REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-543/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja NDO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnica OBRTA ZA USLUGE I TURIZAM [obrt], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnica Lidija Klepo, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 12. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužitelja te punomoćnice tuženika, s danom objave 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 517,65 EUR sa zateznom kamatom od 26. travnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 526,52 EUR sa zateznom kamatom od 21. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 62,50 EUR sa zateznom kamatom od 21. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 10. ožujka 2024. nastala šteta na vozilu marke PEUGEOT 206, registracijskih [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju štetu je tuženik u obvezi nadoknaditi sukladno polici kasno osiguranja oštećenika koju isti ima ugovorenu kod tuženika. Ističe da je oštećenik štetni događaj prijavio tuženiku 16. ožujka 2024. te su djelatnici tuženika 23. travnja 2024. procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj 248203201251. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika prema tvrdnjama tužitelja ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), a što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati dijela štete tužitelju, međutim, tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete.

1.2. Nadalje navodi da je oštećenik nakon štetnog događaja svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje), da je tužitelj predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Ističe kako oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, a o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja te Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi, a uvjetima police obveznog osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj tvrdi da je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun br. 92/01/2 u ukupnom iznosu od 1.413,65 EUR (PDV uključen), time da je oštećenik ugovorom vezan isplatiti franšizu u iznosu od 132,72 EUR, što je i učinio. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 763,28 EUR , dok razliku od 517,65 EUR po računu tuženik nije platio opravdavajući da je to cijena rada limara i lakirera koju oni priznaju, kao i odobreni potrošni materijal lakirera, pa je upravo ta razlika u cijeni rada i odobrenom potrošnom materijalu lakirera predmet ovoga spora. Tuženik stoga prema tvrdnjama tužitelja sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta, kao i njegovo korištenje potrošnog materijala lakirera. Tužitelj ističe kako je nesporno da tuženik na svojem izvidu štete obračunava potrošni materijal lakirera u iznosu od točno 75% stvarnog potrošnog materijala lakirera, i to 174,54 EUR, odnosno tuženikov obračun u Audatex kalkulaciji je podešen da prizna 75% stvarnog potrošnog materijala lakirera, a pravi izračun u postotku od 100%, i to 233,05 EUR je prikazan u završnoj kalkulaciji i procjeni popravka tužitelja. Dakle, tuženik je platio iznos od 763,28 EUR po računu , međutim, nije platio iznos od 517,65 EUR, te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu, ali je samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik priznao pravnu osnovu štete.

1.3. Tužitelj nadalje navodi da osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata, što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja, jer svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što na izvidu štete tuženik nije naznačio cijenu sata rada koju priznaje za limarske i lakirerske radove, a tuženik je likvidirao njegov rad na 55,00 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 55,00 EUR / sat plus PDV, a da prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru.

1.4. Tužitelj navodi kako se naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala ( čl. 1085. st. 1. ZOO-a), a što znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. U ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost, kakvo postupanje je zabranjeno, a što potvrđuju i stavovi nadležnih državnih agencija i sudska praksa na koje se tužitelj u tužbi poziva. Stoga tužitelj tvrdi da je postupanje tuženika pogrešno s obzirom da nema ugovorni odnos s tužiteljem niti zakonsku osnovu da bi priznavao, uvećavao ili umanjivao nečiju cijenu rada, u konkretnom slučaju tužitelja.

1.5. Završno tužitelj navodi da je oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila s tužiteljem 24. srpnja 2024. sklopio Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je prenio na tužitelja navedeno potraživanje, o čemu je tuženik prema tvrdnjama tužitelja obaviješten. Stoga je razlika u cijeni sata rada predmet ovoga spora te tužbom tužitelj zahtijeva plaćanje od tuženika navedenog iznosa od 517,65 EUR sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i pasivnu legitimaciju tuženika te tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te osporava osnovanost i visinu tužiteljevog potraživanja. Ističe da je kasko policu sklopio s vlasnikom vozila te da prava i obveze po istoj ostvaruju i ispunjavaju tuženik i vlasnik vozila te da nije s tužiteljem u nikakvom pravnom/ugovornom odnosu, a s obzirom da je vlasnik vozila kao osiguranik pristao na uvjete koji su sastavni dio police, ne može tužitelj ostvarivati veća prava nego li ih ima vlasnik vozila. S tim u vezi tvrdi da je procjenitelj tuženika prilikom procjene štete i izrade izvida štete ukazao oštećeniku na odredbe uvjeta kasko osiguranja i da mjesto popravka sukladno istim određuje tuženik te tvrdi da tuženik može odrediti mjesto popravka vozila jer je njegova obveza vratiti vozilo u prvobitno stanje. Međutim, navedeno ne znači da oštećenik po uputama tuženika mora postupiti, ali budući je upozoren da će se troškovi popravka u drugoj radionici priznati u visini kalkulacije troškova postupka u predloženim servisima, smatra jasnim da je oštećenik svjesno i voljno odlučio popraviti vozilo u drugom mjestu i na taj način svjesno i vol jno zaobići obveze koje proizlaze iz ugovora o kasko osiguranju. Stoga smatra da tužitelj ne može ostvarivati veća prava od osiguranika niti može ugovorom o ustupanju tražbine zaobići uvjete iz ugovornog odnosa pa iz tog razloga smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati ovu vrstu naknade niti je tuženik pasivno legitimiran i odgovoran tužitelju naknaditi ovu vrstu potraživanja. Ukazuje da sloboda izbora vlasnika vozila gdje će popraviti vozilu istom nikako ne da je pravo da optereti osobu koja je dužna naknaditi štetu/isplatiti osigurninu s većim novčanim iznosom popravka od onog za koji je vozilo bilo moguće popraviti. Naprotiv, tvrdi da je u ostvarenju svojeg prava dužan popraviti vozilo za iznos koji u najmanjoj mjeri tereti osobu koja je dužna naknaditi štetu/isplatiti osigurninu jer na taj način surađuje s tuženikom u ostvarenju svojeg prava potpune naknade i ne otežava izvršenje obveze tuženika. U slučaju kad oštećenik neopravdano poveća novčani iznos popravka, svojim izborom popravka vozila u servisu u kojem je cijena rada veća od servisa po preporuci /uputama tuženika, sam odgovara za posljedice takvog izbora u vidu razlike u cijeni. Tvrdi da tužitelj u ovom postupku uopće ne tvrdi niti dokazuje postojanje opravdanog razloga temeljem kojih bi navedena dužnost otpala niti dokazuje da servisi preporučeni po tuženiku ne zadovoljavaju kriterij kvalitete popravka, niti bilo koje druge okolnosti zbog kojih je vlasniku vozila popravak u preporučenim servisima bio otegotan, a na takve okolnosti uopće se nije pozivao niti sam vlasnik nakon zaprimanja upute o servisima/radionicama gdje može popraviti vozilo. Smatra stoga očitim da je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tuženik isplatom navedenog iznosa omogućio vlasniku da vozilo vrati u prvobitno stanje, čime je u tuženik u cijelosti ispunio svoju obvezu naknade štete, a kako vlasnik vozila nema pravo na potraživanje u razlici cijene popravka, koja je posljedica njegovog nepoštivanja ranije navedenih općih načela obveznog odnosa, odnosno posljedica neopravdanog izbora i odbijanja popravka vozila u predloženim radionicama/servisima za manji iznos, to tvrdi da ustup takvog potraživanja prema tuženiku ne može imati bilo kakvih pravnih učinaka. Tuženik nadalje u bitnome osporava službenoj cijeni sata rada u radionici tužitelja u iznosu od 55,00 EUR plus PDV te tvrdi da cjenik ne može biti relevantan dokaz o cijeni sata, a da račun nije dokaz jer je osporen. Također spori da je vozilo popravljeno sukladno izvidu štete te tvrdi da je šteta na taj način preuveličana. Osporava i tijek i stopu kamata koji nije prenesen cesijom te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti .

3.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta, i to u: račun broj A II 92/01/2 (list 9. spisa), podaci o uplati štete (list 10. do 13. spisa), Izvid štete tuženika broj 248203201251 od 23. travnja 2024. (list 14. spisa), Ponuda bez I/S od 5. lipnja 2024. (list 15. do 16. spisa), Ponuda bez I/S od 13. lipnja 2024. (list 17. do 18. spisa), punomoć za isplatu izvođaču radova (list 19. spisa), Cjenik tužitelja (list 20. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 24. srpnja 2024. (lis t 21. do 22. spisa), dopis o ustupu tražbine (list 23. do 24. spisa), sudska praksa (list 25. do 38., list 41. do 49., list 54. do 64. i list 136. do 154. spisa), e-mail dopis od 3. srpnja 2015. (list 39. do 40. spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (list 50. do 53. spisa), Uvjeti za kasko osiguranje cestovnih vozila (list 79. do 116. spisa), obvezujuća ponuda kasko osiguranja cestovnih vozila broj 0306820007746 (list 119. do 120. spisa), uputa radionici za popravak vozila (list 121. do 122. spisa), Izvid štete broj 248203201251 (list 123. spisa), računi popravka vozila (list 130. do 135. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u postupku (iskaz na listu 164. spisa).

3.2. Ovaj sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja da se sasluša svjedok ND s obzirom da okolnosti na koje je predloženo njegovo saslušanje nisu bile sporne, a sud nije smatrao potrebnim po tuženiku predložen dokaz saslušanjem svjedoka ID iz razloga što se okolnost je li oštećenik upućen na popravak u skladu s uvjetima osiguranja mogao utvrditi uvidom u sadržaj isprava koje prileže spisu, a provođenje tog dokaza u svakom slučaju nije odlučno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

3.3. Sud nije smatrao potrebnim provoditi po tužitelju predloženo prometno tehničko vještačenje na okolnost visine cijene sata rada tužitelja i količine potrošnog materijala, kao niti po tuženiku predloženo financijsko vještačenje na okolnost cijene popravaka izvršenih kod tužitelja tijekom 2024. i na okolnost utvrđivanja cijene sata rada limara i lakirera, potrošnog materijala lakirera u mjestu i u vrijeme popravka vozila u ovlaštenim i neovlaštenim servisima, te na okolnost može li se predmetno vozilo vratiti u prvobitno stanje na jednak način i jednake kvalitete u servisu Autocentar Agram d.d., Zagreb i Autotek d.o.o., Zagreb odnosno po cijeni sata rada limara i lakirera koju je tuženik priznao i isplatio tužitelju (24,00 EUR/h) i prema priznatoj cijeni potrošnog materijala lakirera sukladno Izvidu štete tuženika u vrijeme izvršenja popravka vozila . Naime, odluka u ovoj pravnoj stvari mogla se donijeti temeljem dokaza u spisu, pri čemu valja istaknuti i da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti pa bi provođenje predloženih vještačenja u svakom slučaju bilo povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima slijedom čega je sud odluku donio u skladu s odredbom čl. 464.a Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP).

4. Sukladno članku 8. ZPP-a, temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 517,65 EUR, koja se sastoji u vidu razlike između cijene sata rada koju naplaćuje tužitelj i one koju priznaje tuženik u mirnom postupku.

6. Među strankama nije sporno da je ND s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 21. do 22. spisa), nije sporno da je tuženik 2. rujna 2024. obaviješten o ustupanju tražbine, nije sporno da je vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka] popravljeno kod tužitelja, nije sporno da je popravak vozila registarskih oznaka [registarska oznaka] izvršen u skladu s tuženikovim Izvidom štete, nije sporno da je račun za popravak vozila u dijelu količine limarskih i lakirerskih radova u skladu s tuženikovim Izvidom štete, nije sporan izračun visine razlike između cijene radnog sata koju naplaćuje tužitelj i koji je obračunao računom za popravak vozila i cijene sata rada koju priznaje tuženik koja razlika iznosi 517,65 EUR, nije sporan niti utuženi tijek zatezne kamate, nije sporno da je tuženik kasko osiguratelj vozila [registarska oznaka] te nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja od 10. ožujka 2024. (učinjeno nespornim na pripremnom ročištu održanom 4. rujna 2025., list 156. spisa).

7. Među strankama su u konkretnom predmetu sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva.

8.1. Tuženik ne spori da je izvršen ustup tražbine radi ispunjenja temeljem Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 21. do 22. spisa). Uvidom u navedeni Ugovor utvrđeno je da je istim ND kao ustupitelj ustupio radi ispunjenja tužitelju svoje potraživanje prema dužniku upravo u utuženoj visini od 517,65 EUR, koji iznos se odnosi na dio računa popravka tužitelja broj 92/01/2 koji ovdje tuženik nije podmirio u navedenom iznosu. Iz navedenog proizlazi da je oštećenik ND navedenim Ugovorom tužitelju upravo ustupio svoje novčano potraživanje prema tuženiku u utuženom iznosu od koji se odnosi na neplaćeni dio računa popravka broj 92/01/2 i koju tražbinu je tužitelj u ovom postupku utužio. Time je oštećenik ND ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi članka 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), a prema odredbi članka 84. stavak 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Među strankama nije sporno da je tuženik obaviješten o ustupu u smislu odredbe članka 82. st. 1. ZOO-a.

8.2. Kako je između stranaka nesporno da je predmet ovog spora upravo razlika u cijeni sata rada koju priznaje tuženik i onu koju naplaćuje tužitelj i to u iznosu od 517,65 EUR, a koju tražbinu je oštećenik predmetnim Ugovorom o ustupanju tražbine radi ispunjenja prenio na ovdje tužitelja, u odgovoru na tužbu istaknuti prigovor aktivne legitimacije ocijenjen je neosnovanim. Kako je to razvidno i iz dokumentacije u spisu, tuženik je u mirnom postupku samo djelomično ispunio svoju obvezu u dijelu iznosa tog računa, dok nije podmirio razliku do punog iznosa računa od 517,65 EUR, koji iznos je i predmet ovog postupka, iz čega proizlazi da tuženik nije ispunio tražbinu s osnove naknade štete u cijelosti prema oštećeniku.

9. Među strankama nije sporan izračun visine razlike između cijene radnog sata koju naplaćuje tužitelj i koju je obračunao predmetnim računom za popravak vozila i cijene sata rada koju priznaje tuženik, a koja razlika iznosi 517,65 EUR. Stoga je predmet utuženja iznos od 517,65 EUR koji predstavlja upravo razliku između cijene sata rada koju priznaje tuženik i one koju prema svom Cjeniku naplaćuje tužitelj, a izračun koje razlike među strankama nije sporan, pa je stoga ovaj sud ocijenio osnovanom visinu tužbenog zahtjeva kako ju je utužio tužitelj u ovom predmetu.

10. Uvidom u račun tužitelja za popravak vozila AII 92/01/2 (list 9. spisa) utvrđeno je da je tužitelj izvršio popravak vozila oštećenika ND za ukupnu cijenu od 1.413,65 EUR (s uključenim PDV-om po stopi od 25%). Iz istog računa je razvidno da je tužitelj na popravak navedenog vozila utrošio ukupno 11,90 radnih sati, koja količina radnih sati među strankama nije sporna niti je sporno da je tako iskazana količina u skladu s Izvidom štete tuženika. Navedenim računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata u visini od 55,00 EUR, što uvećano za pripadajući PDV iznosi ukupno 68,75 EUR, a koja cijena je u skladu s cijenom radnog sata iskazanom u tužiteljevim cjeniku koji prileži spisu na listu 20.

11. Iz iskaza tužiteljice, u bitnome, proizlazi da tužitelj ima službeni Cjenik koji je na snazi od 1. siječnja 2024. i prema kojem cijena radnog sata za auto limarske i lakirerske radove iznosi 55,00 EUR uvećano za pripadajući PDV, koji Cjenik je u radioni dostupan javnosti na tri mjesta. Iz iskaza proizlazi da je cijena radnog sata formirana prema knjizi primitaka i izdataka, općoj inflaciji te troškovima koje tužitelj ima u izvršenju poslova koji uključuju plaće, troškove nabave materijala, režije i slično, a da je Cjenik temeljem kojeg je ispostavljen račun broj A II 92/01/2 bio na snazi od 1. siječnja 2024. sve do 1. siječnja 2026. te da su svim klijentima obračunavali cijenu radnog sata prema cijeni naznačenoj u službenom Cjeniku.

12. Prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči ili na koje ga uputi osiguravajuće društvo, čak niti u ovlaštenom servisu, a niti u najjeftinijem servisu ili servisu koji naplaćuje prosječnu cijenu, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje u skladu sa svojim cjenikom na tržištu. Kako oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo te nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo ili čije cijene sata rada osiguratelj priznaje, okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe članka 1092. ZOO-a kako to tvrdi tuženik. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo prema prosječnim cijenama na tržištu, kako to smatra tuženik. Zahtjev tuženika da oštećenici popravljaju vozilo samo u određenim servisima, a ne u bilo kojem servisu koji djeluje na tržištu, nema temelj u niti jednom propisu. Oštećena osoba može popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji djeluje na tržištu po cijenama radnog sata koje taj servis redovito naplaćuje svim svojim klijentima na tržištu sukladno svojem cjeniku usluga. Tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, a što proizlazi i iz priloženog stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja KLASA: 034 -08/18-01/093, URBROJ: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. Poduzetnici, pa i on i koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Kako to proizlazi iz dokaza koji prileže spisu, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu radnog sata koju naplaćuje prema svom službenom Cjeniku te je i račun za popravak u skladu s istim. Navedeno proizlazi i iz sadržaja u spis dostavljenog Cjenika, kao i iz iskaza tužitelja, a Cjenik suprotno tvrdnjama tuženika jest relevantan dokaz o cijeni radnog sata koju tužitelj naplaćuje. Činjenica da tuženik kao osiguravatelj ustupitelja predmetne tražbine ne prihvaća visinu satnice rada servisera, ovdje tužitelja, prema ocjeni ovog suda nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi, posebno imajući u vidu kako je i obujam rada upravo u skladu s tuženikovim Izvidom štete, a tuženik nije tijekom postupka iznio činjenicu da je ugovorno ograničio glede visine satnice popravka niti da je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima pri čemu takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu.

13. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja ispostavljena u skladu s cijenom radnog sata utvrđenoj službenim cjenikom tužitelja, što proizlazi iz iskaza tužitelja, i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe članka 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao kasko osiguratelj oštećenika, s obzirom na valjani Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe članka 1085. stavak 1. i 4. i odredbe članka 84. stavak 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

14.1. Odredbom članka 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.

14.2. Tužiteljev račun za popravak vozila ispostavljen je 24. travnja 2024. te je u istome naznačeno da račun dospijeva na plaćanje 25. travnja 2024. Tuženik pada u zakašnjenje idućeg dana nakon dospijeća računa tužitelja pa je tužitelj pravilno postavio zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 26. travnja 2024. pa do isplate pri čemu je tuženik učinio nespornim utuženi tijek zatezne kamate.

14.3. Odluku o visini stope zatezne kamate sud je donio u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a propisanu za ostale odnose imajući u vidu predmet konkretnog spora.

15.1. Odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st 1. i 2. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalje u tekstu: ZSP), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 166. spisa) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

15.2. Tužitelju je kao potreban priznat sljedeći trošak:

-trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

-trošak sastava podneska od 26. ožujka 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 4. rujna 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 12. ožujka 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

-trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,26 EUR

-trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,26 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 526,52 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

15.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

16. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer na navedeno ročište tužitelj nije pristupio pa mu navedeni trošak nije niti nastao. Slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen je kao neosnovan za iznos od 62,50 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

S U D A C

Iva Karin Šipek

POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.