Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-387/2025-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja MZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jere Matić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matić i Poljak d.o.o. Split, protiv tuženika Zeleni Grad Šibenik d.o.o., OIB: 54873130289, Stjepana Radića 100, 22000 Šibenik, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici Odvjetničkog društva Burić & Koudela u Šibeniku, radi utvrđenja i zabrane diskriminacije radnika, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-49/2023-18 od 18. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-49/2023-18 od 18. ožujka 2025. i predmet vraća istome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj diskriminiran na svom radnom mjestu dovođenjem u ponižavajući položaj od strane zakonskog zastupnika tuženika DZ i tuženika, povredom tužiteljeva prava na jednako i nepristrano postupanje prilikom donošenja odluke o povećanju koeficijenta i osnovice plaće u Pravilniku o radu od dana 21. lipnja 2023. godine.

II. Utvrđuje se da je direktor tuženika DZ, zabranio pojedinim djelatnicima komunikaciju sa tužiteljem, te da je zabranio voditeljima voznog parka da se tužitelju na ime obavljanja redovnih radnih zadataka ustupaju vozila u vlasništvu tuženika, čime je povrijeđeno dostojanstvo tužitelja, ugled te narušeno tjelesno i duševno zdravlje tužitelja.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana osigura uvjete rada u kojima tužitelj neće biti izložen uznemiravanju na radnom mjestu na opisani i svaki drugi način.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana na ime pravične naknade radi povrede prava osobnosti tužitelju isplati naknadu u iznosu od 6.000,00 eura sa zakonskom kamatom koja teče od podnošenja tužbe 8. kolovoza 2023. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. stavka 2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve do isplate.

V. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate." Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) te predlaže prvostupanjsku presudu ukinuti.

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi navodima iste, predlaže da se žalba odbije te traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je diskriminiran na svom radnom mjestu dovođenjem u ponižavajući položaj od strane zakonskog zastupnika tuženika DZ i tuženika, povredom tužiteljeva prava na jednako i nepristrano postupanje prilikom donošenja odluke o povećanju koeficijenta i osnovice plaće u Pravilniku o radu od dana 21. lipnja 2023., da se utvrdi da je direktor tuženika DZ zabranio pojedinim djelatnicima komunikaciju sa tužiteljem, te da je zabranio voditeljima voznog parka da se tužitelju na ime obavljanja redovnih radnih zadataka ustupaju vozila u vlasništvu tuženika, čime da je povrijeđeno dostojanstvo tužitelja, ugled te narušeno tjelesno i duševno zdravlje tužitelja, da se naloži tuženiku da osigura uvjete rada u kojima tužitelj neće biti izložen uznemiravanju na radnom mjestu na opisani i svaki drugi način i da se naloži tuženiku da u roku od 8 dana na ime pravične naknade radi povrede prava osobnosti tužitelju isplati naknadu u iznosu od 6.000,00 eura sa zakonskom kamatom koja teče od podnošenja tužbe 8. kolovoza 2023. do isplate.

6. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

- da tužitelj traži zaštitu zbog povrede njegovog dostojanstva u smislu odredbe čl. 134. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., 64/2023., dalje u tekstu: ZR) uz tvrdnju da je učestalo uznemiravan, zastrašivan i šikaniran od strane poslodavca, te zbog toga što je izložen diskriminaciji opisanoj u čl.17.st.1. i 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/2008., 112/2012., dalje: ZSD) i da posljedično tome tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da je tuženik svojim postupanjem povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, sustavno šikanirajući i uznemiravajući tužitelja,

- da tužitelj svoj zahtjev za zaštitu dostojanstva temelji, u bitnome, na činjenicama da mu nije povećan koeficijent i time plaća, dok da svim ostalim djelatnicima tuženika jeste, pa da je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale djelatnike, te da je diskriminiran od strane direktora radi političkog i drugog uvjerenja, socijalnog podrijetla, imovnog stanja, obrazovanja, društvenog položaja i izražavanja radnika,

- da je odredbom čl. 7. st. 4. i 5. ZR propisano da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima, te je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima,

- da je diskriminacija zabranjena u odnosu na uvjete zaposlenja i rada i sva prava iz radnog odnosa i u svezi s radnim odnosom,

- da izravna diskriminacija u smislu ZR znači svako postupanje uvjetovano nekim od temelja iz gore citirane odredbe kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, dok neizravna diskriminacija postoji kad određena naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa osobu zbog njenog određenog obilježja, statusa, opredjeljenja, uvjerenja ili vrijednosti sustava koji čine temelje za zabranu diskriminacije stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe,

- da je, dakle, da bi postojalo uznemiravanje kao vrsta diskriminacije potrebno da postoji neki od temelja navedenih u Zakonu,

- da tužitelj u tužbi i stranačkom iskazu iskazuje da jedino njemu od svih zaposlenika nije povećan koeficijent, a da radi na radnom mjestu referenta voznog parka, te da je osnovica za to njegovo radno mjesto 2,35, da, otkad je na tom radnom mjestu, zadnjih 7 ili 8 godina, uvijek da mu je isti koeficijent, da mu se plaća nije povećavala, a ostalim zaposlenicima da jeste, da direktor odlučuje o povećanju koeficijenta, a njemu da nije podignut koeficijent iz razloga što da su on i direktor bili u gradskoj četvrti [adresa], i to direktor da je bio predsjednik gradske četvrti, a on njegov zamjenik i kada je došlo do njegove smjene, da mu je kazao u svojoj kancelariji da će ga sankcionirati jer je on direktor, a i da mu je kazao da ga je smijenio sa mjesta predsjednika gradske četvrti [adresa] i da drži da direktor ima drugačiji odnos prema njemu u odnosu prema drugim radnicima,

- da je, osim navedenog, direktor zabranio drugim kolegama sa njim kontakt i da se s njim druže, kao što da je zabranio da isti dolaze kod njega u kancelariju, da je od on od direktora tražio da njega i njegovu obitelj ostavi na miru, da brine o svojim teško bolesnim roditeljima, da je njegovog rukovoditelja i njegovog zamjenika nazvao i rekao da ne smije ući u službeno vozilo, a nakon što su mu oni rekli da je to na osobnoj razini i da njemu kao referentu voznog parka ne može to zabraniti, da je direktor rekao da ga to ne zanima i nakon toga da je direktor sazvao sastanaka s radničkim vijećem i rekao da podiže plaće zaposlenicima Zelenog grada zbog nastale inflacije, te da jedino njemu nije dignuta plaća, što da je primijetila djelatnica u računovodstvu, JZ, i otišla kod direktora reći mu da je pogriješio jer nije digao njemu koeficijent, na što da je on njoj rekao da nije pogriješio i da mu neće dignuti plaću,

- da je, nadalje, direktor kolegama o njemu govorio pogrdno, pa npr. UZ da je rekao da je kreten i da se ne smije družiti s njim, NZ da je rekao da ne smije ići kod njega, iako je znao da su dobri prijatelji, a također i rukovoditelju SZ, također radniku HZ koji je bio vozač da je poručio preko treće osobe, da je on dobar momak i radnik, ali da se druži puno s tužiteljem,

- da su saslušani i direktor tuženika DZ, svjedok SZ, zaposlenik tuženika od 2011. godine, a sada na radnom mjestu rukovoditelj operativnog sektora i predstavnik radničkog vijeća do kraja mjeseca lipnja 2024. kada mu je istekao mandat, UZ, zaposlenik tuženika, svjedok AZ, zaposlen kod tuženika od 2020. godine na radnom mjestu pomoćnika rukovoditelja sektora operativnih poslova, svjedok OZ, zaposlena na radnom mjestu rukovoditelja sektora općih, pravnih i kadrovskih poslova kod tuženika, svjedok VZ, zaposlenica tuženika na radnom mjestu zamjenika rukovoditelja financijsko računovodstvenih poslova,

- da je nesporno da tužitelj i njemu nadređena osoba nisu u radu i obnašanju službe koju su obavljali ostvarili korektan međusobni odnos koji podrazumijeva poštivanje pravila struke i međusobno uvažavanje u granicama mogućeg, razumnog i dopuštenog,

- međutim, da ocjenom u postupku izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako u njihovoj ukupnosti u smislu čl. 8. ZPP proizlazi da tužitelj u postupku nije dokazao, niti to proizlazi iz rezultata dokaznog postupka, da bi bio sustavno šikaniran i uznemiravan od strane direktora tuženika, pa da bi time svime tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, te ga je navedenim postupcima doveo u neravnopravan položaj u odnosu na ostale službenike, da nema elemenata povrede njegovog dostojanstva, niti obilježja izravne, a niti neizravne diskriminacije i da se ne radi o ponašanju prema tužitelju koje bi bilo uzrokovano nekom radnjom iz čl. 7. st. 4. Zakona o radu, da tužitelj ima najviši koeficijent svog radnog mjesta, te dobiva stimulacije i nagrade, radi čega prvostupanjski sud nalazi da isti nije postupanjem poslodavca stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika u usporedivoj situaciji,

- da ako radnik u slučaju spora iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama zakona kojima je propisana zabrana diskriminacije, na poslodavcu je teret dokazivanja da diskriminacije nije bilo, a na radniku teret iznošenja činjenica i okolnosti na kojim se temelji njegova tvrdnja o uznemiravanju, a kada su isti izneseni, teret dokaza da tomu nije tako prebacuje se na poslodavca,

- da je tijekom ovog postupka tužitelj u tužbi i tijekom raspravljanja iznio činjenice koje opravdavaju sumnju na postojanje diskriminacije, ali je iz provedenih dokaza i ocjenom istih, kako pojedinačno, tako u njihovoj ukupnosti utvrđeno da istaknuti postupci i propuštanja tužitelju nadređene osobe nisu bili diskriminirajući,

- da tužitelj nije dokazao uznemiravanje, a samim time ni pravnu osnovu za naknadu nematerijalne štete, dok s druge strane je poslodavac dokazao da nije bilo nejednakog postupanja.

7. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda se za sada ne može prihvatiti.

8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u ZSD izraženo odstupanje od standardnih pravila o dokazivanju te da prema čl. 20. st. 1. ZSD stranka koja se poziva na diskriminaciju nije ju dužna dokazati sa stupnjem sigurnosti, već je dostatno da učini vjerojatnim da je do diskriminacije došlo, pri čemu se prema čl. 3. st. 3. ZSD na uznemiravanje na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZSD koje se odnose na diskriminaciju. Ako se ispuni izložena pretpostavka, protivna strana (ovdje poslodavac) dužna je dokazivati da diskriminacije, odnosno uznemiravanja nije bilo te ako ne dokaže sa stupnjem sigurnosti da uznemiravanja nije bilo, sud je dužan uzeti da je pravo na jednako postupanje povrijeđeno. Dakle, standard vjerojatnosti koju je potrebno postići valja interpretirati u smislu Europskih direktiva, a što bi značilo da bi osoba koja se na diskriminaciju poziva morala učiniti vjerojatnim da je došlo do njenog stavljanja u nepovoljniji položaj, odnosno da je uznemiravano njeno dostojanstvo po redovnim pravilima iskustva i na temelju indicija u konkretnom slučaju (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 50/16-3 od 14. travnja 2016.).

9. Pri čemu treba imati u vidu da pružanje pravne zaštite radniku od uznemiravanja nije ograničeno samo u slučaju ukoliko postoji osnova uznemiravanja u smislu odredbe čl. 1. st. 1. u vezi čl. 3. st. 1. ZSD. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/6791/2014 od 30. svibnja 2018. napominje da iz prakse Suda Europske unije, vezane uz problematiku zaštite na radu i zaštite dostojanstva radnika, proizlazi pravno shvaćanje da se temeljna socijalna prava radnika moraju tumačiti široko, a iznimke i ograničenja vrlo restriktivno. U tom smislu, i domaće propise koji reguliraju područje zaštite dostojanstva radnika, treba tumačiti u skladu s obveznim tumačenjima koja proizlaze iz prakse Suda Europske unije. Tumačenje tih propisa mora biti ekstenzivno jer dostojanstvo, zdravlje i sigurnost radnika treba štititi ne samo od diskriminatornih ponašanja na radu i u vezi s radom, već od svih loših i neželjenih ponašanja koja mogu štetiti navedenim pravima osobnosti. Uz neželjena loša postupanja na radu i u vezi s radom, izravno se veže obveza poslodavca da zaštiti dostojanstvo radnika. U tom smislu, Ustavni sud smatra da pojam mobinga uključuje svaku vrstu psihofizičkog zlostavljanja ili uznemiravanja na radnom mjestu, neovisno o tome je li ono uzrokovano nekom od zabranjenih diskriminacijskih osnova iz Zakona o suzbijanju diskriminacije ili pak ne proizlazi iz takve osnove već je riječ o zlostavljanju iz nekih drugih motiva.

10. Uznemiravanje je, prema pravnoj doktrini i sudskoj praksi, svako neželjeno ponašanje koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 596/2021-5 od 7.ožujka 2023.).

11. Nadalje, pojam mobinga uključuje svaku vrstu psihofizičkog zlostavljanja ili uznemiravanja na radnom mjestu, neovisno o tome kojim motivima je ono uzrokovano (u tom smislu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 408/2022-2 od 6. srpnja 2023. i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-6791/2014 od 30. svibnja 2018.). Mobing nije kategorija koja je definirana u ZR ili kojem drugom Zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 982/2022-2 od 21. rujna 2022.).

12. Odredbom čl. 7. st. 5. ZR propisano je da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim zakonom i posebnim zakonima. Radniku pripada pravo na primjerenu zaštitu na radnom mjestu, a na poslodavcu je obveza zaštite dostojanstva radnika kao i da radniku osigura radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo. Odredbom čl. 111. st. 1. ZR propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

13. Prema odredbama ZOO i to odredbe čl. 4., 8., 1100., 1107., 1047., 1048., 1095., radnik može zahtijevati od poslodavca da se ukloni opasnost štete kao i da se suzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemiravanje s time da će na zahtjev zainteresirane osobe sud, ako nađe zahtjev osnovanim, naložiti da se poduzmu odgovarajuće mjere za sprječavanje nastanka štete ili uznemiravanja, te oštećenik ima pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti kao i na koju drugu štetu koja je u adekvatnoj uzročno posljedičnoj vezi s utvrđenom štetnom radnjom (tako Županijski sud u Zagrebu u odluci broj Gž R-343/2021-2 od 9. ožujka 2021.).

14. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3519/18 od 7. listopada 2020. naglašava da je člankom 35. Ustava svakome zajamčeno štovanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Dostojanstvo čovjeka ključni je čimbenik koncepta prava i dužnosti čovjeka. Svako ljudsko biće ima dostojanstvo već samom činjenicom što pripada ljudskom rodu. U ljudskom dostojanstvu svi su ljudi jednaki u svojim pravima i obvezama koja proizlaze iz ljudske prirode. Dostojanstvo je nepovredivo, jer proizlazi iz ljudske jednakosti. Ono pripada svakome i to svakome jednako. Ugled i čast vanjske su manifestacije ljudskog dostojanstva kao zbir etičkih vrijednosti koje pojedinac ima kao član određene društvene zajednice. Subjektivno se ugled i čast, kao Ustavom zaštićena dobra, iskazuju kroz uvažavanje okoline i osobni osjećaj vrijednosti. Ustav pruža zaštitu i dostojanstvo kao svojstvo svakog čovjeka, ali i njegovoj vanjskoj subjektivnoj manifestaciji (vidi odluke Ustavnog suda broj: U-III- 1095/2014 od 21. rujna 2017., točka 14. /"Narodne novine" broj 104/17./, i broj: U-III- 6791/2014 od 30. svibnja 2018., točke 5., 6.1. i 7., www.usud.hr).

15. Nadalje, sud, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je dužan dati uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih odlučnih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto, kojim od provedenih dokaza vjeruje, a kojima ne i zašto. Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za sudove koji prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene odlučuju koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Međutim, kod ocjene dokaza sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se ta ocjena mogla provjeriti (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-470/2024-3 od 17. travnja 2025., Rev- 665/2024-2 od 22. listopada 2024. i dr.).

16. S obzirom na konkretne žalbene razloge tužitelja kojim se poziva na iskaze svjedoka, posebno svjedoka SZ i UZ, i ističe da su navedeni svjedoci iskazali da je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike isključivo zbog osobnih razloga te s obzirom da je u pogledu iskaza tih i ostalih svjedoka, tužitelj u žalbi istaknuo dijelove koji ukazuju na osnovanost njegovih navoda, ne može se prihvatiti da bi razlozima pobijane presude bilo postupljeno u skladu sa navedenom odredbom.

17. Naime, osnovano tužitelj u žalbi upire na to da prvostupanjski sud nije analizirao iskaze svjedoka, tužitelja i direktora tuženika niti je analizirao ostale provedene dokaze koje je kao takve naveo u obrazloženju presude. Prvostupanjski sud je citirao iskaze svih svjedoka i iskaze stranaka kao i zakonske propise (ZR i ZSP), ali u presudi sud nije sukladno odredbi čl. 8. ZPP odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka te nije dao uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto, kojim od provedenog dokaza vjeruje, a kojima ne i zašto, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

18. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 370. ZPP prihvatiti žalbu tužitelja, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

19. Budući da je ukinuta presuda u pogledu glavne stvari valjalo je, po žalbi tužitelja, ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka.

20. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi sporne činjenice odlučne za rješenje predmetnog spora na koje mu je ukazano ovim rješenjem, te će na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP) potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje u sporu stranaka i ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj