Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-89/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužitelja NL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja i isplate, 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. 1.Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 3. Ugovora o kreditu br. 320 -50- 4377164 sklopljenog 12. rujna 2007. između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69 i tužitelja NL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita, koji Ugovor je 13. rujna 2007. solemniziran kod javne bilježnice Bojane Štimac iz Varaždina pod br. OV-13781/07 u dijelu koji glasi:

„ 3. /treće/NAKNADA

3,30 % (tri zareztrideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita....”.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69 da tužitelju NL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od ukupno 255,42 EUR (slovima: dvijestotinepedesetpeteura i četrdesetdvacenta) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od 17. rujna 2007. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69 da tužitelju NL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] nadoknadi parnični trošak u iznosu od 75,78 EUR (sedamdeset pet eura i sedamdeset osam centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. travnja 2026. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 16. veljače 2026. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo da mjesna nadležnost Općinskog suda u Varaždinu proizlazi temeljem odredaba čl. 59. Zakona o parničnom postupku te čl. 19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 s izmjenama i dopunama). Napomenuo je da je pred ovim sudom u predmetu poslovnog broja P-702/2019 temeljem istog ugovora o kreditu i između istih parničnih stranaka, već vođen postupak radi isplate i povrata više plaćenih iznosa anuiteta zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope, a u kojem postupku je pravomoćnim rješenjem od 18.3.2020. odbijen prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti (potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž -540/2020-2 od 04.01.2021.), te je u konačnici sud pravomoćnom presudom i rješenjem broj P- 702/2019-27 od 19.07.2021. (potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1227/2021-2 od 09. 12.2021.) meritorno riješio spor u korist tužitelja. Naveo je da je s tuženikom 12. rujna 2007. sklopio Ugovor o kreditu br. 320-50-4377164 (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim mu je tuženik 17. rujna 2007. stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 13.106,74 CHF po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Tvrdi da se radilo se o potrošačkom kreditu u svrhu kupnje novog vozila, a predmetni kredit je u cijelosti i konačno otplatio s danom 30. rujna 2012. Nadalje je naveo da mu je tuženik 17. rujna 2007. prilikom isplate naznačenog kredita obračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30 % od iznosa kredita, odnosno tzv. ulaznu naknadu u jednokratnom iznosu od 432,52 CHF, odnosno 1.924,53 kn, dakle 255,42 EUR. Odredbom točke 3. Ugovora o kreditu određena je između ostalog visina jednokratne naknade od 3,30 % (tri zareztrideset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tvrdi da se radi o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj nije mogao pregovarati. Naveo je da predmetnom odredbom nije određena svrha naknade, koje troškove ona obuhvaća, niti ista ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu , s obzirom da je određena u postotnom iznosu od iznosa kredita. Tužitelj tvrdi da se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila 3,30 % od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju na ime tzv. ulazne naknade platio tuženiku iznos od 1.924,53 kn, odnosno 255,42 EUR, što je u tom trenutku predstavljalo iznos od gotovo dva anuiteta kredita. Tvrdi da se radi o odredbi koja se temeljem čl. 96 st. 1. i čl. 97. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa je shodno tome odredba točke 3. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava. Pozvao se na sudsku praksu. Nadalje je naveo da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 5/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO), te da pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a. Ukazao je da u Ugovoru nije jasno i određeno navedena svrha ni struktura naknade te da o spornoj odredbi nije mogao pregovarati. Istaknuo je da je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja mu je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila iznos od čak 3,30 % od iznosa kredita, pa naznačena odredba sadržana u točki 3. Ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i ukazuje se nepoštenom i ništetnom. Tvrdi da mu je tuženik, budući je sporni iznos od 255,42 EUR na ime obrade zahtjeva i odobravanje kredita, stekao bez valjane pravne osnove, kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene i ništetne odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111 st. 1. ZOO dužan naznačeni iznos vratiti i to zajedno sa zateznom kamatom, sukladno odredbama čl. 1115 ZOO. Istaknuo je da se prije pokretanja postupka obratio tuženiku sa zahtjevom za pribavu potvrde o visini i datumu naplaćene naknade, no tuženik ga je obavijestio da zbog proteka vremena nema više zakonsku obvezu čuvanja dokumentacije, pri čemu nije ponudio restituciju navedenog iznosa. Tužitelje je predložio da se utvrdi ništetnom sporna odredba točke 3. ugovora o kreditu i da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 255,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i da mu naknadi parnične troškove.

2. Pozivom poslovni broj P-89/2026-3 od 2. ožujka 2026. tužba je dostavljena tuženiku u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, sukladno odredbi čl. 143.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) te je isti pozvan da u roku od 30 dana od dana dostave da svoj pisani odgovor na tužbu, uz upozorenje na pravne posljedice nepodnošenja odgovora na tužbu, konkretno na mogućnost donošenja presude zbog ogluhe u smislu odredbe čl. 331.b st. 1. ZPP-a. Naime, čl. 133. st. 5. ZPP-a propisano je da se između ostalog pismena pravnim osobama dostavljaju u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava ili na drugi odgovarajući način. Tuženik je pravna osoba koja je upisana u sudski registar i upisom u sudski registar je stekao svojstvo pravne osobe. Nadalje, odredbom čl. 143.c st. 2. ZPP-a je propisano da sud putem informacijskog sustava šalje adresatu u njegov sigurni elektronički poštanski pretinac pismeno, koji adresat mora preuzeti u roku od 15 dana od dana kad je pismeno pristiglo u njegov sigurni elektronički poštanski pretinac, a inače nastupaju posljedice iz st. 5. tog članka, kojim je propisano da će se smatrati da je dostava prema st. 4. tog članka obavljena istekom 15. dana od dana kad je pismeno pristiglo u sigurni elektronički poštanski pretinac, ako adresat u tom roku ne potvrdi primitak pismena. Odredbom čl. 143.c st. 4. ZPP-a je propisano da adresat pismeno preuzima iz sigurnog elektroničkog poštanskog pretinca informacijskog sustava tako da dokaže svoj identitet putem nacionalnog identifikacijskog i autentifikacijskog sustava i elektronički primitak potvrdi primitak pismena, a odredbom čl. 143. c. st. 6. ZPP-a je propisano da informacijski sustav o dostavi obavještava sud potvrdom u elektroničkom obliku.

3. Iz potvrde o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena i potvrde o otpravku (na stranici 56 spisa) proizlazi da su tuženiku 11. ožujka 2026. uručena navedena pismena, odnosno tužba s prilozima i poziv za podnošenje odgovora na tužbu su tuženiku uredno dostavljeni 11. ožujka 2026., no u ostavljenom roku od 30 dana tuženik nije sudu podnio pisani odgovor na tužbu, slijedom čega je sud, utvrdivši da su ispunjene i ostale pretpostavke iz odredbe čl. 331.b st. 1. ZPP donio presudu zbog ogluhe.

4. Sukladno odredbi čl. 331.b st. 1. ZPP presuda zbog ogluhe može se donijeti ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, te ako bude udovoljeno ovim uvjetima:

-ako su tuženiku tužba i poziv na davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni,

-ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi,

-ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate,

-ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

5. Dakle, kako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni 11. ožujka 2026., a tuženik nije podnio odgovor na tužbu u određenom mu roku od 30 dana, te kako je tužitelj u tužbi naveo činjenice koje ukazuju na osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, i te činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je sama tužitelj podnio (Ugovor o kreditu broj 320-50-4377164 od 12.9.2007. – stranica 6-11 spisa, otplatni plan – stranice 12-13 spisa, Prijepis knjigovodstvene kartice na dan 13.5.2019. – stranice 14-17 spisa, kontrolni ispis unosa korištenja od 17.9.2007. – stranica 18 spisa, preslika e-maila sa zahtjevom za dostavu dokumentacije od 11. veljače 2026. – stranica 50 spisa), ili s činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, sud je utvrdio da su u konkretnom ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe. Naime, presuda zbog ogluhe zasniva se na tezi da je tuženik svojom pasivnošću kvalificirano prešutno priznao činjenične navode tužitelja, te da činjenice koje je tužitelj naveo u tužbi predstavljaju relevantnu činjeničnu osnovu za donošenje odluke. Tuženik je imao priliku osporiti i očitovati se na navode tužitelja podnošenjem odgovora na tužbu, no to nije učinio, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. Osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i odredbi Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača na koje se tužitelj u tužbi pozvao. Visina naplaćene naknade za obradu kredita proizlazi iz sadržaja Ugovora o kreditu i Kontrolnog ispis unosa korištenja na stranici 18 spisa uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 1 EUR=7,53450 kn. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima.

6.Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, s obzirom da je tužitelj uspio u ovoj parnici u cijelosti, odnosno tuženik je u cijelosti izgubio parnicu. Sud je, u smislu odredbi čl. 155. ZPP, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, tužitelju priznao kao opravdan trošak, sukladno vrijednosti predmeta spora u iznosu od 255,42 EUR, trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR, po punomoćniku odvjetniku, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23, dalje Tarifa), u vezi s tbr. 54. Tarife, na što valja obračunati pripadajući PDV u iznosu od 12,50 EUR, sukladno tbr. 46. Tarife. Priznat je i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i presudu zbog ogluhe u iznosu od 6,64 EUR. Dakle, tuženiku je valjalo naložiti da tužitelj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 75,78 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Varaždinu 21. travnja 2026.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u 3 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu

2. Tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69