REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj: P-958/2023-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nicole Kwiatowski, odvjetnica u Zagrebu, Gjure Deželića 70/II, protiv tuženika OTP banke d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 4. ožujka 2023. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Ilije Boića, odvjetnika u Zaboku, dana 21. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 11049/06 od 19. siječnja 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "... po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća ...".
II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split da isplati tužitelju TČ iznos od 8.669,98 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:
0,65 EUR od 10. 11. 2008.
16,96 EUR od 12. 01. 2009.
36,29 EUR od 10. 03. 2009.
19,64 EUR od 07. 04. 2009.
18,84 EUR od 10. 04. 2009.
15,73 EUR od 11. 05. 2009.
13,98 EUR od 10. 06. 2009.
17,50 EUR od 10. 07. 2009.
10,47 EUR od 10. 08. 2009.
13,67 EUR od 10. 09. 2009.
8,19 EUR od 12. 10. 2009.
13,06 EUR od 10. 11. 2009.
10,27 EUR od 10. 12. 2009.
30,49 EUR od 10. 02. 2010.
28,01 EUR od 10. 03. 2010.
34,46 EUR od 12. 04. 2010.
34,96 EUR od 16. 04. 2010.
43,75 EUR od 10. 05. 2010.
52,02 EUR od 10. 06. 2010.
67,88 EUR od 12. 07. 2010.
2 .977,90 EUR od 04. 08. 2010.
52,37 EUR od 10. 08. 2010.
59,82 EUR od 10. 09. 2010.
46,34 EUR od 11. 10. 2010.
48,95 EUR od 10. 11. 2010.
60,13 EUR od 10. 12. 2010.
74,90 EUR od 10. 01. 2011.
56,03 EUR od 10. 02. 2011.
66,98 EUR od 10. 03. 2011.
53,97 EUR od 11. 04. 2011.
69,84 EUR od 10. 05. 2011.
80,71 EUR od 10. 06. 2011.
85,65 EUR od 11. 07. 2011.
140,49 EUR od 10. 08. 2011.
88,47 EUR od 12. 09. 2011.
77,00 EUR od 10. 10. 2011.
78,82 EUR od 10. 11. 2011.
78,15 EUR od 12. 12. 2011.
84,61 EUR od 10. 01. 2012.
89,12 EUR od 10. 02. 2012.
90,51 EUR od 12. 03. 2012.
87,23 EUR od 10. 04. 2012.
88,98 EUR od 10. 05. 2012.
90,79 EUR od 11. 06. 2012.
88,08 EUR od 10. 07. 2012.
87,83 EUR od 10 .08. 2012.
82,73 EUR od 10. 09. 2012.
84,47 EUR od 10. 10. 2012.
88,26 EUR od 12. 11. 2012.
87,05 EUR od 10. 12. 2012.
88,79 EUR od 10. 01. 2013.
83,85 EUR od 11. 02. 2013.
81,94 EUR od 11. 03. 2013.
87,39 EUR od 10. 04. 2013.
82,05 EUR od 10. 05. 2013.
79,24 EUR od 10. 06. 2013.
76,07 EUR od 10. 07. 2013.
79,95 EUR od 12. 08. 2013.
82,08 EUR od 10. 09. 2013.
84,10 EUR od 10. 10. 2013.
84,55,EUR od 11. 11. 2013.
87,22 EUR od 10. 12. 2013.
79,34 EUR od 10. 01. 2014
72,58 EUR od 10. 02. 2014.
73,97 EUR od 10. 03.2014.
73,71 EUR od 10 .04.2014.
71,48 EUR od 12. 05.2014.
71,15 EUR od 10. 06. 2014.
73,09 EUR od 10. 07. 2014.
75,07 EUR od 11. 08. 2014.
76,10 EUR od 10. 09. 2014.
76,21 EUR od 10. 10. 2014.
78,10 EUR od 10. 11. 2014.
78,69 EUR od 10. 12. 2014.
79,45 EUR od 12. 01. 2015.
74,37 EUR od 10. 02. 2015.
74,37 EUR od 11. 03. 2015.
74,37 EUR od 13. 04. 2015.
74,37 EUR od 12. 05. 2015.
74,37 EUR od 12. 06. 2015.
74,37 EUR od 13. 07. 2015.
74,37 EUR od 11. 08. 2015.
74,37 EUR od 11. 09. 2015.
74,37 EUR od 13. 10. 2015.
74,37 EUR od 11. 11. 2015.
74,37 EUR od 11. 12. 2015.
74,37 EUR od 12. 02. 2015.
74,37 EUR od 15. 02. 2015.
s time da zakonska zatezna kamata do 1. siječnja 2008. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 11049/06 od 19. 1. 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50% (slovima: nulacijelapedeset posto). Naknada iz prethodnog stavka može se naplatiti od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita."
IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 364,24 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. veljače 2006. s time da zakonska zatezna kamata do 1. siječnja 2008. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB -a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 18460/08 od 19. 5. 2008., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća...".
VI. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split da isplati tužitelju TČ iznos od 29.159,11 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2016. do isplate, po stopi koja se određuje do 1. siječnja 2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine te da mu isplati zakonske zatezne kamate za razdoblje do 12. siječnja 2016. u iznosu od 7.562,59 eura, sve u roku od 15 dana.
VII. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 18460/08 od 19. svibnja 2008., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,45% (slovima: nulacijelačetrdesetpet posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.
Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita."
VIII. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split da isplati tužitelju TČ iznos od 880,52 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. svibnja 2008. s time da zakonska zatezna kamata do 31. srpnja 2015. teče po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VIII. Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi tužitelja TČ koji glase:
1. „Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 11049/06 od 19. siječnja 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita...".
2. „Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 18460/08 od 19. 5. 2008., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita..."
3. „Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.466,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. 9. 2015. do 1. 1. 2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“
4. „Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 16.084,69 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. 9. 2015. do 1. 1. 2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“
IX. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja TČ za plaćanje zakonskih zateznih kamata preko dosuđenog iznosa i to za iznos od 2.704,20 eura, koje se odnose na glavnicu od 29.159,11 eura i za dio razdoblja do 12. siječnja 2016.
X. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja TČ za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 575,00 EUR za razdoblje od 19. siječnja 2006. do 13. veljače 2006. te za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 880,52
EUR za razdoblje od 19. svibnja 2008. do 30. svibnja 2008.
XI. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split nadoknaditi tužitelju TČ troškove parničnog postupka u iznosu od 8.550,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, odnosno u slučaju promjene stope prema tako promijenjenoj stopi, tekućima od 21. travnja 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 19. siječnja 2006. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu br. 11049/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prva vlasništva, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio kredit za adaptaciju i refinanciranje postojećeg kredita u iznosu od 115.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora, važećem za CHF na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom u čl. 5. određena je kamatna stopa u visini od 4,20% godišnje, kao promjenjiva.
1. 2. Nadalje, tužitelj je naveo da je 19. svibnja 2008. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu br. 18460/08 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio kredit za kupnju nekretnine i adaptaciju u iznosu od 331.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita. Navedenim ugovorom u čl. 5. određena je kamatna stopa u visini od 5,30% godišnje, kao promjenjiva.
1. 3. Tužitelj je naveo da su predmetni krediti otplaćivani u mjesečnim ratama, a da je rok otplate iznosio 360 mjeseci. Naveo je da je tužbu podnio iz razloga što smatra da su u predmetnim ugovorima o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica
– švicarski franak te na ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnih ugovora i tijekom trajanja ugovornih odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Također smatra da su nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno o naknadi za troškove obrade kredita od 0,50% iznosa kredita kod ugovora o kreditu broj 11049/06 i naknadi za troškove obrade kredita od 0,45% od iznosa kredita kod ugovora o kreditu br. 18460/08. Tužitelj se pri tome pozvao na pravna utvrđenja iz kolek tivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1401/2012.
1. 4. Vezano uz ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelj je naveo da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma , izraženo u članku 21., a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Naveo je da se na predmetne ugovore primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Pozvao se pri tome na odredbe čl. 81-87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ukazao je da je odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Naveo je da su odredbe čl. 2. u oba ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca – kune, naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca – kune, kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štitila je tečaj kune u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina i više nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je također bila neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornih ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Naprotiv, prilikom ugovaranja predmetnih pravnih poslova, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pri tome tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Naglasio je da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio razboritu i informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tužitelj se pri tome pozvao na stav Suda Europske unije iz presude br. C-26/13 od 30. travnja 2014. te iz presude br. C-118/17 od 14. ožujka 2019.i na čl. 4. st. 2. i čl. 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.
1. 5. Tužitelj je naveo da je tuženik na opisani način bez osnove stekao iznos od 10.470,43 EUR/78.889,49 HRK (temeljem ugovora o kreditu 11049/06) i iznos od 23.982,94 EUR/180.699,49 HRK (temeljem ugovora o kreditu 18460/08). Naveo je da je također dodatno oštećen time što je tuženik, prilikom konverzije, preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, umjesto da je zatvarao pravu glavnicu, a to je glavnica po početnom otplatnom planu. Naime, nakon utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, učinci takve odluke djeluju ex tunc, što znači da tuženik nije smio i ne smije konvertirati glavnicu po tečaju CHF koji je vrijedio na dan konverzije, nego se mora (i morao se) držati glavnice koja u sebi sadrži početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu. Konvertirana glavnica je naravno značajno viša od glavnice po početnom otplatnom planu (koja je bez rasta tečaja), i to iz jednostavnog razloga što konvertirana glavnica sadrži u sebi tečajne razlike koje su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj, uslijed općepoznatog rasta tečaja švicarskog franka u predmetnom razdoblju. Retroaktivno djelovanje ništetnosti očituje se u poništavanju tečajnih razlika koje su nastale za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa i otplate kredita u razdoblju do provođenja konverzije, te uspostavom početno ugovorenog tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita potrošaču. Upravo zato konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama već se ima zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast tečaja CHF nije utjecao, a to je glavnica po početnom otplatnom planu. Za tako utvrđenu preostalu neotplaćenu glavnicu, prema početnom tečaju i kamati, potrošač je bio dužan platiti samo iznose onih anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, odnosno bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamatne stope. Dakle, razliku koju su potrošači uplaćivali po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, banke nisu mogle koristiti za zatvaranje konvertirane glavnice jer za namirenje stvarne glavnice bili su dovoljni već mjesečni anuiteti koje je potrošač platio po početnom otplatnom planu. Tužitelj stoga smatra da je oštećen za iznos razlike između glavnice po početnom otplatnom planu i konvertirane glavnice u iznosu od 2.154,84 EUR/16.235,66 HRK (temeljem ugovora o kreditu 11049/06) i za iznos razlike između glavnice po početnom otplatnom planu i konvertirane glavnice u iznosu od 41.977,94 EUR/316.282,76 HRK (temeljem ugovora o kreditu br. 18460/08).
1. 6. U odnosu na provedenu konverziju tužitelj je naveo da su stranke sklopile dodatak broj 3 ugovora o kreditu broj 11049/06 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom, kojim je na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja provedena konverzija njegovog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s datumom valute 30. rujna 2015., a u skladu s čl. 19.a. do 19.i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015). Stranke su također sklopile dodatak broj 1 ugovora o kreditu broj 18460/08 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom, kojim je na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja provedena konverzija njegovog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s datumom valute 30. rujna 2015., a u skladu s istim zakonskim odredbama. Tužitelj je, međutim, naveo da konverzija na temelju zakona nije novacija ugovora, a obnova je u svakom slučaju bez učinka ukoliko je prijašnja obveza bila ništetna. Osim toga, samim "Zakonom o konverziji" nije propisana konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi, pa stoga konverzija nema snagu konvalidacije ugovora odnosno ništetnih ugovornih odredaba. Tužitelj stoga smatra da je njegov tužbeni zahtjev osnovan unatoč provedenoj konverziji kredita i to zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u. Tužitelj stoga smatra da ima pravni interes i da može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite njega kao potrošača jer dodacima ugovorima o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom na činjenicu da je preplatio značajno veći iznos od onoga koji mu je prilikom konverzije priznat po oba ugovora o kreditu.
1. 7. U odnosu na ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, koje su u oba predmetna ugovora sadržane u čl. 5., tužitelj je naveo da je tuženik takve ugovorne odredbe koristio kao određenu naknadu za troškove obrade kredita, iako je potpuno jasno da nikakvi posebni troškovi nisu tuženiku nastali prilikom obrade kredita jer se radilo o uobičajenom i standardnom poslu kojeg tuženik obavlja te za koji se tuženik uobičajeno "naplaćuje" kroz ugovaranje kamate na kredit. Navedene odredbe stoga nemaju u svojoj suštini nikakav logički i opravdani smisao, nego se radi o tome da je tuženik takve odredbe jednostrano nametnuo u sadržaj oba ugovora (koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika na unaprijed pripremljenom obrascu), a tužitelj o tim odredbama nije mogao pregovarati niti ih je mogao promijeniti. Radilo se o odredbi "uzmi ili ostavi" te je zapravo tužitelj na takve odredbe bio prisiljen pristati kako bi u konačnici mogao realizirati novčani iznos kredita. Tužitelj tvrdi da je tuženik temeljem navedenih ugovornih odredbi ostvario ne pripadajuću imovinsku korist u iznosu od 575,00 CHF/2.744,37 HRK/364,24 EUR (temeljem ugovora o kreditu 11049/06) i u iznosu od 1.493,33 CHF/6.634,29 HRK/880,52 EUR (temeljem ugovora o kreditu 18460/08).
1. 8. Tužitelj je tužbenim zahtjevima u tužbi zatražio da se utvrde ništetnima dio odredbe čl. 2. i 10. ugovora o kreditu br. 11049/06 od 19. siječnja 2006., koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF-u te da se tuženiku naloži isplata iznosa od 10.470,43 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, pa do isplate te isplata iznosa od 2.154,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. rujna 2015. do isplate. Zatražio je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 5. ugovora u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom od 0,50% te po toj osnovi isplata iznosa od 364,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 19. siječnja 2006. do isplate .
1. 9. Nadalje, tužitelj je zatražio utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi čl. 2. i 10. ugovora o kreditu br. 18460/08 koje se odnose na valutnu klauzulu te da se tuženiku naloži isplata iznosa od 23.982,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, pa do isplate te isplata iznosa od 41.977,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. rujna 2015. do isplate. Zatražio je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 5. ugovora u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom od 0,45% te po toj osnovi isplata iznosa od 880,52 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 19. svibnja 2008. do isplate.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je priznao činjenicu da su stranke sklopile predmetne ugovore o kreditu, ali je osporio tvrdnju tužitelja o nepoštenosti, odnosno ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi. Tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljevih tražbina te je osporio da se na ovaj predmet mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača jer presuda iz kolektivnog spora nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor, slijedom čega je na tužitelju teret dokazivanja radilo li se u konkretnom slučaju o nepoštenim ugovornim odredbama.
2. 2. Tuženik je istaknuo činjenicu da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, kojim su sporazumno izmijenile kreditnu obvezu tužiteljice, čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije, kao i daljnja otplata duga. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu tužitelj je pristao na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i novo utvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom ex tunc, odnosno s učinkom od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu i pravnom fikcijom izjednačenosti tužitelja s potrošačem koji je od prvog dana koristio kredit s valutnom klauzulom vezanom uz EUR te je pristao da se iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Time je između ugovornih strana nastala potpuno nova pravna osnova, koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora.
2. 3. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik je naveo da je ugovorom o kreditu jasno bilo određeno da je iznos kredita u valuti CHF i da će tužitelju biti plasiran u kunskoj protuvrijednosti, a da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Tuženik tvrdi da su takve odredbe jasno koncipirane u ugovoru na lako uočljivim mjestima. Osim toga, tužite lj se kao savjesna ugovorna strana i sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i o eventualnim posljedicama koje ista može imati na njegova prava i obveze iz ugovora. Potpisom ugovora potvrdio je da je upoznat sa značenjem valutne klauzule te da neosnovano nakon više od deset godina od sklapanja ugovora tvrdi da mu odredbe ugovora ipak nisu bile jasne te da nije bio svjestan rizika u vidu promjene tečaja CHF-a u odnosu na kunu. Također je prije sklapanja ugovora od djelatnika tuženika mogao zatražiti sve potrebne informacije i pojašnjenja. Tuženik je također naveo da, usprkos svojoj stručnosti i pažnji, nije znao, niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF -a jer od 1999. godine nije bilo značajnih promjena u tečaju te valute, a značajnije promjene počele su tek 2010., dakle znatno nakon razdoblja koje je obuhvaćeno u kolektivnom sporu. Tuženik tvrdi da je kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. bila aprecijacija bez presedana i posljedica svjetske ekonomske krize, što nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao predvidjeti. Činjenica da se tečaj CHF-a naknadno promijenio na štetu potrošača, prema tvrdnji tuženika, ne smije biti relevantno za ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer su obje ugovorne strane u vrijeme sklapanja ugovora imale jednake i ravnopravne startne pozicije. Nespornim smatra činjenicu da je, kao i tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule i svim posljedicama promjene tečaja CHF-a, a da okolnost što je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može biti razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.
2. 4. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom (tzv. ulazna naknada) tuženik je naveo da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,50% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Naveo je da je za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu, tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Naveo je da je ugovorom propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 7.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 0.50% od iznosa kredita. Tuženik stoga smatra da je apsurdno tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke: jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorom te unesene u ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive što nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje da se o predmetnim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, tuženik je naveo da tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom te da nije niti pokušao dokazati da se radilo o formuliranom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imao utjecaja. Tuženik se pozvao na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo te je naveo da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Tuženik je ukazao i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Tuženik je naveo da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita te da nema sumnje da bi u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, odnosno protivno prisilnim propisima i Ustavu Republike Hrvatske, a da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.
2. 5. Tuženik je prigovorio visini tužbenog zahtjeva i prijedlogu izračuna tužiteljeve tražbine. Također je predložio da sud uzme u obzir i tzv. negativne tečajne razlike iz razdoblja u kojem je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u vrijeme isplate kredita. Tuženik je zaključno predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.
3. 1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 24. srpnja 2025. kondemnatornim tužbenim zahtjevom po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu br. 11049/06 od 19. siječnja 2006. zatražio isplatu iznosa od 8.669,98 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od dana plaćanja istih, pa do isplate te isplatu razlike glavnice u iznosu od 2.466,55 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od
30. rujna 2015. do isplate.
3. 2. Po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu br. 18460/08 od 19. svibnja 2008. tužitelj je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 29.159,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od dana plaćanja istih, pa do isplate te isplatu razlike glavnice u iznosu od 16.084,69 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. rujna 2015. do isplate.
3. 3. Deklaratorni tužbeni zahtjevi te kondemnatorni tužbeni zahtjevi za isplatu iznosa po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj naknadi ostali su istovjeti kao i u tužbi.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio dokumentaciju na stranicama br. 21- 130, 197-203 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka društva Darfin d.o.o. Zagreb na str. 207-273 spisa te u dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka na stranicama br. 290-301 spisa. Također je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
6. 1. Među strankama je bila nesporna činjenica da su sklop ile predmetne ugovore o kreditu te da su sklopile i dodatke tim ugovorima, kojima je provedena konverzija kredita prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15).
6. 2. Sporno je bila pravna valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, primjenjivost utvrđenja iz pravomoćnih odluka iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, ima li tužitelj pravo bilo što osnovano potraživati od tuženika nakon provedene konverzije kredita, sporan je bio osnov i visina tražbina te je li nastupila zastara istih.
7. 1. Uvidom u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, br. 11049/06 od 19. siječnja 2006. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora. Kredit je odobren radi adaptacije i refinanciranja postojećeg kredita br. 60-29-04151-1 i to u iznosu od 115.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita (čl. 2.2.). U čl. 10. ugovora određeno je da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.
7. 2. Odredbom čl. 5. 3. i 4. ugovora ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0,45% , koja se naplaćuje od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezao platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.
8. Uvidom u dodatak br. 3. ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, br. 11049/06, koji dodatak ugovoru je sklopljen 29. veljače 2016., utvrđeno je da je temeljem ZID ZPK/15 korisnik kredita pristao na konverziju kredita radi promjene valute (kredit denominiran u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u EUR, odnosno u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR) i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR te je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope, EKS -a, iznosa anuiteta i načina osiguranja već postojeće nekretnine kao kolaterala. Temeljem čl. 19.c ZID ZPK/15 izvršena je konverzija kredita te je na dan sklapanja dodatka ugovora utvrđena razlika u iznosu od 838,64 eura između uplaćenih sredstava po kreditu i simuliranih obveza, koja predstavlja dug koji je dužnik dužan podmiriti kreditoru. Ostatak glavnice nakon konverzije valute je na dan 3. ožujka 2016. utvrđen u iznosu od 39.161,94 eura.
9. 1. Uvidom u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava br. 18460/08 od 19. svibnja 2008. utvrđeno je da isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora. Ugovor je sklopljen na iznos kredita od 331.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a isplata kredita ugovorena je po prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita (čl. 2. 2.). Namjena kredita bila je za kupnju nekretnine i za adaptaciju. U čl. 10. ugovoreno je da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF podmiruju uplatom potrebnih iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.
9. 2. Odredbom čl. 5. 2. ugovora ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0,45% od iznosa odobrenog kredita, koja se plaća jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezao platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.
10. Uvidom u dodatak br. 1. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava br. 18460/08 od 19. svibnja 2008. , koji dodatak je sklopljen 26. siječnja 2016., utvrđeno je da je temeljem ZID ZPK/15 korisnik kredita pristao na konverziju kredita radi promjene valute (kredit denominiran u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u EUR, odnosno u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR) i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR te je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope, EKS -a, iznosa anuiteta i načina osiguranja već postojeće nekretnine kao kolaterala. Također je ugovoreno da će se korištenje preplate nastale temeljem konverzije definirati posebnim sporazumom koji će se zaključiti s dužnikom, sve u skladu sa čl. 19.c. st. 1. t. 5. pod točka 1. ZID ZPK/15. Sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita utvrđeno je postojanje preplate u iznosu od 20.374,79 kn, koja je manja od 50% u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita, a koji iznos će se koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Ostatak glavnice nakon konverzije valute je na dan 22. siječnja 2016. utvrđen u iznosu od 184.379,94 eura.
11. 1. Tužitelj je iskazao da je kod tuženika ranije sklopio ugovor o kreditu radi kupnje stana u [adresa] i da je isti bio dosta skup i nepovoljan. U međuvremenu su supruga i on dobili još dvoje djece te su odlučili renovirati stan te su za potrebe renoviranja tog stana i radi zatvaranja ranijeg kredita otišli po savjet u banku, kako bi im bio odobren novi kredit. U banci im je savjetovano da uzmu kredit s valutnom klauzulom u CHF te im je takav kredit prezentiran kao povoljniji u odnosu na prethodni. Iz sredstava tog novog kredita tužitelj je zatvorio prethodni kredit i s ostatkom novaca je renovirao stan u kojem su stanovali. Tužitelj je naveo da im u banci nije ponuđen kredit s nikakvom drugom valutnom klauzulom, već samo s valutnom klauzulom u CHF-u i to kao najpovoljniji kredit da je spomenuto da su takvi krediti već dulje vrijeme u ponudi i da ih potrošači koriste. Prve dvije godine otplate kredita mjesečni anuitet bili su u očekivanim iznosima, ali krajem 2008. ili 2009. godine tečaj CHF -a počeo je izrazito rasti te su zbog toga rasli i mjesečni anuiteti, a naročito ga je razočaralo što banka doista nije imala milosti prema potrošačima jer je bez obzira na rast tečaja povisivala i kamatnu stopu, zbog čega su anuiteti još više rasli. Naveo je da su supruga i on visoko obrazovane osobe i da su imali solidne plaće, imaju četvero djece, ali su živjeli teško, uspjeli su otplaćivati kredite, ali nisu živjeli životom dostojnim čovjeka i najljepše godine su im prošle tako da su živjeli u oskudici. Prvi kredit namjerava li su zatvoriti na način da prodaju prvi stan i da sa sredstvima dobivenih prodajom vrate ostatak kredita. Međutim, u to su vrijeme pale cijene stanova te na tržištu nisu mogli dobiti cijenu u iznosu koji bio dovoljan za zatvaranje tog kredita pa su čekali neko vrijeme dok cijene stanova nisu porasle, nakon čega su prodali taj stan i sredstvima od prodaje istog otplatiti su kredit u potpunosti.
11. 2. Drugi kredit također je bio vezan uz CHF i nakon donošenja zakona koji je omogućio konverziju kredita iz CHF-a u EUR odlučili su prihvatiti konverziju iako su znali da to nije u potpunosti pošteno rješenje za potrošače, ali su si na taj način pokušali popraviti životni standard. Prvi stan su tako prodali, a drugi stan je još uvijek u njegovom vlasništvu i u njemu živi sa članovima obitelji. Niti jedan stan nisu iznajmljivali, već su u njima stanovali.
11. 3. Tužitelj je iskazao da je u vrijeme sklapanja ugovora i u vrijeme otplate kredita bio zaposlen u privatnoj informatičkoj tvrtki te u svom vlasništvu nije imao nikakvo trgovačko društvo, niti obrt te nije obavljao nikakvu samostalnu djelatnost.
11. 4. Vezano uz naknadu za obradu kredita, naveo je da je ista bila sastavni dio ugovora, da je ugovorena prema tarifi banke, a njemu nije posebno pojašnjeno na što se zapravo ista odnosi te nije mogao utjecati na ugovaranje iste.
12. 1. Radi primjene odgovarajućih zakonskih propisa u konkretnom slučaju, prvenstveno je bilo potrebno utvrditi je li tužitelj prilikom sklapanja predmetnih ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača, odnosno radilo li se o potrošačkoj namjeni kredita. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz 2006. godine, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07. i 125/07. – u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz 2008. godine, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U Interpretativnoj presudi od **.**.2015., T, C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba treba primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2. t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivnom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a prodavatelj robe ili pružatelj usluge je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju, vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
12. 2. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on prilikom sklapanja predmetn ih ugovora o kreditu djelovao izvan svoje poslovne i profesionalne djelatnosti te da je ugovor o kreditu sklopio za refinanciranje ranijeg stambenog kredita, za adaptaciju stana i za kupnju stana. Osim toga, niti u jednom ugovoru se na bilo koji način ne spominje bilo kakva poslovna djelatnost tužitelja. Također je iz iskaza tužitelja utvrđeno da su mu oba ugovora o kreditu bila predočena kao tipski, unaprijed sastavljeni ugovori od strane tuženika kao trgovca te da on nije mogla utjecati na predmetne ugovorne odredbe. Sud je stoga utvrdio da je tužitelj predmetne ugovore sklopio kao potrošač i za potrošačke svrhe. Slijedom navedenog, na tužitelja i na predmetni spor primjenjuju se odredbe ZZP/03 i ZZP/07 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja se odnose na zahtjeve za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u.
U odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli
13. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.
13. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.
13. 3. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te odredbe o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnim ugovorima o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
14. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi iz čl. 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP)., ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i prema kojoj je tužitelj bio obvezan kredite otplaćivati prema tečaju CHF-a u odnosu na kunu, koji je važio na dan dospijeća anuiteta, a koja je sadržana u člancima 10. predmetnih ugovora.
15. Nadalje, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da ga tuženik kao korisnika kredita nije informirao o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF, pa tako niti o činjenici da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je tužitel ju ponudio kredit s valutnom klauzulom u CHF-u kao najpovoljniju opciju kreditiranja, a druge opcije kreditiranja nije mu niti ponudio. Tužitelju je u tom smislu onemogućeno pregovaranje o valutnoj klauzuli, čime su povrijeđena njegova prava i interesi kao potrošača. Vezano uz tvrdnju tuženika da niti on nije mogao predvidjeti rast tečaja CHF-a, ističe se da je tuženik kao bankarska institucija znao da ne postoji mogućnost kontrole hrvatskih institucija na kretanje tečaja CHF-a prema domaćoj valuti, a o tome nije obavijestio tužitelja kao korisnika kredita iako upravo nepostojanje mehanizma za zaštitu domaće valute u odnosu na CHF predstavlja najveći rizik za nekontroliran rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu.
16. Kako tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu i to na štetu tužitelja, što se očituje u tome da je, usprkos činjenici što su on i supruga visoko obrazovane osobe sa solidnim plaćama, njihov životni standard postao izrazito nizak. Tuženik je time postupio protivno odredbama ZZP/03 i ZZP/07, slijedom čega su ništetne ugovorne odredba prema kojima je tužitelj bio dužan plaćati anuitete kredita prema tečaju CHF- a u odnosu na kunu koji je važio na dan dospijeća anuiteta.
17. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
18. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
19. 1. Deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. oba ugovora o kreditu nisu osnovani iz razloga što se navedene odredbe odnose na tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja, odnosno isplate kredita, a tečaj CHF-a u tom trenutku bio je poznat tužitelju i kredit mu je u oba slučaja po tom tečaju isplaćen.
19. 2. Smisao ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u je u tome da tužitelj nije bio informiran o riziku budućeg znatnog povećanja tečaja CHF -a u odnosu na domaću valutu, pa se ništetnost valutne klauzule očituje u odredbama čl. 10. ugovora, kojima je određeno da je tužitelj dužan kredit otplaćivati prema prodajnom tečaju kreditora na dospijeća mjesečnih anuiteta.
19. 3. Sud je stoga odbio kao neosnovan deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi čl. 2. ugovora, a prihvatio je deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 10. ugovora.
20. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23
– u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio uslijed povećanja tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Kako je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj se kredit otplaćivao prema tečaju CHF-a na dan dospijeća, je utvrđena ništetnom, tužitelj je bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, dok daljnji rast tečaja nije mogao predvidjeti jer nije bio upoznat s valutnim rizikom za CHF. Slijedom navedenog tuženik je bez osnove stekao iznose koje je tužitelj platio u anuitetima zbog rasta tečaja u odnosu na inicijalni tečaj na dan isplate kredita.
21. Radi utvrđenja visine tužiteljevih tražbina temeljem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz oba predmetna ugovora o kreditu sud je proveo financijsko vještačenje po društvu Darfin d.o.o. Zagreb.
21. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a u odnosu na ugovor o kreditu broj 11049/06 utvrđeno je da sveukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, iznosi 65.324,05 kn, odnosno 8.669,98 eura. Sveukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje uplaćeni iznos, iznosi 453,84 eura.
21. 2. U odnosu na razliku iznosa preostale glavnice, iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 18.584,23 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 2.466,55 EUR. Preostala glavnica prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 39.161,94 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke na dan konverzije iznosi 299.706,33 HRK. Iznos preostale glavnice primjenom početno ugovorene kamatne stope iznosi 58.968,83 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 281.122,10 HRK. Razlika između iznosa 299.706,33 HRK i iznosa 281.122,10 HRK je 18.584,23 HRK.
21. 3. Prema sporazumu o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu, na dan 30. rujna 2015. postojao je dug u iznosu od 665,01 eura, a postupanjem korisnika kredita tijekom prijelaznog razdoblja utvrđen je sveukupni dug od 838,64 eura te je od korisnika kredita zatraženo da sveukupni iznos duga podmiri na način da se preostala neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 38.323,30 eura uveća za iznos sveukupnog duga.
21. 4. U pogledu ugovora o kreditu broj 18460/08 financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, iznosi 219.699,44 kn, odnosno 29.159,11 eura.
21. 5. U odnosu na razliku iznosa preostale glavnice, vještačenjem je utvrđeno da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 121.190,11 kn, odnosno 16.084,69 eura. Preostala glavnica prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 184.379,94 eura, što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke na dan konverzije iznosi 1.423.044,38 kn. Iznos preostale glavnice primjenom početno ugovorene kamatne stope iznosi 288.825,99 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 1.301.854,27 kn. Razlika između iznosa 1.423.044,38 kn i iznosa 1.301.854,27 kn je 121.190,11 kn.
21. 6. Vještak je također naveo da je uvidom u sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu utvrđeno da postoji preplata u iznosu od 20.374,79 kuna.
21. 7. U dopunskom nalazu i mišljenju financijski vještak je izračunao kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do dana provedbe konverzije kredita. Kod ugovora o kreditu br. 11049/06 zakonske zatezne kamate do 3. ožujka 2016. iznose 3.981,33 eura, a kod ugovora o kreditu br. 18460,08 eura iste do 22. siječnja 2016. iznose 10.266,79 eura.
22. Stranke nisu imale primjedbi nalaz i mišljenje financijskog vještaka u odnosu na njegov matematički izračun, a kako su nalaz i mišljenje utemeljeni na dokumentaciji u spisu te su izrađeni u skladu sa zadatkom suda, u skladu s pravilima struke i temeljem cjelokupne relevantne dokumentacije, sud ih je u cijelosti prihvatio.
23. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodataka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO -a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o manjku, vraćanju manjka i o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi. Potrebno je stoga utvrditi je li dodacima ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplat io uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnim ugovorima o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev -2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetne tužiteljeve tražbine.
24. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: A 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj tijekom postupka nije niti osporavao pravnu valjanost dodataka ugovorima o kreditu kojim je provedena konverzija, a iz nalaza i mišljenja financijskog vještačenja proizlazi da dodaci ugovorima o kreditu pravno valjani te da su sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK/15.
25. 1. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da konverzijom ugovora o kreditu br. 11049/06 tužitelj nije niti djelomično obeštećen jer dodatkom ugovoru nije utvrđena preplata uplatama anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a, već je zapravo utvrđen manjak uplata u odnosu na visinu anuiteta kredita u eurima. Sveukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita i to za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, utvrđena je u iznosu od 8.669,98 eura. Kako je konverzijom toga kredita utvrđen manjak, koji je na dan provedbe konverzije 3. ožujka 2016., iznosio 838,64 eura, za koji je iznos uvećana preostala neotplaćena glavnica kredita, iznos od 8.668,98 eura konverzijom nije niti djelomično namiren, pa tužitelj ima pravo na isplatu tog iznosa. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a., kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U kolektivnom sporu utvrđeno je da se tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pridržavao odredbi Zakona o zaštiti potrošača jer se prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF-u nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je prilikom svake uplate znao da prima nešto što mu ne pripada. Slijedom navedenog, tuženik je kao nepošteni stjecatelj tužitelju dužan platiti kamate tekuće od dana svake pojedine mjesečne uplate pozitivnih tečajnih razlika od strane tužitelja, pa sve do isplate.
25. 2. U odnosu na ugovor o kreditu br. 18460/08, sklapanjem dodatka tom ugovoru tužitelj je samo djelomično obeštećen i to visinom preplate utvrđene sporazumom o konverziji u iznosu od 20.374,79 kn, odnosno 2.704,20 eura. Više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule utvrđene su u iznosu od 29.159,11 eura, a zatezne kamate na taj iznos, obračunate do dana provedbe konverzije, odnosno do 22. siječnja 2016., utvrđene su u iznosu od 10.266,79 eura. Navedeni iznos preplate utvrđen konverzijom kredita utječe na visinu tužiteljeve tražbine te je istoga potrebno uračunati sukladno redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO -a. Za iznos preplate priznat konverzijom kredita umanjena je tužiteljeva tražbina po osnovi zakonskih zateznih kamata tekućih na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do 22. siječnja 2016., nakon čega je dobiven 7.562,59 eura, koji se odnosi na preostali dio zakonskih zateznih kamata koji nije namiren preplatom iz dodatka ugovoru. Također je preostala cijela glavnica tužiteljeve tražbine od 29.159,11 eura, na koju tužitelj ima pravo tražiti zakonske zatezne kamate od 23. siječnja 2016., jer su kamate do toga dana izračunate u apsolutnom iznosu i djelomično su namirene preplatom iz konverzije. Dakle, u odnosu na ugovor o kreditu br. 18460/08 tužitelj ima pravo na isplatu preostalog iznosa zakonskih zateznih kamata od 7.562,59 eura te na iznos glavnice od 29.159,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 23. siječnja 2015., pa do isplate i to u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO -a, jer je tuženik bio nesavjesna ugovorna strana prilikom sklapanja i toga ugovora, kao i kod ugovora iz 2006. godine.
26. 1. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov zahtjev da se prilikom izračuna tužiteljevih tražbina uzmu u obzir iznosi tzv. negativnih tečajnih razlika, pri čemu se ističe da tuženik po osnovi negativnih tečajnih razlika nije istaknuo protutužbeni zahtjev, procesno-pravni prigovor prijeboja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja, pa sud nije dužan, niti ovlašten uzimati u obzir tzv. negativne tečajne razlike kod utvrđivanja visine tužiteljevih tražbina.
26. 2. Naime, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO -a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutno j klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Istovjetne odredbe sadržane su i u ZZP/07. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika sud nije umanjio tužiteljeve tražbine.
27. U odnosu na tužiteljeve tražbine po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., zastara tražbine po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
28. 1. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF -u i koji se odnosi na ugovor br. 11049/06 i na isplatu iznosa više plaćenih razlika anuiteta zbog povećanja tečaja i to za razdoblje do konverzije kredita, odnosno do 3. ožujka 2016., a koji iznosi 8.669,98 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog većeg iznosa mjesečnog anuiteta do isplate.
28. 2. U odnosu na ugovor br. 18460/08 sud je prihvatio tužbeni zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u za razdoblje do provedbe konverzije, odnosno do 22. siječnja 2016. i koji se odnosi na više plaćene razlike anuiteta zbog povećanja tečaja u ukupnom iznosu od 29.159,11 eura. Sud je tuženiku naložio isplatu zakonskih zateznih kamata koje su obračunate do 22. siječnja 2016. i koje nisu namirene preplatom iz dodatka ugovoru, a koje u apsolutnom iznosu iznose 7.562,59 eura, dok je zahtjev za isplatu preostalog dijela kamata za to razdoblje od 2.704,20 eura odbio kao neosnovan, jer su kamate u tom iznosu namirene preplatom utvrđenom sporazumom o konverziji. Na iznos glavnice od 29.159,11 eura tužitelju su dosuđene kamate za razdoblje od dana izračuna istih, odnosno od 23. siječnja 2016.
29. Sud je ocijenio neosnovanima tužbene zahtjeve koji se odnose na razlike preostale glavnice u odnosu na oba predmetna ugovora o kreditu. Prema gore ranije navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema dokumentaciji u spisu i prema rezultatima financijskog vještačenja, konverzija kredita u konkretnom je slučaju provedena u skladu s navedenim zakonom. Utvrđen iznos preostalih glavnica posljedica je konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju, odnosno isti je posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe dodataka ugovorima o kreditu ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i u ovom postupku utvrđenu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Odredbe dodataka ugovorima o kreditu nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne. Prihvaćanjem konverzije, tužitelj je preuzeo prava i obveze iz dodataka ugovorima, pa tako i utvrđeni iznos preostale glavnice te obvezu otplate istih u razdoblju nakon konverzije kredita. Tužitelj nije dokazao da mu je dodatak ugovoru o kreditu bio ponuđen netransparentno i da nije bio informiran o bitnim sastojcima tog ugovora, odnosno o ugovornim odredbama jer iz dokumentacije u spisu i iz rezultata financijskog vještačenja proizlazi da je tuženik prije sklapanja dodatka ugovoru postupao u cijelosti u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te da mu je dostavio informativni izračun konverzije, iz kojeg je mogao u tvrditi pravne posljedice sklapanja tog ugovora u smislu je li za njega povoljnije prihvatiti konverziju kredita, ili pak ostati u ugovornom odnosu prema osnovnom CHF ugovoru o kreditu. Također je utvrđeno da je tuženik izračun kreditne obveze u cijelosti izvršio sukladno odredbama tog zakona. Činjenica što dodacima ugovorima o kreditu nije riješeno pitanje restitucije tužitelja kao potrošača u pogledu posljedica ništetn ih ugovornih odredbi iz osnovnih ugovora o kreditu ne dovodi u pitanje pravnu valjanost dodataka ugovoru o kreditu, već utječe na osnovanost njegove tražbine u vidu preplaćenih anuiteta do konverzije. Kako se tužitelj valjanim dodacima ugovorima o kreditu obvezao tuženiku platiti otplatiti utvrđene ostatke glavnice u ugovorenom razdoblju nakon konverzije, ne može više osnovano tražiti isplatu razlike glavnice u odnosu na glavnicu kakva bi bila da se izračun provodio prema inicijalnom tečaju CHF-a i inicijalnoj kamatnoj stopi jer osnova kojom je utvrđen ostatak glavnice te prava i obveze ugovornih strana u vezi s istim n ije otpala, niti je utvrđena ništetnom. Sud je stoga odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve za isplatu iznosa od 2.466,55 eura (po osnovi ugovora iz 2006. godine) i 16.084,69 eura (po osnovi ugovora iz 2008. godine) sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.
U odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom
30. Kao što je gore već navedeno, u oba predmetna ugovora o kreditu odredbama iz čl. 5. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom i to u ugovoru iz 2006. u visini od 0,50% od iznosa odobrenog kredita ili 575,00 CHF/ 364,24 eura, a u ugovoru iz 2008. u visini od 0,45% od iznosa odobrenog kredita ili 1,493,33 CHF/880,52 eura.
31. 1. Prema odredbi čl. 1021. ZOO-a, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je to ugovoreno. Prema navedenoj zakonskoj odredbi banka je ovlaštena temeljem ugovora o kreditu od korisnika kredita naplatiti glavnicu i ugovorene kamate, što znači da je prednik tuženika od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva iako za to nije imao uporište u navedenoj zakonskoj odredbi.
31. 2. . Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO -a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
32. 1. Presudama broj C-84/19 i C-224719 Sud Europske unije je potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i koji su neproporcionalni.
32. 2. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema čl. 5. navedene Direktive, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
33. 1. Iz sadržaja predmetnih ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj navedene ugovore sklopio u svojstvu potrošača jer u vrijeme sklapanja ugovora, i u vrijeme izvršavanja istoga nije obavljao trgovačku, poslovnu, obrtničku niti profesionalnu djelatnost, a namjena kredita je također bila potrošačka, kao što je gore već navedeno.
33. 2. Nadalje, iz dokumentacije u spisu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su predmetni ugovori o kreditu bili unaprijed formulirani standardni ugovori trgovca jer su sadržavali opće uvjete ugovora ili su se na njih pozivali, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač ugovora) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržane u formalnom, odnosno tipskom ugovoru, bilo da se ugovor na iste poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u ugovoru. Sporne ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50%, odnosno 0,45% iznosa odobrenog kredita naplaćene su jednokratno iz iznosa odobrenih kredita i o postojanju te visini navedene naknade tužitelj nije imao mogućnost pregovarati u smislu da se ista ne unese u ugovor ili da bude manja. Iz njegovog iskaza proizlazi da je naknada za obradu kredita bila sastavni dio ugovora i da je ugovorena prema tarifi banke, a njemu nije bilo objašnjeno na što se ista odnosi te nije mogao utjecati na ugovaranje te naknade. U ugovorima o kreditu također nije navedeno na što se navedena naknada odnosi, odnosno na koje eventualno nastale objektivne troškove i kako iznos odobrenog kredita utječe na visinu te naknade s obzirom da je ista određena u postotku od iznosa odobrenog kredita.
33. 3. Kako je iz isprava u spisu i iz iskaza tužitelja utvrđeno da je sporna ugovorna odredba sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tuženik u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07 nije dokazao suprotno, radi se o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi te je tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je tužitelj platio temeljem spornih ugovornih odredbi u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a.
33. 4. Visina naknade za obradu kredita utvrđena je iz dokumentacije o prometu po predmetnim kreditima, iz koje proizlazi da je od tužitelja navedena naknada naplaćena iz iznosa kredita iz 2006. godine naplaćena 13. veljače 2006., a iz iznosa kredita iz 2008. ista je naplaćena 30. svibnja 2008.
34. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine koja se odnosi na tzv. ulazne naknade. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema navedenome, zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva prema tuženiku još nije niti počela teći, već će početi teći od pravomoćnosti ove presude u dijelu u kojem je odlučenosti o ništetnosti sporne ugovorne odredbe.
35. 1. Slijedom navedenog, sud je prihvatio i deklaratorni i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u odnosu na tzv. ulaznu naknadu za oba ugovora o kreditu, a plaćanje zakonskih zateznih kamata na tražene iznose tražbina tuženiku je naloženo od prvog dana nakon što je sporna naknada naplaćena, odnosno za ugovor iz 2006. godine od 14. veljače 2006., a za ugovor iz 2008. godine od 31. svibnja 2008. , a to u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.
35. 2. Kako je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražila plaćanje kamata na tzv. ulaznu naknadu od dana sklapanja ugovora o kreditu, sud je za razdoblje do dana naplate tih naknada odbio zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata.
36. 1. Kod donošenja odluke o troškovima postupka sud je utvrdio da su stranke djelomično uspjele u parnici. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, koja prema zbroju glavničnih tražbina tužitelja iznosi 57.625,09 eura, tužitelj je u kvantitativnom smislu uspio u omjeru od 67,81% jer je tužbeni zahtjev prihvaćen u ukupnom iznosu od 39.073,85 eura, dok uspjeh tuženika iznosi 32,19% jer su tužbeni zahtjevi odbijeni u ukupnom iznosu od 18.551,24 eura. Uspjeh stranaka u kvalitativnom smislu sud je ocijenio jednakim kao i njihov uspjeh u kvantitativnom smislu, jer je za prihvaćeni dio tužbenih zahtjeva dokazana osnova tužiteljevih tražbina, koju je tuženik osporavao tijekom postupka, dok za odbijeni dio tužbenih zahtjeva , koji se odnose na glavnu tražbinu po osnovi razlike glavnice, osnova nije dokazana.
36. 2. Bez obzira na djelomičan uspjeh tužitelja u postupku, sud smatra da mu pripada pravo na naknadu svih potrebnih i opravdanih troškova. Sud je pri tome uzeo u obzir pravno shvaćanje Suda Europske unije, izraženo u odluci u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, prema kojemu se čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive br. 93/13/EEZ ima tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio procesnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, jer takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredbi. Sud je stoga odluku o troškovima postupka donio temeljem odredbe čl. 155. ZPP-a, tumačeći istu u smislu gore opisanog pravnog shvaćanja Suda Europske unije.
36. 3. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:
- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 500 bodova,
- za sastav podnesaka od 8. ožujka 2024. i 24. srpnja 2025. po tbr. 8./1. u visini od 500 bodova za svaki podnesak,
- za zastupanje na ročištima 24. listopada 2024., 23. siječnja 2025. i 4. ožujka 2026. po tbr. 9. t. 1. u visini od 500 bodova za svako ročište,
- što ukupno iznosi 3000 bodova ili 6.000,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 1.500,00 EUR.
36. 4. Troškovima zastupanja tužitelja dodani su troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 1.050,00 EUR, pa ukupni tužiteljevi troškovi iznose 8.550,00 EUR, u kojem iznosu je tuženiku naloženo da mu naknadi troškove postupka.
37. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.
U Zaboku 21. travnja 2026.
Sudac
Nada Mohač
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvjetnica Nicole Kwiatowski, Zagreb, Gjure Deželića 70/II
2. Odvjetničko društvo Žurić i partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32
