Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1233/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovica Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Andrea Čota, odvjetnica u Splitu, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. iz Splita, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv dijela presude Općinskog suda Splitu poslovni broj P-2220/2025-5 od 16. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene OTP banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda Splitu poslovni broj P-2220/2025-5 od 16. srpnja 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuju se ništetnima ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 97349/04 sklopljenog 27. prosinca 2004. između tužitelja i HVB Splitske banke d.d., sada tužene i to točke 2. u dijelu kojim je ugovoreno da kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 52.500,00 CHF a koji se korisniku isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, te u dijelu odredbe točke 10. gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 120 mjesečnih anuiteta izrečenih u CHF (valuti Ugovora) i to uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća kao i u dijelu gdje kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih uplata (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj da tužitelju isplati iznos kojeg je tužitelj preplatio na ime ništetne valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu od 5.462,10 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate (stavak II. izreke) dok se odbija kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja tražbine po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja kredita) u ukupnom iznosu od 957,37 EUR -a sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate (stavak III. izreke). Nadalje, nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.075,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2025. do isplate (stavak IV. izreke) te se nalaže tužitelju da tuženoj nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2025. do isplate (stavak V. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod stavkom II. i III. izreke žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom sudu drugoga stupnja prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 27. prosinca 2004. i to valutne klauzule te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju navedenih ništetnih ugovornih odredbi, time da je tužena tijekom postupka istakla novčanu protutražbinu radi prijeboja po osnovi negativne tečajne razlike.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano je utvrdio činjenično stanje.

7. Tako je utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene HVB Splitska banka d.d. kao kreditor sklopili 27. prosinca 2004. Ugovor o kreditu broj 97349/04 za izgradnju i dovršenje obiteljske kuće u iznosu od 52.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po prodajnom deviznom tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok od 120 mjeseci;

- da je početno ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,99 % godišnje time da se naknadno kamatne stope mogu mijenjati odlukom tužene;

- da je čl. 2. i čl. 10. Ugovora ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz švicarski franak;

- da se o navedenim odredbama Ugovora nije pregovaralo, pa u situaciji kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takve ugovorne odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a što je utvrđeno iskazom tužitelja koji je iskazao da nije mogao posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru;

- da tužitelj ima status potrošača jer je iz njegovog iskaza utvrđeno da je kredit korišten za dovršenje stana za stambeni smještaj tužitelja i obitelji;

- da tuženu obvezuju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača u kojem je tužena sudjelovala kao stranka a kojim su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima;

- da su shodno tome utvrđene ništetnim dio odredbe čl. 2. i čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu;

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem rasta tečaja CHF preplatio iznos od 5.462,10 EUR-a,

- da potraživanje tužitelja nije u zastari;

- da prigovor prijeboja nije osnovan, jer tužena nema potraživanje koje bi stavila u prijeboj sa potraživanjem tužitelja.

8. Takva činjenična utvrđenja suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužene.

9. Nedvojbeno je da zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.462,10 EUR-a predstavlja restitucijski zahtjev kao posljedicu ništetnosti dijela čl. 2. te čl. 10. Ugovora o kreditu, što među strankama i nije sporno.

10. Naime, tužitelju je plaćanjem anuiteta prema tečaju CHF tužene na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

11. Prema čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91 koji je trebalo primijeniti na sporni odnos obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora a ne ZOO/05) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi tuženoj temeljem rasta tečaja CHF preplatio iznos od 5.462,10 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženu isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u stavku II. izreke presude od dospjelosti do isplate, pa je glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 214. ZOO/91 koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tužena utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

13. Prvostupanjski sud je pravilno postupio i kada je odbio kao neosnovan istaknuti prigovor prijeboja jer tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je upravo suprotno tužena kao kreditor povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

14. Osim toga, valja istaći da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove pa tužena nema potraživanje koje bi stavila u prijeboj sa potraživanjem tužitelja. Uz navode prvostupanjskog suda, valja reći da po mišljenju ovog suda radilo bi se o tražbini kreditora s osnova nižeg tečaja u odnosu na početno ugovoreni, koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Potrošač plaćanjem anuiteta po nižem tečaju nije stjecatelj, već je to kreditor, pa nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove.

15. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 388. ZOO/91 te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

16. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

17. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

18. U nepobijanom dijelu (stavak I., IV. i V. izreke) presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 21. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić