REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj: P-532/2024-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli - Pola po sucu tog suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice DR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa odvjetnica Martina Radovan iz Zagreba, protiv tuženika AR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Mijo Čulić, odvjetnik u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon zaključene glavne rasprave održane 4. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu tužiteljice i tuženika osobno uz punomoćnika tuženika, 21. travnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:
"I. Utvrđuje se ništetnim (pravno nevaljanim) ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen dana 24. studenog 2009. godine sa sudskom ovjerom Općinskog suda u Puli-Pola pod posl.br. R1-425/09 od 24. studenog 2009. godine između pokojne RR kao primateljice uzdržavanja i tuženika AR kao davatelja uzdržavanja, te se utvrđuje da nekretnina obuhvaćena člankom I. ugovora ulazi u sastav ostavine iza pokojne RR.
II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u zemljišnim knjigama rješenjem posl.br. Z-15588/2009 tako da se briše pravo vlasništva s imena tuženika i istovremeno upisuje pravo vlasništva na ime RR na suvlasničkom dijelu nekretnine, i to 493/871 dijela k. č. br. [katastarska čestica], u naravi voćnjak, pašnjak, ukupne površine 871 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].
II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:
"I. Utvrđuje se ništetnim (pravno nevaljanim) ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen dana 3. rujna 2012. godine sa sudskom ovjerom Općinskog suda u Puli-Pola pod posl.br. R1-243/12 od 3. rujna 2012. godine između pokojne RR kao primateljice uzdržavanja i tuženika AR kao davatelja uzdržavanja, te se utvrđuje da nekretnina i pokretnine obuhvaćene člankom 2. ugovora ulaze u sastav ostavine iza pokojne RR.
II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedenog ugovora o doživotnom uzdržavanju u zemljišnim knjigama rješenjem posl.br. Z-9384/12 tako da se briše pravo vlasništva s imena tuženika i istovremeno upisuje pravo vlasništva na ime RR na suvlasničkom dijelu nekretnine, i to: 1/3 (jedna trećina) k. č. br. [katastarska čestica], kuća, garaža, dvorište, ukupne površine 555 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]."
III Svaka stranka snosit će svoj parnični trošak.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj O- 1364/2023 od 27. lipnja 2024. prekinut ostavinski postupak iza pokojne RR preminule **.**.2023., a zakonska nasljednica FR upućena pokrenuti parnicu protiv nasljednika AR radi utvrđenja nevaljanosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kojeg su zaključili pok. IR kao primateljica uzdržavanja i AR kao davatelj uzdržavanja 24. studenog 2009. godine te radi utvrđenja nevaljanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg su zaključili pok. IR kao primateljica uzdržavanja i AR kao primatelj uzdržavanja 3. rujna 2012.
1.1. Tužiteljica da je zakonska nasljednica (kći) iza pokojne RR koja je preminula u [adresa] dana 8. rujna 2023., dok je tuženik sin pokojne RR. Tuženik da je u svojstvu davatelja uzdržavanja s pok. RR kao primateljicom uzdržavanja 24. studenog 2009. sklopio Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojim je primateljica uzdržavanja u članku I. prenijela u vlasništvo davatelju uzdržavanja suvlasnički udio nekretnine, i to: 493/871 dijela k. č. br. [katastarska čestica], u naravi voćnjak, pašnjak, ukupne površine 871 m2, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a tuženik se kao davatelj uzdržavanja u članku II. navedenog ugovora obvezao da će primateljicu uzdržavanja dosmrtno uzdržavati na način što će primateljici uzdržavanja osiguravati sredstva potrebna za normalan život, što podrazumijeva potpunu prehranu, spremanje stana, čišćenje zajedničkih prostorija u zgradi, pranje rublja, osigurati svu potrebnu njegu, a u slučaju bolesti liječenje, te snositi sve troškove liječnika i lijekova, uključivo i bolničke troškove, a u slučaju smrti pokopati o svom trošku, prema mjesnim običajima. Navedeni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju da je ovjeren u postupku Općinskog suda u Puli – Pola pod poslovnim brojem R1 – 425/09 dana 24. studenog 2009. Tuženik da je temeljem navedenog ugovora uknjižio svoje pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu nekretnine opisane u članku I. predmetnog ugovora, u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižni odjel, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Zatim, da su tuženik u svojstvu davatelja uzdržavanja i pok. IR kao primateljica uzdržavanja 3. rujna 2012. zaključili Ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim je primateljica uzdržavanja u članku 2. stavku 2. prenijela u vlasništvo davatelju uzdržavanja svoj dio nekretnine, odnosno 1/3 (jednu trećinu) nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], kuća, garaža, dvorište, ukupne površine 555 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], na adresi [adresa], te pokretnine: telefonski priključak broj 052/501-017 i telefonski priključak 052/522-399, u [adresa], novčana sredstva kod OTP Banka Hrvatska d.d. na tekućem računu broj: 3203003480 i novčana sredstva kod OTP Banka Hrvatska d.d. na tekućem računu broj: 3203003480, a tuženik se kao davatelj uzdržavanja u članku 3. stavku 1. navedenog ugovora obvezao da će primateljicu uzdržavanja do smrti uzdržavati na način što će skrbiti o njenom zdravlju, u bolesti i starosti osigurati joj njegu, po potrebi osigurati joj pomoć u kućnim poslovima, podmirivati sve njene troškove nužne za život i zdravlje, ako ih ona iz svoje imovine i primanja ne bi mogla sama podmiriti. U slučaju duge i teške bolesti ili invalidnosti tuženik se obvezao primateljici uzdržavanja osigurati odgovarajuću stručnu njegu ili je smjestiti u odgovarajuću ustanovu, a po smrti primateljice uzdržavanja sahraniti je u skladu s mjesnim običajima i prilikama. Navedeni ugovor o doživotnom uzdržavanju da je zaprimljen u sudu 19. lipnja 2012. te ovjeren u postupku Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj R1 – 243/12 dana 3. rujna 2012. Tuženik da je nakon smrti davateljice uzdržavanja uknjižio pravo vlasništva na svoje ime na suvlasničkom dijelu nekretnine opisane u članku 2. spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju, u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižni odjel, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].
1.2. Tužiteljica osporava pravnu valjanost predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i ugovora o doživotnom uzdržavanju temeljem članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, u nastavku: ZOO) kojim je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Sporni ugovori da su ništetni i temeljem članka 273. stavka 2. ZOO jer su sklopljeni iz nedopuštene pobude koja je bitno utjecala na odluku obaju ugovaratelja da sklope ugovore. Stoga tužiteljica smatra da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz članka 273. stavka 2. ZOO, jer je osnovna pobuda sklopljenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kao i ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo rješavanje imovinskopravnih odnosa tuženika u odnosu na tužiteljicu i imovinsko osiguravanje tuženika, a ne uzdržavanje pokojne RR, slijedom čega da se radi o nedopuštenoj pobudi za koju su obje ugovorne strane znale i zbog čega su predmetni ugovori sklopljeni između tuženika i pokojne RR ništetni sukladno odredbi članka 322. stavka 1. ZOO. Istovremeno, motiv stranaka za zaključenje tih ugovora da je bio da se tužiteljicu kao zakonsku nasljednicu primateljice uzdržavanja isključi iz nasljeđivanja imovine primateljice uzdržavanja koja je predmet ugovora, što se protivi društvenom morali i članku 48. Ustava Republike Hrvatske koji jamči pravo nasljeđivanja.
1.3. Nakon smrti pok. CR, oca stranaka odnosno supruga pokojne primateljice uzdržavanja, koji je preminuo **.**.2009., da je proveden ostavinski postupak kod Javnog bilježnika Divne Perković iz [adresa], kao povjerenika Općinskog suda u Puli-Pola, pod poslovnim brojem O-652/09. U postupku da je utvrđeno da je ostavitelj sastavio vlastoručnu oporuku kojom je svu svoju imovinu ostavio supruzi RR. Oporuku zakonski nasljednici nisu osporili, ali su ovdje tužiteljica i tužitelj zatražili nužni dio nakon čega je postignut sporazum o diobi ostavinske imovine na način da je svakom nasljedniku pripalo vlasništvo 1/3 (jedne trećine) dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], kuća, garaža, dvorište, ukupne površine 555 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i pokretnine svakome prema dogovoru. Ostavinski postupak pravomoćno je okončan dana 28. kolovoza 2009. Tuženik da je iznenada već 8. rujna 2009. započeo s drskim, upornim i višekratnim smetanjem tužiteljičinog mirnog suposjeda garaže, podruma, dvorišta i platoa gore opisane nekretnine na adresi [adresa], u kojoj je tužiteljica stanovala sa svojom obitelji na drugom katu nekretnine. Tada je zapravo tuženik, zajedno s primateljicom uzdržavanja, započeo s dugogodišnjem maltretiranjem tužiteljice i njezine obitelji da bi im život u kući učinio nesnošljivim s ciljem da ih istjera i nasilno se domogne cijele kuće. Tužiteljica tvrdi da je za nju i njezinu obitelj uslijedilo iscrpljujuće razdoblje u kojem je, osim smetanja posjeda, tuženik uništavao i otuđivao imovinu tužiteljice, vrijeđao tužiteljicu, prijetio ubojstvom, zastrašivao goste u posjeti tužiteljici, uništavao automobile supruga i sina tužiteljice, čak i pokušao atentat onesposobljavanjem kočnica na vozilu tužiteljice i njezinog supruga. Primateljica uzdržavanja da je u svemu tome tuženika podržavala, pomagala mu pri smetanju posjeda tužiteljice, fizički napala tužiteljicu i njezinu kćer, vrijeđala te svjedočila u tuženikovu korist u sudskim postupcima. Tužiteljica da je tijekom niza godina pokrenula brojne sudske postupke protiv tuženika i primateljice uzdržavanja koji su okončani u korist tužiteljice, dok su tužbe pokrenute protiv tužiteljice odbijene kao neosnovane. Međutim, unatoč sudskim presudama, tuženik je uporno nastavljao s nezakonitim postupanjima u čemu mu je pomagala primateljica uzdržavanja, a kasnije je sa smetanjima posjeda počeo i tuženikov sin. Niti dva mjeseca nakon što je tužiteljica pokrenula spomenutu posjedovnu parnicu, tuženik je s pok. primateljicom uzdržavanja sklopio Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, ali ne sa svrhom uzdržavanja primateljice uzdržavanja, već radi toga da se tuženika imovinski osigura te isključi tužiteljicu iz nasljeđivanja te imovine. Imajući u vidu poremećene odnose između stranaka zbog spora koji su vodili, jasno je da motiv sklapanja nije bio uzdržavanje primateljice uzdržavanja jer tuženik nije nikada vodio brigu o primateljici uzdržavanja na ugovoreni način niti je imao takvu namjeru budući da nije stanovao u kući niti je nakon zaključenja ugovora dolazio u stan koji mu je pripao nakon ostavinske rasprave osim kada je ubirao najamninu od najmoprimaca ili smetao posjed tužiteljici. Pored toga, primateljica uzdržavanja da u trenutku zaključenja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju 2009. nije trebala niti očekivala ikakvo uzdržavanje ili pomoć tuženika oko kućanskih poslova (kuhanje, čišćenje, pranje rublja) jer je primala dobru obiteljsku mirovinu koja je bila dovoljna za namirenje svih životnih potreba, bila je izuzetno dobrog zdravlja, samostalna i bez ikakvih oboljenja koja bi u tom trenutku ili u budućnosti zahtijevala brigu i njegu. Štoviše, tuženika je podržavala pri smetanju posjeda tužiteljice i u sudskom postupku svjedočila u njegovu korist, samostalno se penjala ljestvama i orezivala biljke, provocirala tužiteljicu pokazivanjem stražnjice i tome slično. Time je jasno da je njezina prava volja bila da tuženik dobije njezinu imovinu uz lišavanje tužiteljice prava na nasljeđivanje te imovine. U pogledu Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenom 3. rujna 2012., tužiteljica ističe da je isti sklopljen u vrijeme kada se između stranaka vodio već niz postupaka, uključujući i postupak o razvrgnuću suvlasničke zajednice. Navedeni ugovor o doživotnom uzdržavanju je stoga sklopljen radi rješavanja imovinskopravnih odnosa tuženika kao zakonskog nasljednika i suvlasnika nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća, garaža, dvorište, u odnosu na tužiteljicu kao drugu zakonsku nasljednicu i suvlasnicu nekretnine, a ne radi uzdržavanja primateljice uzdržavanja, te radi onemogućavanja tužiteljici da naslijedi imovinu primateljice uzdržavanja koja je predmet ugovora. Već na početku ugovora stranke ugovora da su konstatirale nešto što ne odgovara istini, i to da njihov odnos primanja i davanja uzdržavanja postoji već niz godina prije zaključenja Ugovora pa se isto uzdržavanje daje i prima neprekidno u punom sadržaju. Nikakav odnos primanja i davanja uzdržavanja u dugogodišnjem neprekidnom periodu prije zaključenja ugovora između tuženika i pok. primateljice uzdržavanja nije postojao. Takav odnos nije postojao ni temeljem prethodno sklopljenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kako je obrazloženo, a osobito ne ranije od toga. Štoviše, tuženik i pok. primateljica uzdržavanja su dugi niz godina prije sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju bili u lošim međusobnim odnosima. Naime, tuženika su roditelji, nakon što se razveo od supruge, sudskim putem iselili iz stana predmetne kuće na adresi [adresa] u kojem je nastavio živjeti nakon razvoda te su se roditelji potom uselili u taj stan, a stan u prizemlju su iznajmljivali. Odnos između tuženika i roditelja stoga je dugo prije zaključenja spornog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju bio iznimno loš te nisu komunicirali godinama, a kamoli se posjećivali ili međusobno pomagali. Primateljica uzdržavanja živjela je sa svojim suprugom do njegove smrti, bila je zdrava i samostalna, putovali su vlastitim autom te su imali izuzetna umirovljenička primanja od kojih su dobro živjeli tako da su čak plaćali školovanje sinu tuženika jer tuženik to nije činio. Nije im bila potrebna ičija pomoć oko njege, kućanskih poslova i podmirivanja troškova niti su je tražili od tuženika ili bilo koga drugoga. Nadalje, tužiteljica ističe da namjera tuženika i primateljice uzdržavanja da tuženik bude imovinski osiguran proizlazi i iz činjenice što tuženik ima skromna primanja nedovoljna za vlastito uzdržavanje. Tuženik gotovo cijeli svoj radni vijek nije imao dovoljno sredstava za uzdržavanje sebe i svoje obitelji, te je ovisio o tuđoj pomoći u uzdržavanju koju su mu pružali roditelji dok je bio u braku. Nekoliko godina prije smrti oca živio je od invalidske mirovine i stanovao u stanu kojeg je dobio na korištenje od Grada Pule (tzv. „socijalni“ gradski stan). Jedan od uvjeta za dobivanje gradskog stana u najam bio je da podnositelj zahtjeva ima primanja ispod 50% iznosa prosječne mjesečne netto plaće isplaćene u Republici Hrvatskoj u određenom prethodnom razdoblju, što ukazuje da tuženik nije imao primanja dovoljna za vlastito uzdržavanje. Primateljica uzdržavanja da je doživjela 88 godina, a prema saznanju tužiteljice, pri kraju života bila je u zapuštenom stanju i nitko je nije viđao izvan kuće. Tjedan dana prije smrti u dom za starije i nemoćne bila je smještena na inicijativu svog brata koji živi u inozemstvu, a posjetio ju je neposredno prije smrti.
1.4. U konkretnom slučaju tužiteljica smatra da su ostvarene pretpostavke iz članka 322. stavka 2. ZOO-a, jer je iz svih okolnosti u vrijeme sklapanja spornih ugovora vidljivo da se radilo o nedopuštenoj pobudi iz koje su ugovori sklopljeni, koja pobuda je upravo bitno utjecala na odluku ugovornih stranaka na sklapanje spornih ugovora. Osnovna pobuda tuženika kao davatelja uzdržavanja, ali i pokojne RR kao primateljice uzdržavanja da je bila da se tuženika osigura i zaštiti od tužiteljice kao jedne od zakonskih nasljednika sada pokojne RR, što znači da je, kako ugovor o dosmrtnom uzdržavanju tako i ugovor o doživotnom uzdržavanju, sklopljen s osnovnom namjerom rješavanja imovinskopravnih odnosa tuženika kao jednog od zakonskih nasljednika pok. RR u odnosu na tužiteljicu kao drugu zakonsku nasljednicu te u svrhu lišavanja tužiteljice prava na nasljeđivanje imovine, a ne dosmrtno odnosno doživotno uzdržavanje sada pokojne RR. Kako se radi, dakle, o nedopuštenoj pobudi za koju su znale obje ugovorne stranke spornih ugovora o dosmrtnom odnosno doživotnom uzdržavanju, a što ih čini ugovorima protivnom moralu, a time i ništetnim u smislu odredbe članka 322. ZOO.
1.5. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud nakon provedene glavne rasprave donese presudu kojom će predmetne ugovore utvrditi ništetnim i naložiti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
2.1. Tuženik ne spori da je on kao davatelj uzdržavanja s pok. RR kao primateljicom uzdržavanja sklopio Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojim je primateljica uzdržavanja u čl. 1. prenijela u vlasništvo davatelju uzdržavanja suvlasnički udio nekretnine i to 493/871 dijela k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u naravi voćnjak, pašnjak, ukupne površine 871m2. Ne spori ni da je tuženik kao davatelj uzdržavanja sa pok. RR kao primateljicom uzdržavanja sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim je primateljica uzdržavanja u čl. 2. prenijela u vlasništvo davatelju uzdržavanja suvlasnički udio nekretnine i to 1/3 dijela k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u naravi kuća, garaža, dvorište, ukupne površine 555m2 kao i pokretnine određene tim Ugovorom.
2.2. Tuženik osporava sve ostale navode tužiteljice kojima netočno tvrdi da pobuda za sklapanje navedenih ugovora ne bi bilo uzdržavanje pok. RR već da bi to bilo imovinsko osiguranje tuženika kao i da pok. IR ne bi trebala biti uzdržavana, odnosno da joj tuženik ne bi pružio ugovoreno uzdržavanje, kao i da bi odnosi između tuženika i njegove majke pok. RR bili loši. Sasvim suprotno od navedenog, pok. IR da je dulje vrijeme koje je prethodilo njezinoj smrti bila u strahu da je tužiteljica i kćer tužiteljice PR ne bi fizičke napale pa i usmrtile. Pok. IR da je protiv tužiteljice i njezine kćeri podnijela privatnu kaznenu tužbu zbog kaznenog djela tjelesne ozljede i to pred Općinskim sudom U Puli-Pola u kaznenom postupku pod posl. br. K-418/2010. U tijeku postupka, punomoćnik pok. RR predložio je Općinskom državnom odvjetništvu da isto preuzme kazneni progon zbog toga što iz činjeničnog stanja proizlazi da se radi o kaznenom djelu koje se progoni po službenoj dužnosti, odnosno da se radi o kaznenom djelu nasilničkog ponašanja u obitelji. U dopisu da se navodi cit. „Dana 30.07.2010.god. ispred stana u posjedu privatne tužiteljice došlo je do fizičkog obračuna na način da su ČR i PR istu prvo napale verbalno, te fizičke, uslijed čega je ista pala na pod, pri čemu su je okrivljenice udarale rukama i nogama, te se napad nastavio u stanu privatne tužiteljice u koji je ista pobjegla, te pozvala policiju. Uslijed napada IR zadobila je brojne hematome po tijelu koji su i evidentirani u medicinskoj dokumentaciji, te je pretrpjela PTSP.“ Tuženik ukazuje da je iz navedenog razvidno već na temelju tih činjenica, da su obiteljski odnosi između pok. RR, tužiteljice i kćeri tužiteljice bili već dugo narušeni zbog čega je pok. IR odlučila sklopiti predmetne ugovore o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju s tuženikom jer je on bio jedina osoba u njezinom životu koja joj je mogla pružiti oslonac i kojem se mogla obratiti da je zaštiti od nasilne kćeri i unuke. Tuženik da je u svemu ispunio svoje ugovorne obveze, skrbio je o svojoj pok. majci i pružio joj svu potrebnu njegu i zaštitu od nasilnički nastrojene tužiteljice i njezine kćeri.
2.3. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužiteljici naknadu tuženikovih parničnih troškova.
3. U tijeku postupka pročitani su spisi ovog suda posl. br. K-418/10, posl.br. R1-243/12 i posl.br. R1-425/09, rješenje ovog suda posl.br. O-1364/23 od 27. lipnja 2024., Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 24. studenog 2009., zemljišnoknjižni izvadak, Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 23. rujna 2012., zemljišnoknjižni izvadak za k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Divne Perković posl.br. O-652/09, rješenja ovog suda posl.br. P-619/11 od 23. rujna 2011., i posl.br. R1-155/12 od 12. prosinca 2012., prijedlozi za ovrhu (list 42-43, 46-50), rješenja o ovrsi posl.br. Ovr-792/2012, Ovr-7467/15, Ovr-7527/15, rješenja ovog suda posl.br. Psp-81/2016 od 10. ožujka 2017., Psp-72/16 od 27. siječnja 2017., izvršen je uvid u preslike fotografija (list 65-72), odluku o otkazu ugovora o najmu, zapisnik Grada Pule, prijedlog (list 94 spisa), privatna tužba (list 100-101), rješenje Županijskog suda u Puli posl.br. Gž-640/17 od 9. lipnja 2017., saslušani su svjedoci GR, ĐR, OR, HR, VR, ŽR, KR, MR, ĆR, BR i parnične stranke.
4. Analizom i ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u pogledu utvrđenja ništetnosti Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a neosnovan u pogledu utvrđenja ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju.
5. Među strankama u ovoj pravnoj stvari do zaključenja glavne rasprave nisu bile sporne slijedeće činjenice:
- da je tužiteljica iz ostavinskog postupka koji se vodi iza pok. RR pod poslovnim brojem O-1364/2023 rješenjem od 27. lipnja 2024. upućena na parnicu protiv nasljednika AR radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o dosmrtnom od 24. studenog 2009. i ugovora o doživotnom uzdržavanju od 3. rujna 2012. te da je navedeni ostavinski postupak prekinut do okončanja ove parnice ,
- da su tuženik kao davatelj uzdržavanja i pok. IR kao primateljica uzdržavanja sklopili 24. studenog 2009. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojim je primateljica uzdržavanja u čl. 1. prenijela u vlasništvo davatelju uzdržavanja suvlasnički udio nekretnine i to 493/871 dijela k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u naravi voćnjak, pašnjak, ukupne površine 871m2, a da se tuženik obvezao uzdržavati pok. IR,
- da su tuženik kao davatelj uzdržavanja i pok. IR kao primateljica uzdržavanja sklopili 3. rujna 2012. Ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim je primateljica uzdržavanja u čl. 2. prenijela u vlasništvo davatelju uzdržavanja suvlasnički udio nekretnine i to 1/3 dijela k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u naravi kuća, garaža, dvorište, ukupne površine 555 m2 kao i pokretnine određene tim Ugovorom, a da se zauzvrat tuženik obvezao uzdržavati IR,
- da je predmetni Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen u pisanoj formi i ovjeren od stranke Općinskog suda u Puli-Pola, dok je Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen u pisanoj formi i solemniziran, sve u skladu s čl. 580. u vezi s čl. 589 Zakona o obveznim odnosima,
- da su tuženik i tužiteljica, brat i sestra, djeca pok. RR,
- da je IR preminula **.**.2023.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i ugovora o doživotnom uzdržavanju, naznačenih u izreci, sklopljenih između tuženika i sada pok. majke RR, i posljedično, uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije upisa prava vlasništva tuženika temeljem tih ugovora. Među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice, odnosno koja je bila odlučujuća pobuda za sklapanje tih ugovora te je li pok. IR raspolagala svojom imovinom u korist tuženika isključivo s ciljem da tužiteljicu liši prava na nasljeđivanje.
7. Tuženik se Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju (čl. II) obvezao dosmrtno osiguravati primateljici uzdržavanja sredstva potrebna za normalan život, što podrazumijeva: potpunu prehranu, spremanje stana, čišćenje zajedničkih prostorija u zgradi, pranje rublja, osigurati svu potrebnu njegu, a u slučaju bolesti liječenje, te snositi sve troškove liječnika i lijekova, uključivo i bolničke troškove, a u slučaju smrti pokopati o svom trošku prema mjesnim običajima.
7.1. Tuženik se Ugovorom o doživotnom uzdržavanju (čl. 3.) obvezao da će primateljicu uzdržavanja doživotno uzdržavati na način što će skrbiti o njezinom zdravlju, u bolesti i starosti osigurati joj njegu, po potrebi osigurati joj pomoć u kućnim poslovima, podmirivati sve njene troškove nužne za životi zdravlje, ako ih ona iz svoje imovine i primanja ne bi mogla sama podmiriti. U slučaju duge i teže bolesti ili invalidnosti primateljice uzdržavanja, davatelj uzdržavanje obveza se osigurati odgovarajuću njegu stručnih osoba ili je smjestiti u odgovarajuću ustanovu za starije osobe, a po smrti primateljice uzdržavanja dostojno je sahraniti u skladu s mjesnim običajima i prilikama.
8. Odnosi parničnih stranka (brata i sestre) teško su narušeni, a nakon smrti oca stranaka teško su bili narušeni i odnosi pok. RR i tužiteljice te članova njezine obitelji. Navedene činjenice među strankama tijekom ovog parničnog postupka nisu bile sporne, a proizlaze i iz niza parničnih i ovršnih postupaka koji su vođeni pred ovim sudom (posl.br. P-619/11, posl.br. R1-155/12, posl.br. Ovr- 792/2012, Ovr-7467/15, Ovr-7527/15, posl.br. Psp-81/2016, Psp-72/16) i kaznenog postupka poslovni broj K-418/10.
9. Radi utvrđenja odnosa parničnih stranaka i pok. majke, kao i spornih činjenica vezanih za pobudu za sklapanje predmetnih ugovora te ispunjenje ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju, sud je proveo dokaz saslušanjem predloženih svjedoka i parničnih stranaka.
9.1. Svjedokinja GR je u svom iskazu u bitnom navela da je poznavala pok. IR od rane mladosti i da je tužiteljičina krizmena kuma. Za pok. IR navela je da je bila dobra žena i dobra majka. IR da joj je rekla za činjenicu da je sa sinom sklopila ugovore, a govorila joj je i o tome da njezina kćer nije dobra prema njoj i da se zato odlučila sklopiti te ugovore sa sinom. Sjeća se da je tužiteljica bila fizički napala svoju majku, svjedokinja da je osobno vidjela IR kako je bila plava po cijelom tijelu. Žao joj je da je to tako bilo i misli da IR to nije zaslužila. Često joj se IR žalila da je kćer naziva pogrdnim imenima. Svjedokinja da je često posjećivala IR i da stoga zna za činjenicu da joj je sin pomagao u svemu, a kad je tuženiku trebala pomoć oko osobne njege i higijene pokojne majke svjedokinja da mu je uskakala i pomagala dok je sve ostalo radio sam. Tuženik da je počistio po kući, kupio joj što god je trebala, donosio namirnice i drugo. RR da joj se nikada nije žalila na sina. D da je majku odvozio liječniku, i sve što je trebalo jer ČR tada nije bila tu, tako da je sve radio D, a i dok je ČR živjela u toj kući da joj se IR žalila da niti kavu ne popiju zajedno. D je svakog dana bio kod majke i pomagao joj sve. RR da je bila dobro, a da se pogubila zadnja tri ili četiri dana prije nego što joj je pozlilo. Svjedokinja da je s RR bila u svakodnevnom kontaktu u razdoblju nakon što je tužiteljica odselila iz te kuće i onda da joj se jednog dana nije javljala pa je pokušala slijedeći dan, a kada joj se nije javila ni slijedeći dan onda je zvala A koji joj je rekao da joj nije dobro, pa je došla kod nje, vidjela da nije dobro, zvali su hitnu pomoć no nisu je uzeli u bolnicu jer su joj krv i srce bili dobro a loše je bilo to što je bila dementna. Kako je nisu uzeli u bolnicu pomogla je D u pronalasku smještaja u domu, smjestili su je u dom Sv. Polikarp, u domu je provela tjedan dana i nakon toga preminula. IR da joj je govorila da se njezin sin i kćer ne podnose, ali nije joj govorila detalje zbog čega niti zna zašto je tužiteljica fizički napala majku. Jednom prilikom da je ČR bila kod nje i tada da joj je ružno govorila o majci u smislu da IR nije brinula o svom suprugu, da je umro gladan i sl.. Svjedokinji je navedeno bilo čudno da tužiteljica govori o svojoj majci jer je svjedokinja osobno bila prisutna u bolnici kada je IR hranila svoga supruga. Dok je IR mogla sama obavljati kućanske poslove i kuhati si, obavljala ih je sama, a sin joj je nabavljao namirnice i drugo što joj je trebalo , a kada više nije mogla sama onda je to za nju obavljao sin.
9.2. Svjedokinja ĐR sestra pok. RR, u svom je iskazu u bitnom navela da nije u dobrim odnosima s tuženikom, te da je imala narušen odnos i sa sestrom RR i to unazad 11 ili 12 godina, ali da je u dobrim odnosima s tužiteljicom. Sestru RR i tuženika da nije viđala u razdoblju za koje je navela da su im odnosi bili narušeni, dakle nije ih viđala 11 ili 12 godina prije smrti RR. Misli da je pok. RR umrla u kolovozu. Svjedokinja da ju je nakon dužeg vremena u kojem nije bilo kontakta između nje i sestre otišla posjetiti zajedno sa svojom kćeri i to u lipnju mjesecu iste godine kada je preminula. Sjeća se da im je RR otvorila vrata i pustila ih u kuću. RR da joj je tada rekla da joj donose ručak, ali ne zna tko joj je donosio ručak, nije ju to pitala. Nije se miješala u odnose pok. RR sa njezinom djecom. Upitana zna li nešto o fizičkom napadu na RR odgovorila je da ona nikome ne vjeruje.
9.3. Svjedokinja OR je u svom iskazu u bitnom navela da zna za činjenicu da je njezina teta u korist tuženika raspolagala nekretninom u Valturi. Svjedokinja da s pokojnom RR nije bila u kontaktu otprilike 4 godine prije njezine smrti zbog nekih njihovih internih odnosa, bila se naljutila na nju jer ju je ona bila napala vezano za neke odnose koje je imala sa njezinim bratom pa da je stoga prekinula svaki kontakt s njom. Vidjela ju je posljednji put u lipnju mjesecu iste godine kada je preminula, odnosno prije 3 godine, tada je bila kod nje u posjetu zajedno sa svojom majkom. IR da je tada bila lucidna, da im je rekla da joj donose ručak i da joj ništa ne fali, svjedokinja je shvatila da joj kuhani ručak dostavljaju putem dostave iz nekog doma, a to da joj je organizirao sin D. Žalila im se samo na bolove u koljenima. Pokojna IR nije im ništa govorila o sudskim postupcima niti o odnosima nje i njezine djece. Tužiteljica ČR da je svjedokinji govorila o sudskim postupcima koji su se vodili vezano za posjed.
9.4. Svjedok HR, suprug tužiteljice, u svom je iskazu u bitnom naveo da s tuženikom nije u svađi, ali da nije niti u kontaktu od kada je umro pok. otac stranaka, odnosno od kada su počeli problemi između njegove supruge i tuženika o čemu da su vođeni postupci. O činjenici da je tuženik sklopio ugovore s majkom obavijestila ga je supruga. Raznim smetanjima posjeda tuženik da ih je htio istjerati iz dijela kuće. Mišljenja je da je pokojna IR sklopila ugovore sa sinom, a ne s kćeri jer da je sina preferirala u odnosu na kćer, a isto tako da je preferirala njegovu djecu u odnosu na djecu njega i tužiteljice. Što god je tuženik napravio da ga je IR podržavala, pa i u tome što im je on stvarao probleme. Kada je 2010. došlo do fizičkog obračuna između RR, njegove supruge i kćeri bio je već sklopljen jedan ugovor. Nije prisustvovao sukobu, ali tvrdi da je do njega došlo zbog činjenice da se tuženik htio odvojiti s dovodom vode. O tome da mu je govorila supruga, dok je tjelesne ozljede pok. RR vidio na fotografijama. Svjedok je mišljenja da je IR sklopila ugovore s tuženikom samo da bi razvlastila kćer sa svoje trećine jer je sina uvijek preferirala. Svjedok je s pok. RR bio na "dobar dan" i to od 2009. godine pa nadalje. Nije vidio suprugu da kontaktira sa svojom majkom od 2009. pa nadalje, a ako su i kontaktirale da to nije bilo prijateljski.
9.5. Svjedok VR sin tužiteljice u svom je iskazu u bitnom naveo da s tuženikom nije u svađi ni zavadi ali da nije u nikakvom odnosu s njim. Za predmetne ugovore saznao je nakon 2012. godine, a o tome ga je izvijestila tužiteljica. Nisu mu poznate okolnosti sklapanja tih ugovora. On da duži niz godina živi u [adresa] i to od 2000. godine, a u [adresa] da je dolazio u posjet roditeljima, tada da bi se samo pozdravio s bakom RR. Zna za činjenicu i osobno je svjedočio da su odnosi tužiteljice i tuženika, te odnosi tužiteljice i RR bili poremećeni, da su bili u svađi. Njihovi poremećeni odnosi da datiraju iz 2009. nakon smrti djeda CR pa do bakine smrti. Baka IR i tuženik da su u kući radili razne aktivnosti kojima su otežavali suživot njegovoj majci, ovdje tužiteljici. To je sve čuo od tužiteljice, oca i sestara. Njegovo mišljenje je da su namjerno sklopljeni takvi tipovi ugovora da bi se tužiteljica isključila iz nasljedstva. Nikada nije s bakom razgovarao o tim ugovorima pa u tom smislu ne zna što je ona željela.
1 0
9.6. Svjedokinja ŽR, kćer tužiteljice, u svom je iskazu u bitnom navela da nije u dobrim odnosima s tuženikom u razdoblju nakon djedove smrti do danas. Nakon djedove smrti u više navrata da je prisustvovala razgovorima koji su se odvijali u njihovoj pravničkoj obitelji pri čemu su joj mama i sestra rekle da je ujak sklopio ugovore s bakom i to ugovore kojima se obvezao skrbiti o baki i zauzvrat dobiti svu njezinu imovinu. Njoj je to sve bila logična posljedica svega onoga što je prethodilo tome a pri tome misli na maltretiranje njezine obitelji od strane tuženika i bake RR. Do poremećenih odnosa između bake i tuženika sa jedne strane i njezine obitelji s druge strane došlo je nakon djedove smrti iako je svjedokinja oduvijek znala da postoji netrpeljivost između bake i tužiteljice, do tada su oni bili u dobrim odnosima s tuženikom, a nakon djedove smrti tuženik i baka da su se udružili s ciljem da ih udalje iz njihove imovine i razbaštine. Zaključavali su im podrum, tuženik im je stavljao prepreke po dvorištu, često je intervenirala policija zbog kaotičnih odnosa, česti su bili sukobi između njezine majke, sestre i bake. Tuženik je svojim ponašanjem, prijetnjama, jasno davao na znanje da ih ne želi tamo. Baka da je u svemu tome uvijek stajala na tuženikovu stranu i podržavala ga je u tome. Svjedokinja nije svjedočila fizičkom napadu koji se dogodio između njezine sestre JR, majke ČR i bake. Kad je došla kući vidjela je da majka ima izgrebenu ruku. Dogodila se neka vrsta okršaja, a majka i sestra su joj ispričale da je baka nasrnula na njezinu sestru. Baku da nije vidjela taj dan, ali da ju je vidjela narednih dana, te da se normalno ponašala i izgledala. Nakon toga da je pokazivala stražnjicu njezinoj majci i sestri. Tom fizičkom okršaju da je prema onome što su joj rekle majka i sestre prethodilo to što su one željele fotografirati vodomjer za potrebe sudskih postupaka koji su se već tada među njima vodili. Svjedokinja da je od rođenja do 2017. godine živjela u predmetnoj kući, kada je otišla na studij u Zagreb i dolazila povremeno pa tvrdi da u tom razdoblju nije viđala tuženika da pomaže baki jer je baka bila vitalna i nije trebala pomoć. Nakon djedove smrti svjedokinja je aktivno izbjegavala i baku i tuženika s time da je baka živjela u toj kući u stanu na prvom katu, a ona na drugom katu dok je prizemlje koristio tuženik. Kada kaže da je aktivno izbjegavala misli na to da bi baku eventualno pozdravila u dvorištu, ali nije ulazila u njezin stan nakon djedove smrti. Ne zna što se događalo unutar bakinog stana ali zna da je baka kuhala. Ne zna tko joj je nabavljao namirnice i ni tko ju je odvozio liječniku. Viđala je baku da odlazi u trgovinu.
9.7. Svjedokinja KR u svom je iskazu u bitnom navela da je rođakinja stranaka, da joj je majka tužiteljice i tuženika pok. IR bila prva sestrična, i da su bile u dobrim odnosima, posjećivale se i često razgovarale telefonom. Sjeća se da je gornji stan u kući u [adresa] pripao tužiteljici ČR, a da su ga oni kasnije prodali i odselili u Zagreb. Nakon toga RR je ostala živjeti sama, a sin da je nastavio brinuti o svemu. Kad bi se čule telefonom da je pitala RR treba li joj štogod, a RR je odgovarala da joj ništa ne treba jer da joj sin sve donosi. Pitala ju je tko joj pomaže pri kuhanju, a ona je rekla da joj pomaže sin i da ima svega previše. Sin da joj je organizirao dostavu kuhanog ručka svakoga dana, u tom razdoblju kada su joj nosili obroke ona da se već tada slabo kretala, nije izlazila izvan kuće, ali da je po kući funkcionirala tako da je dok je mogla sve radila sama, a kasnije joj je pomagao sin, zapravo on da je stalno bio prisutan što god joj je trebalo. Svjedokinja je navela da pamti događaje, ali ne može govoriti o datumima. U vrlo kratkom vremenu da je operirana i izgubila sina što da ju je dovelo u situaciju da ne pamti datume. Kao primjer navela je činjenicu da ju se sada pita za datum smrti sina da ne bi točno znala reći. Zna da je njezin unuk u vrijeme dok mu je otac umirao spremao maturu dakle to da je moglo biti otprilike prije 5 godina. Nama saznanja o ugovorima koje je RR sklapala sa svojim sinom. RR da joj nije trebala govoriti o odnosu sa
1 1
svojom kćeri jer je svjedokinja nažalost znala da je njihov odnos poremećen, a nije joj jasno zbog čega je do toga došlo jer da je ČR dobila gornji stan u toj kući. Svjedokinja je verbalizirala da joj je bilo jako teško zbog činjenice da ČR i majka imaju tako loš odnos jer da je ČR jako voljela. RR da joj je rekla za činjenicu da ju je kćer ČR napala na ulazu u stan, zbog toga da je RR bila jako potresena. Kada je govorila da je odnos ČR i njezine majke bio narušen to zna jer joj je ČR o tome pričala, naime nakon smrti njezina muža ČR da je često dolazila kod nje i tada da bi joj ružno govorila o svojoj majci i svom ocu sve dok joj jednog dana svjedokinja nije rekla neka joj prestane to govoriti. Nakon toga da ČR više nije dolazila kod nje. Boljelo ju je kada bi ČR govorila loše o svojim roditeljima jer zna koliko su se i jedan i drugi namučili da bi sagradili tu kuću. Što se tiče odnosa tužiteljice ČR i njezine majke svjedokinja je rekla da je tužiteljica odselila bez da je išta o tome rekla majci, da nije došla na sahranu svoje majke, te se upitala treba li išta više reći o njihovom odnosu. Pok. RR da joj je prilikom posjeta i telefonskih razgovora govorila o tome da tužiteljica ne vodi brigu o njoj i da je ne dolazi posjetiti te da je zbog toga nesretna. Tužiteljica da je zabranila svojoj djeci sinu VR i kćeri ZR da posjete baku, o tome da joj je govorila RR.
9.8. Svjedokinja MR u svom je iskazu u bitnom navela da poznaje tuženika jer da je čistila kod njegove mame, da ju je angažirao tuženik te da je započela kod nje čistiti u listopadu ili studenom 2019. Dolazila je jedanput ili dvaput mjesečno ovisno o potrebama, plaćao ju je tuženik, a čistila je prostor u kojem je živjela njegova majka. U to vrijeme tijekom 2019. i 2020. godine gospođa RR bila je pokretna, odlazila je u banku i trgovinu, a kasnije je njezin sin odlazio u trgovinu i vodio računa o njoj, vodio je kod doktora, osigurao joj obroke i drugo kada ona više nije mogla samostalno, a to je bilo unazad 4 do 5 godina. Tuženik da se dobro brinuo o svojoj majci i da je bila dobro zbrinuta, on da joj je bio na raspolaganju što god joj je trebalo. Ona da je čistila sve do smrti tuženikove majke. Nikada joj pok. RR nije govorila o svom odnosu s kćeri. Nema saznanja o ugovorima koje je tuženik sklapao s majkom.
9.9. Svjedokinja ĆR, u svom je iskazu navela da je poznaje tužiteljicu i tuženika, te da je poznavala i njihovu pokojnu majku jer živi u zgradi koja se nalazi u neposrednoj blizini njihove kuće odnosno točno preko puta. Družila se sa pok. RR, nisu se viđale svakodnevno ali su se viđale često. U tim njihovim razgovorima i susretima govorila joj je o problemima koje ima sa kćeri. RR da se osjećala ugroženo zbog odnosa s kćeri. Rekla joj je da će stan prepisati na sina. Sina je često viđala da joj je donosio stvari koje je trebala i pazio na nju. Sjeća se da ju je jednom prilikom pitala koliko plaća obrok koji joj donose , a to ju je pitala zbog toga što je pomislila kako će i njoj jednog dana to trebati, no RR da joj je odgovorila da ne zna kolika je cijena jer da joj je to organizirao i platio sin. Pok. RR pokazivala joj je modrice i kazivala da su je kćerka i unuka tukle. RR da joj je govorila o pritiscima koje je kćer vršila na nju, zna da se nisu slagale a zna i za činjenicu da je kćer postavila kameru kako bi je snimala na njezinoj terasi. RR da joj nije govorila o odnosima njezine kćeri i sina. Pokojna RR da joj je uvijek hvalila sina i govorila da on brine o njoj, a za kćer da je uopćeno govorila o tome kako ne brine o njoj, ne dolazi k njoj i slično. Pojasnila je da kada je rekla da živi preko puta mislila na zgradu u kojoj živi i koja je udaljena od kuće pokojne RR cca 30 metara , a u toj zgradi da živi 45 godina.
9.10. Svjedokinja BR navela je da poznaje tužiteljicu i tuženika, te da je poznavala i njihovu pok. majku odnosno cijelu obitelj jer je bila njihova prva susjeda. U razdoblju od 1970. do 1980. godine, a potom da se odselila da bi se 1992. godine ponovno vratila u taj kvart u ulicu iznad [adresa]. U
1 2
kontaktu je bila s njima cijelo vrijeme jer su se posjećivali i pri tome misli na roditelje stranaka pok. R i pok. RR. Ne zna ništa o ugovorima koje je pok. RR sklapala sa sinom. Ono što može reći jest činjenica da kad god bi došla kod pok. RR da je vidjela sina za kojeg zna da joj je pomagao, donosio joj sve što je bilo potrebno, vozio liječniku, vozio na frizuru, dok kćer nije nikada vidjela kod pok. RR u njezinu stanu. Svjedokinja se prisjetila kako je jednom zgodom čekala pok. RR da dođe na kavu, a kako ona nije došla da se spustila k njoj i zatekla ju uplakanu, ona joj je tom prilikom pokazala modrice na leđima i rekla da su joj to nanijele kćer i unuka. RR joj se žalila da joj kćer ne pomaže. Za sina joj je govorila da joj pomaže, a i svjedokinja da ga je vidjela da joj donosi naranče, kruh i druge namirnice koje je trebala. Kada ona više nije mogla pripremati obrok rekla joj je da joj je sin organizirao, a to je i svjedokinja vidjela da joj dostavljaju obrok, također se da joj je govorila da joj sin pomaže pri kupanju, na način da joj pripremi sve što joj treba za osobnu higijenu. Pokojna RR da joj je govorila da je sin obiđe svako jutro i svaku večer jer oni nisu živjeli u istom stanu. Sin joj je organizirao neku ženu da joj dođe počistiti. Dok je RR mogla sama ona je brinula o sebi, ali da kada je imala neku želju npr. jela joj se riba i sl. onda da bi joj sin to nabavio i donio. Kasnije kada više nije mogla sama brinuti o sebi onda da je o njoj brinuo sin. Pok. RR nije joj se žalila na svoju financijsku situaciju niti joj je govorila o tome. Pretpostavlja da je imala mirovinu. Na sahrani pok. RR nije vidjela tužiteljicu i njezinu obitelj, vidjela je tuženika, njegovu prvu suprugu i djecu.
10. Tužiteljica FR je u svom iskazu željela ukratko iznijeti čitav slijed događanja pa se tako vratila na lipanj 2009. kada im je umro otac, tada da je na ostavinsku raspravu došla majka i donijela očevu oporuku za koju tužiteljica da nije znala, ali da je naslućivala da postoji. Tužiteljica da nije osporavala tu oporuku, ali da je zatražila nužni dio, a kad ga je ona zatražila, istog trenutka zatražio ga je i njezin brat, ovdje tuženik. Javni bilježnik da je odgodio ročište, a na slijedećem da su brat, mama i ona postigli dogovor, budući da je bilo riječ o kući na tri etaže u kojoj svatko od njih koristio svoj dio, dogovorili su se da im pripadne svakome 1/3 i tako je doneseno rješenje o nasljeđivanju. Sve do tog trenutka tuženik i tužiteljica da su bili u dobrim odnosima tako da nije ni mogla naslutiti što će uslijediti. Sjeća se da je 8. rujna 2009., osam dana nakon zaključenja ostavinske rasprave započeo problem, naime tuženik da je u ostavini dobio automobil u cijelosti, a nakon toga da je u garaži koja je bila zajednička isti parkirao na način da tužiteljica nije mogla parkirati svoj automobil što ju je šokiralo. Nazvala ga je, javila joj se njegova tadašnja partnerica i dala joj tuženika koji ju je tada po prvi puta u životu opsovao i na njezin upit zbog čega je automobil tako parkirao rekao da tu neće biti mjesta za njezin automobil niti za nju. Nakon toga tužiteljica je pokrenula parnicu radi smetanja posjeda o čemu da postoje podaci u spisu. No, na tome da nije stalo već da su se smetanja posjeda i uznemiravanja od strane tuženika spram njezine obitelji nastavila i to na način da je tuženik postavljao na prolazu bodljikavu žicu čime je onemogućavao prolaz, zatvarao podrum i mijenjao brave, 8 puta bušio gume na automobilu njezina supruga. Vezano za događaj zbog kojeg je vođen kazneni postupak tužiteljica je navela da je njezina majka nasrnula na njezinu kćer, bacila ju u zid i govorila da će kuću zapaliti da pri tome nećemo ništa dobiti, s time da su oni tada već bili u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice. Majka i tužiteljica da su se pomirile na kaznenoj raspravi i tužiteljica je mislila da će stvari krenuti na bolje, no tuženik je nastavio s bijesom, prijetio je, nastavio sa smetanjima posjeda i uništavanja imovine. Tužiteljica je znala za činjenicu da tuženik s majkom ima sklopljen ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, vidjela je to u zemljišnim knjigama, znala je za tu činjenicu odmah, odnosno još 2009.
1 3
kada je ugovor sklopljen. Upitana zbog čega smatra da su ti ugovori ništetni tužiteljica je odgovorila da to smatra zbog toga što ih je brat tjerao iz kuće, zato što joj je davao do znanja da će ih svega lišiti i zbog toga što je tuženikov motiv za sklapanje tih ugovora bio dijametralno suprotan od njegovih tvrdnji da treba zaštititi majku. Smatra da je on sklapanjem takvih ugovora samo želio osigurati sebe i svoje uzdržavanje. Ranije nije pobijala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju iako je za njega znala od 2009. godine jer nije bila zainteresirana za to zemljište. Svoj odnos s majkom u razdoblju prije očeve smrti opisala je kao loš ("odnosi nisu bili dobri"), tvrdila je pri tome da je živa samo zahvaljujući ocu, da joj je majka kao djevojci govorila da ju nije voljela, da ju nije željela, da se zbog nje morala udati, fizički da ju je zlostavljala do njezine 12-te godine. Upitana da pojasni zašto se majci ispričala u kaznenom postupku ukoliko nije istina ono za što su ona i njezina kćer bile optužene, tužiteljica je odgovorila da je to učinila jer je vjernica jer lako prašta i brzo zaboravlja, tako da joj je jednostavnije živjeti, ali da to ne znači da će svoju djecu lišiti djedovine pritom misli na imovinu o kojoj se vodi ovaj spor. Njezina majka da je riječima i djelom podržavala drskost tuženika, fizički mu pomagala u uništavanju njezine imovine, posprdno se smijala govoreći da su probušene gume posljedica ljubavnih odnosa njezina muža, a ne tuženika. Nadalje tužiteljica nije osporila niti da je znala za činjenicu da su pok. IR i tuženik 2012. sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju. To da je znala je da je bila upisana zabilježba u zemljišnim knjigama, a oni da su u to vrijeme vodili postupak radi razvrgnuća tako da je za tu činjenicu saznala odmah nakon sklapanja tog ugovora. Odselila je iz te kuće 2020. godine jer je tada uspjela prodati svoj suvlasnički dio. Tužiteljica da s majkom nije razgovarala od završetka kaznenog postupka, osim što bi joj majka bila nešto posprdno dobacila. Tužiteljica ne zna tko je skrbio o njezinoj majci niti zna u kojem je stanju ona bila jer nije bila u kontaktu s majkom. O stanju majke da ju je obavještavala teta koja je živjela u [adresa] i koja je s njezinom majkom kontaktirala isključivo telefonom. Teta da joj je govorila da je majka dobro, barem da je izgledala dobro u telefonskom razgovoru, pričala da je o svemu i svačemu, između ostalog da joj je rekla, da D ima punomoć na njezine novce, da joj donosi voće, kruh i drugo, ali da ona nije na to navikla, da joj je prvi put u životu da ona nema niti dinara u džepu, da joj je rekla da nema novaca za pozvati frizerku, jer da više ne može ići u frizeraj. Tužiteljica kao pravnik zna i razumije značenje ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju i ima svoje mišljenje da je opseg pružene pomoći njezinoj majci od strane tuženika u najmanju ruku smiješan, a da je motiv sklapanja ugovora bio da se nju isključi iz nasljedstva iza majke. Neposredan povod sukobu zbog kojeg je vođen kazneni postupak bila je činjenica da su njezina kćer i ona fotografirale vodovodne cijevi na terasi s namjerom podizanja tužbe zbog sumnje da im tuženik "krade vodu". Tužiteljica tvrdi da je fotografija na kojoj njezina majka pokazuje stražnjicu snimljena dan nakon što su joj nastale ozljede, majka da je pokazivala ozljede na stražnjici koje su joj nastale nakon što ju je tužiteljica gurnula, ona da im je pokazivala te ozljede, a one da su je snimale. Upitana tužiteljica je potvrdila da je majci nanijela ozljede koje su opisane, gurnula ju je, majka je pala i da je imala modrice po stražnjici. Gurnula da ju je jer da je napala njezinu kćer, a da nije točno da ju je njezina kćer udarala fotoaparatom. Tužiteljica da je bila izgrebana po rukama od strane majke. Zvale su policiju, vođen je prekršajni postupka i sve tri su oslobođene. Kad je branila svoju kćer i bacila majku na pod, njezina majka je tada ima 76 godina. Tužiteljica tvrdi da je njezina majka zlostavljala supruga, tužiteljičina oca na način da ga je tukla i grebala te nagovorila na sastav oporuke. Upitana da pojasni kako to da je ako je tome tako njezina majka pristala u ostavinskom postupku pristala dati joj više od nužnog dijela, tužiteljica je odgovorila da njezina majka nije
1 4
znala razliku između zakonskog i nužnog dijela pa da je zato pristala da tužiteljica dobije 1/3, te da je toliko dobio i brat. Majka da 2009. nije bila pod utjecajem tuženika. Kada je u tužbi napisala da je pri sklapanju ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju pobuda bila nedopuštena pri tome je mislila da ti ugovori nisu bili zaključeni sa stvarnim ciljem uzdržavanja već s ciljem da se tuženik osigura imovinski isključujući drugog zakonskog nasljednika i da tim ugovorima zaštiti majku od nasilja nje kao zakonske nasljednice. Upitana je li bila na majčinoj sahrani tužiteljica je odgovorila: "taman posla, nisam bila na sahrani, niti su bila moja djeca ni suprug" i dodala kako joj je majka više puta rekla da joj ona nije kćer. Majka da se prema njoj ponašala kao da joj nije kćer i da je oduvijek preferirala tuženika. Tužiteljica smatra da ju majka nije voljela. Nakon što je odselila iz kuće 2020. godine nije bila u nikakvom kontaktu s majkom.
10.1. Tuženik AR u svom je iskazu u bitnom naveo da su nakon očeve smrti 2009. u ostavinskom postupku tužiteljica i on zatražili nužni dio nakon čega nam je javni bilježnik dao odgodu da se dogovore. Sjeća se da ga je majka pitala što je to nužni dio i da joj je on objasnio i pri tome joj rekao da bi trebalo biti onako kako je tata govorio da svatko od njih dobije svoj stan. Majka da ga je tada zamolila da ona živi u većem stanu. Pojasnio je da se predmetna kuća, u [adresa] u [adresa], sastoji od 3 etaže s time da je u suterenu manji stan od 40 m2 jer je dio suterena podrum, dok se na prvoj i drugoj etaži nalaze stanovi jednake površine od cca 97 m2. Tuženik da je pristao da majka koristi veći stan koji se nalazio u prizemlju dok je tužiteljica koristila stan na katu, a on manji stan u suterenu. Majka da mu je te iste godine ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju prepisala oranicu, zemljište u Valturi kao nadoknadu za manju stambenu jedinicu na koju je pristao. Kasnije 2012. godine nakon sukoba s unukom i kćeri, majka da se prestrašila i da je govorila da se jedino na njega može osloniti pa su sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju. Tuženik tvrdi da je stanje u toj njihovoj kući bilo napeto još od 1983. godine kada je tužiteljica doselila u tu kuću zajedno sa svojom obitelji. Svađe u njihovoj obitelji zbog alkoholizma tužiteljičina supruga da bile su česte. Problemi između njega i sestre nastali su nakon ostavinske rasprave iza pok. oca jer je tužiteljica inzistirala na tome da je njezin stan na prvom katu, a da su preostali dijelovi u suvlasništvu nje, njega i majke, zbog toga se nisu mogli nikako dogovoriti o diobi suvlasničke zajednice, radi čega je i vođen sudski postupak razvrgnuća, a onda i sudska prodaja. Do sukoba između tužiteljice i majke, zbog kojeg je vođen kazneni postupak, da je došlo zbog vodomjera, naime oni da su imali nalog da razdvoje vodu po stanovima, a tužiteljica da na to nije pristala, da je tjerala radnike Vodovoda, presjekla mu internetski kabel, tv kabel, bacala stvari, zatvarala vodu podstanarima i drugo. Tužiteljica da je na svakom poslu na kojem je bila zaposlena dobila otkaz tako da dugi niz godina nije radila. Točno je da su vođeni postupci radi smetanja posjeda u kojima je tužiteljica iznosila lažne detalje poput bodljikave žice. Tužiteljica da je često zvala policiju koja je intervenirala, sjećam se da je i njezin suprug bio pritvoren jer da ga je ona prijavila. Majka da je bila je dosta agilna sve dok bolest alzheimer nije napredovala uslijed čega se nije mogla samostalno kretati, a to da je bilo otprilike tri mjeseca prije njezine smrti. Tuženik tvrdi da se brinuo o majci, da ju je obilazio svakoga dana ujutro i navečer, donosio joj namjernice, tada da je živio u istoj kući u stanu u suterenu. U brizi oko majke da mu je pomagala kuma GR i MR koju je angažirao za pomoć i čišćenje. Sabinu je plaćao, a kuma GR da mu je pomagala jer je bila prijateljica s majkom. Kada više nije mogao brinuti o majci jer je njezino stanje bilo teško, bila je nepokretna, da ju je smjestio u Dom Sv. Polikarp u [adresa], u kojem da je boravila svega 8 dana nakon čega je umrla. Tuženik da je podmirio troškove doma i platio troškove sahrane majke. Majka da nakon ostavinske rasprave iza pok. oca nije imala nikakav
1 5
kontakt s tužiteljicom odnosno one da su se vrijeđale kad bi se susrele. Čuo je tužiteljicu kako govori majci "što će tebi stara kravo cijela kuća" na što bi joj majka pogrdno odgovorila. Točno je da je pok. otac gradio kuću za sebe i ženu te za tuženika i tužiteljicu. Tuženik da je za tu kuću jer su stan u prizemlju i suterenu bili rohbau, dizao kredite, ali da mi nije napamet padalo da traži da mu se to prizna. Tužiteljica i on da su se nalazili smo u sudnici i policiji, nikada da ga nije pitala treba li što majci. Ne zna koji bi bio motiv tužiteljice za vođenje ovog postupka, možda ljubomora, možda pohlepa, možda potreba za dokazivanjem da on nije visokoobrazovan, da ga se ocrni, uništi. Pok. majka da mu je predložila da sklope ugovore o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju jer da je ona to željela. U vrijeme sklapanja tih ugovora on da je živio s pok. suprugom u podstanarstvu na adresi [adresa]. Tuženik je potvrdio da je više puta smetao tužiteljicu jer ga je provocirala raznim radnjama u koje ne želi ulaziti. Nikada da ga nije smetalo što tužiteljica živi u toj kući. Točno je da mu je tužiteljica ustupila svoj dio na automobilu jer su tada njihovi odnosi bili relativno dobri, a tuženik misli da mu je ona bila zahvalna jer je isposlovao kod majke da dobije više od nužnog dijela. Kada je tuženik rekao da je pok. majka sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanja zbog zaštite od tužiteljice, mislio je pri tome ne samo na fizičku zaštitu već na općenitu zaštitu, naime da su je nakon završetka kaznene rasprave tužiteljica i njezina kćer ponovo verbalno napale i zbog toga je majka znajući da ne može na njih računati , na nikakvu pomoć od njih, zatražila od njega sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju. Osim toga majka se njih bojala, imala je od njih strah od usmrćivanja. Nakon sklapanja ugovora tuženik da je doselio u tu kuću kako bi bio bliže majci, kako bi je zaštitio, kako bi se majka osjećala sigurnije. Majci da je pružio sve što je navedeno u ugovoru o doživotnom uzdržavanju, sve obveze da je ispunjavao, pomagao u kući, osiguravao medicinsku skrbi, platio i organizirao sahranu. Tuženik vjeruje da je njegove roditelje pogodila činjenica što razveo od supruge sa kojom ima dvoje djeca te da su zbog toga bili razočarani. Tuženik da je u to vrijeme radio u Italiji, dolazio vikendom i donosio roditeljima, bivšoj supruzi i djeci pa i tužiteljici sve što su trebali. Kasnije da su majka i otac prihvatili njegovu novu suprugu F i odnosi da su bili normalni. Pojasnio je da je dok je bio u braku živio sa suprugom i dvoje djece na prvoj etaži , odnosno stanu u prizemlju te da je njegova supruga s djecom, u fazi razvoda braka, odselila u Barban što da njegovi roditelji nisu dobro prihvatili jer da su se nadali da će se ona zajedno s djecom vratiti u taj stan pa da su stoga inzistirali da on koristi samo jednu sobu i radionu u prizemlju. To da je taj nekakav postupak koji se vodio 2000. godine. Majci da je pružao uzdržavanje i po ugovoru o doživotnom i po ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju. Imao je punomoć na sva novčana sredstva pok. majke i to u razdoblju zadnjih niti godinu dana njezina života.
11. Sud prihvaća istinitim iskaz tuženika jer je iskazivao logično, životno i uvjerljivo te ostavio dojam da govori istinu. Njegov je iskaz u suglasju s ostalim provedenim dokazima te iskazima svjedoka i to GR, KR, MR, ĆR i BR. Naime, tuženik je dajući svoj iskaz, u dijelu koji se odnosi na pobudu za sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, govorio otvoreno i istinito, da je pobuda za sklapanje toga ugovora bila rješavanje imovinskopravnih odnosa njega i majke, iako mu to ne ide u prilog, on nije niti pokušao svoj iskaz prilagoditi postizanju uspjeha u ovom sporu, već je rekao onako kako je doista i bilo. Stoga sud vjeruje tuženikovom životno uvjerljivom iskazu da je temeljem ugovora o doživotnom uzdržavaju ispunio svoje ugovorom preuzete obveze kao i tvrdnji da se pok. majka odlučila sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju s njim s ciljem vlastite zaštite te primanja skrbi i uzdržavanja.
1 6
11.1. Sud nije prihvatio istinitim iskaz tužiteljice koji se odnosi na njezinu tvrdnju da je pobuda za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju bila isključivo raspolaganje imovinom s ciljem da se nju liši prava na nasljeđivanje te da nije postojala potreba za uzdržavanjem i da tuženik nije ispunjavao ugovornu obvezu tuženika jer je navedeno u suprotnosti s iskazima saslušanih svjedoka GR, KR, MR, ĆR, BR za koje sud smatra da su istiniti u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na ispunjenje obveza iz ugovora o doživotnom uzdržavanju i uopće potrebu uzdržavanja pok. RR. Tužiteljica i svjedoci članovi njezine uže obitelji suprug HR, kćer ŽR i sin VR iskazivali su pristrano motivirani uspjehom tužiteljice u ovoj parnici u pogledu utvrđenja ništetnosti oba ugovora. Pokušaji tužiteljice da tijekom ovog postupka odgovornost za loše odnose sebe i majke, prebaci isključivo na tuženika i pok. majku, nisu životno uvjerljivi jer je općepoznato da se odnosi među ljudima i grade i narušavaju uz doprinos svih sudionika toga odnosa, a iz provedenih dokaza utvrđeno je da je na kvalitetu obiteljskih odnosa u konkretnom slučaju utjecala i sama tužiteljica.
12. Sud vjeruje u istinitost iskaza svjedokinja GR, KR, MR, ĆR, BR jer su iskazivale logično i životno uvjerljivo te svojim držanjem ostavile dojam nepristranosti i istinitosti, riječ je o svjedokinjama koje su bile u kontaktu s pok. RR u relevantnom razdoblju (od 2009. godine do Marijine smrti) te nisu izravno zainteresirane za ishod ovog spora jer je riječ o kumi, prijateljicama, susjedi i osobi koja je pomagala pok. RR. Sud vjeruje u istinitost iskaza svjedokinja TR i OR koje doduše nisu bile u kontaktu s pok. RR u cjelokupnom relevantnom razdoblju jer su imale narušeni odnos, ali su je posjetile u lipnju 2023. i iskazivale o činjenicama kojima su tada svjedočile.
13. Naime iz iskaza saslušanih svjedoka GR, zatim iskaza svjedoka HR, VR, ZR, KR, ĆR, BR utvrđeno je da su tužiteljica i pok. majka imale teško narušene odnose, te da tužiteljica nije razgovarala s majkom niti brinula o njoj i to sve počev od 2009. godine pa do majčine smrti. U tom dijelu njihovi su iskazi podudarni, kako međusobno tako i sa iskazima parničnih stranaka.
14. Iz kaznenog predmeta Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj K-418/10 utvrđeno je da je postupak vođen po privatnoj tužbi tužiteljice RR protiv okrivljenica DR i JR zbog kaznenog djela tjelesne ozljede iz čl. 98. Kaznenog zakona. U tužbi je navedeno da je dana 30. srpnja 2010. oko 18,00 sati ispred i u stanu u kojem stanuje privatna tužiteljica IR u [adresa], u namjeri da ozljede privatnu tužiteljicu i naruše joj zdravlje, ovu fizički napale te je tukle po glavi i tijelu, rukama i nogama, a drugo okrivljena HR i fotoaparatom kojeg je držala u desnoj ruci, te privatnoj tužiteljici nanijele tjelesne ozljede u vidu kontuzija-nagnječenja glave i tijela, a pritom prilikom napada istoj prouzročile jake bolove pri čemu je doživjela veliki stres i strah te joj je dijagnosticirano reaktivno anksiozno-depresivno stanje s elementima PSP-a, dakle drugog tjelesno ozlijedile čime da su počinile kazneno djelo protiv života i tijela. Predmetni postupak okončan je povlačenjem tužbe, nakon što su se okrivljene ispričale tužiteljici zbog neugodnosti koje su joj počinile, odnosno događaja koji se dogodio i zbog kojeg je tužiteljica pokrenula taj postupak te iskazale da im je žao i da se to sigurno neće ponoviti. Okrivljenice su ujedno izjavile da će povući privatnu
1 7
tužbu koju su one podnijele protiv RR u predmetu ovog suda poslovni broj K - 438/11, što je sve utvrđeno uvidom u zapisnik o glavnoj raspravi od 5. ožujka 2012. u predmetu ovog suda poslovni broj K-418/10.
14.1. Dakle do povlačenja kaznene prijave RR protiv okrivljenica ČR i JR došlo je nakon što su se okrivljene ispričale oštećenoj i izjavile da im je žao zbog toga što se dogodilo te da se takvo što nikada neće ponoviti. Doduše tužiteljica je u ovoj parnici pokušala minorizirati činjenicu da se dogodilo ono za što se ispričala majci u kaznenom postupku, potkrepljujući to tvrdnjom da se ispričala jer je vjernica koja lako prašta i brzo zaboravlja. No, sud ne vjeruje tužiteljici jer je ona svojim držanjem tijekom ove parnice i postupanjem prije nje (parnični i kazneni postupci, otuđenje unuka i bake i dr.) ostavila dojam osobe koja niti lako prašta, niti brzo zaboravlja, već upravo suprotno ona i dan danas vrlo intenzivno zamjera majci tvrdeći da ju majka nikada nije voljela, da ona ne bi preživjela da joj nije bilo oca, da je majka preferirala i podržavala isključivo brata i dr. (iskaz tužiteljice).
15. Sud ne vjeruje iskazima svjedoka HR, VR i ZR (suprug i djeca tužiteljice) u dijelu u kojem su iskazivali o tome da je pok. IR predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopila sa sinom isključivo kako bi onemogućila tužiteljicu u nasljeđivanju, odnosno razvlastila kćer sa svoje trećine jer da je uvijek preferirala sina. Naime, navedene tvrdnje životno su nelogične i u suprotnosti s dijelom njihova iskaza u kojem su opisivali odnos tužiteljice i njezine majke (pok. RR) te ostalim utvrđenim činjenicama u ovoj parnici, a koje se prvenstveno odnose na kvalitetu njihova odnosa. Upravo su svjedoci HR, VR i ŽR, potvrdili činjenicu da je sklapanju ugovora o doživotnom uzdržavanju prethodio fizički sukob tužiteljice i unuke s pok. RR, te da tužiteljica s majkom nije razgovarala od 2009. godine, a ako i jest da to nije bilo prijateljski. Naime, kraj tako opisanog odnosa tužiteljice spram majke u kojem izostaje komunikacija, poštovanje, povezanost i bliskost bilo je životno i opravdano za očekivati da pok. IR potraži zaštitu, sigurnost i skrb upravo od sina jer se na tužiteljicu (kćer) u tim okolnostima naprosto nije mogla osloniti.
15.1. Tužiteljica je u svom iskazu potvrdila da je njezin odnos s majkom bio narušen, da nisu razgovarale, da ju je fizički gurnula uslijed čega da je pok. IR zadobila tjelesne ozljede te da joj nije bila na sahrani ("taman posla, nisam bila na sahrani, niti su bila moja djeca ni suprug". …..). U tužbi je svojim navodima čak pokušala pok. RR prikazati kao vulgarnu, a isto i svjedokinja ŽR, i priložila fotografiju na kojoj je vidljivo da pok. IR pokazuje stražnjicu te tvrdila da ju je majka time provocirala, no tijekom ovog postupka u svom je iskazu ipak opisala da je fotografija nastala u trenutku u kojem joj je majka pokazivala ozljede koje je zadobila prilikom opisanog fizičkog napada.
16. Iz iskaza saslušanih svjedokinja ĆR, BR, GR i KR sud je utvrdio da se pok. IR žalila svojim prijateljicama na odnos s kćeri navodeći pri tome da su ju kćer i unuka fizički napale, da je kćer ne posjećuje, da ne razgovara s njom, da ne brine o njoj , da niti kavu ne popiju zajedno i sl.
17. Odredbom članka 579. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećeg (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje
1 8
da mu daje svu ili dio svoje imovine, s tim da je stjecanje stvari i prva odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.
17.1. Odredbom 586. st.1. ZOO propisano je da se ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju (uz istodobni prijenos imovine) obvezuje jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine. Davatelj uzdržavanja stječe stvari ili prava koji su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kad mu, na temelju toga ugovora, te stvari ili ta prava budu preneseni na zakonom predviđeni način stjecanja (st.2.).
17.2. Prema odredbi članka 322. stavak 1. ZOO ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
17.3. Prema odredbi članka 273. ZOO pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost (stavak 1.). Ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka (stavak 2.). Besplatni ugovor nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja (stavak 3.).
18. Kako je iz iskaza tuženika utvrđeno da je pok. IR ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopila s njim kao nadoknadu za manju stambenu jedinicu u obiteljskoj kući, na korištenje koje je tuženik pristao neposredno nakon ostavinske rasprave iza pok. oca stranaka, utvrđeno je da pobuda za sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju nije bila uzdržavanje primateljice nego rješavanje imovinskopravnih odnosa s tuženikom s time da tuženik odmah postane vlasnikom te nekretnine. Navedeno imovinskopravno pitanje moglo je biti riješeno i primjerice ugovorom o darovanju, a sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imalo je za posljedicu da ta nekretnina koja je bila predmetom raspolaganja po tom ugovoru ne ulazi u ostavinu iza pok. majke. Tuženik u svom iskazu ni ne tvrdi da je majka tada imala potrebu za uzdržavanjem, niti spominje da bi to bila pobuda za sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.
18.1. Iz navedenog proizlazi da je taj ugovor o dosmrtnom uzdržavanju bio sklopljen isključivo radi rješavanja imovinskih odnosa, a ne radi potrebe pružanja uzdržavanja pok. RR. Stoga proizlazi da pobuda stranaka spornog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju nije bilo davanje, odnosno primanje uzdržavanja, već isključivo reguliranje imovinskopravnih odnosa temeljem kojeg je tuženi stekao nekretninu u Valturi kao kompenzaciju za manji stan koji je dobio na korištenje u obiteljskoj kući.
18.2. Vrhovni sud je u Rev-119/2026 od 3. veljače 2026. naveo da: “Rješavanje imovinskopravnih odnosa može biti jedna od pobuda odlučujućih za sklapanje ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju u smislu odredbe čl. 273. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ali - čak i kada su davatelji uzdržavanja prije i nakon sklapanja takvog ugovora skrbili o primatelju uzdržavanja i ispunjavali svoje obaveze iz tog ugovora - i u tom slučaju, za valjanost tog ugovora, jedna od pobuda zbog kojih je sklopljen ugovor o doživotnom odnosno smrtnom uzdržavanju mora biti davanje uzdržavanja.“
18.3. Obzirom da pri sklapanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju pobuda nije bila primanje i davanje uzdržavanja već samo rješavanje imovinsko pravnih odnosa te da je ta pobuda bitno utjecala na odluku pok. RR, a da je tuženik za to znao, utvrđeno je da je u tom slučaju riječ o nedopuštenoj pobudi za sklapanje te
1 9
vrste ugovora pa je stoga valjalo prihvatiti dio tužbenog zahtjeva tužiteljice i odlučiti kao u izreci točka I ove presude.
19. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila utvrđenje ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju valja navesti da tužiteljica prema teretu dokaza nije dokazala da su u odnosu na taj ugovor ispunjene pretpostavke iz čl. 273. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno da je osnovna pobuda za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo rješavanje imovinskopravnih odnosa, odnosno isključenje nje kao zakonske nasljednice, a ne uzdržavanje sada pok. majke RR.
20. Tijekom ovog postupka iz iskaza tuženika i svjedoka i to GR, KR, MR, ĆR i BR utvrđeno je da je tuženik pružao majci uzdržavanje kako se obvezao čl. 3. Ugovora o doživotnom uzdržavanju sve do njezine smrti te da ju je sahranio. Konkretno utvrđeno je da je tuženik majku odvozio liječniku, frizeru, kupovao joj namirnice, pomagao u održavanju higijene i čistoće stana, smjestio u dom i sahranio. Činjenicu da je pok. RR bila organizirana dostava toplih obroka potvrdile su i svjedokinje TR i OR dok su o činjenici da joj je bila organizirana dostava toplih obroka i da joj je to organizirao i platio sin iskazivale svjedokinje KR, MR, ĆR i BR.
21. Znakovito je da je tužiteljica u svom iskazu potvrdila da je neposredno nakon sklapanja Ugovora o dosmrtnom saznala za činjenicu da je sklopljen, ali unatoč tome ona sve do majčine smrti nije odlučila pobijati njegovu valjanost jer kako tvrdi tada nije bila zainteresirana za tu nekretninu.
22. Tužiteljica ne spori da je znala za činjenicu da je sklopljen i Ugovor o doživotnom uzdržavanju, i to odmah po sklapanju istog 2012. godine jer je ugovor bio zabilježen u zemljišnim knjigama, no ni njega nije pobijala za života majke. Stoga ostaje otvoreno pitanje zašto to nije učinila za života majke koja bi u tom slučaju imala priliku jasno izraziti svoju pobudu za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju.
23. Naime, treba poći od toga da je primarna pobuda primatelja uzdržavanja ali i cilj samog ugovora o doživotnom uzdržavanju da primatelj uzdržavanja za sebe osigura potrebnu skrb, dok s druge strane davatelj tu skrb ugovara uz naplatu, dakle s ciljem da mu nakon smrti pripadne cijela ili dio imovine primatelja uzdržavanja.
23.1. Na odluku o tome s kim će neka osoba sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju utječu brojni činitelji, a bliskost s osobom - davateljem uzdržavanja je svakako jedan od važnijih. Sud je iz provedenih dokaza utvrdio odlučnu činjenicu da su odnosi tužiteljice i pok. majke bili teško narušeni, da nisu komunicirale, da djeca tužiteljice i suprug tužiteljice nisu komunicirali s pok. RR iako su svi živjeli u istoj obiteljskoj kući, dok je odnos tuženika i pok. majke RR bio blizak i podržavajući u razdoblju koje je prethodilo sklapanju Ugovora o doživotnom uzdržavanju te da je tuženik svoju obvezu iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju ispunjavao sve do smrti pok. RR.
23.2. Pravni učinak ugovora o doživotnom uzdržavanju je upravo takav da imovina primatelja uzdržavanja obuhvaćena ugovorom ne ulazi u ostavinsku masu primatelja uzdržavanja, odnosno takvim ugovorom se i nužni nasljednici lišavaju nužnog dijela koji bi im pripao po zakonu da nema ugovora.
2 0
23.3. Ne može se stoga tuženiku predbaciti ponašanje koje bi bilo protivno pravnom poretku i moralu, jer je za očekivati i u skladu je sa pravnim poretkom i moralom, da će tuženik u slučaju sklapanja ugovora steći određenu imovinu. Ugovor o doživotnom uzdržavanju davatelji uzdržavanja upravo sklapaju sa svrhom da steknu imovinu primatelja uzdržavanja, koja je predmet ugovora. Ta namjera ugovaratelja, odnosno očekivani cilj, nije protivan prisilnim propisima ili moralu u smislu članka 322. ZOO.
23.4. Nije utvrđena niti jedna okolnost, koja bi dala osnovu za zaključak da davatelj uzdržavanja nije imao namjeru voditi brigu o sada pok. RR i pomagati joj, upravo suprotno utvrđeno je da je ispunjavao svoje ugovorne obveze spram majke preuzete ugovorom o doživotnom uzdržavanju. Osim toga nisu niti utvrđene okolnosti na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je jedina pobuda kod sklapanja toga ugovora bila lišiti tužiteljicu nasljedstva, niti da bi takva pobuda bitno utjecala na odluku primatelja uzdržavanja da sklopi ugovor, a da bi to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, zbog čega bi ugovor bio bez učinka.
24. Zbog navedenog valjalo je odbiti dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica zatražila utvrđenje ništetnim Ugovora o doživotnom uzdržavanju i odlučiti kao u točki II izreke ove presude.
25. Obzirom da su stranke djelomično uspjele u ovom sporu sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak sukladno čl. 154. st.4. Zakona o parničnom postupku.
U Puli 21. travnja 2026.
S u d a c
Andrijana Modrušan
2 1
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno pozvana na ročište za objavu, a za stranku koja nije bila uredno pozvana na ročište za objavu taj rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici po pun.
2. Tuženiku po pun.
