog trajanja tog ugovora. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

7.6. Odredba ugovora o kreditu kojom se predviđa da je valuta obračuna anuiteta strana valuta, a kuna valuta plaćanja, što za učinak ima to da valutni rizik snosi korisnik kredita bez ograničenja, stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka proizašlima iz navedenog ugovora na štetu korisnika kredita kao potrošača, s obzirom na to da davatelj kredita nije mogao razumno očekivati, da je postupio transparentno s potrošačem, da bi potrošač prihvatio neproporcionalan valutni rizik koji proizlazi iz takve ugovorne odredbe. Zbog toga je i prema pravnom shvaćanju ovog suda riječ o nepoštenoj ugovornoj iz članka 96. stavka 1. ZZP/07 pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio članak 102. stavak 1. ZZP/07 kada je ugovornu odredbu kojom je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak prema prodajnom tečaju na dan plaćanja utvrdio ništetnom.

7.7. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj tuženiku s osnova ništetne ugovorne odredbe o otplati anuiteta koja je vezana uz valutu švicarski franak preplatio ukupno iznos od 4.661,79 eura, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a kada je obvezao tuženika da taj iznos plati tužitelju.

7.8. Također, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kad je odbio tuženikov prigovor zastare pri čemu se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su - IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tužitelj zahtjev za isplatu podnio prije nego što je odluka o utvrđenju ništetnosti obveze plaćanja anuiteta vezanih uz valutu švicarski franak, o kojoj je odlučeno u točki II. izreke pobijane presude, postala pravomoćna, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a nije niti počeo teći.

7.9. Žalbene tvrdnje tuženika koje se odnose na ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivosti kamatne stope nisu razmatrane u ovom drugostupanjskom postupku iz razloga što je u tom dijelu utvrđenja sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, zbog čega je presudu trebalo ukinuti.

8. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika djelomično je trebalo uvažiti, a presudu suda prvog stupnja ukinuti u točki I. te u točki III. izreke presude u dijelu koji se odnosi na obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata, primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a te u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Žalba tuženika uvažena je i u odnosu na dio točke II. izreke presude koj im je sud utvrdio da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak te je u tom dijelu presuda preinačena primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a. U preostalom dijelu žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i to u odnosu na preostali dio točke II. izreke presude te točku III. izreke presude u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 4.661,79 eura.

8.1. S obzirom da je presuda djelomično ukinuta, trebalo je primjenom odredbe članka 166. stavak 4. ZPP-a ukinuti odluku o naknadi parničnih troškova koja je sadržana u točki IV. izreke presude jer odluka o troškovima ovisi o konačnom ishodu postupka.

9. U ponovnom postupku sud prvog stupnja otklonit će bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano u ovoj odluci tako što će dati razloge o tome na koji način su stranke ugovorile način promjene kamatne stope, kao i razloge o tome je li ugovoreni način promjene kamatne stope ništetan, kako to tvrdi tužitelj u tužbi. Također, sud će ponovno odlučiti o obvezi tuženika da tužitelju na dosuđeni iznos glavnice plati zatezne kamate vodeći računa o pismenom nalazu i mišljenju financijskog vještaka koji je utvrdio datume kada je tužitelj plaćao anuitete jer je po ocjeni ovog suda pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da tužitelj ima pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate na temelju odredbe članka 1115. ZOO -a zbog toga što je pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj.

Koprivnica, 22. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković