Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-11/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv okrivljenih RK i dr., zbog kaznenog djela iz članka 228. stavka 3., u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama okrivljenih GK i IK, protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovnog broja K-314/2022-55, od 4. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe okrivljenih GK i IK odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Varaždinu proglasio je krivim okrivljenike GK i IK zbog počinjena kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 3., u vezi stavka 1. KZ/11, a kažnjivo po članku 228. stavku 3. KZ/11 te ih je osudio na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine svakog, nakon čega je, na temelju članka 36. stavka 1. i 2. KZ/11, prema okrivljenicima izrekao uvjetnu osudu, tako da se kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine na koju su osuđeni neće izvršiti, ako isti, u roku od 3 (tri) godine od "pravomoćnosti i izvršnosti" presude (rok provjeravanja kod uvjetne osude počinje teći od pravomoćnosti, a ne od izvršnosti presude), ne počine novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 , 126/19 , 80/22, 36/24 i 72/25 – dalje u tekstu: ZKP/08), oštećenik ČK, iz [adresa], upućen je da svoj imovinskopravni zahtjev može ostvariti u "zasebnom postupku".

3. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08, u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08, okrivljenici su dužni na ime troškova postupka platiti novčani iznos od po 250,00 eura svaki, a na ime troškova za pristup svjedokinje VK i iznos od po 6,90 eura svaki, u roku od 15 dana pravomoćnosti presude.

4. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik GK , po svom branitelju Josipu Petroviću, odvjetniku u Zlataru, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, a podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

5. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnijela je i okrivljena IK , po svojoj braniteljici Mariji Kos, odvjetnici u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti sudu prvog stupanja na ponovi postupak.

6. Odgovor na žalbe nije podnesen.

7. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, po obavljenom uvidu, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

8. Žalbe okrivljenih GK i IK su neosnovane.

9. Okrivljeni GK je žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka pravno označio kao povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 , navodeći kako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, odnosno da postoji proturječnost između izreke i obrazloženja presude, a, u pogledu te žalbene osnove, istovjetan je i navod iz žalbe okrivljena IK. Međutim, iz sadržaja žalbi okrivljenika proizlazi da se svi žalbeni razlozi ustvari odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja , odnosno povrede kaznenog zakona, radi čega će biti ocjenjeni u nastavku, u sklopu odgovora na žalbene navode istaknute u okviru t ih žalbenih osnova. Stoga je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, povodom žalbi okrivljenika pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu kojom je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19. – Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 130/20. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje u tekstu: ZKP/08), međutim nije našao da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba , tako da se okrivljenici neosnovano žale zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

10. Što se tiče žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja , za navesti je kako su žalbe oboje okrivljenika u potpunosti istovjetne te se u obje žalbe polemizira sa zaključcima prvostupanjskog suda u pogledu toga da je u ovom postupku bilo potpuno izvjesno dokazano kako su počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret, pri čemu se iznose vlastiti zaključci, suprotni od onih prvostupanjskog suda, kojima se pokušava osporiti pravilnost odluke prvostupanjskog suda u pogledu krivnje okrivljenika. U tom smislu se u obje žalbe posebice ističe kako je okrivljeni GK imao ovlaštenje raspolagati svom imovinom oštećenog TK, radi čega nije bilo potrebe da on i supruga uzimaju novce oštećenika , kada su ionako mogli podizati novce s njegovih bankovnih računa ili koristiti gotovinu za plaćanje režija, liječenje oštećenog i slično. Osim toga se ističe kako je jedini nasljednik pok. TK njihov sin ČK pa bi, uzimajući novce od oštećenika, u konačnici uzimali novce od svog vlastitog sina. Nadalje se navodi kako se u ovom slučaju ne može raditi o kaznenom dijelu krađe iz članka 228. KZ/11, već eventualno nekom drugom kaznenom djelu, za koje se postupak ne vodi po službenoj dužnosti, već po privatnoj tužbi.

10.1. Međutim, ovakvim žalbenim navodima okrivljenici nisu s uspjehom osporili zaključke prvostupanjskog suda u pogledu njihove krivnje, budući da je sud dao valjane i uvjerljive razloge o svim svojim utvrđenjima, koje, budući da imaju potporu u stanju u spisu, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, točno je da je okrivljeni GK doista imao punomoć TK za raspolaganje njegovom imovinom, međutim to ujedno ne znači da on nije mogao počiniti kazneno djelo krađe na njegovu štetu, kako se to neosnovano ističe u žalbama. Okrivljenici su u svojim obranama jasno priznali da su, nakon što je oštećenik završio u bolnici, pronašli njegov novčanik te da su iz njega uzeli novac, između 1.200,00 i 1.500,00 eura, ali da su ti novci potrošeni na troškove liječenja i pogreba oštećenog TK. Pri tome međutim nisu računima potkrijepili troškove koje su u tom pravcu imali, jer bi bilo logično da su za sve izdatke koji su napravljeni u ime i za račun oštećenika dobili račune, sačuvali ih i prezentirali sudu, a nisu naveli ni to u čemu bi se sastojali troškovi liječenja okrivljenika. Kod ovoga je vrlo indikativna i činjenica da je u ostavinskom postupku iza sada pok. TK, koji se vodio pred Općinskim sudom u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, pod poslovnim brojem O-801/2023, okrivljeni GK potraživao troškove uzdržavanja i pogreba za pok. TK, navodeći kako se radi o njegovim vlastitim sredstvima. Na ovaj način je očito pokušao prikazati kako je to njegov novac, dakle upravo suprotno od onoga što je iznio u obrani u ovom postupku te je, potražujući ta sredstva u ostavinskom postupku, ustvari pokušao ošteti svog sina kao oporučnog nasljednika sada pok. TK pa je na taj način bitno kompromitiran argument žalbe da nije logično da bi on uzimao od oštećenika novac jer na taj način da uzima novac od svog vlastitog sina.

10.2. U kontekstu naprijed iznesene obrane okrivljenika GK je potrebno posebice naglasiti kako iz teksta punomoći koju mu je izdao sada pokojni TK, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je oštećeni navedenog okrivljenika opunomoćio na poduzimanje i obavljanje pravnih radnji, odnosno poslova, u ime i za račun opunomoćitelja, što znači da okrivljenik nije bio ovlašten imovinu, a time i novac TK koristiti za vlastite potrebe, bez odobrenja opunomoćitelja i bez njegovog znanja. Dakle, u situaciji ako je novac oštećenika korišten za njegovo liječenje i kasnije pogreb jedino logično bi bilo da je za te troškove okrivljenik dobio odgovarajuće račune, što ovdje nije bio slučaj. Budući da su okrivljenici iznoseći obrane priznali da su pronašli novčanik oštećenika i da su iz njega uzeli novac, kojeg više nema, kao što nema ni računa kojima bi se mogao opravdati potrošak novca, kao jedino sporno pitanje se eventualno moglo postaviti pitanje visine iznosa novca koji je bio u tom novčaniku.

10.3. U odnosu na to pitanje prvostupanjski sud je s pravom povjerovao svjedokinji VK, koja je vrlo uvjerljivo, detaljno i logično objasnila kako je došlo do toga da ona prebroji taj novac i kako je utvrdila da se radilo o ukupno 15.500,00 eura. U postupku inače nije bilo sporno da je, svega nekoliko dana prije nego što je završio u bolnici, oštećenik podigao iznos od 12.000,00 eura, koji novac je očito spremio u taj novčanik, a prvostupanjski sud je u točki 16. dao prihvatljivo i logično obrazloženje o tome na koji način je utvrdio da se u tom novčaniku nalazilo još 3.500,00 eura, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako svjedokinja VK nije bila nasljednica pok. ĆK, kako nije znala ni tko je njegov nasljednik niti je u trenutku prebrojavanja novca mogla naslutiti da će KK ubrzo nakon toga umrijeti te da od prijavljivanja kaznenog djela krađe nije mogla imati nikakve koristi, osim što je htjela zaštiti vlasnika novca ĆK, odnosno njegovog zakonitog nasljednika od protupravnog prisvajanja novca. Stoga je potpuno pravilno prvostupanjski sud nadalje zaključio da ova svjedokinja u pogledu iznosa novca govori istinu te isto tako da ona nije bila ta koja je za sebe zadržala ovaj novac, kako se to insinuira u obranama okrivljenika jer da je to doista ona napravila, zasigurno ne bi prijavila da je novac nestao i time sama sebe izložila kaznenom progonu. Stoga se okrivljenici neosnovano žale zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Okrivljenici su žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona istakli u uvodu žalbe, ali nisu je pravno označili, a žalbeni navod koji upućuje na tu žalbenu osnovu se odnosi na primjedbu da bi se, po ocjeni oboje okrivljenih, u konkretnom slučaju eventualno moglo raditi o nekom drugom kaznenom dijelu, za koje se međutim kazneni progon poduzima po privatnoj tužbi. Premda to nije izrijekom navedeno, očito je kako okrivljenici smjeraju na kazneno djelo utaje iz članka 232. KZ/11, međutim, ovi žalbeni razlozi se ne mogu prihvatiti jer, kako je to već navedeno, ovaj konkretni novac iz novčanika oštećenog okrivljenicima nije bio povjeren niti su do njega slučajno došli, već su oni ciljano pretražili novčanik okrivljenika, tražeći zdravstvenu iskaznicu tada još uvijek živog ĆK te su taj novac, bez njegovog znanja i odobrenja uzeli i za sebe zadržali, čime su ostvarili sva bitna obilježja kaznena djela krađe iz članka 228. stavka 1., u vezi stavka 3. KZ/11, za što ih je sud osnovano proglasio krivim, što svojim žalbenim navodima okrivljenici nisu su uspjehom osporili. Pored toga, s obzirom na okolnost da se ovdje radi o iznosu od 15.500,00 eura, čak i kada bi se moglo govoriti o kaznenom djelu utaje, radilo bi se o kvalificiranom obliku tog djela iz članka 233. stavka 3. KZ/11, za koje se kazneni progon ne poduzima po privatnoj tužbi, nego po službenoj dužnosti pa se okrivljenici neosnovano žale i zbog žalbene osnove povrede kaznenog zakona.

12. Okrivljenici se nisu žalili zbog žalbene osnove odluke o kazni, međutim kako , prema članku 478. ZKP/08, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, to je ovaj drugostupanjski sud i u tom pravcu ispitao prvostupanjsku presudu te je ocijenio da je prvostupanjski sud potpuno pravilno utvrdio i odgovarajuće vrednovao sve okolnosti vezane uz počinjenje ovog kaznenog djela pa je tako ispravno okrivljenicima olakotnim cijenio što su oboje do sada bili neosuđivani, dok posebnih otegotnih okolnosti nije našao ni kod jednog od okrivljenika. U takvoj situaciji pravilno je prvostupanjski sud oboje okrivljenika osudio na kazne zatvora u trajanju od po (1) jedne godine svakog, ali je, imajući u vidu sve okolnosti vezane za počinjenje kaznenog djela, a posebice činjenicu što su do sada bili neosuđivani, opravdano ocijenio da se svrha kažnjavanja u ovom slučaju može ostvariti i izricanjem uvjetne osude. Stoga je osnovano okrivljenicima izvršenje kazna zatvora u trajanju od (1) jedne godine uvjetovano neizvršenjem novog kaznenog djela u vremenu provjeravanja od (3) tri godine od pravomoćnosti presude. I ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da će se upravo ovakvom kaznenopravnom sankcijom u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja propisna člankom 41. KZ/11, a posebice da će se okrivljenici ubuduće suzdržati od činjenja novih kaznenih djela te da će se i ovakvom kaznenopravnom sankcijom s uspjehom izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja.

13. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po služenoj dužnosti, to je žalbe okrivljenika sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 21. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić