REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] P 5

Poslovni broj: Us I-1466/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja PRIBETIĆ 1 d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 97471516508, kojeg zastupa opunomoćenik Franjo Matković, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Matković & Bezjak, Rijeka, Zagrebačka 5, protiv tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, Rijeka, Lošinjska 16, OIB: 33706439962, radi inspekcijskog nadzora, 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi oglašavanja ništavim te poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-116-02/25-01/220, URBROJ: 443-02-02-11-25-1 od 5. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-116-02/25-01/220, URBROJ: 443-02-02- 11-25-1 od 5. srpnja 2025. zabranjeno je tužitelju kao poslodavcu obavljanje djelatnosti u ugostiteljskom objektu - slastičarnici Cremalat, Novigrad, u trajanju od 30 dana (točka 1.), utvrđeno je da je privremena mjera zabrane obavljanja djelatnosti izvršna s 9. srpnja 2025. i traje do 8. srpnja 2025. (točka 2.) i da će se privremena mjera izvršiti pečaćenjem svih ulaznih vrata u poslovni prostor (točka 3.), uz naznaku novčanog iznosa te mogućnost neizvršenja mjere ako se u roku od tri dana od izricanja rješenja dostavi dokaz o uplati tog iznosa (točka 4.). Usmeno rješenje je doneseno slijedom inspekcijskih nadzora pozivom na čl. 240. Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20., 114/22., 151/22., 40/25.; dalje: Zakon o strancima) te čl. 3., 24. i 70. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu (Narodne novine broj 115/18., 117/21., 67/23., 155/23.; dalje: Zakon o Državnom inspektoratu).

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost usmenog rješenja tuženika te ističe, u bitnome, da je kao datum trajanja mjere naznačen dan koji nastupa prije samog dana izvršnosti mjere. Ujedno je i datum određen kao dan pečaćenja vrata pogrešno naznačen kao 9. lipnja 2025.. Slijedom, kako izrečenu mjeru nije moguće izvršiti ni pravno ni faktički, predlaže oglašavanje rješenja ništavim u smislu čl. 128. st. 1. t. 3. Zakona o općem upravnom postupku. Ističe i nezakonitosti provedenog inspekcijskog postupka jer nije, kako to tvrdi, bio upoznat s pravom na izjašnjavanje i pravom na branitelja sukladno odredbama Prekršajnog zakona. Dodatno navodi kako je uplatio iznos iz pobijanog rješenja u određenom mu roku te kako tuženik do dana podnošenja tužbe nije ukinuo usmeno rješenje. Predlaže da sud oglasi rješenje ništavim i poništi sve njegove pravne učinke, a podredno da ga poništi u cijelosti.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev i ostaje kod navoda iznijetih u osporavanom rješenju. Ističe da su navedene pogreške u datumima, odnosno datum do kojeg traje mjera (8. srpnja umjesto 8. kolovoza 2025.) te datum pečaćenja (9. lipnja umjesto 9. srpnja 2025.), posljedica omaške u pisanju uzrokovanu okolnostima pisanja zapisnika (iza ponoći), odnosno u otežanim radnim uvjetima, te da iste nisu utjecale na ishod i zakonitost rješavanja predmeta u meritumu. Pritom pojašnjava kako je inspekcijski nadzor faktično otpočeo 4. srpnja 2025. u 19:45 sati, dok je izricanje usmenog rješenja u zapisnik započeto iza 24:00 sata, zbog čega je kao datum donošenja rješenja formalno zabilježen 5. srpnja 2025. Naglašava da je suštinski predmet spora (nezakonit rad dviju državljanki treće zemlje) nedvojbeno utvrđen neposrednim opažanjem inspektora rada, provjerom u službenim evidencijama, iskazima radnica danim u svojstvu svjedoka te izjavom odgovorne osobe tužitelja, koja je na zapisniku potvrdila istinitost svih utvrđenih okolnosti i izjavila da nema primjedbi. Osporava navode da usmeno rješenje nije ukinuto te obrazlaže kako je tužitelj 8. srpnja 2025. izvršio uplatu novčanog iznosa, slijedom čega je tuženik 15. srpnja 2025. donio rješenje kojim se utuženo usmeno rješenje ukida, a koje je tužitelj uredno zaprimio 31. srpnja 2025., dakle prije podnošenja predmetne tužbe. Obzirom na uplatu tužitelja, pobijano rješenje i mjera zabrane obavljanja djelatnosti se nije ni mogla izvršiti. Vezano uz navode o povredama postupka, ističe kako iz sadržaja zapisnika nedvojbeno proizlazi da je odgovorna osoba tužitelja punoljetni, poslovno sposobni hrvatski državljanin, da je bio prisutan cjelokupnom inspekcijskom nadzoru i pisanju zapisnika, da je vlastoručno potpisao zapisnik kojim potvrđuje da je upoznat s predmetom nadzora, da se odriče prava na branitelja i da će odgovarati na postavljena pitanja, da je potpisao svoju izjavu o okolnostima nezakonitog rada državljanki treće zemlje te da je vlastoručno potpisao i svih deset stranica zapisnika, na koji nije imao primjedbi. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U sporu je održana rasprava kako bi se strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je na temelju odredbe čl. 114. st. 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Druge po tužitelju predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

6. Predmet spora je zakonitost rješenja tuženika kojim je tužitelju izrečena mjera zabrane obavljanja djelatnosti zbog utvrđenog rada državljana trećih zemalja protivno odredbama Zakona o strancima.

7. Tužbom je postavljen zahtjev radi oglašavanja ništavim pobijano rješenje te je sud prvenstveno ispitao zakonske pretpostavke za isto predviđene čl. 128. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09., 110/21., dalje: ZUP), konkretno odredbom čl. 128. st. 1. t. 3. ZUP-a kojom je propisano da će se rješenje oglasiti ništavim ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće.

8. Ništavost rješenja najteži je oblik nezakonitosti upravnog akta te upravo zbog iznimne težine te pravne posljedice istog, primjena navedene odredbe mora biti restriktivna i vezana isključivo uz slučajeve u kojima je nemogućnost izvršenja objektivna, apsolutna i trajna te takva da je sam predmet rješenja od samog početka pravno ili stvarno nedostižan. Nasuprot tomu, terminološke, računske ili pogreške u pisanju koje ne dovode u pitanje jasnoću predmeta i smisla rješenja, prema mišljenju ovog suda, ne predstavljaju osnovu za utvrđenje ništavosti.

9. U konkretnom slučaju sud utvrđuje da se pogreške na koje se tužitelj poziva (navođenje datuma 8. srpnja 2025. umjesto 8. kolovoza 2025. u točki 2. izreke, te datuma 9. lipnja 2025. umjesto 9. srpnja 2025. u točki 3. izreke) nedvojbeno svode na omaške u pisanju nastale u okolnostima pisanja opsežnog zapisnika koji je započet iza ponoći. Navedeni zaključak sud temelji na skupu međusobno konzistentnim okolnostima. Primarno, meritum rješenja u točki 1. izreke (zabrana obavljanja djelatnosti u trajanju od 30 dana) iskazan je potpuno jasno i nedvosmisleno, u skladu sa Zakonom o strancima. U točki 2. izreke rješenja je pravilno naznačen datum izvršnosti rješenja kao 9. srpnja 2025. Točka 4. izreke, kojom je tužitelju pružena mogućnost ukidanja mjere uplatom propisanog novčanog iznosa u roku od 3 dana od dana izricanja tog rješenja, također je precizna i razumljiva. Time je tužitelju bila objektivno razvidna i bit i svrha donesene mjere, bez obzira na pogreške u datumima u ostalim točkama. Dalje, i odlučujuće za ocjenu ovog suda, tužitelj je po pobijanom rješenju u cijelosti postupio. Dana 8. srpnja 2025. (nesporno) tužitelj je uplatio novčani iznos od ukupno 7.963,36 eura u korist Državnog proračuna. Time je tužitelj u zakonskom roku od 3 dana od izricanja rješenja iskoristio alternativnu mogućnost iz točke 4. izreke, na temelju čega je tuženik i 15. srpnja 2025. (str. 29/4-30/4 spisa) donio rješenje o ukidanju utuženog usmenog rješenja. Navedeni slijed događaja u cijelosti isključuje zaključak da je izvršenje pobijanog rješenja bilo objektivno nemoguće. Dapače, tužiteljevo postupanje po rješenju i uklanjanje štetnih učinaka mjere uplatom propisanog iznosa potvrdilo je da je tužitelj razumio sadržaj, smisao i pravne učinke donesene mjere, što je u suprotnosti s tvrdnjom da rješenje nije moguće izvršiti.

10. Apsolutna neizvršivost u smislu odredbe čl. 128. st. 1. t. 3. ZUP-a pretpostavlja da adresat rješenja objektivno nije u stanju postupiti po nalogu koji mu je izrečen, neovisno o svojoj volji i mogućnostima. U ovom predmetu takva situacija očigledno nije nastupila. Omaške u pisanju datuma, makar i dvojako zabilježene, nisu onemogućile tužitelja da razumije nalog koji mu je izrečen i da po njemu postupa. Stoga su tužbeni navodi o nemogućnosti izvršenja rješenja u suprotnosti sa stvarnim postupanjem samog tužitelja.

11. Ujedno, da tužitelj navedeni iznos nije uplatio u određenom mu roku, mjera zabrane obavljanja djelatnosti ostala bi na snazi i bila bi izvršena, a eventualne pogreške u pisanju datuma javnopravno tijelo je moglo otkloniti i po službenoj dužnosti donošenjem rješenja o ispravku u smislu čl. 104. ZUP-a, bez ikakva utjecaja na zakonitost i izvršnost same mjere.

12. Iz svih navedenih razloga, sud ocjenjuje da pobijano rješenje nije zahvaćeno ništavošću u smislu odredbe čl. 128. st. 1. t. 3. ZUP-a, pa je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

13. U odnosu na podredno istaknuti tužbeni zahtjev, sud je ispitao je li pobijano rješenje doneseno uz bitne povrede odredaba upravnog postupka.

14. U pogledu navoda o nepoznavanju postupovnih prava, sud utvrđuje da su isti neosnovani. Iz sadržaja zapisnika o inspekcijskom nadzoru KLASA: UP/I-116- 02/25-01/220, URBROJ: 443- 02-02-11-25-1 od 5. srpnja 2025., sud utvrđuje da je zastupnik po zakonu društva tužitelja isti vlastoručno potpisao na svakoj od ukupno deset stranica, a što sam tužitelj ni ne osporava. Time nedvosmisleno proizlazi i da je odgovorna osoba tužitelja u točki VII. zapisnika vlastoručno potvrdila da je upoznata s predmetom inspekcijskog nadzora, da je upoznata s pravom na branitelja kojeg sama odabire o vlastitom trošku, te da se tog prava odriče i da će odgovarati na postavljena pitanja. Potpisana je i izjava odgovorne osobe o okolnostima nezakonitog rada zatečenih državljanki treće zemlje, na koji cjelokupni zapisnik tužitelj nije imao primjedbi. Nasuprot navedenoj dokumentiranoj ispravi, tužitelj nudi isključivo paušalnu tvrdnju o neupoznatosti s pravima, bez ikakvog konkretnog dokaza koji bi doveo u sumnju vjerodostojnost zapisnika.

15. Sud nadalje ocjenjuje da su u postupku inspekcijskog nadzora pravilno utvrđene odlučne činjenice, odnosno nezakonit rad dviju državljanki treće zemlje bez odobrene dozvole za boravak i rad. Navedena okolnost je utvrđena neposrednim opažanjem inspektora rada koji ih je zatekao na radu, provjerom u službenim evidencijama Ministarstva unutarnjih poslova prema kojoj je za obje radnice status dozvole za boravak i rad bio tek u postupku, podudarnim iskazima samih radnica u kojima su podrobno navele datume i sate rada od 17. lipnja 2025., te izjavom odgovorne osobe tužitelja koji je potvrdio točnost navedenih iskaza i sam naveo da je za radnice državljanke Republike Srbije podnio zahtjeve za dozvole, ali da iste još nisu bile odobrene.

16. Time je tuženik pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo, osobito čl. 240. Zakona o strancima koji propisuje upravnu mjeru zabrane obavljanja djelatnosti kada se utvrdi rad državljanina treće zemlje bez valjane dozvole za boravak i rad.

17. Visina obveze uplate, utvrđena u točki 4. pobijanog rješenja, određena je pravilnom primjenom odredbe čl. 240. st. 3. Zakona o strancima.

18. Slijedom navedenoga, sud je stajališta kako osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je isto pozivom na naprijed citirane zakonske odredbe ocijenjeno zakonitim pa je valjalo na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u t. I. izreke presude.

19. O trošku upravnog spora, sud je odlučio odgovarajućom primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove rješenja.

U Rijeci 21. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).