Poslovni broj: P-2620/2024-25

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužitelja LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Unicredit Leasing Croatia d.o.o. Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. veljače 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o operativnom leasingu br. 25317/08 od 13.8.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu točke IV. ugovora u kojem je ugovorena vrijednost objekta leasinga u valuti CHF, u dijelu točke VI. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoren mjesečni iznos obroka leasinga u valuti CHF, iznos ukupne naknade u valuti CHF, iznos akontacije u valuti CHF, iznos jamčevine u valuti CHF, iznos administrativnih troškova u valuti CHF, čl. 6.10. Općih uvjeta ugovora o operativnom leasingu u dijelu u kojem je ugovoreno kako se novčane obveze ako su vezane za stranu valutu ispunjavaju plaćanjem u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. za tu valutu koja vrijedi za dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 4.056,44 Eura, sve s pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate kako slijedi:

na iznos od

3,61 EUR 9.10.2008.

25,98 EUR 12.11.2008.

14,10 EUR 12.11.2008.

32,68 EUR 10.12.2008.

32,23 EUR 12.1.2009.

32,04 EUR 10.2.2009.

27,64 EUR 13.3.2009.

29,81 EUR 10.4.2009.

23,46 EUR 11.5.2009.

27,58 EUR 16.6.2009.

25,62 EUR 13.7.2009.

26,96 EUR 17.8.2009.

24,87 EUR 11.9.2009.

23,79 EUR 10.11.2009.

26,36 EUR 10.11.2009.

31,51 EUR 11.12.2009.

34,91 EUR 12.1.2010.

33,68 EUR 12.2.2010.

40,09 EUR 12.3.2010.

35,87 EUR 9.4.2010.

44,89 EUR 11.5.2010.

53,87 EUR 11.6.2010.

51,67 EUR 13.7.2010.

67,70 EUR 10.8.2010.

57,98 EUR 10.9.2010.

60,35 EUR 11.10.2010.

67,84 EUR 12.11.2010.

74,25 EUR 11.01.2011.

69,16 EUR 10.02.2011.

69,01 EUR 11.03.2011.

71,07 EUR 11.04.2011.

74,16 EUR 10.05.2011.

90,64 EUR 10.06.2011

99,58 EUR 11.07.2011.

131,64 EUR 12.08.2011.

113,20 EUR 30.08.2011.

99,54 EUR 08.09.2011.

99,83 EUR 10.10.2011.

96,85 EUR 10.11.2011.

102,78 EUR 09.12.2011.

107,89 EUR 10.01.2012.

108,57 EUR 09.02.2012.

106,80 EUR 09.03.2012.

108,01 EUR 10.04.2012.

109,74 EUR 10.05.2012.

107,27 EUR 11.06.2012.

108,13 EUR 10.07.2012.

105,65 EUR 10.08.2012.

100,97 EUR 12.09.2012.

100,13 EUR 10.11.2012.

101,40 EUR 10.11.2012.

99,36 EUR 03.01.2013.

92,10 EUR 11.01.2013.

96,35 EUR 11.02.2013.

98,49 EUR 08.03.2013.

89,98 EUR 12.04.2013.

89,10 EUR 13.05.2013.

87,35 EUR 11.06.2013.

90,35 EUR 11.07.2013.

III Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju.

IV Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.100,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 2.100,00 eura, a do zatraženog iznosa od 2.225,00 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi kako su stranke 13.8.2008. zaključile Ugovor o leasingu temeljem kojeg je tuženik dao na korištenje tužitelju objekt leasinga, motorno vozilo, uz trajanje ugovora 60 mjeseci. Tuženik je u tom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak te je otplatu leasinga vezao uz ovu valutu pa je postupajući na ovakav način i to tako da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana ugovorna obveza, a da pri zaključenju ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tuženik suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. zbog istovjetnog protupravnog postupanja osam poslovnih banaka pri ugovaranju tamo kredita u valuti švicarski franak vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 te je u navedenom postupku Visoki trgovački sud RH svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da povrijeđeni interesi i prava potrošača time što su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je kao valuta ugovorne obveze ugovorena valuta švicarski franak i to na način da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03). Na temelju dokumentacije iz tog leasinga tužitelj je izradio izračun u smislu utvrđenja više plaćenog u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate ugovora iznosi 4.056,43 Eura. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, ističe prigovor mjesne nenadležnosti, obzirom da je u konkretnom slučaju ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. Ističe i prigovor zastare te prigovor radi prijeboja s osnove jamčevine. Ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača, u suprotnom tužitelju ne može uživati nikakvu zaštitu s osnove odredbi ZZP/07. Ističe kako je sasvim promašeno tužiteljevo pozivanje na presude, odnosno pravna utvrđenja donesena u kolektivnom postupku jer Vrhovni sud Republike Hrvatske se jasno očitovao u svojoj odluci posl. broj Revd 2379/2021 od dana 1. lipnja 2021., da se tužitelj ne može pozivati na odluku iz kolektivnog postupka bez obzira je li tužitelj potrošač ili pravna osoba, a sve budući da tuženik-leasing društvo uopće nije bio stranka u tom kolektivnom postupku. Kolektivni postupak se vodio vezano za valutnu klauzulu u švicarskom franku i odredbu kojom se kamatna stopa mijenja sukladno odlukama Banke vezano za Ugovore o kreditu u CHF i to protiv osam tuženih banaka, dok predmetom tog postupka ni u jednom dijelu nije bio niti jedan ugovor o leasingu (bilo financijski, bilo operativni), niti je bilo koje leasing društvo, a kamoli tuženik, bilo stranka tog postupka. Ne postoje identitet između ugovora o leasingu i ugovora o kreditu. Ugovor o leasingu je ugovor sui generis kojim davatelj leasinga pribavlja objekt leasinga na način da od dobavljača objekta leasinga kupnjom stekne pravo vlasništva na objektu leasinga, te primatelju leasinga odobrava korištenje tog objekta leasinga kroz određeno vrijeme, a primatelj leasinga se obvezuje za to plaćati naknadu, dok kod ugovora o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Ukazuje da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o leasingu nije ništetna, i to zbog toga što je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona. hrvatskom zakonodavstvu prilikom ugovaranja pravnih poslova dopušteno je ugovoriti odredbu prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, a što je u ovom konkretnom Ugovoru o leasingu valuta CHF. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu stoga slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito i dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO-a, a sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz je ugovorne autonomije stranaka kao jednog od osnovnih postulata obveznog prava. Tužitelj je sam potpisom Ugovora prihvatio takvu obvezu i dao ovlaštenje tuženiku valjanim očitovanjem svoje volje. Smisao je zaštitne klauzule u tome da se svota novčane obveze u valuti u kojoj je izražena novčana obveza veže uz promjene cijena onoga za što vjerovnik očekuje da će mijenjati cijenu sukladno promjenama kupovne moći one valute u kojoj je izražena novčana obveza, pa će na taj način svota dužnikove novčane obveze u trenutku ispunjenja odgovarati onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. U ugovorima o leasingu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu, odobreni iznos je nominiran u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom ugovoru obavljaju u domaćoj valuti. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran ugovor) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Dakle, valutna klauzula može djelovati u oba smjera te utjecati bilo na povećanje, bilo na smanjenje obveze. Valutna klauzula jest stoga klauzula kojom se ostvaruje načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, i čije je ugovaranje toliko rašireno da o njezinoj navodnoj nedopuštenosti ili nezakonitosti ne može biti ni govora. ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu te tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja ugovora o leasingu u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak. ističe da je nesporno da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljavao se ne samo u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o leasingu, nego se i još uvijek upotrebljava. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju da je trebalo biti jasno da sklapa ugovor o leasingu na duže vremensko razdoblje (5 godina, odnosno 60 mjeseci u konkretnom slučaju) i da se tijekom takvog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju, je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge naravi mijenjaju pa tako i tečaj. Odredba ugovora kojom se iznos ugovora o leasingu veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja ništetnosti. Ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o leasingu s valutnom klauzulom u CHF, no naravno da su različiti financijski proizvodi koje je tada tuženik imao u ponudi, imali i različite uvjete. Rizik promjenjivosti tečaja odnosi se i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Tužitelj da je imao pravo izbora između više različitih proizvoda koje je tada tuženik kao leasing društvo nudilo te da je tužitelj sam analizirao sve ponuđene opcije i u konačnici sam donio odluku. Tuženik nije utjecao na odluku tužitelja te tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o leasingu s valutnom klauzulom u CHF- u. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o leasingu na duže vremensko razdoblje i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. odredba ugovora kojom se iznos ugovora o leasingu veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Tuženik ukazuje kako je predmetnim Ugovorom o leasingu kao instrument osiguranja ugovorena i jamčevina u visini od 20,00% iznosa ukupne naknade leasinga te je u trenutku ugovaranja iznosila 4.692,41 CHF. U trenutku uplate sredstava jamčevine na dan 13. kolovoza 2008. godine u iznosu od 4.692,41 CHF, kunska protuvrijednost je iznosila u kunama 21.008,20 kn (CHF 4.692,41 x 4,4770 – prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d.) odnosno u eurima po fiksnom tečaju konverzije 2.788,27 eura, dok je u trenutku djelomičnog vraćanja jamčevine tužitelju odnosno djelomičnog korištenja jamčevine za podmirenje obveza po leasingu, dana 28.08.2013.g., iznos od 4.692,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti iznosio ukupno 29.074,75 kn odnosno u eurima po fiksnom tečaju konverzije 3.858,88 eur (CHF 4.692,41 x 6,1961 – prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d.). Iz navedenog da je razvidno kako je obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-u tužitelj profitirao na valutnoj klauzuli u iznosu od kn 8.066,55 odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 1.070,62 eura. Postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika itekako je bio obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je i profitirao ugovaranjem jamčevine kao instrumenta osiguranja. Ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u jamčevini koja je u trenutku kada je korištena za podmirenje obveza po ugovoru o leasingu odnosno kad je isplaćena tužitelju iznosila 1.070,62 eur više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o leasing te predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika i to u iznosu od 1.070,62 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 29.08.2013. g. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. g. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Predlaže se konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Isto tako, ZZP nigdje ne navodi da je ništetnost ugovorne odredbe ograničena samo u korist potrošača. Predlaže odbaciti tužbu, odnosno odbiti tužbeni zahtjev.

3. U postupku je sud izvršio uvid u ugovor o operativnom leasingu od 13. kolovoza 2008. s planom otplate i općim uvjetima ugovora o operativnom leasingu ( l.s. 8-31), informacije o rizicima deviznih kredita i sudsku praksu ( l.s. 142-156, 185-233, 273- 333), primjerke ostalih ugovora o operativnom leasingu, proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje ( l.s. 249-258, 341, 342), saslušao tužitelja. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga i na ročištu od 16. veljače 2026. su predložile zaključiti glavnu raspravu.

4. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan jer ugovorna klauzula iz Ugovora o operativnom leasingu od 13. kolovoza 2008. ( odnosno predmetna odredba Općih uvjeta ugovora o operativnom leasingu) kojom je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu predstavlja nepoštenu odredbu ugovora. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), odnosno čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a posebno odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i čl. 102. st. 1. ZZP/07, čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP/14), odnosno čl 54. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 19/22, 59/23), koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te L Editores SA protiv LBD i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji o nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. O predmetnoj odredbi Ugovora, kao odredbe unaprijed formuliranog Ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na njezinu štetu, jer bi i on, čije je prebivalište na području nadležnosti suda u Splitu, radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i teškoćama. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost suda u Zagrebu. Slijedom toga, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP). Prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016,u daljnjem tekstu: ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 46. ZPP o općemjesnoj nadležnosti suda, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019.). Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema čl. 59. ZZP/03, odnosno čl. 71.ZZP/07, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

7. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o operativnom leasingu ( tužitelj kao primatelj leasinga, a tuženik kao davatelj), dok je sporno jesu li ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli. Dalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja i ima li tužitelj status potrošača. Sporno je i vraćanje jamčevine tužitelju i iznos iste, uzimajući u obzir valutnu klauzulu.

9. Iz Ugovora o operativnom leasingu od 13. kolovoza 2008. proizlazi da su stranke ugovorile da tuženik daje na korištenje tužitelju objekt leasinga te da je plaćanje ugovoreno u valuti CHF .

10. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da su ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli.

11. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženika, a tom presudom je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ( koji su bili predmet tog postupka) ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo i da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tuženici( banke) kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

12. Nesporno je da predmetni Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo takva odredba je bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je već navedeno, u tom postupku je utvrđeno da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Iz istog razloga je sporna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i u ovom predmetu. U skladu s tim je i iskaz tužitelja dan u ovom postupku iz kojeg proizlazi kako mu od strane tuženika nije bilo objašnjeno što znači valutna klauzula, a iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj ( primatelj leasinga) o tim parametrima ( valutnoj klauzuli i Općim uvjetima ugovora o operativnom leasingu tuženika) uopće mogao pregovarati s tuženikom. Jednostranim pristupom tuženik u ovom postupku je u pravnom odnosu s tužiteljem unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Do istog zaključka se dolazi uzimajući u obzir i zaključke Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Člancima 323. i 324. ZOO-a propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

14. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje, u kojem je navedeno da zastarni rok kod restitucije temeljem ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, što znači da u ovom slučaju zastara nije nastupila jer se tek u ovom predmetu ta ništetnost utvrđuje. Sukladno čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi ( Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-749/06 od 10. listopada 2006. i Rev- x-405/12 od 08. siječnja 2013.). Inače, ništetnost ugovora nastaje od trenutka njegovog sklapanja ( ex tunc) te takav ugovor ne proizvodi nikakve učinke, tj. smatra se nepostojećim.

15. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje Sanje Mišura prihvatio držeći da je sastavljen objektivno i stručno od strane ovlaštenog sudskog vještaka s obzirom na nalog koji je vještaku zadan i s obzirom da stranke istom nisu prigovarale ( tuženik je osporavao osnovu potraživanja tužitelja). Vještakinja je navela da su ukupne uplate za vrijeme otplate ugovora o leasingu iznosile 182.818,97 HRK. Odnose se na uplatu:

- jamčevine u iznosu od 21.008,20 HRK

- učešća u iznosu od 16.428,80 HRK

- otplatu obroka u iznosu od 136.798,73 HRK

- druge uplate u iznosu od 8.583,24 HRK.

Uspoređujući stvarno plaćene obroke u HRK s obrocima koje je trebao platiti prema početnom tečaju, tužitelj je preplatio 30.553,67 HRK ili 4.055,18 EUR zbog primjene valutne klauzule. U Tablici 2. prikazana je pretplata po mjesecima tako i u ukupnom zbroju tih mjeseci. Ugovorom o operativnom leasingu 25317/08 ugovorena je jamčevina u iznosu od 4.692,41 CHF. Tužitelj je navedenu jamčevinu platio 13.08.2008. u iznosu od 21.008,20 HRK (4.692,41 CHF x prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d. 4,477060). Tuženik je navedenu jamčevinu vratio tužitelju 28.08.2013. u iznosu od 29.074,75 HRK (4.692,41 CHF x prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d. od 27.08.2013. 6,196123). Razlika između iznosa jamčevine koji je tužitelju vraćen po prodajnom tečaju CHF ZAGREBAČKE BANKE d.d. spram HRK na dan isplate (28.08.2013. godine) i iznosa kojeg je tužitelj platio po prodajnom tečaju CHF ZAGREBAČKE BANKE d.d. spram HRK na dan uplate (13.08.2008.godine) iznosi 8.066,55 HRK ili 1.070,62 EUR (po fiksnom tečaju konverzije), odnosno tužitelju je plaćeno 8.066,55 HRK ili 1.070,62 EUR više nego li je bio uplatio po osnovu ugovorene jamčevine.

16. Nakon nalaza i mišljenja ( i dopune) vještaka, tuženik ( kao ni tužitelj) nije predlagao provesti nikakvo dodatno vještačenje po bilo kojem vještaku, nije predložio dati vještakinji Mišura bilo kakav dodatan nalog, niti je predložio eventualno saslušanje vještaka, pisano očitovanje ili izradu vještačenja po drugačijem ili novom nalogu, pa ni sud nije mogao izvoditi te dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o operativnom leasingu i da je tužitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP/07. Pravni interes tužitelja postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, sukladno navedenim odredbama ZZP/07 i ZOO-a. Sud je u izreci naveo iznos od 4.056,44 eura koji iznos se dobije nakon zbrajanja svakog pojedinačnog utuženog iznosa, koji pojedinačni iznosi su navedeni u nalazu.

17. S obzirom na utvrđenja valutne klauzule ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci.

18. Sud nije prihvatio prigovor tuženika radi prijeboja s osnove jamčevine. To stoga jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj primio iznos koji nije rezultat preplate obroka zbog primjene valutne klauzule ( uspoređujući stvarno plaćene obroke u HRK s obrocima koje je trebao platiti prema početnom tečaju), a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje zbog čega je odlučeno kao u točki III izreke.

19. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. ZPP-a i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo- 429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020.– „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati

– članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).

20. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.

21. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a.

22. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužitelju, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 100 bodova ( Tarifni broj. 7.), sastav podneska od 11. studenog 2024. i 24. listopada 2025. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 8.3.) te za zastupanje na ročištu od 21. studenog 2024., 10. travnja 2025., 3. studenog 2025. i 16. veljače 2026. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 9.1.), što uz PDV od 25% te trošak vještačenja od 350,00 eura ukupno iznosi 2.100,00 eura. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za pristup ročištu za objavu presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

23. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 21. travnja 2026.

S u d a c

Tomislav Bago

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku.

2. Tuženiku po punomoćnicima.