Poslovni broj: P-560/2021-48

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Nevešćanin kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DG iz [adresa], zastupana po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, Jurja Dalmatinca Matejeva 3, protiv tuženice Addiko bank d.d., OIB:14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćnicima – odvjetnicima u OD Ćurković i Šanjug, radi ništetnosti i isplate, izvanraspravno, po objavi presude 21. travnja 2026. godine.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, broj: 236-124/2005 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 13. lipnja 2005.godine , ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 49.648,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 150,63 EUR sa kamatom od 31.07.2005. godine

− iznos od 153,31 EUR sa kamatom od 02.09.2005. godine

− iznos od 153,66 EUR sa kamatom od 30.09.2005. godine

− iznos od 0,67 EUR sa kamatom od 31.10.2005. godine

− iznos od 153,01 EUR sa kamatom od 04.11.2005. godine

− iznos od 153,99 EUR sa kamatom od 01.12.2005. godine

− iznos od 152,98 EUR sa kamatom od 04.01.2006. godine

− iznos od 151,94 EUR sa kamatom od 01.02.2006. godine

− iznos od 150,43 EUR sa kamatom od 28.02.2006. godine

− iznos od 149,88 EUR sa kamatom od 31.03.2006. godine

− iznos od 149,57 EUR sa kamatom od 30.04.2006. godine

− iznos od 0,20 EUR sa kamatom od 31.05.2006. godine

− iznos od 159,36 EUR sa kamatom od 01.06.2006. godine

− iznos od 0,30 EUR sa kamatom od 30.06.2006. godine

− iznos od 158,21 EUR sa kamatom od 03.07.2006. godine

− iznos od 158,85 EUR sa kamatom od 10.08.2006. godine

− iznos od 159,10 EUR sa kamatom od 06.09.2006. godine

− iznos od 0,05 EUR sa kamatom od 30.09.2006. godine

− iznos od 159,17 EUR sa kamatom od 06.10.2006. godine

− iznos od 0,04 EUR sa kamatom od 31.10.2006. godine

− iznos od 158,91 EUR sa kamatom od 06.11.2006. godine

− iznos od 158,15 EUR sa kamatom od 06.12.2006. godine

− iznos od 0,01 EUR sa kamatom od 31.12.2006. godine

− iznos od 156,71 EUR sa kamatom od 05.01.2007. godine

− iznos od 155,69 EUR sa kamatom od 05.02.2007. godine

− iznos od 155,65 EUR sa kamatom od 05.03.2007. godine

− iznos od 155,77 EUR sa kamatom od 06.04.2007. godine

− iznos od 0,04 EUR sa kamatom od 30.04.2007. godine

− iznos od 153,76 EUR sa kamatom od 07.05.2007. godine

− iznos od 152,20 EUR sa kamatom od 06.06.2007. godine

− iznos od 0,03 EUR sa kamatom od 30.06.2007. godine

− iznos od 151,07 EUR sa kamatom od 09.07.2007. godine

− iznos od 0,04 EUR sa kamatom od 31.07.2007. godine

− iznos od 152,03 EUR sa kamatom od 08.08.2007. godine

− iznos od 152,87 EUR sa kamatom od 10.09.2007. godine

− iznos od 156,22 EUR sa kamatom od 06.10.2007. godine

− iznos od 155,91 EUR sa kamatom od 08.11.2007. godine

− iznos od 157,88 EUR sa kamatom od 11.12.2007. godine

− iznos od 0,06 EUR sa kamatom od 31.12.2007. godine

− iznos od 157,00 EUR sa kamatom od 07.01.2008. godine

− iznos od 159,91 EUR sa kamatom od 05.02.2008. godine

− iznos od 161,49 EUR sa kamatom od 10.03.2008. godine

− iznos od 0,04 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine

− iznos od 179,34 EUR sa kamatom od 11.04.2008. godine

− iznos od 174,96 EUR sa kamatom od 02.05.2008. godine

− iznos od 173,21 EUR sa kamatom od 02.06.2008. godine

− iznos od 0,35 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine

− iznos od 175,01 EUR sa kamatom od 01.07.2008. godine

− iznos od 172,20 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine

− iznos od 172,36 EUR sa kamatom od 01.09.2008. godine

− iznos od 174,23 EUR sa kamatom od 01.10.2008. godine

− iznos od 188,42 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

− iznos od 178,92 EUR sa kamatom od 02.12.2008. godine

− iznos od 194,43 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

− iznos od 196,32 EUR sa kamatom od 02.02.2009. godine

− iznos od 197,17 EUR sa kamatom od 02.03.2009. godine

− iznos od 5,77 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

− iznos od 189,04 EUR sa kamatom od 01.04.2009. godine

− iznos od 195,27 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

− iznos od 191,67 EUR sa kamatom od 01.06.2009. godine

− iznos od 189,02 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

− iznos od 160,22 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

− iznos od 29,51 EUR sa kamatom od 03.08.2009. godine

− iznos od 37,72 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

− iznos od 153,40 EUR sa kamatom od 01.09.2009. godine

− iznos od 191,00 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine

− iznos od 189,59 EUR sa kamatom od 02.11.2009. godine

− iznos od 192,24 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

− iznos od 194,36 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

− iznos od 197,38 EUR sa kamatom od 01.02.2010. godine

− iznos od 196,69 EUR sa kamatom od 01.03.2010. godine

− iznos od 200,79 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

− iznos od 200,02 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

− iznos od 201,53 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine

− iznos od 214,66 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

− iznos od 211,96 EUR sa kamatom od 02.08.2010. godine

− iznos od 220,21 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

− iznos od 217,36 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

− iznos od 212,77 EUR sa kamatom od 02.11.2010. godine

− iznos od 222,45 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

− iznos od 230,18 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

− iznos od 221,63 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

− iznos od 224,92 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

− iznos od 221,10 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

− iznos od 221,80 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

− iznos od 237,95 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

− iznos od 239,53 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

− iznos od 253,03 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine

− iznos od 246,09 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

− iznos od 238,50 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

− iznos od 228,66 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

− iznos od 228,10 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

− iznos od 231,58 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

− iznos od 234,62 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

− iznos od 235,02 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

− iznos od 232,92 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

− iznos od 234,34 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

− iznos od 235,31 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

− iznos od 233,68 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine

− iznos od 234,11 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine

− iznos od 232,88 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine

− iznos od 230,28 EUR sa kamatom od 01.10.2012. godine

− iznos od 233,10 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

− iznos od 234,45 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine

− iznos od 233,46 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine

− iznos od 228,14 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine

− iznos od 232,66 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine

− iznos od 233,06 EUR sa kamatom od 02.04.2013. godine

− iznos od 231,29 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine

− iznos od 225,78 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine

− iznos od 225,64 EUR sa kamatom od 01.07.2013. godine

− iznos od 226,99 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine

− iznos od 229,16 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine

− iznos od 232,16 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine

− iznos od 30397,64 EUR sa kamatom od 21.10.2013. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 31. srpnja 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

1. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj 236- 124/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključen između tužiteljice i tuženika dana 13.lipnja 2005 godine, slijedom čega tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 13.lipnja 2005 godine pa na dalje.

2. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 9.417,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 1,69 EUR sa kamatom od 31.8.2005 godine

- iznos od 2,04 EUR sa kamatom od 30.9.2005 godine

- iznos od 2,05 EUR sa kamatom od 31.10.2005 godine

- iznos od 2,37 EUR sa kamatom od 30.11.2005 godine

- iznos od 1,35 EUR sa kamatom od 31.12.2005 godine

- iznos od 0,32 EUR sa kamatom od 31.1.2006 godine

- iznos od 5,56 EUR sa kamatom od 31.10.2008 godine

- iznos od 8,28 EUR sa kamatom od 31.12.2008 godine

- iznos od 10,17 EUR sa kamatom od 31.1.2009 godine

- iznos od 11,02 EUR sa kamatom od 28.2.2009 godine

- iznos od 8,67 EUR sa kamatom od 31.3.2009 godine

- iznos od 9,12 EUR sa kamatom od 30.4.2009 godine

- iznos od 5,52 EUR sa kamatom od 31.5.2009 godine

- iznos od 2,87 EUR sa kamatom od 30.6.2009 godine

- iznos od 3,58 EUR sa kamatom od 31.7.2009 godine

- iznos od 4,97 EUR sa kamatom od 31.8.2009 godine

- iznos od 4,85 EUR sa kamatom od 30.9.2009 godine

- iznos od 3,44 EUR sa kamatom od 31.10.2009 godine

- iznos od 6,09 EUR sa kamatom od 30.11.2009 godine

- iznos od 8,21 EUR sa kamatom od 31.12.2009 godine

- iznos od 11,24 EUR sa kamatom od 31.1.2010 godine

- iznos od 10,54 EUR sa kamatom od 28.2.2010 godine

- iznos od 14,64 EUR sa kamatom od 31.3.2010 godine

- iznos od 13,87 EUR sa kamatom od 30.4.2010 godine

- iznos od 15,38 EUR sa kamatom od 31.5.2010 godine

- iznos od 28,51 EUR sa kamatom od 30.6.2010 godine

- iznos od 25,81 EUR sa kamatom od 31.7.2010 godine

- iznos od 34,06 EUR sa kamatom od 31.8.2010 godine

- iznos od 31,21 EUR sa kamatom od 30.9.2010 godine

- iznos od 26,62 EUR sa kamatom od 31.10.2010 godine

- iznos od 36,30 EUR sa kamatom od 30.11.2010 godine

- iznos od 47,67 EUR sa kamatom od 31.12.2010 godine

- iznos od 39,12 EUR sa kamatom od 31.1.2011 godine

- iznos od 42,41 EUR sa kamatom od 28.2.2011 godine

- iznos od 38,59 EUR sa kamatom od 31.3.2011 godine

- iznos od 39,28 EUR sa kamatom od 30.4.2011 godine

- iznos od 55,44 EUR sa kamatom od 31.5.2011 godine

- iznos od 57,02 EUR sa kamatom od 30.6.2011 godine

- iznos od 70,52 EUR sa kamatom od 31.7.2011 godine

- iznos od 63,58 EUR sa kamatom od 31.8.2011 godine

- iznos od 55,99 EUR sa kamatom od 30.9.2011 godine

- iznos od 53,08 EUR sa kamatom od 31.10.2011 godine

- iznos od 52,52 EUR sa kamatom od 30.11.2011 godine

- iznos od 56,00 EUR sa kamatom od 31.12.2011 godine

- iznos od 59,04 EUR sa kamatom od 31.1.2012 godine

- iznos od 59,44 EUR sa kamatom od 29.2.2012 godine

- iznos od 57,34 EUR sa kamatom od 31.3.2012 godine

- iznos od 58,76 EUR sa kamatom od 30.4.2012 godine

- iznos od 59,73 EUR sa kamatom od 31.5.2012 godine

- iznos od 58,10 EUR sa kamatom od 30.6.2012 godine

- iznos od 58,53 EUR sa kamatom od 31.7.2012 godine

- iznos od 57,30 EUR sa kamatom od 31.8.2012 godine

- iznos od 54,70 EUR sa kamatom od 30.9.2012 godine

- iznos od 57,52 EUR sa kamatom od 31.10.2012 godine

- iznos od 58,87 EUR sa kamatom od 30.11.2012 godine

- iznos od 57,88 EUR sa kamatom od 31.12.2012 godine

- iznos od 52,56 EUR sa kamatom od 31.1.2013 godine

- iznos od 57,08 EUR sa kamatom od 28.2.2013 godine

- iznos od 57,48 EUR sa kamatom od 31.3.2013 godine

- iznos od 55,71 EUR sa kamatom od 30.4.2013 godine

- iznos od 50,20 EUR sa kamatom od 31.5.2013 godine

- iznos od 50,06 EUR sa kamatom od 30.6.2013 godine

- iznos od 51,41 EUR sa kamatom od 31.7.2013 godine

- iznos od 53,58 EUR sa kamatom od 31.8.2013 godine

- iznos od 56,59 EUR sa kamatom od 30.9.2013 godine

- iznos od 7213,87 EUR sa kamatom od 21.10.2013 godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 31. srpnja 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.825,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se kao neosnovan odbija zatraženi trošak tužitelja preko dosuđenog.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj 236- 124/2005 dana 13.06.2005.u Zadru, koji ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika. Navedenim ugovorom tuženik da je kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i isplatio stambeni kredit u iznosu od 46.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. U Ugovoru o kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz Ugovora /iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i eventualni drugi troškovi/ obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora/tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća pojedinog mjesečnog anuiteta. Navedenim ugovorom, ugovoren je švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužiteljici pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Takvim postupanjem tuženik je postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača NN96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s obzirom da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te tužiteljica smatra da se radi o nepoštenim i ništetnim odredbama Ugovora. Navodi da se u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač- Hrvatski savez za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka kao tuženika, pravomoćnom presudom VTS koja je donesena u istom predmetu pod posl. brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, jer je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u cijelosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana, pa su navedene odredbe utvrđene ništetnima i nepoštenima. Sukladno odredbi čl. 502 c. ZPP, tužiteljica je ovlaštena pozivati se u ovoj parnici na pravna utvrđenja iz navedenih presuda, a sud je vezan utvrđenjima iz tih parnica. Sukladno svemu navedenom a zbog nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora tužiteljica smatra da je ona svoju obavezu iz ugovora o kreditu preplatila, te stoga sukladno odredbi čl. 1111. ZOO ima pravo od tuženika na povrat stečenog bez osnove. Isto tako smatra da joj pripadaju i zakonske zatezne kamate za svaki preplaćeni iznos od dana kada je isti plaćen pa do isplate. Sukladno svemu navedenom predlaže se da sud usvoji tužbeni zahtjev .

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev.

2.1. Ističe prigovor zastare, jer da je tužba podnesena dana 23.03.2021. godine, tuženik, a da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 23.03.2016. godine nastupila je zastara potraživanja.

2.2.Tuženik navodi da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete.

2.3. Nadalje navodi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1.tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Zaključno, tuženik ukazuje kako je neosnovano eventualno potraživanje tužitelja za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, a sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.

2.4. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja , a osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zaht ijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu i to: Ugovor o kreditu br. 236-124/2005 od 13. lipnja 2005 (l.s. 7-17), sudska praksa (l.s. 62-72, 115-238), Otplatni plan (l.s. 286-320), promotivni materijali banke (l.s. 73-81), ovjerena Izjava DGĆ (l.s. 82-87), saslušao stranku u postupku (l.s. 321) nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Božena Kačanić (l.s. 344-351), dopuna nalaza i mišljenja (l.s. 374-378).

3.1. Tijekom postupka tuženi je odustao od izvođenja dokaza saslušanja djelatnika banke PG.

4. Podneskom od 11. ožujka 2026. (l.s. 381-388) tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev, po provedenom financijskom vještačenju, u skladu s odredbom čl. 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22- dalje u tekstu: ZPP), zbog čega ovaj podnesak tužitelja po provedenom financijskom vještačenju predstavlja uređenje tužbe.

5. Glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

5.1. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je glavni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 236-124/2005 od 13. lipnja 2005. godine, te zahtjev za isplatom iznosa od 49.648,08 eura sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate.

5.2. Predmet spora po eventualno kumuliranom zahtjevu tužitelja je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog ugovora o kreditu i to ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa toga kredita u iznosu od 9.417,32 eura s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama, sve na ime stečenog bez osnove.

6. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom sklapanja ugovora nije bila upozorena na nikakve rizike, samo da su joj rekli da nije kreditno sposobna za nijednu drugu valutu osim u CHF, s tim da je morala imati sudužnika pri dizanju kredita i morala je staviti kuću pod hipoteku. Kredit da je podigla radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno uređenje kuće, a ne za poslovnu aktivnost. Nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj tog ugovora, već je isti bio gotov i pripremljen za potpisivanje. Ni je na nikakve rizike upozoravana niti kod javnog bilježnika, a ugovor da je prije toga mogla pročitati onako leteći, ali isto tako da je postupala s povjerenjem u bankovne službenike kao i da je trebala taj kredit. Na poseban upit da li vam je službenik banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu rekao ili objasnio što znači valutna klauzula, tužiteljica je iskazala da nije a da su joj rekli da je to najpovoljniji kredit i da se radi o fiksnim kamatama. Na daljnji upit da kad su se podigli mjesečni anuiteti jeste li otišli u banku pitati zbog čega se to događa, tužiteljica je odgovorila da je ali da oni nemaju ništa s tim, te da je tako svima. Kredit da je u cijelosti ona otplaćivala, te da nisu imali pravo birati javnog bilježnika te da je na solemnizaciji bilo dođi i potpiši.

7.1. Tuženi nije ovom sudu predložio nikakve dokaze da je tužitelj zaista u predme tnoj, kupljenoj nekretnini obavljao gospodarsku djelatnost. (kao npr. da je tužitelj bio vlasnik obrta ili tvrtke koja se bavi uslužnom djelatnosti odnosno da je registriran ili prijavio ikakvu poslovnu djelatnost na navedenoj lokaciji), pa ovaj sud utvrđuje iz iskaza tužitelja da nekretnina koja je predmet kreditiranja nikad nije iznajmljena za turističke svrhe a niti za obavljanje gospodarske djelatnosti. Svojstvo potrošača se određuje prema stvarnoj namjeni i svrsi ugovora, jer je bitno za odlučivanje o svojstvu potrošača, za što se kredit realno koristio, slijedom čega sud smatra da se kredit koristio u privatne, stambene i osobne svrhe, jer tijekom postupka suprotno nije dokazano, a koji teret dokaza je bio na tuženiku da dokaže da je osoba djelovala u profesionalnom svojstvu, slijedom čega sud smatra da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 5 Zakona o zaštiti potrošača.

8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile dana 13. lipnja 2005. predmetni ugovor o kreditu, namjena stambeni kredit građana što i proizlazi iz samog ugovora (čl.2. ugovora), kao i iskaza tužitelja. Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 46.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,99, te da je rok otplate kredita ugovoren do 30. lipnja 2030 godine, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama, kao i da je u cijelosti prijevremeno zatvoren dana 21. listopada 2013. godine.

9. U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 7. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

11. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

13.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

14. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

15. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF 4,569 kn za 1CHF, pa bi tužitelju pripadalo potraživanju u iznosu od 9.417,31 Eur-a prema vještačenju vještaka Božene Kačanić prema kojem ispada tužitelj pretplatio i to od početka otplate kredita 31. srpnja 2005. do kraja otplate kredita 21. listopada 2013 po osnovi promjene tečaja za CHF (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, već je isti po nalazu uredio tužbeni zahtjev, dok tuženi nije prigovorio matematičkom izračunu uplata tužitelja na ime predmetnog kredita, kao niti izračunu pretplate tužitelja, već je osporio osnovanost potraživanja tužitelja

15.1. Ocjenjujući nalaz i mišljenje i dopunu stalnog sudskog vještaka, sud je isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.

16. Naime, prvostupanjski sud se pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tog tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje i protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Jednako tako identične posljedice su u pogledu odluke iz istog spora, koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.

18. Također, treba naglasiti da se u postupku za zaštitu kolektivnih interesa utvrđuje je li osporena odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama potrošača i trgovca u potrošačkom ugovoru na štetu potrošača i je li to suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te pozitivna odluka iz tog postupka ima učinak prema svim potrošačima koji su s trgovcem protiv kojeg se vodi postupak kolektivne zaštite sklopili ugovor s nepoštenom ugovornom odredbom. Posljedično potrošač u individualnom sporu se može pozvati na utvrđenje da je ugovorna odredba nepoštena i u odnosu na njega ta odredba ga ne obvezuje. Sud je vezan tom odlukom i na to pazi po službenoj dužnosti, te sud nije dužan to ponovno utvrđivati u individualnom sporu.

19. Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj sud, pa tako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Rev – 249/14), a to je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g.

20. Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. ožujka 2021 godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 14. lipnja 2018. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim.

21. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud dosudio tužitelju preplaćenu razliku anuiteta, prema nalazu i mišljenju i dopuni vještaka financijske struke Božene Kačanić, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom promjene tečaja CHF.

22. Kako je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj ugovor, to prvostupanjski sud smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj te da isti temeljem odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

23. S obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.g., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to je odbijen prigovor zastare.

24. Naime, prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije, potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose.

25. Naime, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluka Suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus. U konkretnom slučaju ovaj sporni ugovor može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i svrha ugovora se može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka.

26. Slijedom navedenog, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog pojedinačnog dokaza i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je zaključio da je podredni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, te su na iznos glavnice označen u izreci dosuđene i zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, i to na svaki pojedinačni mjesečni iznos koji teku od sljedećeg dana od dana izvršene uplate do isplate, dok je visina zatezne kamate određena temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koji trošak za zastupanje tužitelja po punomoćniku iz redova odvjetnika je valjalo priznati i to za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr.7.1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 08.09.2021., 05.10.2021., 16.12.2025, 11.03.2026 (Tbr.8.t.1.) svaki u visini od 100 bodova, ali ne više od 4 podneska tijekom prvostupanjskog postupka, za zastupanje na ročištu na kojim se raspravljalo od 05.10.2023., 14.11.2025., 10.01.2024., 05.02.2026 i 14. 04.2026. svaki od po 100 bodova (1 bod / 2 eura), uvećano za PDV 25% (500 Eura), uvećano za troškove vještačenja od 265,45 Eura i plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 59,73 Eura, što sveukupno iznosi 2.825,18 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja odluke do isplate u skladu sa čl.29.st.2.ZOO-a, dok se odbija kao neosnovan zahtjev za naknadu troška koji je previsoko zatražen u odnosu na VPS za svaki pojedinu radnju, kao i za podneske za više od 4 tijekom ovog postupka.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Zadar, 21. travnja 2026.

Sutkinja

Maja Nevešćanin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

-Tužitelju po punomoćniku

-Tuženoj po punomoćnicima