Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-74/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Tajani Polić, u pravnoj stvari tužitelja MEĐIMURJE-PLIN d.o.o., Čakovec, Obrtnička ulica 4, OIB: 29035933600, koje zastupa punomoćnik OZ, punomoćnik po zaposlenju, protiv tuženika Dom za starije osobe MEDVEŠČAK ZAGREB, Zagreb, Trg Drage Iblera 8, OIB: 88026390655, kojeg zastupa punomoćnik Mate Matić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate , odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Povrv-2398/2022 od 10. studenog 2023., 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Povrv-2398/2022 od 10. studenog 2023.

Obrazloženje

1.Pobijanom je presudom ukinut nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Jane Pajić pod brojem Ovrv-14/2022 od 25. srpnja 2022. te je tužbeni zahtjev odbijen, kao što je i odbijen zahtjev tužitelja radi naknade troškova postupka.

2. Protiv presude žali se tužitelj pozivajući se sve na žalbene razloge iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.- dalje ZPP). Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjev usvoji, a podredno da se presuda ukine.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu predložio istu odbiti i pobijanu presudu kao zakonitu potvrditi.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prije svega je za reći kako se radi o sporu male vrijednosti u kojem se osnovom odredbe čl. 467. st. 2. ZPP presuda ne može se pobijati zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je presudu valjalo ispitati u okviru dopuštenih žalbenih razloga iz st. 2. iste zakonske odredbe. Tužitelj u žalbi tvrdi kako presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da je naročito neobrazloženo mišljenje suda o osnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije. Ovaj se žalbeni navod ne prihvaća budući su razlozi o činjenicama koje su odlučne, oni razlozi koji se tiču ugovornog odnosa stranaka, a te su činjenice u presudi utvrđene. Točno žalitelj tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio kako tuženik ne bi bio pasivno legitimiran, no to ne može dovesti do drugačije, povoljnije odluke za tužitelja budući je unatoč tome sud obrazložio razloge koji se odnose na ugovorni odnos stranaka, te njihova prava i obveze. Stoga nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ni jedna druga na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP pa je presudu moguće ispitati. Pozivanje na žalbeni razlog ostvarene relativno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP predstavlja nedopušteni žalbeni razlog.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 7.189,86 kn sa zateznom kamatom kojeg tužitelj obrazlaže tvrdnjom kako je pogrešno obračunao trošarinu kao dio cijene, pa sad potražuje razliku u cijeni usluge isporučenog plina.

7. Sud je prvog stupnja utvrdio slijedeće činjenice koje i nisu bile sporne:

-između tužitelja kao opskrbljivača plinom i tuženika kao krajnjeg korisnika sklopljen je Ugovor o opskrbi plinom 18. srpnja 2014. za razdoblje od godine dana,

-tužitelj je tuženiku ispostavio račune za razdoblje 1. kolovoza 2014. do 31. srpnja 2015. na ime utrošenog plina u kojima je odredio cijenu i tuženik je račune uredno podmirio,

-tužitelj je tvrdio da unatoč tome što je postupao po uputama državnog tijela odnosno Ministarstva financija, Carinske uprave koje su upute sadržane u Dopisu od 1. srpnja 2013. o načinu razvrstavanja korisnika plina u kategorije od kojih ovisi naplata trošarina, a time i cijena isporučenog plina, kako je nad njim proveden inspekcijski nadzor

-po provedenom inspekcijskom nadzoru izdano je Porezno rješenje od 13. prosinca 2018. u kojem je utvrđeno kako tužitelj nije pravilno kategorizirao krajnje korisnike, među njima i tuženika jer iste umjesto u korisnike za neposlovne uporabe uz cijenu trošarine od 8,10 kn/MWh, svrstao u korisnike poslovne uporabe i obračunao nižu trošarinu od 4,05 kn/MWh. Zbog navedenog mu je Poreznim rješenjem naloženo uplatiti u državni proračun na ime manje obračunatih trošarina za isporučeni plin iznos od 1.472.874,98 kn

-nakon što je tužitelj postupio po Poreznom rješenju i platio razliku trošarina, pokreće ovaj postupak tijekom 2022. u kojem od tuženika kao krajnjeg kupca traži razliku u cijeni za razdoblje 2014. i 2015. a koja je nastala zbog njegova postupanja uslijed pogrešne kategorizacije tuženika kao korisnika

-u postupku se tužitelj poziva na ugovorni odnos stranaka pa se time zaključuje kako od tuženika traži ispunjenje obveze na ime cijene plina

-u postupku nije utvrđeno da bi tuženik povrijedio neku od ugovornih obveza, što više sud je prvog stupnja utvrdio kako je tuženik cijenu usluge za prijeporno razdoblje podmirio a koja uključuje i cijenu trošarine.

8. Na temelju je takvog stanja stvari i pozivajući se na odredbu čl. 97. Zakona o trošarinama („Narodne novine“ 22/13 i 32/13) sud je prvog stupnja ocijenio kako je tužitelj legitimiran za podnošenje tužbe, no tuženik nije pasivno legitimiran jer je svoju obvezu isplate cijene izvršio sukladno izdanim računima od strane tužitelja za pojedino obračunsko razdoblje.

9. Protivno stajalištu suda prvog stupnja, tuženik je kao ugovorna strana iz Ugovora o opskrbi plinom pasivno legitimiran. Pitanje osnovanosti zahtjeva ne utječe na legitimaciju stranaka. Legitimacija stranaka ovisi o utvrđenju jesu li stranke bile sudionicima nekog pravnog odnosa, a ovdje jesu jer je tužitelj isporučitelj plina, a tuženik krajnji korisnik. Pa iako tužitelj u žalbi pravilno ukazuje na pogrešno stajalište suda prvog stupnja vezano za pasivnu legitimaciju, treba reći kako je sud tužbeni zahtjev zapravo odbio jer je našao da je tuženik svoju obvezu ispunio čime nije dužnikom tužitelja, iako je pogrešno smatrao da o tome ovisi pasivna legitimacija.

10. Jednako kao i sud prvog stupnja i ovaj sud smatra kako ne postoji osnova po kojoj bi tužitelj ima pravo zahtijevati utuženi iznos od tuženika.

11. Odredbom su čl. 61. Zakona o tržištu plinom („Narodne novine“ broj 28/13) propisani uvjeti koji moraju biti sadržani u pisanom Ugovoru o opskrbi plinom. Jedan od tih uvjeta je visina cijene koja ovisi o više faktora (čl. 11. konkretnog ugovora), ali i način utvrđivanja nadoknade u slučaju nepoštivanja ugovorene razine kvalitete usluga, uključujući netočan i zakašnjeli obračun. Stranke su u čl. 15. Ugovora utvrdile (ugovorile) situacije u kojima se potrošnja određuje na temelju procjene, a radi se o nepredviđenim blokadama odnosno neispravnosti brojila ili korektora ili nepravilno registriranoj potrošnji plina.

12. U konkretnoj situaciji cijena plina (svih njegovih elemenata pa tako i trošarine) bila je poznata za sve kategorije korisnika, tužitelj je tuženiku kao krajnjem korisniku izdao račun i odredio cijenu, račun je plaćen, te se tuženik Ugovorom o opskrbi nije obvezao snositi cijenu koja bi bila različita od one prema isporučenom računu, osim u situacijama iz čl. 15. Ugovora koje ovdje nisu posrijedi. Time je tuženik ispunio svoju ugovornu obvezu i ništa ne duguje tužitelju za razdoblje 2014. i 2015., a okolnost što je tužitelj pogrešno kategorizirao tuženika u sustavu naplate trošarine i time naplatio nižu cijenu tvrdeći da je postupao prema uputi nadležnog državnog tijela nije od utjecaja na ugovorni odnos stranaka, niti mu daje za pravo da naplaćuje tu razliku od tuženika. Na to nema pravo prema ugovoru jer je tuženik svoju obvezu ispunio, a nije utvrđeno da bi tuženik svojim ponašanjem uzrokovao štetu. Tužiteljeva pogreška ne tiče se tuženika kao ugovorne strane koja je ispunila ugovornu obvezu u onoj visini koju je tužitelj odredio i potraživao računima, već se radi o odnosu tužitelja i nadležnog državnog tijela kojem se može obratiti sa odgovarajućim zahtjevom. Po mišljenju ovog suda, utužena tražbina ima karakter retroaktivne izmjene cijene protivno Ugovoru pa tuženik istu nije dužan platiti jer se na to nije obvezao.

13. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je platni nalog ukinuo i tužbeni zahtjev odbio, pa je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

U Rijeci 21. travnja 2026.

Sutkinja

Tajana Polić