REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-935/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Hrvoju Lukšić, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807, koju zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika: ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog ureda Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Ul. Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja i isplate (vps: 1.930,23 eur) nakon održane i zaključene glavne rasprave 16. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i nazočnosti punomoćnika tuženika, s danom objave 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Usvaja se tužbeni zahtjev

1. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51404627-5102931633 sklopljenog dana 03.04.2006. godine između IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

2. Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807 plati iznos od 530,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 16.12.2004. godine do isplate po stopi koja je:

- do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate;

- od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, određena za svako

polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30.12.2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak, u iznosu od 866,32 eur, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 266,84 eur, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

R i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva navedena u podnesku tužitelja od dana 11.12.2025. godine.

II Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.930,23 eur.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 02. studenog 2025. podnio tužbu protiv tuženika, u kojoj je naveo da su **.**.2006. NC i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160 / 51404627-5102931633, i to tuženik kao kreditor, a NC kao korisnik kredita, da je odredbom čl. 10., ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, i to kako slijedi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora, kao I da je korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“, time da je naknada od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 1624,37 kn/215,72 EUR, i to zaključno sa danom 16. prosinca 2004.

2. Isto tako, tužitelj je u tužbi naveo da je korisnik kredita potrošač, da se radi o tipskom i adhezijskom ugovor o kreditu kojeg je sastavio tuženik, a da korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj predmetne odredbe, te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva, jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u naknadu. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika kredita koji je potrošač. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena na tužitelja, temeljem Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili NC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kaoprimatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, te dostavio pisane isprave za koje smatra da dokazuju njegove navode.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, te spori ne spori visinu tužbenog zahtjeva, time da i dalje osporava tijek zakonskih zateznih kamata budući da je naknada naplaćena 4. lipnja 2006.

4. Isto tako, tuženik je u svom odgovoru na tužbu naveo da prigovora naznačenoj visini predmeta spora, da, uzimajući u obzir pecifične okolnosti kreditnog odnosa tuženika i korisnika kredita, odnosa banke i klijenta, je riječ o tražbini kojoj se po njenoj prirodi protivi prenošenje na drugoga, slijedom čega korisniku kredita i tužitelju na temelju odredbe članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu odnosno isto je nedopušteno, kao I da u skladu s čl. 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu, Ugovor o cesiji u odnosu na tuženika ne proizvodi pravne učinke, tuženik navodi da smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku od tuženika tužbom potraživati bilo kakve iznose, naveo da tužitelj mora dokazati dokazati status potrošača za korisnika kredita, kao svoga prednika, te predložiti dokaze na kojima temelji njegov status potrošača.

5. Tuženik je dalje u odgovoru na tužbu naveo da osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i iz razloga što je Ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te zbog činjenica da je korisnik kredita bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu.

6. Isto tako, tuženik u tužbi navodi da Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, te je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 4. lipnja 2006, te smatra da na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćenenaknade ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja, te je uz pisano očitovanje dostavio sudske odluke iz prijašnjih postupkaka, kao i isprave za koje smatra da dokazuju njegove navode (list 49-167 spisa).

7. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj je u pisanom očitovanju od dana 11. prosinca 2025. osporavao navode tuženika, i priložio kopiju Obračuna naknade za bankarske usluge, iz koje je vidljivo koliki iznos naknade je naplaćen (list 173 spisa), te naveo da potražuje iznos od 530,23 eur/ 3.994,99 kn, obzirom da je tek 11. prosinca 2025. zaprimio Dokumentaciju od korisnika kredita, kao I podatak o visini naplaćene naknade, slijedom čega je preinačio tužbeni zahtjev, te potražuje iznos od 530,23 eura, umjesto utuženih 215,72 eur.

8. Nakon dodatnog osporavanja tužbenog zahtjeva na ročištu održanom dana 11. prosinca 2025.tužitelj je u podnesku od dana 13. siječnja 2026. dodatno osporio navode iz pisanog odgovora na tužbu, te samo ponovio navode iznesene u tužbi, a na ročištu održanom dana 16. ožujka 2026. dodatno usmeno obrazložile svoje navode.

9. Na ročištu održanom dana 11. prosinca 2025.tuženik je dodatno osporavao navode tužitelja, kao i na ročištu održanom dana 16. ožujka 2026.

10. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju i to Kopiju Otplatnog plana od dana 06. listopada 2011. (list 15 spisa), kopiju Otplatnog plana od dana 02. srpnja 2027. (list 7 spisa), kopiju Ugovor o kreditu, broj: 2402006- 1031262160 / 51404627- 5102931633, od 03. travnja 2006. (list 23-27 spisa), kopiju Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) (list 28-33 spisa), kopiju sudske prakse dostavljenu po tuženiku (list 49-93 spisa) (list 104-108 spisa),kopiju Zapisnika sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05. ožujka 2004. (list 94 spisa), kopiju Odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ŽC protiv CIB Bank Zrt.) (list 95-103 spisa), kopiju Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 111-118 spisa), kopiju znanstvenog rada pod naslovom “Stjecanje bez osnove”, objavljenom u Godišnjaku Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu, dr. sc. LC dipl.iur. (list 123-167 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka IC (list 174-175 spisa).

11. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je svjedok u svom iskazu naveo da je sa Erste bankom 2006. sklopio ugovor o kreditu, da se radilo o gotovinskom kreditu koji mu je bio potreban za gradnju kuće, da mu je novac trebao kako bi platio majstora koji mu je radio na kući, slijedom čega sud smatra da je korisnik kredita bio potrošač.time da je njegov status vidljiv iz Ugovora o kreditu (toč. 3).

12. Isto tako, svjedok je u svom iskazu naveo da nije imao mogućnost pregovaranja vezano uz plaćanje nakade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita , te da je uplatio naknadu.

13. Sud je prihvatio iskaz svjedoka kao istinit i logičan, obzirom da je dan u skladu s dostavljenom dokumentacijom, time da je svjedok imao neposrednih saznanja o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu.

14. Uvidom u kopiju Ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160 / 51404627- 5102931633 od 03. travnja 2006. (list 23-27 spisa) sud je utvrdio da su ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d., odnosno tuženik i NC, [adresa] kao korisnik kredita I ŠC, iz [adresa] kao jamac platac dana 03. Travnja 2006. sklopili UGOVOR O KREDITU BROJ 2402006-1031262160 /51404627-5102931633, time da je iznos kredita 34.602,18 CHF protuvrijednost u kredita u tečaj, da je namjena kredita građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, zatvaranje obveza (iz minusa u plus, da je način korištenja (puštanje kredita u tečaj): gotovina na blagajni.

15. Iz navedenog proizlazi da je sklopljen ugovor o namjenskom kreditu 3. lipnja 2006, te da se radi o potrošačkom ugovoru jer je korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, time da je u čl. 4.navedena namjena kredita, time da je o namjeni kredita iskazivao I korisnik kredita u svom iskazu na ročištu dana 11. prosinca 2025., time da punomoćnik tuženika nije imao primjedbi na iskaz svjedoka, niti ga je osporavao u dijelu u kojem je svjedok iskazivao o namjeni odobrenog kredita.

17. Čl. 3. ugovora o namjenskom kreditu određeno je da je namjena kredita adaptacija i podmira kredita HVB Splitska banka i refinanciranje kredita Hrvatska poštanska banka. Tuženik u postupku ne spori da je korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača.

18. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

19. Uvidom u kopiju Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) (list 28-33 spisa) sud je utvrdio da su korisnik kredita NC, [adresa], kao ustupitelj i Druga fundacija SPV d.o.o. sa sjedištem u [adresa], kao primatelj sklopili su dana 30. svibnja 2023. Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija).

20. Odredbom čl. 2. određeno je da sklapanjem citiranog Ugovora ustupitelj sve svoje tražbine prema Erste&Steiermarkische banka d.d. navedene u članku 1. ovoga ugovora, kao i sve ostale Ustupiteljeve tražbine koje bi postojale prema Erste&Steiermarkische banka d.d., a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu mu tražbinu, odnosno prijenos preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

21. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

22. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

23. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

24. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

25. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 29/03 – dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

26. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita nije iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade niti je bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

27. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

28. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

29. Odredba o naknadi je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Pravni prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

30. Zbog toga je i odredba čl. 10. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a, stoga je odlučeno kao pod točkom I/ izreke ove presude.

31. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO -a.

32. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

33. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

34. Suprotno odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 530,23 eur, za koji iznos tužitelj tvrdi da je korisnik kredita uplatio po osnovi naknade za obradu kredita, a tuženik je istu činjenicu učinio nespornom.

35. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

36. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

37. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II/ izreke ove presude.

38. Tužbeni zahtjev u ovom postupku sastoji se od zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 530,23 eur, te je sud unatoč prigovoru tuženika kao vrijednost premeta spora odredio iznos od 1.400,00 eur, za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, te iznos koji se odnosi na isplatu u iznosu od 530,23 eur, time da je i stav sudske praske da se vrijednost premeta spora određuje u skladu s oba tužbena zahtjeva, odnosno na ime deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva 1.400,00 eur, a na ime kondemnatornog dijela 530,23 eur 165,48 EUR; a sve u smislu članka 40. stavka 2. u svezi s člankom 35. ZPP-a (Poslovni broj: Pž- 3044/2025-3 od 11. studenoga 2025.).

39. Na ovu okolost se očitovao i tužitelj u svom podnesku od dana 12. siječnja 2026. te osporio navode tuženika vezano za vrijednost predmeta spora, te se pozvao na radnije donesene sudske odluke za koje smatra da dokazuju njegove navode.

40. Tužitelj je u pisanom očitovanju od dana 11. prosinca 2025. preinačio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 530,23 eur/3.994,99 kn, obzirom da je tijekom postupka dobio podatak od tuženika o visini naplaćene naknade, te potražuje iznos od 530,23 eur, umjesto utuženih 215,72 eur.

41. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, cijeneći navedeno svrsishodnim za konačno rješenje odnosa između stranaka, time da tuženik nije osporio okonost da je tužitelj tek tijekom postupka dobio podatak o visini isplaćene naknade. (arg. iz čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku Narodne novine br. 53/91,1 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23).

42. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155.. ZPP-a u vezi s člankom 2. stavak 1. ZPP-a. Narodne novine br. 53/91,1 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25).

43. Tužitelju pripada parnični trošak budući da je u cijelosti uspio u parnici. Visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.; dalje: Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23). Vrijednost predmeta spora je 1.930,23 eur, Na temelju Tbr. 54 Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eur.

44. Slijedom navedenog, tužitelju je, u skladu s Zahtjevom za naknadu troškova postupka od dana 16. ožujka 2026. priznat trošak trošak sastava tužbe od dana 25. ožujka 2025. 200,00 eur, trošak pristupa na ročište dana 11. prosinca 2025 (Otbr. 9.1., 7.1. i 46.) 200,00 eur, trošak sastava obrazloženog podneska od dana 11. prosinca 2025. (Otbr. 8.1. i 46.) 200,00 eur, trošak pristupa na ročište dana 12. siječnja 2026. (Otbr. 9.1., 7.1. i 46.) 200,00 eur, ukupno 800,00 eur.

45. Isto tako, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe u izosu od 66,32 eur (sudska pristojba na tužbu u iznosu od 33.16 eur plaćena dana 25.03.2026. uvećano za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 33.16 eur, odnosno tužitelju je priznat trošak u iznosu od 866,32 eur, slijedom čega je odlučeno kao po toč. 3. izreke presude.

46. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova od dana 11. prosinca 2025. obzriom da je uz podnesak tužitelj dostavio samo kopiju obračuna naknade za bankarske usluge, neposredno prije ročišta, time da sud smatra da je navode iz podneska i sam podnesak tužitelj iznijeti na ročištu održanom dana 12. prosinca 2025. 200,00 eur, te za iznos pristojbe na presudu preko iznosa od 33.16 eur, odnosno za iznos od 66,84 eur, odnosno tužitelj je odbijen sa sveukupnim iznosom od 266,84 eur, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. II izreke.

U Zagrebu, 21. travnja 2026.

Sudac

Hrvoje Lukšić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda (elektronički, putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda, ako su podnositelji odvjetnici i pravne osobe, a fizičkom predajom podneska putem pošte ili u sudskoj pisarnici ako su podnositelji fizičke osobe).

DNA:

1. Druga fundacija SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807 po odvjetniku Domagoju Tomiću uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

2. ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 po odvjetniku Damiru Metelku