REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-388/2026-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, suca izvjestitelja te Miroslava Ružića, člana vijeća, pravnoj stvari tužiteljice AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 803/2024- 14 od 23.siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužiteljice i žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 803/2024-14 od 23.siječnja 2026.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužiteljici AJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 246,86 EUR (dvjesto četrdeset šest eura i osamdeset šest centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. svibnja 2011. do 30. lipnja 2011. u visini od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR (sto četrdeset četiri eura i devedeset jedan cent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 23. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju obje parnične stranke.

2.1.Tužiteljica pobija rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi prvostupanjsko suda, u visini od 62,50 eura, a što se odnosi na nepriznavanje zahtjeva u mirnom postupku od 50,00 eura plus PDV, a sve prema čl. 232. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), te se temelji i na pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz Tbr.8. i Tbr.32. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te čl. 154. i 155. ZPP. Predlaže da se žalba usvoji i presuda preinači sukladno žalbenim navodima, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

2.2.Tuženica pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže se da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te odredi da je tužiteljica dužna tuženici naknaditi trošak parničnog postupka, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak, a tuženica potražuje i trošak žalbe .

3. Sa žalbama tužiteljice i tuženice postupljeno je po članku 359. ZPP.

3.1. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženica. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem isplate iznosa od 246,86 eura i pripadajućih kamata te kao prethodno pravno pitanje za utvrđenjem ništetnosti članka 10. st. 1. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, koji se odnosi na jednokratnu naknadu i za povrat iznosa plaćene naknade temeljem stečenog bez osnove.

7. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP- a potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženica, kao kreditor, 19. svibnja 2011. zaključili Ugovor o kreditu broj 5106085932. Odredbom članka 10. st. 1. Ugovora obvezala se tužiteljica na plaćanje jednokratne naknade u visini 0,500% jednokratno te je tuženici 26. svibnja 2011. naplaćena naknada u iznosu od 1.860,00 kuna/246,86 eura.

9. Ocjenjujući poštenost sporne ugovorne odredbe članka 10. st. 1. Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je utvrdio da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom od strane tuženice kao kreditora, da se o jednokratnoj naknadi u visini od 0,500% iznosa kredita nije pojedinačno pregovaralo i da tužiteljica kao potrošač nije mogla ni na koji način utjecati na sadržaj sporne odredbe, te da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je tuženica, nepošteno i nezakonito, primjenjivala i da je tužiteljicu kao drugu ugovornu stranu dovela u neravnopravan položaj i prouzroči la znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilnu prihvaća i ovaj sud.

11. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna odredba o plaćanju jednokratne naknade u visini od 0,500% iznosa kredita (članak 10. st. 1. Ugovora o kreditu) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, obzirom da je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženice, a sama tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njezin sadržaj. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.) ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženica u postupku nije učinila.

12. Točno je da tuženica kao trgovac imala određene troškove prilikom obrade i odobravanja kredita, koji se pokrivaju predmetnom naknadom (operativni i materijalni troškovi poput troškova djelatnika banke uključenih u pojedinim fazama obrade kredita koji uključuju pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, sastavljanje ugovora o kreditu, i slično), no sama činjenica da je trošak obrade kredita i naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.

13. Pri tome valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 1201/2017.) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

14. Imajući u vidu da je tuženica sastavila spornu odredbu o naknadi za obradu i odobrenje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da ona ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, to svakako utječe na pravni položaj tužiteljice, jer stvara značajnu neravnotežu na štetu tužitelja, koja je u suprotnosti sa načelom dobre vjere, a tuženica pritom ni na koji način nije dokazala da predmetna naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pa je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da je predmetna odredba ništetna, a to kao prethodno pravno pitanje za kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja.

14.1. Pri tome se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na primjenu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st.1. (očito) Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), ali je pravilnom primjenom odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine " broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) odluka "ostaje" valjana u tom dijelu.

15. Visina plaćene naknade za obradu kredita pravilno je utvrđena u iznosu od 1.860,00 kuna/246,86 eura. i to utvrđenje suda prvog stupnja tuženica određenim žalbenim tvrdnjama nije osporila.

16. Suprotno žalbenim navodima i pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO). Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženica povrijedila interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, dakle odgovorna je za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnula tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni je stjecatelj, pa tužitelj ica ostvaruje pravo na povrat plaćenog sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja te naknade.

16.1. Prvostupanjski sud, pravilno, u ovom postupku nije primijenio odredbe Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 53/20) pa je žalba tuženice neosnovana u tom dijelu.

17. Tuženica u žalbi neosnovano ustraje na prigovoru zastare jer se pravilno prvostupanjski sud pozvao na čl. 328. ZOO-a kojim je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020.), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja prvostupanjske presude (23. siječnja 2026.), jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 371. ZOO-a od pet godina nije protekao.

17.1. Sudovi svoje odluke donose pravilnom primjenom materijalnog prava te eventualno drugačija pravna praksa ne obvezuje prvostupanjski sud, a ni ovaj sud, pa je žalba tuženice neosnovana i u tom dijelu.

18. Neosnovane su žalbe stranaka protiv odluke o parničnom trošku.

18.1.Tuženica nije uspjela u predmetnom parničnom postupku pa ju je prvostupanjski sud osnovano temeljem odredbe čl. 154. st. 1. obvezao da tužitelj ici naknadi troškove postupka i žalba tuženice je neosnovana u tom dijelu.

18.1.Također nije osnovana niti žalba tužiteljice protiv odluke o trošku u svezi priznanja troška za izvansudski postupak kada je, očito, taj trošak utvrđen nepotrebnim (čl. 155. st. 1. ZPP), a što je i po ocjeni ovoga suda, pa je i žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu.

19. Iz navedenih su razloga svi žalbeni navodi stranaka neosnovani te je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

20. Odluka o troškovima žalbi stranaka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1., a u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola, 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan