REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Posl. br. P-2168/2019-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mariji Grubor u pravnoj stvari tužiteljice TE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Orjana Makovac Zubalj, odvjetnica u Bujama, Istarska 22, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 27. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice, njezine punomoćnice Orjane Makovac Zubalj i zamjenika punomoćnika tuženice VE, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici da na ime preplate kamate s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i na ime preplate s osnove promjene tečaja u odnosu na početni tečaj kredita isplati tužiteljici iznos od 13.872,79 eura (trinaest tisuća osamsto sedamdeset dva eura i sedamdeset devet centi) sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženici da na ime zateznih kamata isplati tužiteljici iznos od 5.147,83 eura (pet tisuća sto četrdeset sedam eura i osamdeset tri centa) u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 804,01 eura.

IV. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom iznosa od 3.387,69 eura (tri tisuće tristo osamdeset sedam eura i šezdeset devet centi) sa zateznim kamatama koje teku od 21. travnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

V. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka se odbija.

VI. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženice radi isplate iznosa od 97.000,00 kuna (12.874,11 eura) sa zateznim kamatama. Navela je da je 14. travnja 2006. s tuženicom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206499680, kreditna partija: 7103103609 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Željka Krajine iz [adresa] pod brojem OU-665/06 od 24. travnja 2006. Navedenim ugovorom odobren joj je kredit u iznosu 106.339,51 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s kamatnom stopom 4,5 % godišnje, a koja je promjenjiva na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženice.

1.1. Navela je da u vrijeme zaključenja ugovora nije s tuženicom pregovarala o ugovornoj odredbi o načinu promjene kamatne stope te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala (i do 6,3 %), a to je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Pozvala se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredbom o redovnoj kamatnoj stopi određuje se visina ugovorne obveze korisnika kredita zbog čega odredba o kamatnoj stopi mora biti određena, odnosno odrediva. U konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora tako da je jedina ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope (koji je u potpunosti prepušten volji banke) nije jasan, određen niti odrediv, pa je ta odredba ništetna i ima se smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke.

1.2. U odnosu na valutnu klauzulu istaknula je da ju tuženica prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije informirala i upozorila na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudila takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. U vrijeme ugovaranja kredita tečaj CHF se nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženici, s obzirom na njezin predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Dakle, tuženica je prilikom ugovaranja kredita postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ne može se razumno očekivati da bi sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata s mogućnošću da joj anuitet toliko naraste. Od početka otplate kredita tečaj se povećavao, a uz to je tuženica povećavala i kamatnu stopu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF. S obzirom na to da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a da ona kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila valjano informirana o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, u skladu s pravomoćnim utvrđenjima iz navedene presude, i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF su ništetne.

1.3. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, 27. siječnja 2016. sklopljen je Dodatak Ugovora o kreditu te je izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima. Time nisu otklonjene posljedice ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, niti je pravilno i pošteno obračunata „preostala“ glavnica jer joj, unatoč provedenoj konverziji, nije vraćen cjelokupni iznos za koji je preplatila predmetni kredit.

2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je u podnesku od 16. ožujka 2026. (str. 250-257) tužbeni zahtjev za isplatu uskladila s nalazom i mišljenjem sudske vještakinje. Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa od 13.872,79 eura s osnove preplaćene kamate (promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu) i preplaćenog tečaja (promjene tečaja u odnosu na početni tečaj) sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od njihova dospijeća do isplate.

2.1. Sud je, unatoč protivljenju tuženice, dopustio preinaku tužbe u skladu s čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u nastavku: ZPP) jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a navedeno je svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. I na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenog 2021. je usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

3. Tuženica je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila tužbu i tužbeni zahtjev. Istaknula je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice iz razloga što uplate nije vršila samo ona, već i druge osobe. Kad bi zahtjev za isplatu i bio osnovan, što osporava, tužiteljica bi mogla potraživati samo preplaćene iznose koje je sama vršila.

3.1. Istaknula je i prigovor zastare smatrajući da se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u vezi s čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na to da je tužba podnesena 12. lipnja 2019., prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je vršila tužiteljica. Čak i kad bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) za sva potraživanja tužiteljice dospjela prije 14. lipnja 2014. bi nastupila zastara.

3.2. Navela je da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir činjenica da je s tužiteljicom 27. siječnja 2016. sklopila Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u euro u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (u nastavku: ZID ZPK/15). Time je izmijenjen osnovni ugovor o kreditu na način da je predmetni kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, odnosno položaj tužiteljice izjednačio je s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. ZID ZPK/15 je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u euro, kao i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome. Ona je je u cijelosti postupila u skladu sa zakonskim odredbama te je pribavila mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavila na svojim mrežnim stranicama (dostupno na www.zaba.hr). Tužiteljici je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavila izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. i usporedni kredit s valutnom klauzulom u eurima utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - euro) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za euro kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF.

3.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Gos 1/2019, donesenoj u oglednom postupku, zauzeo jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. ZIDZPK/15 je poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava i riječ je o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, pa ne mogu opća pravila Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15 o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen u skladu s prisilnim propisima ZIDZPK/15. ZIDZPK/15 je ustanovio posebna pravila na temelju kojih je tuženica bila u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome želi li ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno imala je pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo i pravno shvaćanje da korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u euro načelno imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava, bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena u skladu sa strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja.

3.4. Dakle, Dodatak ugovora o kreditu zaključen između nje i tužiteljice, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je, tim je dodatkom stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između stranaka, a tužiteljica kao korisnica kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, a posljedično niti potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.

4. U dokaznom postupku pročitani su promet po kreditu (str. 25-43), dodatak ugovora o kreditu (str. 48-53), dopis tuženika (str. 53), izračun konverzije (str. 56-68), prijedlog izmjene ugovora (str. 70-73), ugovor o namjenskom kreditu (str. 98-103) te nalaz i mišljenje vještaka (str. 159-187). Pored toga, izveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 13.872,79 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od njihova dospijeća do isplate. Navedeni iznos tužiteljica potražuje na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

6.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 27. siječnja 2016. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015., u nastavku: ZID ZPK/15).

7. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženica kao kreditor, 14. travnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206499680 (kreditna partija: 7103103609) kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju stana u iznosu 106.339,51 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženice i da je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosila 4,5 % godišnje (čl. 2.ugovora),

- da je u ugovoru navedeno da tužiteljica pristaje da tuženica povisi ili snizi iznos anuiteta u slučaju izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice (čl. 7.2. ugovora),

- da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF (čl. 1., 2. i čl. 7. ugovora),

- da je u utuženom razdoblju, uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

7.1. Nije sporno ni da su stranke 27. siječnja 2016. sklopile Dodatak navedenog ugovora u skladu s ZID ZPK/15 kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Prema sačinjenom izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan 30. rujna 2015. iznosi 82.942,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (579.005,61 kuna). Na dan 30. rujna 2015. utvrđena je pretplata u iznosu 6.057,81 kuna.

7.2. Tuženica u tijeku postupka tužiteljici nije osporila status potrošača.

8. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužiteljica osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopila Dodatak osnovnom ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz CHF.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.). U tom je postupku utvrđeno da je, između ostalog i tuženica, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Utvrđeno je i da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Tuženica je na taj način postupila suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 važećeg u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07. i 125/07., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) važećeg od 7. kolovoza 2007.

9.1. Navedena presuda je, u odnosu na tuženicu, potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji sadrži sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te odredbe o valutnoj klauzuli, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pravna utvrđenja iz tih presuda primjenjuju se i u ovom postupku.

9.3. Prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – Narodne novine br. 41/2014., 110/2015. i 14/2019., u nastavku: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

9.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženica je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlaštena dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarala s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

10.1. S obzirom da u odnosu na to tuženica nije predložila nikakve dokaze, na te okolnosti je izveden samo dokaz saslušanjem tužiteljice.

10.2. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je negdje 2006. otišla u poslovnicu tuženice kako bi podignula kredit u iznosu 68.000,00 eura koliko joj je bilo potrebno za kupnju stana. Međutim, kredit je podignula u valuti CHF jer su joj u banci rekli da je to valuta koja je stabilna, da joj je to pametno i da će joj rate biti manje, pa je na to i pristala. Prije sklapanja ugovora o kreditu je u banku odlazila u nekoliko navrata, ali joj od strane djelatnika banke nisu uručene nikakve brošure ili neki drugi promidžbeni materijal iz kojeg bi se mogla dodatno informirati. Razgovarali su samo o iznosu i trajanju kredita te su joj govorili da se ne brine jer je valuta CHF stabilna. Ugovor je sklopila s promjenjivom kamatnom stopom i znala je da se rata može mijenjati, ali joj nisu objašnjeni parametri koji na to utječu. Taj ugovor je bio unaprijed pripremljen i ona ni na koji način nije mogla utjecati na njegov sadržaj i tražiti da se pojedine odredbe izmjene. U banci su bili uvjerljivi kada su joj govorili da je to sve sigurno i da se neće puno mijenjati. Nije joj bio poznat pojam valutne klauzule niti joj je to objašnjeno. U banci joj ni laički nisu objasnili da rata kredita može varirati kako se mijenja tečaj CHF, a djelatnica banke ju je uvjerila da se ništa ne može znatnije mijenjati i da je sve sigurno. Ugovor od strane djelatnika banke joj nije pročitan. Ona je ugovor pročitala sama, ali je imala puno povjerenje u djelatnike banke. Ugovor je ovjerila kod javnog bilježnika, ali joj ni javni bilježnik nije ništa posebno objašnjavao, već je kod njega samo ovjerila potpis na ugovoru. Ne može se točno sjetiti koliko joj se rata kredita mijenjala, ali se sjeća da joj je u jednom trenutku cijela plaća odlazila na podmirenje rate kredita. Čula je da se ugovori u CHF-u mogu konvertirati u valutu euro te se javila banci. To je učinila jer je tražila spas i jer nije imala drugog izlaza. Nakon konverzije joj je rata bila manja, ali misli da ni to nije dobro i pravedno napravljeno. Navedeni kredit podignula je za kupnju stana za osobne potrebe te je u tom stanu živjela 7-8 godina, a zatim ga darovala sinu. Taj stan ni u jednom trenutku nije iznajmljivala turistima ili na drugi način ostvarivala prihode od njega.

10.3. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim jer je iskazivala na objektivan i uvjerljiv način. Na temelju njezinog iskaza utvrđeno je da tužiteljica u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, da nije upoznata s parametrima promjenjivosti te da joj je, iako je htjela sklopiti ugovor u valuti euro, kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao puno povoljniji, a zbog čega se i odlučila za sklapanje ugovora u toj valuti. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnikom tuženice u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane tuženice nije dobila potrebne i potpune obavijesti (niti kroz promidžbeni materijal niti u razgovoru s djelatnikom banke).

11. Slijedom navedenog, tuženica (na kojoj je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazala da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz takvog ugovaranja. Drugim riječima, predloženim dokazima tuženica nije dokazala postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u ovom predmetu. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženice sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženice koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11.1. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženice u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima – Narodne novine br. 35/05., 41/08., u nastavku: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12. Volja ugovornih stranaka je bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03 (kao i čl. 96. i 97. ZZP/07), i to ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

12.1. Ugovorna odredba prema kojoj promjena kamatne stope ovisi o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 (kao i čl. 99. ZZP/07), jasna i uočljiva, ali nije razumljiva. Navedeno iz razloga što je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti niti, zbog nepostojanja egzaktnih kriterija, može provjeriti njezinu pravilnost.

13. Osim ugovorne odredbe prema kojoj promjena kamatne stope ovisi o odluci banke, nisu razumljive ni ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak. I u odnosu na te ugovorne odredbe tužiteljici nisu objašnjeni razlozi i kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze. Bankama je, s druge strane, bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Zbog toga su i te ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

14. U konkretnom slučaju radilo se o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope trebali su biti precizirani već u ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženice, pa je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači (korisnici kredita) nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze. To znači da tuženica kao profesionalac (kreditor) nije dala tužiteljici sve potrebne informacije i time je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovana znatna neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice.

15. Nisu osnovani navodi tuženice da se tužiteljica ne može osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu u švicarskim francima nakon što je sklopila Dodatak ugovora o kreditu u skladu s ZID ZPK/15.

15.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi u skladu s čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora u skladu s čl. 103. i 107. ZOO/91 utvrđuje ex tunc odnosno od sklapanja ugovora. U čl. 107. ZOO/91. je određeno da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

15.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. broj Rev– 2868/2018–2 od 12. veljače 2019. utvrdio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju.

15.3. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da su i ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, i to dijelovi ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak i o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke ništetni.

16. Osim toga, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužiteljice da zahtijeva povrat preplaćenog, odnosno onog što je tuženica kao davatelj kredita naplatila od nje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ako glede toga nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije.

16.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

16.2. Odredbama ZID ZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenom na temelju tog zakona, izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što je banka bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarala nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK/15.

16.3. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – SE protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15 predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

16.4. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužiteljice i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužiteljica odrekla prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

16.5. Takva pravna shvaćanja iznijeta su i odlukama Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-3773/2020-5 od 26. lipnja 2024. i Gž-2356/2021-7 od 24. travnja 2025., kao i Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž-498/2024-2 od 2. rujna 2024. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1096/2022-2.

16.6. Slijedom navedenog, tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak na temelju čl. 104. st. 1. ZOO/91. u vezi s čl. 210. st. 1. ZOO/91. Tuženica je dužna vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog rasta kamatne stope i tečaja švicarskog franka.

17. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.1. Tužiteljica, po pravilima o stjecanju bez osnove, ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu sa zateznim kamatama od dana uplate svakog pojedinog anuiteta (čl. 1115. ZOO/05) do isplate. To stoga što je tuženica na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti. Tuženica je, prema mišljenju ovog suda, nepoštena stjecateljica jer je već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (a ne tek od podnošenja tužbe u ovom predmetu) mogla znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i time ništetne, pa da joj, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primila, ne pripada. Sudsko utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

17.2. S obzirom na to da je utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene, a time i poštene.

18. Stoga je, na okolnost visine tužbenog zahtjeva, proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Goranki Šmer Maraš iz MARIMAR-FIN d.o.o.

18.1. Vještakinja je, u skladu s nalogom suda, utvrdila razliku između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta prema predmetnom ugovoru o kreditu i mjesečnih anuiteta koje bi tužiteljica platila tuženici da se nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj švicarskog franka. U izračunu je koristila parametre početnih uvjeta kredita, odnosno da je tužiteljica uzela kredit u iznosu 106.339,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je početna kamatna stopa bila 4,50 % godišnje te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,6167770 kuna. Primjenom navedenih parametara utvrdila je da razlika s osnova rasta kamatne stope ukupno iznosi 5.747,95 eura, a razlika s osnova rasta tečaja ukupno iznosi 8.124,84 eura. Pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u stupcu 16. tabele br. 4. nalaza i mišljenja, a pojedinačni iznosi na ime tečajne razlike specificirani su po mjesecima u stupcu 12. tabele br. 5. nalaza i mišljenja.

18.2. Utvrdila je i da zatezne kamate na preplaćene iznose kamata do 30. rujna 2015. iznose 3.297,19 eura (specificirano u stupcu 17. tabele br. 4. nalaza i mišljenja), a zatezne kamate na preplaćene iznose s osnove tečajnih razlika do 30. rujna 2015. (omaškom navedeno do 28. siječnja 2016.) iznose 2.654,65 eura (specificirano u stupcu 13. tabele br. 5. nalaza i mišljenja), dok razlika između glavnice nakon konverzije utvrđene u Dodatku ugovora o kreditu i dugovane glavnice prema početnom otplatnom planu i tečaju iznosi 5.529,50 eura. Tuženica je tužiteljici u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdila preplatu u iznosu od 804,01 eura.

19.Tuženica je, u očitovanju na nalaz i mišljenje vještakinje, navela da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještakinje, ali da i dalje osporava osnovu potraživanja tužiteljice jer smatra da ona nema pravo na nikakvu restituciju. Istaknula je i da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev na način da od nje zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara i stvarne otplate, bez da je umanjila taj iznos za iznos preplate koji joj je priznala u konverziji. Drugim riječima, prihvaćanje tužbenog zahtjeva na način kako ga je postavila tužiteljica dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužiteljicu, i to u visini dvostrukog iznosa koji joj je kao pretplata već priznat konverzijom. Istaknula je i da tužiteljica nema pravo zahtijevati isplatu razlike između glavnica jer je pristala na sklapanje dodatka kojim je sporazumno odredila uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje.

20. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke prihvatio u cijelosti jer je izrađen na objektivan i stručan način. Stranke na izvršene obračune nisu imale primjedbi te je tužiteljica, u skladu s njima, i specificirala tužbeni zahtjev za isplatu na ime preplaćene kamate i preplaćenog tečaja.

21. Uzimajući u obzir izvršene izračune preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđeno je da tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti te da konverzijom nije stavljena u položaj u kojem bi bila da je kredit, od njegove isplate do konverzije, bio obračunat po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. Tužiteljica je sklapanjem sporazuma o konverziji samo manjim dijelom obeštećena, i to za utvrđeni iznos pretplate budući da je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka od isplate kredita do provedene konverzije ukupno preplatila 13.872,79 eura uvećano za zatezne kamate od dana svake izvršene uplate.

21.1. Međutim, tužiteljica konačno postavljeni tužbeni zahtjev nije umanjila za iznos preplate priznat konverzijom, a na što pravilno ukazuje tuženica. Stoga je sud, primjenom pravila uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a, od iznosa obračunatih zateznih kamata u ukupnom iznosu od 5.951,84 eura oduzeo iznos pretplate priznat konverzijom u iznosu 804,01 eura (iznos od 6.057,81 kunu preračunat u eure na dan 30. rujna 2015.). Stoga tužiteljica na ime zateznih kamata ima pravo na iznos od 5.147,83 eura jer bi, u suprotnom, u dijelu priznate pretplate bila dva puta namirena. Naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.).

21.2. U odnosu na navod tuženice da tužiteljica nema pravo na razliku glavnice valja istaknuti da tužiteljica, u podnesku u kojem je specificirala tužbeni zahtjev, nije ni postavila zahtjev za isplatu na ime razlike glavnice.

22. Valja ukazati i da, po stajalištu ovoga suda, nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer iz prometa po kreditu (str. 25-43) proizlazi da uplate nije vršila isključivo tužiteljica. Naime, iz prometa po računu proizlazi da su pojedine uplate po predmetnom ugovoru o kreditu vršile i treće osobe (FE, NE, PE), kao i da je tuženica te uplate primila i knjižila. Iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, proizlazi da je upravo tužiteljica kao stranka ugovora ovlaštena zahtijevati povrat danog tuženici na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to kako onog što je ona osobno platila tuženici, tako i onog što je u izvršenju ugovora za nju, po njezinom nalogu te za njezin račun učinila neka druga osoba.

23. Preostalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare.

23.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO/91., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

23.2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2019. (dan predaje preporučene poštanske pošiljke) nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga potraživanje tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije zastarjelo.

23.3. Valja nadodati da nije osnovan ni prigovor zastare u dijelu u kojem je došlo do preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike posl. br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

24. Slijedom navedenog naloženo je tuženici da tužiteljici na ime preplate kamate s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i na ime preplate s osnove promjene tečaja u odnosu na početni tečaj kredita isplati tužiteljici iznos od 13.872,79 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate (t. I. izreke), a na ime zateznih kamata iznos od 5.147,83 eura (zatezne kamate obračunate do dana konverzije umanjene za iznos priznat konverzijom, t. II. izreke). S obzirom na to da tužiteljica nema pravo na isplatu iznosa na ime već priznate pretplate, tužbeni zahtjev je valjalo odbiti za iznos od 804,01 eura (t. III. izreke).

25. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

25.1. Prema čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. S obzirom na to da tužiteljica nije uspjela u postupku samo u neznatnom dijelu (iznosa priznate preplate u konverziji) zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, tuženica joj je dužna naknaditi opravdane troškove parničnog postupka u cijelosti.

25.2. Tužiteljica je zatražila naknadu za zastupanje kod sastava tužbe, sastava podnesaka od 26. travnja 2023. i 16. ožujka 2026. te za zastupanje na ročištima od 18. travnja 2023. i 27. ožujka 2026. u iznosima od po 500,00 eura (250 bodova). Osim toga, zatražila je na ime PDV-a iznos od 625,00 eura, na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 188,47 eura (1.420,00 kuna), a na ime troškova financijskog vještačenja iznos od 650,00 eura.

25.3. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., u nastavku: Tarife) tužiteljici su priznati troškovi zastupanja za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), sastav podneska od 16. ožujka 2026. (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) te za zastupanje na ročištima od 18. travnja 2023. i 27. ožujka 2026. (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) u zatraženim iznosima od po 500,00 eura, a za sastav podnesaka od 26. travnja 2023. (podnesak kojim je na poziv suda predložila zadatak vještaku, str. 150) u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. t. 4. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife). Tužiteljici na ime PDV-a pripada iznos od 512,50 eura (Tbr. 46. Tarife).

25.4. Tužiteljici je na ime troškova vještačenja valjalo priznati iznos od 650,00 eura, a na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 175,19 eura (ranije 1.320,00 kuna, str. 10-12), a ne u iznosu od 188,47 eura (ranije 1.420,00 kuna). Naime, tužiteljici nije priznat trošak na ime sudske pristojbe na rješenje u iznosu od 13,27 eura (ranije 100,00 kuna) jer se taj iznos odnosi na dodatnu pristojbu na rješenje o pristojbi (čl. 28. st. 5. i 9. Zakona o sudskim pristojbama, Narodne novine br. 118/2018.), a na čije plaćanje je pozvana tužiteljica jer nije već uz tužbu koju je poslala poštom dostavila i dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi, pa taj trošak ne može pasti na teret tuženice.

25.5. Prema tome opravdani troškovi tužiteljice iznose 3.387,69 eura. Na priznate troškove parničnog postupka tužiteljici pripadaju i zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

25.6. Stoga je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 3.387,69 eura (t. IV. izreke), dok su odbijeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu i zahtjev tuženice u cijelosti (t. V. i VI. izreke presude).

U Pazinu 21. travnja 2026.

Sutkinja

Marija Grubor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

- tužiteljica p. p.,

- tuženica p. p.