Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-120/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Siniše Pleše kao predsjednika vijeća, te Lidije Vidjak i Jasne Smiljanić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog PĐ, zbog kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavak 4. u vezi stavka 1. Kazneni zakon (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluke Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 – dalje u tekstu KZ/97), odlučujući povodom žalbe okrivljenika podnesene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj: K-705/2023 od 4. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenog PĐ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim okrivljeni PĐ, zbog kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavak 4. KZ/97, činjenično opisano izrekom presude, pa je na temelju tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine. Na temelju odredbe članka 67. KZ/97 okrivljeniku je izrečena uvjetna osuda te je utvrđeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku 3 (tri) godine po pravomoćnosti ove presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 , 88/22, 36/24, 72/25 i 13/26 u daljnjem tekstu: ZKP) dosuđen je imovinskopravni zahtjev oštećenom VĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u iznosu 23.250,00 (dvadesettri tisuće dvjestopedeset) eura, te se nalaže okrivljenom PĐ isplatiti navedeni iznos oštećenom VĐ, sve u roku 6 (šest) mjeseci po pravomoćnosti presude.

1.2. Na temelju članka 68. stavak 1. KZ/97 okrivljenom PĐ je uz izrečenu uvjetnu osudu naložena i posebna obveza da popravi štetu oštećenom VĐ, na način da u roku 6 (šest) mjeseci po pravomoćnosti presude isplati oštećeniku dosuđeni imovinskopravni zahtjev u iznosu 23.250,00 (dvadesettri tisuće dvjestopedeset) eura.

1.3. Na temelju članka 69. stavka 5. KZ/97 izrečena uvjetna osuda može se opozvati i odrediti izvršenje izrečene kazne ako okrivljenik u navedenom roku u točki VI. izreke bez opravdanog razloga ne izvrše određenu mu posebnu obvezu.

1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP-a naloženo je okrivljeniku u roku 30 (trideset) dana po pravomoćnosti presude, podmiriti ukupne troškove ovog kaznenog postupka u iznosu 3.000,00 (tri tisuće) eura.

2. Protiv te presude žalbu je podnio okrivljenik putem branitelja Ivice Parlova, odvjetnika iz Splita zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona. U žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP-a dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Nije u pravu okrivljenik kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

6.1. Naime, okrivljenik u uvodnom dijelu žalbe ističe da pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/11, ali tu žalbenu osnovu ne obrazlaže već ju veže uz žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6.2. Stoga je ovaj sud ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP-a, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

7. Nadalje, nije u pravu okrivljenik niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.1. U žalbi se ističe da je pogrešno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da je dokazano da je okrivljenik počinio kazneno djelo na način kako mu se to stavlja na teret. Ističe se da pogrešno prvostupanjski sud prihvaća iskaz oštećenog VĐ koji je različito iskazivao u odnosu na njegov odlazak u Njemačku sa okrivljenikom kod MĐ, a koje odstupanje u iskazu prvostupanjski sud obrazlaže zdravstvenim stanjem oštećenika. Nadalje se ističe da pogrešno prvostupanjski sud prihvaća iskaz sestre oštećenika ŽĐ koja u svom iskazu "daje podršku oštećeniku", a kojoj sud nije trebao pokloniti vjeru. Navodi da nisu jasni zaključci prvostupanjskog suda o krivnji okrivljenika, poglavito iz razloga što nije jasno zašto bi okrivljenik novac koji je uzeo u [adresa] nosio u Njemačku i na takav način pred svima vadio iz koverte. Ako je okrivljenik doista uzeo novce kao proviziju onda ih je trebao zadržati za sebe, te nije jasno zašto bi oštećeni VĐ vjerovao okrivljeniku da će sigurno dobiti kredit pored činjenice da je zaprimio od MĐ putem e-meaila dokumentaciju u kojem jasno stoje uvjeti izdavanja kredita. Navedena dokumentacija koju je predao na raspravi MĐ potpisana je od oštećenog VĐ, pa je dakle oštećenik imao u posjedu dokumentaciju i prevoditelja pored sebe, te je stoga nejasno kada oštećenik govori da je zapravo vjerovao okrivljeniku u pogledu ishođenja kredita. Ističe se da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio materijalnu dokumentaciju priležuću u spisu naročito ponude od 13. prosinca 2011. iz koje nije vidljivo da će oštećenik sigurno dobiti financijski iznos po kreditu. Osim toga, prvostupanjski sud zanemaruje činjenicu da su oštećeni VĐ i HĐ zaključili sporazum o ustupanju potraživanja – cesija, a koja cesija do danas nije raskinuta zbog čega oštećeni VĐ nije oštećen za iznos koji potražuje niti je ovlašten postavljati bilo kakav imovinskopravni zahtjev.

7.2. Međutim, suprotno tvrdnjama okrivljenika prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom postupku pravilno i potpuno utvrdio u odnosu na sve odlučne činjenice kada je utvrdio da je okrivljenik počinio kazneno djelo prijevare na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Takovo činjenično stanje prvostupanjski sud je utvrdio sa potpunom sigurnošću na temelju savjesne ocjene i analize svih izvedenih dokaza.

7.3. Ispravno prvostupanjski sud prihvaća iskaz oštećenika koji je naveo da se godinama raspitivao za kredite i njihovu realizaciju obzirom da mu je to bilo potrebno za kupnju jedne kuće i zemljišta i to iznos od 1,3 milijuna eura. Obzirom da taj kredit nije mogao ishoditi u Hrvatskoj raspitivao se o mogućnosti realizacije kredita u inozemstvu, te je krajem 2011. pronašao oglas na internetu u kojem se nudilo posredovanje pri realizaciji kredita, pa je stoga stupio u kontakt s osobom imena DĐ iz [adresa]. On ga je uputio na okrivljenog PĐ, te je stoga sa okrivljenikom stupio u kontakt. Nakon nekoliko dana okrivljenik ga je nazvao i rekao kako bi se kredit mogao realizirati te da pribavi dokumentaciju za kuću u vidu građevinske dozvole i ostale potrebne dokumentacije, te je već u prvom ili drugom razgovoru s njim tražio iznos 7.000,00 eura pravdajući to svojim troškovima, troškovima prevoditeljice i dijelom provizije. Nedugo nakon toga on je iznos 4.000,00 eura uplatio na račun njegove supruge TĐ iz razloga jer je okrivljenik to tražio od njega jer mu je navodno bio blokiran račun. Nakon otprilike 15 do 20 dana kada je prikupio svu potrebitu dokumentaciju te novac u iznosu 19.250,00 eura u ime ukupne provizije za kredit, okrivljenik je nakon toga došao kod njega kući u [adresa] gdje je preuzeo predmetnu dokumentaciju i cjelokupni iznos u koverti, a što je sve vidjela i njegova sestra ŽĐ koja je bila cijelo vrijeme prisutna. Nakon otprilike 10- ak dana dogovorili su put u Njemačku, te ga je okrivljenik i dalje uvjeravao kako će kredit biti realiziran, na što ga je on znao pitati što će se dogoditi s novcem koji mu je dao ukoliko ne dođe do realizacije, na što je okrivljenik odgovarao kako takva opcija ne dolazi u obzir jer će kredit biti 100% realiziran. Krenuli su na put negdje krajem dvanaestog mjeseca 2011., te je s njima u društvu bila i HĐ, koju mu je PĐ predstavio kao još jednog klijenta. Dolaskom u Frankfurt pridružila im se i prevoditeljica ĐĐ koja je došla dan ranije avionom, te su otišli u ured KĐ koji se nalazio u njegovom stanu u blizini aerodroma. Naveo je kako ga je prethodno HĐ pitala koliko je novca dao PĐ te je ostala iznenađena visinom koju je on dao. Kad su došli u ured, okrivljenik je izvadio kovertu i ispred svih rekao kako je to njegovih 20.000,00 eura koje mu je prethodno predao, a što su mogle čuti i ĐĐ i HĐ. Potom, kada su se vratili u Hrvatsku sve je ostalo na tome da svaki sljedeći korak ide preko okrivljenika koji će mu javiti ukoliko bude potrebna nekakva dodatna dokumentacija, te nakon toga neko vrijeme nije bio u kontaktu sa okrivljenikom i zaključio je kako ga je okrivljenik počeo "zavlačiti", nakon čega se više nisu čuli.

7.4. Iskaz oštećenika potvrdila je i svjedokinja ŽĐ koja je navela da je njezin brat VĐ bio zainteresiran za realizaciju kredita te da je jedne prigode krajem jedanaestog mjeseca 2011. u njihovu obiteljsku kuću u [adresa] došao okrivljenik, te je ona prethodno sa bratom zbrojila iznos koji misli da je između 19.000,00 - 20.000,00 eura, s tim da joj je brat rekao kako taj novac zajedno sa dokumentacijom treba predati upravo okrivljeniku, što se i dogodilo, njezin brat je predao taj novac zajedno sa dokumentacijom vezanom za kuću koju je predao okrivljeniku. Navela je da je vidjela tu primopredaju i da tom prigodom nije bila potpisana bilo kakva priznanica ili bilo kakva potvrda o primopredaji novca.

7.5. Nadalje, svjedokinja ĐĐ je navela da poznaje okrivljenika i da poznaje MĐ koji je inače državljanin Njemačke i koji ima agenciju za financijsko savjetovanje zbog čega ju je okrivljenik angažirao da ode s njim na put kako bi prevodila razgovor sa MĐ. Sjeća se da je otišla u Njemačku zajedno sa okrivljenikom, da ih je doista dočekao MĐ, te je okrivljenik dao iznos 1.000,00 eura za troškove puta i prevođenja, a tom prigodom je sa njima bio i oštećenik koji je JĐ prezentirao jedan projekt koji se ticao preuređenja nekretnina i sjeća se da je tada okrivljeniku prigovorila zašto ljudima govori da joj je dao veći iznos za njene troškove od iznosa 1.000,00 eura, obzirom da je govorio da su njezini troškovi od 2.000,00 do 3.000,00 eura. Dodala je da je s njima tada bila i HĐ i da je tada okrivljenik dobio iznos 750,00 eura od JĐ.

7.6. Nadalje, svjedokinja HĐ također navodi da je pokušala ishoditi kredit u inozemstvu u koju svrhu je kontaktirala sa okrivljenikom te je od JĐ, s obzirom na visinu kredita koju je željela, dobila obavijest da mora uplatiti određeni postotak kako bi se njezin kredit realizirao, međutim kako je njezin zahtjev za građevinsku dozvolu odbijen, ipak je odlučila zatražiti kredit radi kupnje kuće u [adresa] na ime čega je na račun supruge okrivljenika uplatila iznos 7.360,00 kuna, dok je okrivljeniku dala još 5.162,00 kune za put u Frankfurt i potom još iznos 3.000,00 eura na i nakon što je dobila obavijest da će joj odobriti kredit, ali da mora uplatiti još 9.000,00 eura. Obzirom da je VĐ za dobivanje kredita za svoj projekt uplatio iznos preko 9.000,00 eura, a kredit nije nikada dobio te mu nisu vratili novac, ona i oštećenik su se dogovorili da neće uplatiti novac već da će uplaćeni novac oštećenika iskoristiti kao svoju uplatu, te su sastavili sporazum o ustupanju potraživanja – cesiju, koju su ovjerili kod javnog bilježnika i to poslali MĐ, a što je MĐ odbio o čemu ju je izvijestio i tražio od nje da uplati iznos 9.000,00 eura ili on odustaje od navedene investicije i kreditiranja, međutim ona to nije željela uplatiti bojeći se da ne bi prošla isto kao i oštećenik. Nakon nekog vremena dobila je povratno svu dokumentaciju uz obavijest da istoj neće biti realiziran kredit. Navela je da joj okrivljenik i MĐ ukupno duguju 16.000,00 eura.

7.7. Ispravno prvostupanjski sud prihvaća iskaz oštećenika koji je potvrđen iskazom svjedokinje ŽĐ i djelomično iskaz svjedokinje HĐ jer i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda oštećenik nema razloga teretiti okrivljenika. Naime, iako oštećenik i okrivljenik nisu potpisali dokumentaciju o predaji novca, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je životan i logičan iskaz oštećenika koji je bio zainteresiran za realizaciju kredita u inozemstvu, temeljem čega je i stupio u kontakt sa okrivljenikom, a koji je na ime posredovanja u realizaciji kredita zasigurno tražio od oštećenika određen novčani iznos. Osim toga, svjedokinja ŽĐ, iako je sestra oštećenika i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda iskazuje da je okrivljenik došao u njihovu obiteljsku kuću u [adresa] kojom prilikom je bila prisutna kada je oštećenik predao novac okrivljeniku u iznosu 19.250,00 eura. Dakle, iako okrivljenik tvrdi da nikada nije bio kod oštećenika u [adresa] i da nije preuzeo iznos 19.250,00 eura već da je samo na račun njegove supruge uplaćen iznos 4.000,00 eura ocjena je ovoga suda da oštećeni VĐ i svjedokinja ŽĐ jasno i okolnosno opisuju na identičan način sporni događaj sa okrivljenikom a u pogledu dolaska okrivljenika u [adresa] i o predaji novca. Osim toga, iz iskaza svjedoka JĐ, a u odnosu na ulogu okrivljenika, isti je naveo kako je posredovao za njegovu tvrtku te da je okrivljenik doveo VĐ na savjetovanje i za isto mu je bila isplaćena provizija u iznosu 750,00 eura. Nadalje, pregledom sporazuma zaključenim između JĐ i okrivljenika jasno proizlazi kako je okrivljenik s tvrtkom Sholzfinanz – conzalting utvrdio proviziju u slučaju zaključenja sporazuma o savjetovanju ili proviziju po sporazumu koja će se izvršiti nakon primitka uplate od strane klijenta tvrtki Sholzfinanz – conzalting. Iz istog sporazuma proizlazi da je okrivljenik trebao za svoje posredničke usluge biti isplaćen unaprijed dogovorenim postotcima, a nakon uplate klijenta tvrtki Sholzfinanz-conzalting s računa navedene tvrtke. Pri tome nikakva plaćanja od strane klijenta isti nije mogao tražiti niti primiti u ime tvrtke Sholzfinanz-conzalting za iste usluge niti je mogao naplatiti proviziju direktno od klijenta. Naime, od navedene tvrtke za posredovanje sa oštećenikom okrivljeniku je isplaćen iznos 750,00 eura, a što potvrđuje JĐ, što je 25 % iznosa od 3.000,00 eura koji je tvrtki Sholzfinanz- conzalting uplatio oštećenik, a o kojoj uplati prileži i račun.

7.8. Dakle, ispravno je prvostupanjski sud zaključio, prihvaćajući pri tome iskaz oštećenika i svjedokinje ŽĐ, da je oštećenik okrivljeniku predao iznos 19.250,00 eura i to u mjesecu studenom 2011. u [adresa] kojom prilikom je okrivljenik oštećenika lažno uvjeravao kako će mu uz naknadu posredovati pri ostvarivanju kredita u SR Njemačkoj, a kojom prilikom mu je oštećenik u svrhu provizije za kredit predao naprijed navedeni iznos, zajedno sa dokumentacijom nakon čega je zatražio od oštećenika i daljnje iznose 4.000,00 eura za materijalne troškove koje je oštećenik uplatio 2. prosinca 2011. na račun supruge okrivljenika TĐ pa kada je kredit ostao nerealiziran odbio oštećeniku vratiti novac, te je oštećenika oštetio za ukupni iznos 23.250,00 eura. Dakle, okrivljenik je lažnim prikazivanjem činjenica doveo u zabludu da će mu ishoditi kredit u inozemstvu i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini, odnosno da mu izvrši predaju ukupnog novčanog iznosa 23.250,00 eura, a sve s ciljem kako bi sebi pribavio protupravnu imovinsku korist, zbog čega je ispravno prvostupanjski sud utvrdio da je svojim postupanjem počinio kazneno djelo prijevare na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude zbog čega ga je ispravno proglasio krivim i za svoja utvrđenja u pobijanoj presudi dao u cijelost valjane i logične razloge.

8. Stoga, zbog naprijed navedenoga, a i iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude, pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje zbog čega žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te u svezi s tim i zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

9. Iako se okrivljenik ne žali zbog odluke o kazni, pa kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona u smislu odredbe članka 478. ZKP-a sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, to je ovaj sud ispitao pobijanu presudu i u tom dijelu. Prilikom odlučivanja o izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je okrivljeniku cijenio sve one okolnosti koje su od utjecaja da kazna po vrsti i mjeri bude teža ili lakša za okrivljenika. Stoga mu je kao olakotno cijenio da do sada nije dolazio u sukob sa zakonom te protek vremena od počinjenog kaznenog djela, dok otegotne okolnosti prvostupanjski sud nije utvrdio. Cijeneći tako ispravno utvrđene olakotne okolnosti, a u izostanku otegotnih okolnosti, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da će se kaznom na koju je okrivljenik osuđen presudom prvostupanjskog suda i to kaznom zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i potom izrečenom uvjetnom osudom ostvariti u cijelosti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 na način da će se takvom kaznom izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela te utjecati na okrivljenika i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja.

10. Ispitana je pobijana presuda u smislu odredbe članka 476. ZKP-a te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 482. ZKP-a.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Siniša Pleše