Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-234/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LŠT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Andreja Fosin, odvjetnica u Varaždinu, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-328/2024-6 od 10. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-328/2024-6 od 10. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 146-171/2004 od 21. rujna 2004. sklopljen između tužiteljice i tužene, solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca, pod brojem OU-1430/04-1 od 22. rujna 2004. u čl. 6. koji glasi: „Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“, te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe navedenog Ugovora u čl. 3. koji glasi: „kredit se otplaćuje u ….mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta …CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja kako je to određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke“, te u dijelu koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo -Alpe- Adria-Bank d.d. na dan dospijeća“ te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak (stavak I. izreke). Nadalje, nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 6.820,41 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke) kao i da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.980,12 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2025. do isplate (stavak III. izreke pogrešno označen kao stavak II.).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tužene nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 21. rujna 2004. i to valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju navedenih ništetnih ugovornih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, niti tužena u žalbi konkretno navodi o kojim bi se to bitnim povredama odredaba parničnog postupka radilo.

6. Sud prvog stupnja u postupku je utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravna prednica tužene Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d. kao kreditor sklopili 21. rujna 2004. Ugovor o kreditu broj 146-171/2004 za kupnju kuće u iznosu od 104.900,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za devize prednice tužene za CHF na dan korištenja kredita, na rok do 30. rujna 2024.;

- da je početno ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 5,25% godišnje (čl. 3. Ugovora), time da se naknadno kamatne stope mogu mijenjati odlukom tužene (čl. 6. Ugovora);

-da se ugovorena kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjala;

- da se u postupku zaključenja Ugovora o kreditu među strankama o odredbama čl. 3. i čl. 6. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te kojom se određuje da će se kamatna stopa propisivati odlukama kreditora, te čl. 3. i čl. 2. Ugovora prema kojem je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz švicarski franak, nije pregovaralo, pa u situaciji kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je ona mogla utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima;

- da tužiteljica ima status potrošača jer je utvrđeno da je kredit korišten za kupnju kuće za stambeni smještaj tužiteljice, a ne za poslovne svrhe;

- da su stranke 12. veljače 2016. sklopile Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutom u kredit s € valutnom klauzulom ;

- da tužiteljica i nakon izvršene konverzije ima pravni interes i može zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvari la eventualna prava za koja smatraju da joj pripadaju;

-da tuženu obvezuju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača u kojem je tužena sudjelovala kao stranka;

-da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem rasta tečaja CHF te temeljem rasta kamatne stope ukupno preplatila iznos od 6.820,41 EUR-a;

-da potraživanje tužiteljice nije u zastari;

-da nakon provedene konverzije ista nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je tužena bez valjane pravne osnove naplatila od tužiteljice gore navedeni iznos.

7. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev- 2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka.

8. Suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

9. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

10. Naravno da navedeno ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tužena u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da ugovorna odredba o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora nije identična onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tužena to u provedenom postupku, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije dokazala niti iskazima svjedoka čije je saslušanje predložila i to njezinih zaposlenika ĐŠT koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila direktor razvoja poslovanja i nije sudjelovala u sklapanju istog, te LŠ koja je za tuženu sklapala navedeni Ugovor ali se ne sjeća pojedinosti oko sklapanja istoga, kojima bi bilo moguće zaključiti da su tužiteljici pri sklapanju ugovora njezini zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovornih odredaba, ali to ne na način da su joj spornu odredbu učinili razumljivom samo formalno i gramatički (što znači promjenjiva ugovorna kamata), a kako tužena poima razumljivost predmetnih ugovornih odredbi, već da su joj učinili razumljivom i suštinski objasnili parametre koji će utjecati na promjenu stope kamate, kako pitanje razumljivosti poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze, pa su suprotni žalbeni navodi tužene u tome dijelu potpuno neosnovani.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st.1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91 koji se primjenjuje na konkretan slučaj jer je bio na snazi u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu ) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

13. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,25% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.

15. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 21. rujna 2004. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

16. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 21. rujna 2004., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala pa niti sadržajem iskaza ranije navedenih svjedoka zaposlenika tužene.

17. Prema čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi tuženoj temeljem rasta tečaja CHF i temeljem rasta kamatne stope preplatila ukupan iznos od 6.820,41 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužiteljici taj iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 214. ZOO/91 koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tužena utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

19. U odnosu na žalbene navode prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužiteljice nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, temeljem kojega je prevedena konverzija kredita, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužiteljica nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja zauzima i stav da tužiteljica ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restituc ijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li

je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

20. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

21. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Aneksu Ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, stoga su takvi žalbeni navodi neosnovani.

22. U odnosu na žalbene navode tužene da se vještak nije očitovao da li su više preplaćeni iznosi po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iskorišteni za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, valja istaći da je u dopuni nalaza i mišljenja vještak decidirano naveo da konverzijom tužiteljici nije priznata nikakva preplata pa su takvi žalbeni navodi neosnovani.

23. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 388. ZOO/91 te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 27. svibnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

25. Tužena pobija odluku o trošku parničnog postupka samo u dijelu u kojem je kao vrijednost 1 boda uzet iznos od 2,00 EUR-a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 , dalje u tekstu Tarifa/23) jer smatra da se iste ne mogu primjenjivati na radnje poduzete do dana stupanja na snagu te Tarife.

26. Međutim, odredbom Tbr. 52. Tarife/23 propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa je stoga prvostupanjski sud odlučujući o trošku pravilno primijenio vrijednost boda propisanu Tarifom/23 koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude.

27. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici, 21. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić