Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-903/2024-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice AJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-190/2020-29 od 5. travnja 2024., u sjednici vijeća 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-190/2020-29 od 5. travnja 2024. u točkama I, II i IV izreke.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 2. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 528-50-2780250, sklopljenog dana 20. travnja 2005., između tužiteljice i tuženika, potvrđenog dana 22. travnja 2005., po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem: OU-434/05, u dijelu odredbe koji glasi: „… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“, te odredba članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 528-50-2780250, sklopljenog dana 20. travnja 2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 22. travnja 2005., po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem: OU-434/05, u dijelu odredbe koji glasi: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime razlike u tečaju plati iznos od 1.489,30 eura/11.221,15 kuna sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom iznosa od 0,18 eura/1,34 kune, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2005., kao neosnovan.

4. U točki IV izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici plati parnični trošak u iznosu od 2.456,80 eura, sa zateznom kamatom po stopi i sa tijekom kako je navedeno u izreci te presude, sve u roku od 15 dana.

5. U točki V izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadom parničnog troška.

6. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti na način da se u cijelosti odbije tuženi zahtjev tužiteljice i obveže istu da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukinuti presudu i rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

7.Odgovor na žalbu nije podnesen.

8.Žalba nije osnovana.

9.Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a jer je sud prvog stupnja pravilno odlučio o prigovoru mjesne nadležnosti.

10.Naime, utvrđuje da je tužiteljica s tuženikom 20. travnja 2005. sklopila ugovor o kreditu broj 528-50-2780250 u iznosu od 25.382,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunate po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da su stranke u točki 12. ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika kao kreditora pozivom na odredbu iz čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03). Međutim, utvrđuje da ta odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Takav zaključak sud prvog stupnja temelji na utvrđenju da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa se smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči, znatnu neravnotežu u položaju ugovornih stranaka. Smatra da nadležnost suda u Osijeku postoji i prema odredbi čl. 59. ZPP-a obzirom da je ugovor sklopljen u tuženikovoj poslovnici u Osijeku, gdje tužiteljica ima prebivalište.

11. Naime, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedene odredbe, ocjena je i ovog suda da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da tužiteljica na takvu ugovornu odredbu nije mogla utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu i udaljenost njezinog prebivališta u [adresa] od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnoj mjeri narušena procesno pravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st.1. i 4. ZPP-a , a kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud. Sud prvog stupnja se pri tom pravilno pozvao na odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. I prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bilo posebnih pregovara i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

13. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

14. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita 20. travnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 528-50-2780250, kojim je tuženik – banka odobrila tužiteljici iznos kredita od 25.382,79 CHF isplaćenog u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, na rok od 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 5,55 % godišnje promjenjivu u skladu s "odlukom o kamatnim stopama kreditora" uz obvezu tužiteljice na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku, a određeno je da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu ,

- da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka (CHF), te da je predmetni kredit otplaćen,

- da je namjena kredita bila kupovina motornog vozila koje je tužiteljica kupila kao fizička osoba, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, na okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužiteljica ima smatrati potrošačem,

- da je financijskim vještačenjem po vještakinji Lidiji Balog utvrđeno da ukupan iznos preplate zbog promjene tečaja za CHF, anuiteti plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi iznosili da nije bilo promjene tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita iznose 11.222,49 kn odnosno 1.489,50 eura.

15. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom banke o visini stope takve kamate ništetna, kao i odredba kojom se glavnica kredita i otplata kredita vežu uz valutu CHF. S obzirom na takve odredbe, da je došlo do povrede interesa i prava potrošača korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi, s time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 118. ZZP.

16. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužiteljica platila više zbog toga što je glavnica kredita i otplata bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku da navedene iznose vrati tužiteljici, odnosno da joj naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta sve sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

17. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, pa je tužba u odnosu na valutnu klauzulu podnesena 24. ožujka 2020., podnesena unutar zastarnog roka od pet godina.

18. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

19. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

20. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

21. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužiteljica u ovom postupku mogla se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

22. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

23. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njezinu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Na navedene okolnosti tuženik nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužiteljici, te osnovom toga utvrdio da tužiteljica o navedenom nije pregovarala, niti je bila informirana o svim bitnim parametrima.

24. Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope i valute CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu niti potrošača informirati o drugim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora, koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

25. Glede žalbenih navoda tuženika da tužiteljica nije dokazala svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., treba odgovoriti da je sud prvog stupnja taj prigovor otklonio iznoseći uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, nesumnjivo je da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba (a ne, primjerice kao vlasnik obrta), a prema odredbi čl. 6. Ugovora iznos kredita je utrošen za kupnju vozila, pa u takvim okolnostima nije bila dužna prilagati neke druge dokaze o tom statusu, tim više što bi u tom slučaju bila dužna dokazivati negativne činjenice (da vozilo nije kupila u svrhu obavljanja neke poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti).

26. Tuženik je tijekom postupka na navedene okolnosti predlagao da se izvrši upit je li tužiteljica u sudskom odnosno obrtnom registru upisana kao vlasnik trgovačkog društva ili obrta odnosno da se pribave podaci od porezne uprave je li iznos kredita unesen u imovinu trgovačkog društva ili obrta. S obzirom na naprijed navedene činjenice i iskaz tužiteljice iz kojeg proizlazi da nije vlasnica trgovačkog društva ni obrta, predloženi dokazi i po mišljenju ovog suda nisu trebali biti izvedeni. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 20. travnja 2005. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,55 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

27. S tim u vezi treba dodati kako iz isprava koje je tuženik dostavio u spis u svrhu dokazivanja da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, tj. priložene Opće uvjeta poslovanja sa stanovništvom i Pravilnika o obračunu kamata i naknada ne proizlazi da je na taj način određena stopa ugovorne kamate, a u tom smislu i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. zaključuje da opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

28. U odnosu na žalbeni navod tuženika da potraživanje tužiteljice nije umanjeno za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i valutne klauzule bila negativna, treba odgovoriti da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, u odnosu na naprijed opisanu razliku pa prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud o istoj nije bio obvezan odlučiti. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tuženika, s obzirom na činjenicu da iz utvrđenja prvostupanjskog suda ne proizlazi da je tuženik u ovom postupku iznosio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, a cijeneći da se radi o postupku u kojem tužiteljica potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, ti žalbeni navodi nisu osnovani.

29. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine, već je odlučno da je tužiteljica trebala biti upoznata s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljici prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze (parametrima promjene kamatne stope) i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

30. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužiteljica nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti dijela članka 2. Ugovora o kreditu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva budući je povukla tužbu u dijelu kojim je tražila isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetnosti ove odredbe. Naime, člankom 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. –dalje: ZOO) propisano je neograničeno isticanje ništetnosti, odnosno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je člankom 327. stavak 1. ZOO-a propisano da se na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana stranka, što znači da pravo na isticanje ništetnosti nije uvjetovano podnošenjem kondemnatornog zahtjeva, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti.

31. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

32. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

33. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba u odnosu na valutnu klauzulu podnesena 24. ožujka 2020. podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za sva potraživanja dospjela nakon 15. siječnja 2009.

34. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka plaćenih iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

35. Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužiteljica, imala mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

36. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

37. U odnosu na žalbeni navod da je sud prvog stupnja propustio odlučiti o dijelu zahtjeva za naknadu troška ( pristojbe na tužbu i presudu ), treba odgovoriti da smanjenje tužbenog zahtjeva u ovom predmetu nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po punomoćnicima odvjetnicima, jer prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa) visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev, dakle, onaj s kojim je tužiteljica uspjela u cijelosti od 1.489,30 eura/11.221,15 kn u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi od 1.057,20 eura/15.500,00 kn, je jednaka jer oba iznosa ulaze u isti razred Tarife.

38. Tužiteljici pripada pravo na naknadu troška za zastupanje na ročištu na kojem je objavljena presuda sukladno Tbr. 9. toč. 3. Na ročištu za objavu presude stranci koja je pristupila sud uručuje ovjereni prijepis presude prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a. Propust stranke da pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, rezultira predmnijevom da joj je dostava presude dostavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje u smislu odredbe čl. 335. st. 9. ZPP-a, a ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi i u tom slučaju prema stavku 10. istog članka sud je dužan istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je punomoćnica tužiteljice pristupila na ročište na kojem je presuda objavljena održanom 5. travnja 2024., radi se o potrebnom trošku i tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. toč. 3. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife).

39. Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife.

40. Iz navedenih razloga, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I, II i IV , a kako je odlučeno u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

41. Presuda suda prvog stupnja u točki III i V izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan