REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] I 5

Poslovni broj: Us I-1360/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja II iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Saša Jelušić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Vukić i partneri d.o.o., Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi priznavanja prava na obiteljsku mirovinu, 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II 140-03/25-01/03446906983, URBROJ: 341-99-05/3-25-1950 od 4. lipnja 2025. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 140-03/25-01/03446906983, URBROJ: 341-14-05/3-25-8093 od 20. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-03/25-01/03446906983, URBROJ: 341-99-05/3-25-1950 od 4. lipnja 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 140-03/25-01/03446906983, URBROJ: 341-14-05/3-25-8093 od 20. veljače 2025. Prvostupanjskim rješenjem je utvrđeno da se ČI, udovcu umrle osiguranice IIH, priznaje prvo na obiteljsku mirovinu počevši od 1. studenoga 2023. uz ostale prateće odluke.

2. Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost odluke tuženika. Ističe, u bitnome, kako se ČI odrekao cjelokupnog nasljedstva iza pok. supruge IIH u korist njenih sinova (tužitelja i mlt. ZI), i da tužitelj, kao sin osiguranice koji je u trenutku njezine smrti bio na redovitom školovanju (preddiplomski studij, 23 godine starosti), ostvaruje pravo na obiteljsku mirovinu na temelju čl. 70. st. 1. ZOMO-a. Smatra da se priznavanjem obiteljske mirovine ČI onemogućuje isplata naslijeđenih sredstava iz II. mirovinskog stupa nasljednicima jer REGOS odbija isplatu uz obrazloženje da je već priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Obrazloženje drugostupanjskog rješenja da je paušalno i nedostatno. Predlaže sudu poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ustraje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Ističe kako je pok. osiguranica na dan smrti bila mlađa od zakonskog praga od 55 godina, time da su ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 92. st. 3. i 4. ZOMO-a te čl. 102. st. 1. Zakona o obveznim mirovinskim fondovima prema kojima se obiteljska mirovina određuje kao da je umrla osiguranica bila osigurana isključivo u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti, dok se ukupna kapitalizirana sredstva s njezinog osobnog računa II. mirovinskog stupa automatski prenose u državni proračun putem Središnjeg registra osiguranika. Iznimka propisana čl. 102. st. 2. Zakona o obveznim mirovinskim fondovima, prema kojoj bi se kapitalizirana sredstva umjesto u državni proračun prenijela mirovinskom osiguravajućem društvu po izboru članova obitelji, nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer zahtijeva kumulativno ispunjenje dvaju uvjeta - da je umrli član fonda u trenutku smrti bio stariji od 55 godina i da je bio član fonda dulje od 10 godina, a od kojih prvi uvjet pok. osiguranica nesporno ne ispunjava. Ističe i da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nije nadležan za isplatu sredstava temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, već isključivo odlučuje o pravu na obiteljsku mirovinu na temelju podnesenog zahtjeva sukladno odredbama ZOMO-a. Pitanje isplate naslijeđenih kapitaliziranih sredstava u nadležnosti je Središnjeg registra osiguranika te stoga tužbeni navodi koji se tiču te isplate nisu usmjereni prema nadležnom tijelu. U pogledu karaktera nasljeđivanja kapitaliziranih sredstava tuženik upućuje na odredbu čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim mirovinskim fondovima prema kojoj kapitalizirana sredstva na računu umrlog člana mirovinskog fonda postaju predmetom nasljeđivanja prema propisima o nasljednom pravu jedino u slučaju kada članovi obitelji umrlog člana fonda nemaju pravo na obiteljsku mirovinu prema ZOMO- u. Budući da ČI kao udovac pok. osiguranice ispunjava sve zakonske uvjete za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu, zakonska pretpostavka za nasljeđivanje tih sredstava nije ispunjena, pa tužbeni navodi o pravu nasljednika na isplatu kapitaliziranih sredstava nisu pravno utemeljeni. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge po tužitelju predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to odlučeno raspravnim rješenjem te obrazloženo i u nastavku obrazloženja ove odluke.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Među strankama nije sporno da je osiguranica tuženika IIH preminula s navršenih 46 godina života, da je bila i u sustavu obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje (II. stup) od 1. kolovoza 2002., da je ČI bio bračni drug pok. osiguranice (brak prestao smrću), da se isti u ostavinskom postupku iza pok. osiguranice odrekao nasljedstva u korist njenih sinova EI (tužitelja) i ZI te da je rješenje o nasljeđivanju kojim su djeca pok. osiguranice proglašeni isključivim zakonskim nasljednicima postalo pravomoćno.

8. Iz spisa predmeta utvrđeno je da je o zahtjevu ČI od 9. listopada 2023. za priznanje prava na obiteljsku mirovinu iza pok. supruge IIH OI odlučeno rješenjem Područne službe u Rijeci br. 319671 od 2. travnja 2024. kojim je isti usvojen. Dalje je u postupku po službenoj dužnosti rješenjem od 10. listopada 2024. poništeno ranije rješenje zbog priloženog rješenja o nasljeđivanju prema kojem su djeca pok. osiguranice postali nasljednici imovine, uključujući i prava s osnove individualne kapitalizirane štednje. Po zahtjevu nasljednika upućenom Središnjem registru osiguranika (REGOS) radi isplate nasljedstva (kapitalizirana sredstva II. mirovinskog stupa) s osobnog računa pok. IIH, isti su od strane tog tijela u tom postupku upućeni da se takav zahtjev ne može obraditi dok se ne zaprimi izjava ČI o odustanku od zahtjeva za priznanje prava na obitelju mirovinu. ČI se 1. prosinca 2024. obratio tuženiku i zatražio daljnje ostvarivanje prava s osnove obiteljske mirovine te mu je prvostupanjskim rješenjem od 20. veljače 2025. priznato pravo na obiteljsku mirovinu prema odredbama čl. 65. st. 1. t. 2. i 67. st. 2. i 5. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13., 33/15., 93/15., 120/16., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22.; dalje: ZOMO) počevši od 1. studenoga 2023. Po žalbi tužitelja, kao zainteresirane osobe u postupku, doneseno je osporavano drugostupanjsko rješenjem kojim je žalba odbijena kao neosnovana te je ujedno dopisom od 4. lipnja 2025. dana uputa prvostupanjskom tijelu da se žalba tužitelja uzme u obzir kao novi zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu.

9. Odredba čl. 22. st. 1. ZOMO-a definira krug članova obitelji osiguranika koji su osigurani za slučaj njegove smrti, i to pod t. 1. udovac/udovica, i pod t. 3. djeca rođena u braku, izvan braka ili posvojena. Obje kategorije su ravnopravne i zakon ne uspostavlja hijerarhiju između udovca i djece kao potencijalnih korisnika obiteljske mirovine.

10. Odredba čl. 65. st. 1. ZOMO-a propisuje uvjete na strani umrlog osiguranika za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu (minimalni staž). Pok. osiguranica ispunjava taj uvjet (22 godine staža).

11. Prema odredbama čl. 67. st. 2. i st. 5. ZOMO-a udovac ostvaruje pravo na obiteljsku mirovinu i kada u trenutku smrti bračnog druga nije navršio 50 godina, ali je imao navršenih 45 godina, te to pravo stječe kada navrši 50 godina života. ČI ispunjava taj uvjet jer je 1. studenog 2023. (dan s kojim mu je priznato pravo prvostupanjskim rješenjem) navršio 50 godina.

12. Odredba čl. 70. st. 1. ZOMO-a propisuje uvjete za djecu stariju od 15 godina, odnosno da pravo na obiteljsku mirovinu mogu ostvariti ako su na redovitom školovanju u trenutku smrti ili ako započnu školovanje nakon smrti osiguranika. Tužitelj je u trenutku majčine smrti imao 23 godine i bio na preddiplomskom studiju, čime načelno ispunjava uvjet, no odlučno je što prije donošenja prvostupanjskog rješenja koje je predmet pobijanja u ovom sporu nije podnio zahtjev za obiteljsku mirovinu.

13. Budući je pok. osiguranica na dan smrti bila mlađa od 55 godina (46 godina), relevantna je odredba čl. 92. st. 3. ZOMO-a prema kojoj se obiteljska mirovina određuje kao da je bila osigurana samo u I. stupu (generacijska solidarnost). Prema st. 4. istoga članka ukupna kapitalizirana sredstva II. stupa prenose se u državni proračun.

14. Dalje, odredba čl. 102. st. 1. Zakona o obveznim mirovinskim fondovima (Narodne novine br. 19/14., 93/15., 102/15., 64/18., 115/18., 58/20., 156/23. , dalje: ZOMF) određuje da ako član mirovinskog fonda umre prije ostvarivanja prava na mirovinu, a članovi obitelji imaju pravo na obiteljsku mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, ukupno kapitalizirana sredstva prenose se u državni proračun i mirovina se određuje prema Zakonu o mirovinskom osiguranju kao da je umrli osiguranik bio osiguran samo u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti (I. stup). St. 2. istog članka propisuje iznimku koja se primjenjuje samo ako je umrli član mirovinskog fonda bio stariji od 55 godina i član fonda dulje od 10 godina, što u konkretnom predmetu nije slučaj jer je pokojna osiguranica imala 46 godina.

15. Sukladno odredbi čl. 103. st. 1. ZOMF-a ukupno kapitalizirana sredstva na računu umrlog člana mirovinskog fonda predmet su nasljeđivanja prema zakonu koji uređuje pravo nasljeđivanja ako član mirovinskog fonda umre, a članovi obitelji nemaju pravo na obiteljsku mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju.

16. Između ZOMO-a i ZOMF-a nema normativnog sukoba, radi se o komplementarnim propisima koji reguliraju različite aspekte (I. stup u nadležnosti Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), II. stup u nadležnosti REGOS-a i mirovinskih društava).

17. Citirana odredba čl. 103. st. 1. ZOMF-a eksplicitno uvjetuje nasljeđivanje kapitaliziranih sredstava nepostojanjem prava na obiteljsku mirovinu po ZOMO-u. Navedena odredba ne diskriminira nasljednike, nego ustrojava sustav u kojemu se solidarnostna mirovina i kapitalizirana štednja međusobno isključuju (zbog mehanizma prijenosa u državni proračun iz čl. 92. st. 4. ZOMO-a i čl. 102. st. 1. ZOMF-a).

18. Stoga odricanje od nasljedstva u ostavinskom postupku, iako pravno valjano za imovinskopravne odnose nasljednika, ali prema izričitom smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOMF-a, nije od utjecaja na rješavanja predmetne upravne stvari jer je kriterij postoji li pravo na obiteljsku mirovinu za bilo kojeg člana obitelji, a ne postoji li nasljednik koji je to pravo ostvario ili ostvario nasljedstvo. Pravo na obiteljsku mirovinu osobno je pravo koje ne ulazi u ostavinsku masu niti može biti predmetom odricanja u ostavinskom postupku. Ono nastaje u trenutku ispunjenja propisanih uvjeta i može se ostvariti podnošenjem zahtjeva. Stoga, prema mišljenju ovog suda, odricanje od nasljedstva ne može utjecati na pravo koje je nastalo temeljem ispunjenja zakonskih uvjeta. To proizlazi i iz odredbe čl. 103. st. 1. ZOMF-a koja ne glasi da su kapitalizirana sredstva predmet nasljeđivanja ako se korisnik odrekao nasljedstva, nego ako članovi obitelji nemaju pravo na obiteljsku mirovinu.

19. U predmetnom slučaju ČI ispunjava uvjete propisane čl. 67. st. 1. t. 1. u vezi s čl. 67. st. 5. ZOMO-a kako je to ranije obrazloženo, a pok. osiguranica imala je potrebni staž osiguranja (čl. 65. st. 1. ZOMO-a). Svi zakonski uvjeti za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu su ispunjeni neovisno o odricanju od nasljedstva.

20. Tužiteljev argument o primjeni čl. 70. ZOMO-a i vlastitom pravu na obiteljsku mirovinu nije relevantan u ovome sporu jer tužitelj nije podnio zahtjev za obiteljsku mirovinu (već zahtjev za isplatu kapitaliziranih sredstava iz II. stupa). Drugostupanjsko tijelo ga je pravilno uputilo na pravni put u svrhu ostvarivanje njegovih eventualnih prava, o čemu će se odlučiti posebnim rješenjem. Predmet ovog postupka je isključivo pitanje zakonitosti rješenja kojim je ČI priznato pravo na obiteljsku mirovinu, a ne pitanje bi li tužitelju trebalo biti priznato neko pravo. Pobijano rješenje nije donijeto na tužiteljev zahtjev niti ono izravno dokida neko tužiteljevo već stečeno pravo iz ZOMO-a. Tužiteljev eventualni prigovor da je pobijano rješenje posredno spriječilo isplatu naslijeđenih sredstava razumljiv je ovom sudu u životnom smislu, ali ne daje pravnu osnovu za poništenje predmetnog rješenja iz razloga što je primjena čl. 102. st. 1. i čl. 103. st. 1. ZOMF-a zakonita, a nadležnost za odlučivanje o isplati sredstava iz II. mirovinskog stupa pripada REGOS-u, a ne HZMO-u, kako to uostalom i sam tužitelj navodi.

21. Ocjenjujući prigovor o nedostatnom obrazloženju pobijanog rješenja u smislu prava na obrazloženu odluku, ovaj sud smatra da obrazloženje sadržava sve bitne element (pregled relevantnih zakonskih odredbi, opis utvrđenog činjeničnog stanja, analizu uvjeta za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu ČI, razloge zašto odricanje od nasljedstva nije od utjecaja na pravo na obiteljsku mirovinu, razgraničenje nadležnosti između HZMO-a i REGOS-a), odnosno isto je sastavljeno u skladu s čl. 98. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09., 110/21.)

22. Zaključno, u postupku donošenja pobijanih rješenja nisu povrijeđena pravila upravnog postupka, činjenično stanje utvrđeno je potpuno i pravilno, a mjerodavno materijalno pravo pravilno primijenjeno.

23. Slijedom svega navedenoga, osporavana rješenja tuženika i prvostupanjsko rješenje ocijenjeni su zakonitim pozivom na citirane odredbe te je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

24. O trošku upravnog spora sud je odlučio primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ove presude.

25. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe jer su stranke u ovoj vrsi upravnih sporova oslobođena plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 16. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.).

U Rijeci 21. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).