REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2190/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja SSZ, vl. obrta za usluge i turizam [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976 kojeg zastupa punomoćnik Ivica Ćosić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 10. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, uz objavu 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 165,37 EUR s zateznim kamatama od 22. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 165,37 EUR tekućih od 22. prosinca 2023. do isplate po stopi preko stope dosuđene točki I. izreke ove presude.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 207,41 EUR, s zateznim kamatama od 21. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 69,13 EUR te tužiteljev zahtjev za isplatu na ime zateznih kamata na trošak parničnog postupka u iznosu od 207,41 EUR tekućih od 21. travnja 2026. do isplate po stopi preko stope dosuđene točkom III. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj SSZ, vlasnica obrta [obrt], podnijela je tužbu protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. radi isplate iznosa od 165,37 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U tužbi navodi da je u prometnoj nezgodi od 1. studenoga 2023. nastala šteta na vozilu marke BMW Serija 3, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu društva BKS LEASING CROATIA d.o.o. Tužitelj tvrdi da je tuženik obvezan naknaditi štetu temeljem police kasko osiguranja broj 03068200068913, koju je vlasnik vozila imao ugovorenu kod tuženika.

3. Dalje navodi da je, temeljem Generalne suglasnosti za rješavanje i isplatu djelomičnih šteta prema primatelju leasinga, račun popravka izdan na društvo CAR FLEET MANAGEMENT d.o.o. kao primatelja leasinga, budući da je taj subjekt provodio postupak rješavanja djelomičnih šteta na objektima leasinga. Prema tužbenim navodima, korisnik leasinga prijavio je štetni događaj tuženiku, a djelatnici tuženika su dana 16. studenoga 2023. izvršili pregled vozila, procijenili štetu i sastavili izvid štete broj 238203205141.

4. Tužitelj navodi da je tuženik utvrdio osnovanost štete te djelomično likvidirao i podmirio odštetni zahtjev, ali ne u cijelosti. Vozilo je popravljeno kod tužitelja, koji je prema vlastitom cjeniku izvršio popravak i ispostavio račun broj 356/01/2 u ukupnom iznosu od 543,81 EUR, odnosno osnovici od 435,06 EUR bez PDV-a. Tuženik je od toga priznao i platio samo 269,69 EUR, dok je razlika od 165,37 EUR ostala neplaćena.

5. Tužitelj ističe da je spor ograničen isključivo na razliku u cijeni radnog sata limara i lakirera te na razliku u priznatom potrošnom materijalu.

6. Po stajalištu tužitelja, osiguranik odnosno oštećenik imao je pravo slobodno izabrati servis u kojem će popraviti vozilo, a tuženik nema pravo određivati cijenu rada drugog gospodarskog subjekta niti ograničavati naknadu štete prema vlastitoj procjeni „priznatih“ satnica. Poziva se na smjernice AZTN-a od 20. veljače 2020., očitovanja HANFA-e te više odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

7. Tužitelj nadalje navodi da je BKS LEASING CROATIA d.o.o. kao ustupitelj dana 7. listopada 2024. s tužiteljem sklopio ugovor o ustupanju tražbine umjesto ispunjenja, kojim je na tužitelja prenesena tražbina prema tuženiku u iznosu od 165,37 EUR, o čemu je tuženik obaviješten notifikacijom istoga dana.

8. Uz tužbu su priloženi: račun br. 356/01/2 od 21. studenog 2023. (list 10 spisa), izvid štete br. 238203205141 (list 12 spisa), obrazložena ponuda tuženika od 30. studenoga 2023. (list 14 spisa), generalna suglasnost (list 16 spisa), prijava i zahtjev za naknadu štete iz automobilskog kaska (list 18 i 19 spisa), obvezujuća ponuda kasko osiguranja cestovnih vozila (list 20 i 21 spisa), dokaz o uplati od 14. prosinca 2023. (list 22 spisa), službeni cjenik radionice tužitelja (list 24 spisa), ugovor o ustupu od 7. listopada 2024. (list 26 do 28 spisa), notifikacija o cesiji (list 30 do 32 spisa), smjernice AZTN-a i HANFA-e te više sudskih odluka (list 34 do 75 spisa).

9. Tuženik Adriatic osiguranje d.d. podnio je u sklopu podneska koji datira od 3. studenog 2025. odgovor na tužbu u kojem ne osporava sam nastanak osiguranog slučaja, činjenicu da je šteta nastala na vozilu registarske oznake [registarska oznaka], postojanje ugovora o kasko osiguranju za navedeno vozilo niti da je osiguranik BKS LEASING CROATIA d.o.o. Međutim, tuženik osporava tužbeni zahtjev po više osnova.

10. Prije svega ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Tvrdi da je, prema Generalnoj suglasnosti, upravo CAR FLEET MANAGEMENT d.o.o. kao primatelj leasinga bio ovlašten provoditi postupke rješavanja djelomičnih šteta, da je račun popravka morao biti i jest izdan na njega te da je tuženik bio ovlašten izvršiti isplatu upravo primatelju leasinga. Zato smatra da račun izdan na CAR FLEET MANAGEMENT d.o.o. ne može biti podloga za ustup tražbine od strane BKS LEASING CROATIA d.o.o. nego bi eventualnu tražbinu mogao ustupiti jedino primatelj leasinga.

11. Tuženik nadalje tvrdi da je primatelj leasinga prihvatio obrazloženu ponudu od 30. studenoga 2023. potpisom, bez ikakvih prigovora, čime je, po njegovu mišljenju, između stranaka zaključena nagodba o ukupnoj osigurnini odnosno ukupnoj šteti u iznosu od 269,69 EUR, koji je zatim i isplaćen. Smatra da se radi ili o nagodbi ili otpustu duga odnosno konačnom rješenju štete, zbog čega niti primatelj leasinga niti vlasnik vozila, a posljedično ni tužitelj kao cesionar, više ne bi imali nikakvo daljnje potraživanje prema tuženiku.

12. Osim aktivne legitimacije, tuženik osporava i osnovanost zahtjeva u dijelu više cijene popravka. Poziva se na ugovorne odredbe iz Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila, posebno na odredbe o postupku popravljanja štete, ovlaštenju osiguratelja da odredi mjesto popravka te obvezi osiguranika da nakon nastanka osiguranog slučaja postupa tako da smanji štetu i pridržava se uputa osiguratelja. Navodi da je osiguraniku bila dostavljena uputa o radionici za popravak vozila od 20. studenoga 2023., kojom su preporučena dva servisa. Smatra da je osiguranik, a posredno i tužitelj, povrijedio ugovorne obveze time što nije koristio ponuđene servise, iako je ondje vozilo moglo biti popravljeno jednako kvalitetno, ali za niži iznos.

13. Tuženik dalje tvrdi da je oštećenik bio dužan ponašati se kao dobar gospodarstvenik, poštovati načelo suradnje i načelo umanjenja štete, pa stoga nije mogao birati skuplji servis i teretiti tuženika za razliku u cijeni. Ističe da osoba koja naknađuje štetu može biti obvezna samo na najmanji iznos nužan za vraćanje vozila u prijašnje stanje, a ne na svaki stvarno nastali trošak ako je isti povećan nerazumnim izborom oštećenika. U tom smislu predlaže pribavu podataka od servisa Autocentar Agram d.d. i Tomić & Co d.o.o. o cijeni radnog sata u studenom i prosincu 2023. odnosno prometno-tehničko vještačenje radi utvrđenja cijene popravka po tržišnim kriterijima. Odgovoru na tužbu prileži Ponuda od 30. studenog 2023. (list 90 i 91 spisa), Uputa o radionici za popravak vozila od 20. studenog 2023. (list 92 i 93 spisa), izvid štete (list 94 spisa) te sudska praksa (list 95 do 116 spisa).

14. Tužitelj se podneskom od 19. studenog 2025. očitovao na sadržaj odgovora na tužbu, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva te osporavajući sve navode tuženika kao pravno neosnovane.

15. Prije svega osporava prigovor nagođene stvari. Tvrdi da prihvat isplate nespornog dijela štete ne znači prihvat konačne nagodbe niti odricanje od preostalog dijela tražbine. Navodi da iz obrazložene ponude od 30. studenoga 2023. ne proizlazi izjava o odricanju od ostatka tražbine, nego samo prihvat isplate nespornog dijela uz dostavu bankovnih podataka. U prilog tome poziva se na odluku ovog suda i potvrđujuću odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u sličnom predmetu, prema kojima prihvat ponude za isplatu nespornog dijela ne znači da je ostatak potraživanja prestao.

16. Nadalje, tužitelj osporava prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tvrdi da je upravo BKS LEASING CROATIA d.o.o. kao oštećenik odnosno nositelj tražbine valjano ustupio tužitelju preostalu nenaplaćenu tražbinu radi ispunjenja, o čemu je tuženik uredno obaviješten notifikacijom. Ističe da se ne radi o pitanju vlasništva vozila od strane tužitelja, nego o prijenosu novčane tražbine prema tuženiku.

17. Također osporava navode tuženika da on kao osiguratelj može odrediti mjesto popravka vozila. Poziva se na novu sudsku praksu, osobito na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3840/2024, iz koje, prema njegovu tumačenju, proizlazi da osiguratelj može dati uputu u pogledu prikladnog servisa, ali ne može nametnuti obvezu da se vozilo mora popraviti upravo u preporučenoj radionici.

18. Tužitelj dalje ustraje na stavu da je temeljna dužnost odgovorne osobe odnosno osiguratelja, sukladno čl. 1085. ZOO-a („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), uspostaviti prijašnje stanje, što u konkretnom slučaju znači podmiriti stvarne troškove popravka vozila. Smatra da tuženik nema pravo samostalno određivati cijenu rada neovlaštenog servisa niti ograničavati svoju obvezu prema vlastitim internim kriterijima. Ističe da razlika u cijeni sata rada i potrošnom materijalu predstavlja stvarnu, nenamirenu štetu koju je tuženik dužan nadoknaditi.

19. Na pripremnom ročištu održanom dana 12. ožujka 2026. sud je rješenjem utvrdio da nije sporan način nastanka štetnog događaja, nije sporno da je tužitelj trebao izvesti sav fakturirani rad i ugraditi sve zamjenske dijelove na vozilu, a da su sporne aktivna i pasivna legitimacija, cijena radnog sata popravka vozila i u tom smislu visina štete. Istim rješenjem sud je odlučio da se daljnji dokazi neće izvoditi, te je odbio sve predložene, a neizvedene dokaze kao nevažne za utvrđenje odlučnih činjenica.

20. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim.

21. Sud nije smatrao potrebnim izvoditi daljnje predložene dokaze, osobito financijsko-prometno ili prometno-tehničko vještačenje niti pribavljanje podataka o cijenama rada u drugim radionicama. Naime, činjenično stanje u ovom predmetu u odnosu na opseg potrebnih radova, izvršenje popravka te sporni iznos razlike u cijeni već je dovoljno utvrđeno na temelju isprava koje prileže spisu, osobito računa tužitelja, izvida štete i dokumentacije tuženika. Spor između stranaka ne odnosi se na tehnička pitanja opsega popravka, već na pravno pitanje je li tuženik ovlašten ograničiti svoju obvezu naknade štete primjenom niže cijene rada i potrošnog materijala. Budući da tuženik nije dostavio konkretne i usporedive podatke iz kojih bi proizlazilo da je utužena cijena rada netržišna ili neuobičajena, niti je učinio vjerojatnim da bi se izvođenjem predloženih dokaza moglo utvrditi drukčije činjenično stanje odlučno za odluku u ovoj pravnoj stvari, sud nalazi da izvođenje daljnjih dokaza ne bi bilo svrhovito te ih je, sukladno članku 220. stavku 2. ZPP-a, odbio kao nepotrebne u ovom konkretnom slučaju osobito imajući u vidu da se radi o sporu male vrijednosti u kojem se postupak vodi koncentrirano i bez nepotrebnog izvođenja dokaza.

22. Među strankama nije sporno da je dana 1. studenoga 2023. došlo do štetnog događaja na vozilu marke BMW Serija 3, registarske oznake [registarska oznaka], kao ni da je predmetno vozilo u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika temeljem police kasko osiguranja broj 03068200068913. Također nije sporno da je tuženik proveo izvid štete, utvrdio osnovanost osiguranog slučaja te djelomično podmirio odštetni zahtjev.

23. Sporno je, međutim, ima li tužitelj aktivnu legitimaciju za potraživanje preostalog dijela štete, je li isplatom iznosa od 269,69 EUR došlo do konačnog namirenja štete te je li tuženik bio ovlašten ograničiti visinu naknade štete primjenom niže cijene radnog sata i manjeg iznosa potrošnog materijala.

24. Sud ocjenjuje da je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku. Naime, iz police kasko osiguranja broj 03068200068913, izvida štete broj 238203205141 te nespornih navoda stranaka proizlazi da je tuženik bio osiguratelj predmetnog vozila te da je temeljem tog pravnog odnosa bio dužan naknaditi štetu nastalu osiguranim slučajem. Tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio postojanje ugovora o osiguranju niti svojstvo osiguratelja, već osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva iz drugih razloga.

25. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud isti ne cijeni osnovanim. Iz provedenih dokaza proizlazi da je vlasnik vozila i osiguranik bio BKS LEASING CROATIA d.o.o., koji je kao nositelj tražbine prema tuženiku bio ovlašten raspolagati tom tražbinom. Tužitelj je u spis dostavio ugovor o ustupanju tražbine od 7. listopada 2024., iz kojeg proizlazi da je navedeno društvo kao ustupitelj prenijelo na tužitelja tražbinu prema tuženiku u iznosu od 165,37 EUR, kao i dokaz o obavijesti tuženiku o izvršenom ustupu. Sud prihvaća navode tužitelja da Generalna suglasnost za rješavanje i isplatu djelomičnih šteta prema primatelju leasinga uređuje način postupanja u slučaju štetnih događaja i način isplate, uključujući izdavanje računa na primatelja leasinga, ali sama po sebi ne predstavlja prijenos tražbine s osiguranika na primatelja leasinga, niti iz nje proizlazi da bi osiguranik bio lišen prava raspolaganja preostalim dijelom tražbine prema osiguratelju. Okolnost da je račun izdan na primatelja leasinga ne dovodi do zaključka da je upravo taj subjekt bio nositelj cjelokupne tražbine prema tuženiku, osobito imajući u vidu da tuženik nije dokazao da je došlo do prijenosa tražbine na primatelja leasinga niti da bi osiguranik bio spriječen ustupiti tražbinu trećoj osobi. Slijedom navedenog, sud smatra da je tužitelj kao cesionar ovlašten zahtijevati isplatu utuženog iznosa.

26. Sud cijeni neosnovanim prigovor tuženika da je isplatom iznosa od 269,69 EUR došlo do konačnog namirenja štete. Naime, iz sadržaja obrazložene ponude od 30. studenoga 2023., kao ni iz činjenice njezina prihvata, ne proizlazi da bi primatelj leasinga ili osiguranik izričito izjavio da prihvaća navedeni iznos kao konačno i potpuno namirenje svih potraživanja iz predmetnog štetnog događaja, niti da se odriče eventualnog daljnjeg potraživanja. Sama činjenica da je prihvaćena isplata nespornog dijela štete i dostavljeni podaci za uplatu ne predstavlja sklapanje nagodbe u smislu članka 150. ZOO-a, niti otpust duga u smislu članka 203. istog Zakona, jer za takve pravne učinke mora postojati jasna i nedvojbena volja vjerovnika da se odrekne preostalog dijela tražbine, što u konkretnom slučaju nije dokazano. Stoga sud zaključuje da isplatom nespornog dijela štete nije prestala obveza tuženika u odnosu na preostali dio.

27. U odnosu na visinu štete, sud polazi od činjenice da među strankama nije sporno da je štetni događaj nastao, da je vozilo popravljeno, da je tužitelj izvršio radove i ugradio potrebne dijelove te da spor postoji isključivo u pogledu razlike u cijeni radnog sata i potrošnog materijala.

28. Tuženik osporava visinu štete navodeći da je ista mogla biti sanirana po nižoj cijeni u radionicama koje je preporučio osiguratelj, te da osiguranik nije postupao u skladu s obvezom umanjenja štete. Međutim, sud smatra da tuženik nije dokazao da je cijena radnog sata koju je primijenio tužitelj netržišna, proizvoljna ili neuobičajena, niti je dostavio konkretne i usporedive podatke iz kojih bi proizlazilo da je u relevantno vrijeme i na relevantnom području popravak istog opsega i kvalitete objektivno bio moguć po nižoj cijeni. Sama okolnost da je tuženik preporučio određene radionice ne znači da je osiguranik bio dužan koristiti upravo te radionice, niti da bi u protivnom izgubio pravo na punu naknadu stvarno nastale štete. Obveza oštećenika da poduzme mjere radi smanjenja štete ne može se tumačiti na način da je dužan prihvatiti isključivo rješenja koja nudi osiguratelj, osobito kada nije dokazano da su druga rješenja objektivno povoljnija u smislu ukupnih troškova i kvalitete popravka. Također, tužemik nije dostavio dokaze da tužitelj u svojem redovnom poslovanju za istovrsne radove primjenjuje niže cijene od onih koje je obračunao u ovom slučaju. Slijedom navedenog, sud prihvaća iznos utužene razlike kao stvarno nastalu i nenamirenu štetu.

29. Sukladno odredbi članka 1085. ZOO-a, odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a ako to nije moguće, dužna je naknaditi štetu u novcu. U konkretnom slučaju, budući da je vozilo popravljeno, šteta se sastoji u trošku popravka, pa je tuženik dužan nadoknaditi stvarne troškove potrebne za vraćanje vozila u prijašnje stanje, u dijelu u kojem isti nisu podmireni.

30. Slijedom svega navedenog, ocjena je ovog suda da tužitelju pripada potraživanje prema tuženiku u iznosu od 165,37 EUR, zbog čega je tužbeni zahtjev osnovan te je odlučeno kao u izreci presude.

31. Tužitelju, pored glavnice, pripadaju i zakonske zatezne kamate od dana dospijeća pa do isplate, sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

33. U odnosu na zatražene troškove parničnog postupka, tužitelju je za zastupanje u ovom parničnom postupku priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife), trošak sastava podneska kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife) te pristup ročištu održanom 12. ožujka 2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife) što uvećano za PDV i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 19,91 EUR (čl. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018 i 51/23; dalje: ZSP i Tar. br. 1. t. 1. te Tbr. br. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – "Narodne novine" broj: 37/23) ukupno iznosi 207,41 EUR. Na troškove postupka tužitelj ima pravo i na zakonske zatezne kamate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose.

34. Sud nije priznao tužitelju trošak nagrade za pristup ročištu za objavu presude jer isti tom ročištu nije bio nazočan, niti su troškovi sudskih pristojbi preko dosuđenog iznosa dokazani u spisu.

35. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i primjenu mjerodavnog prava, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 21. travnja 2026.

SUDAC:

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP -a.

DNA

- Odvj. Melita Babić, OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A

- Odvj. Ivica Ćosić, OD Grgić & Partneri d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282