Poslovni broj: UsI-2293/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Lidije Trogrlić, u upravnom sporu tužitelja GL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po opunomoćenici Iris Franić Tomić, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 843979856623, radi nepripadne isplate mirovine, 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/25- 03/01163237002, URBROJ: 341-99-06/2-25-223 od 13. kolovoza 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/II 141- 02/25-03/01163237002, URBROJ: 341-99-06/2-25-223 od 13. kolovoza 2025. kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, KLASA: UP/I-141-02/24-03/01163237002, URBROJ: 341-18-06/2-24-52846 od 28. studenoga 2024. Navedenim prvostupanjskim rješenjem u točki I. izreke tužitelju je utvrđena nepripadna isplata starosne mirovine za razdoblje od 27. svibnja 2008. do 30. studenoga 2020. u svoti od 33.658,14 kn, što preračunato po fiksnom tečaju konverzije iznosi 4.467,20 eura. Točkom II. izreke prvostupanjskog rješenja određeno je da je tužitelj obvezan navedenu svotu uplatiti u roku od 15 dana računajući od dana primitka tog rješenja u korist žiro računa Državnog proračuna.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika, navodeći da mu je rješenjem Republičkog Fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske , Područne službe u Splitu, broj IN-SP-744 od 10. veljače 1995. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog nesposobnosti za rad, a rješenjem iste službe od 24. veljače 2015. po službenoj dužnosti invalidska mirovina prevedena je u starosnu mirovinu počevši od 1. siječnja 2015. Ističe da u razdoblju od 2008. do 2015. nije bio korisnik starosne mirovine, pa postavlja pitanje kako je mogao primiti nepripadnu isplatu svote starosne mirovine za razdoblje od 27. svibnja 2008. do 30. studenoga 2020. Navodi da je nadležno tijelo mirovinskog osiguranja pitanje njegove mirovine rješavalo po njegovom zahtjevu predanom 1994., a sve kasnije preračune utvrđiva lo je samostalno po službenoj dužnosti bez njegovog zahtjeva, pa smatra da prigovor zastare nije pravilno otklonjen. Smatra da se radi o postupanju nadležnog tijela bez njegove krivnje, a što ukazuje na postojanje propusta, koji se njemu kao neukoj stranci ne mogu staviti na teret i retroaktivno od njega tražiti nepripadne novčane iznose na ime isplaćene starosne mirovine. Tvrdi da su prvostupanjskom tijelu koje je donijelo rješenje sve činjenice u vezi njegovih mirovinskih primanja bile poznate, odnosno nisu mu mogle ostati nepoznate jer su raspolagali sa svim podacima o stažu i njegovim primanjima, te je u okviru postupaka koje je pokretalo po službenoj dužnosti bilo dužno utvrditi i provjeriti sve bitne činjenice prilikom priznavanja prava na mirovinu, prvo invalidsku, a zatim starosnu mirovinu 2015. i utvrditi postojanje zakonskih uvjeta za njenu isplatu. Naglašava da je u izjavljenoj žalbi istaknuo prigovor zastare, ali da tuženik nije pravilno primijenio zakon u konkretnom slučaju. Naglašava da prema važećim zakonskim propisima ako je osoba osigurana u jednoj ili više država s kojima Republika Hrvatska primjenjuje dvostrane ugovore o socijalnom osiguranju, postupak za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu pokreće se kod nadležnog nositelja mirovinskog osiguranja u državi ugovornici posljednjeg osiguranja, odnosno u državi ugovornici u kojoj ima prebivalište. Navodi da će se zahtjev za invalidsku mirovinu podnesen u jednoj državi smatrati zahtjevom podnesenim u svim državama u kojima je navršeno razdoblje osiguranja. S tim u vezi navodi da kada se podnese zahtjev za invalidsku mirovinu, nositelj mirovinskog osiguranja jedne države uzet će u obzir razdoblja osiguranja ili prebivanja u drugoj državi ako je to potrebno za priznanje prava na invalidsku mirovinu. S obzirom na izneseno, smatra da je prvostupanjsko tijelo koje je utvrđivalo nepripadno isplaćenu mirovinu najkasnije 2015. bilo upoznato sa svim činjenicama bitnim za utvrđivanje eventualne greške i nepripadne isplate mirovine, odnosno u trenutku kada je po službenoj dužnosti njegovo pravo na invalidsku mirovinu prevelo u starosnu mirovinu. Tvrdi da u konkretnoj situaciji nije bilo dokaza da je na bilo koji način doprinio tome da mu se sporni iznos mirovine isplaćuje u iznosu koje je nadležno tijelo odredilo. Navodi da je sve isplate primio u dobroj vjeri te nije imao razloga sumnjati da mu ne pripadaju isplate na temelju donesenih upravnih akata. Pored navedenog, ukazuje na to da treba imati u vidu i prirodu isplate, odnosno da su primanja starosne i invalidske mirovine primanja koja služe za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP). Smatra da se može zaključiti da se razumno mogao osloniti na primljene novčane iznose na ime mirovine kao na iznose koji mu zakonito pripadaju. Stoga smatra da činjenica da su prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo naknadno utvrdili da se eventualno i radi o nepripadnim isplatama nije od utjecaja, jer u odnosu na isplate mirovinskih primanja uživa konvencijsku zaštitu iz članka 1. Protokola I. Konvencije. Ističe da tuženik kao pravna osoba s javnim ovlastima u izvršenju svojih ovlasti u predmetnoj upravnoj stvari nije postupio pravilno, dosljedno niti pravovremeno. Tvrdi da je nepripadna isplata određenog dijela svote mirovine u cijelosti rezultat pogreške države, a njemu je naložen povrat, te nema nikakve odgovornosti tuženika za njegove propuste te u tom smislu upućuje na presudu ESLJP-a Čakarević protiv republike Hrvatske. Predlaže da sud poništi osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje. Traži naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i da tužitelj ponavlja navode iz žalbe. Detaljno je i iscrpno ponovio kronologiju postupka i razloge zbog kojih je odbio žalbu tužitelja. Navodi da je osporeno rješenje utemeljeno na zakonu.

Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Tijekom spora održana je rasprava 1. travnja 2026. na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

5. Sud nije proveo dokaze saslušanjem zaposlenika prvostupanjskog tijela i provođenjem financijskog vještačenja ocijenivši iste suvišnim, jer se zakonita i pravilna odluke može donijeti bez provođenja predloženih dokaza.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju na osnovu koje je doneseno osporeno rješenje. Nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelju utvrđen gubitak radne sposobnosti, te je na temelju rješenja Područne službe u Splitu, broj: IN-SP-744 od 21. travnja 1995., sukladno tada važećem Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", 26/83., 5/86., 42/87., 34/89., 57/89., 40/91. i 9/91.) ostvario pravo na invalidsku mirovinu počevši od 6. veljače 1995. na temelju ukupnog mirovinskog staža od 20 godina, 5 mjeseci i 27 dana, uračunavanjem razdoblja staža osiguranja ostvarenog i u Bosni i Hercegovini. Navedeno pravo na invalidsku mirovinu na temelju opće nesposobnosti za rad rješenjem Područne službe u Splitu, broj: 298245 od 24. veljače 2015., prevedeno je, počevši od 1. siječnja 2015. na starosnu mirovinu na temelju članka 175. stavka 8. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13. i 151/14.). U tom rješenju određeno je da je korisnik mirovine dužan prijaviti svaku promjenu koja utječe na pravo ili na opseg korištenja prava na mirovinu.

8. Nadalje, iz podataka spisa proizlazi da je tužitelju rješenjem nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini od 29. srpnja 2008., povodom njegovog zahtjeva od 5. svibnja 2008., počevši od 27. svibnja 2008., priznato pravo na invalidsku mirovinu , a na temelju razdoblja osiguranja navršenog u Bosni i Hercegovini. Spisu tuženika prileži podnesak tužitelja od 24. srpnja 2008. koji je vezano uz zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu dostavio nadležnom tijelu mirovinskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine, a u kojem je naveo da nije u radnom odnosu i da nije korisnik prava na mirovinu po drugom osnovu. Ujedno je dostavio izjavu da mu je radna knjižica uništena u ratu i ratnim okolnostima.

9. Područna služba u Zagrebu 20. lipnja 2016. po službenoj dužnosti pokrenula je postupak preračuna invalidske mirovine prema članku 43. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine ("Narodne novine, Međunarodni ugovori", broj: 3/01, dalje: Ugovor), a dopisom broj: FZ11/2-35-2311530- 8/16 od 24. siječnja 2019. nositelj socijalnog osiguranja u Bosni i Hercegovini obavijestio je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da je na temelju zahtjeva podnesenog dana 5. svibnja 2008. Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Županijska administrativna služba za Zapadno hercegovačku županiju Ljubuški, rješenjem od 29. srpnja 2008. tužitelju, počevši od 27. svibnja 2008., priznao pravo na invalidsku mirovinu i da je o pravu odlučeno isključivo prema mirovinskom stažu navršenom u Bosni i Hercegovini, te da nema osnova za pokretanje preračuna po članku 43. Ugovora.

10. S obzirom na to da je nadležno tijelo mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj 24. siječnja 2019. saznalo da je tužitelj na temelju dijela razdoblja mirovinskog staža ostvarenog u Bosni i Hercegovini, za koji mu je u Republici Hrvatskoj priznato pravo na invalidsku mirovinu, istovremeno od 27. svibnja 2008. bio korisnik invalidske mirovine u Bosni i Hercegovini, Područna služba u Splitu donijela je rješenje od 27. studenoga 2020. kojim je izmijenjeno rješenje Područne službe u Splitu, broj: IN-SP- 744 od 21. travnja 1995. i tužitelju je počevši od 27. svibnja 2008. određena invalidska mirovina na teret sredstava hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u mjesečnoj svoti od 952,64 kuna, s daljnjim usklađenjima koja su navedena u tom rješenju, uz obračun svota isplaćenih prema rješenju od 21. travnja 1995., a na temelju staža osiguranja ostvarenog u Republici Hrvatskoj.

10. Imajući na umu izneseno, pravilno je prvostupanjskim rješenjem od 28. studenoga 2024., donesenim u ponovnom postupku, utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 27. svibnja 2008. do 31. prosinca 2014. primao nepripadne isplate invalidske mirovine, a od 1. siječnja 2015. do 30. studenoga 2020. nepripadno je primao starosnu mirovinu, te da postoji obveza vraćanja nepripadno isplaćenih iznosa mirovine, jer je primao mirovinu u svoti većoj od pripadajuće, te da postoji obveza vraćanja nepripadno isplaćenih iznosa mirovine zbog stjecanja bez osnove.

11. U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo je otklonilo nedostatke ranijeg rješenja, a u obrazloženju rješenja su navedene mjerodavne odredbe članka 164. ("Narodne novine", 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 40/10., 121/10., 130/10., 61/11., 114/11., 76/12., 112/13. i 133/13.) i članka 166. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. , 84/21. i 119/22.).

12. Nadalje, prema podacima spisa visina predmetnog potraživanja u iznosu od 33.658,14 kn utvrđena je sukladno obračunu od 28. studenoga 2024., u kojem je navedena razlika isplaćenih i pripadajućih svota mirovine na temelju pravomoćnog rješenja Područne službe u Splitu od 27. studenoga 2020. , a koji podaci su navedeni za svaku godinu te se odnose na razdoblje nepripadne isplate mirovine od 27. svibnja 2008. do 30. studenoga 2020., za koji obračun tužitelj nije određeno prigovorio u kojem dijelu smatra da je netočan, odnosno nije naveo je li primao manje iznose mirovine od svote koja je navedena u tom obračunu. Pri tome treba reći da je u ponovnom postupku otklonjen nedostatak u odnosu na raniji obračun od 29. studenoga 2022. u kojem je bilo navedeno da se obračun nepripadnih iznosa mirovine odnosi na razdoblje zaključno s danom 30. listopada 2020. umjesto 30. studenoga 2020.

13. S obzirom na to da je prvostupanjsko tijelo 24. siječnja 2019. saznalo za činjenicu da je tužitelj primao mirovinu u većem iznosu nego što mu to pripada, nije protekao zastarni rok od pet godina za utvrđivanje nepripadne isplate. Pri tome neosnovano tužitelj smatra da je prvostupanjsko tijelo o tome imalo saznanja 2015., jer prema podacima spisa proizlazi da prvostupanjskom tijelu tada nisu dostavljeni podaci o tome da je tužitelj u to vrijeme bio korisnik invalidske mirovine u Bosni i Hercegovini na temelju staža osiguranja za koji mu je priznata invalidska mirovina i u Republici Hrvatskoj. Suprotno tome, iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj nadležnom tijelu u Bosni i Hercegovini zatajio da je korisnik invalidske mirovine u Republici Hrvatskoj, a nije postupio ni sukladno uputi iz rješenja od 2015. prema kojoj je bio u obvezi Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje prijaviti svaku promjenu koja utječe na korištenje ili opseg korištenja priznatog prava na mirovinu te u konkretnom slučaju presuda ESLJP-a G protiv Republike Hrvatske nije usporediva s predmetom tužitelja.

14. Tužitelj svojim prigovorima nije doveo u sumnju zakonitost rješenja tuženika. Slijedom svega navedenog, po ocjeni ovog suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, već je na pravilno utvrđeno relevantno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nisu povrijeđene odredbe postupka.

15. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 2. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

16. Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora te odlučiti kao u točki II. izreke presude.

U Splitu 21. travnja 2026.

S U T K I N J A

Mirela Valjan-Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (članak 126. stavak 1. u vezi s člankom 127. stavkom 1. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenici tužitelja Iris Franić Tomić, [adresa]

- tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnjoj službi, Zagreb, A. Mihanovića 3

- u spis