Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1463/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Tajane Polić, kao predsjednice vijeća, Brankice Malnar, kao sutkinje izvjestiteljice te Alena Perhata, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Marini Lacković, odvjetnici u Daruvaru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb - dioničko društvo, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Čuljak u Zagrebu, radi isplate, odlučujući od žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj: P-422/2023-52 od 20. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj: P-422/2023-52 od 20. lipnja 2024.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.448,08 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa (točka I. izreke), utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 174,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te je odbijen prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.626,55 eura zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2024. (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog i žalbenog postupka, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava sve žalbene navode tuženika. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu novčane razlike nastale primjenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu broj 9011836468 od 29. kolovoza 2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika.

6. Iz stanja prvostupanjskog spisa i pobijane presude, u bitnome, proizlazi:

- da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopila 29. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu broj: 9011836468,

- da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužiteljici isplatu namjenskog kredita za kupnju vozila u iznosu 29.089,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja s rokom otplate od 7 godina,

- da tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi te u samom ugovoru upozorio tužiteljicu na posljedice i rizik ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF.

7. Prvostupanjski sud utvrđuje osnovanim zahtjev tužiteljice u pogledu vraćanja onog što je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO). Utvrđuje osnovanim i zahtjev tužiteljice za isplatom zateznih kamata na navedene novčane iznose tekućim od dana stjecanja temeljem odredbe članka 1115. i članka 29. ZOO-a. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 174,74 eura, sud isti ocjenjuje neosnovanim utvrđujući da tužiteljica nije ništa primila od tuženika, već da je tuženiku izvršila isplatu kako je on od nje zatražio i obračunao, te da je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice. Odluku o troškovima donosi pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a.

8. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP- a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

9. Pravilno je sud prvog stupnja analizom svih provedenih dokaza u ovom predmetu te pozivom na presudu u kolektivnom sporu utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

10. Prvenstveno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., ima obvezujući učinak i na ovaj predmet jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme kao i ugovori na koje se odnosi utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.

11. Tom je presudom između ostaloga utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da su time postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. (predmetni ugovor je sklopljen 29. kolovoza 2006.).

12. Prvostupanjskom je presudom na jasan način obrazložen direktan i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koje zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. U odnosu na navode tuženika da tužiteljica nije potrošač, ističe se da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice fizičke osobe u svrhu kupnje osobnog vozila, slijedom čega je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da se radi o potrošačkom kreditu i da tužiteljica ima status potrošača.

15. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da sud temelji odluku na nalazu i mišljenju vještaka koji nije potpun. Naime, financijsko knjigovodstveno vještačenje je u konkretnom slučaju povjereno stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević, čiji je nalaz i mišljenje dostavljen strankama radi eventualnih primjedbi i prijedloga, a nakon čega je sudski vještak dostavio u spis dopunski nalaz i mišljenje. Sudski je vještak odgovorio na primjedbe tuženika dodatnim podneskom, te je isti i neposredno saslušan na glavnoj raspravi, na koju tuženik, koji je predložio saslušanje, nije pristupio.

16. Nisu osnovane žalbene tvrdnje o zastari, odnosno navodi da je sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti trogodišnji zastarni rok. Naime, tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog djelomično ništetne odredbe ugovora, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina u smislu odredbe članka 225. ZOO-a. Osim toga, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na utvrđenje ništetnim valutne klauzule postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, 9. svibnja 2023. Treba kazati da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

17. Jednako tako, činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Ništetnost ugovorne odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati i bez nje, s obzirom da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovo postojanje i pravnu valjanost. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanju ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču u tom slučaju pripada pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju ništetne odredbe.

18. U odnosu na žalbene navode da je predmetni kredit sklopljen prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju slijedom čega da se ne može primijeniti Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), ističe se da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika da je prvostupanjski sud trebao umanjiti preplaćeni iznos za iznos tzv. negativne razlike za razdoblje kada su iznosi bili niži i dosuditi eventualno preostali iznos, ističe se da je predmet spora povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica nije ništa primila od tuženika, već da je tuženiku vršila isplate kako je on obračunao, te da je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice, pa da bi na taj način tuženiku pripadalo pravo bilo šta zahtijevati od iste.

20. U odnosu na žalbene navode da porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer da je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu, ističe se da se od tuženika ne očekuje da zna kretanje tečaja švicarskog franka kroz razdoblje trajanja Ugovora o kreditu, već su bile ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanju tečajem kune odnosu na tečaj švicarski franak kao što je to učinila u odnosu na eur zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eur i tuženik je o tome trebao obavijestiti tužitelja.

21. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici koja je uspjela u sporu dosudio troškove postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok utvrđenje suda glede visine određenim žalbenim tvrdnjama nije ni dovedeno u pitanje pa ga žalbeni sud nije ni utvrđivao (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

22. Sukladno predmetnom utvrđenju, svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

23. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan budući da nije uspio sa žalbom, primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a, dok je zahtjev tužiteljice za sastav odgovora na žalbu odbijen kao neosnovan jer isti nije bio potreban niti nužan za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci, 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić