REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4779/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Ane Cvitković, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2365/2024-12 od 1. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2365/2024-12 od 1. listopada 2025., u točkama I. i II., te u dijelu točke IV. izreke za iznos od 1.226,40 EUR zajedno s kamatama.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2365/2024-12 od 1. listopada 2025. u dijelu točke IV. izreke za iznos od 71,50

EUR zajedno s kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 71,50 EUR zajedno s kamatama na taj iznos, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2365/2024-12 od 1. listopada 2025. utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. pod nazivom „Troškovi” Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010458091/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2. svibnja 2006., sklopljenog između pravnog prednika tuženika SLAVONSKE BANKE d.d. OSIJEK, Osijek, Kapucinska 29, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i TP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju, na ime plaćene naknade za obradu troškova kredita iz čl. 7. Ugovora o kreditu , iznos od 1. 386,27 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 6. lipnja 2006. do isplate (točka II. izreke), odbijen je tužiteljev zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 1.386,27 EUR preko stope dosuđene pod točkom II. izreke, kao neosnovan (točka III. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.297,90 EUR sa zateznim kamatama (točka IV. izreke) te je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos dosuđenih troškova postupka, preko stope dosuđene pod točkom II. izreke (točka V. izreke).

2. Pobijajući presudu u dijelu kojem nije uspio u sporu žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti presudu podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR uvećano za trošak sudske pristojbe na žalbu. U žalbi navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, da su neosnovane tužiteljeve tvrdnje da nije bio informiran o svim značajkama ugovora, da je izostala pravilna odluka suda o prigovoru promašene aktivne legitimacije, da je pogrešno ocijenjen prigovor zastare, da je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.713,50 EUR, te da je sud pogrešno dosudio trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer to nije trošak potreban za vođenje parnice kao i trošak naknade od 50,00 EUR jer tužitelj nije dokazao da mu je nastao taj trošak.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Tuženikova žalba nije osnovana osim u dijelu troškova postupka.

5. Nakon što je pobijana presuda u pobijanim dijelovima ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj : 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna u odnosu na glavnu stvar dok je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na troškove postupka.

6. U postupanju prvostupanjskog suda nisu uočene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a pobijana odluka nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, razumljiva je te sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi.

7. Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze, ovaj sud u potpunosti prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010458091/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. svibnja 2006., te isplata stečenog bez osnove na temelju navedene ništetne odredbe u iznosu od 1.386,27 EUR.

9. Iz podataka u spisu proizlazi da među strankama nije sporno d su TP, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, kao kreditor, 2. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010458091/2006 i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 150.000,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 30 godina, da je korisniku kredita 5. lipnja 2006. prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.386,27 EUR (tada 10.444,83 kn). Također između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva

10. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova te zastara predmetnog potraživanja.

11. Tijekom postupka utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakon o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 96/03) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 150.000,00 CHF,

- da su korisnik kredita kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj 10. lipnja 2023. sklopili Ugovorom o ustupu tražbine (cesiji) te da je čl. 1. i 2. toga Ugovora ugovoreno da ustupitelj TP ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredbi Ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom,

- da je predmet ustupa novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi,

- da je ugovor o ustupu tražbine sklopljen sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima te da sukladno odredbi čl. 84. tog Zakona primatelj prema dužniku ima ista prava kao i ustupitelj,

- da novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati,

- da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača,

- da je sukladno praksi Europskog suda, u odluci poslovni broj C-383/18 od 23. svibnja 2019. u točki 15. obrazloženja zauzeto sljedeće stajalište: „Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima. “,

- da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije,

- da tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, da zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost tih odredbi što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti tih odredbi,

- da nije osnovan prigovor zastare,

- da je u postupku saslušana kao svjedok korisnik kredita, TP te da je sud njegov iskaz ocijenio vjerodostojnim jer je logičan, životan i uvjerljiv,

- da je iz iskaza svjedoka utvrđeno kao korisnika kredita, da nije pregovarao niti je imao uopće mogućnosti pregovarati o odredbi o naknadi za obradu kredita, odnosno niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatio ugovor koji mu je ponuđen i sastavljen od strane banke, niti je o spornim naknadama informiran od strane djelatnika banke, a niti je znao o kakvim se točno stvarnim troškovima radi i na što se odnose te naknade,

- da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga, koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“,

- da nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 1.386,27 EUR na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno na ime obavljanja bankarskih usluga, 5. lipnja 2006.

- da se prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 Zakona o zaštiti potrošača),

- da je prema odredbi čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena odredba ništava time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe,

- da u konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da je prema tome povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, da tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade te da korisnik kredita nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade,

- da se predmetnim spornim odredbama unosi značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača,

- da je tuženik kao stjecatelj iznosa koji su utvrđeni ništetnim bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe, a obvezan je vratiti naplaćeni iznos, to tužitelju pripadaju zatezne kamate na iznos od 1.386,27 EUR tekuće od 6. lipnja 2006. do isplate.

12. Ovaj sud ocjenjuje da su pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda, da je pravilno primijenjeno materijalno pravo (u odnosu na glavu stvar) te da je donesena pravilna i zakonita odluka o tužbenom zahtjevu.

13. Naime, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove. Korisnik kredita ima status potrošača kako to proizlazi iz podataka u spisu i korisnik kredita je svoju tražbinu na temelju Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine prenio na tužitelja. Sukladno odredbi čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine zbog čega se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i u odnosu na dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošaka („Narodne novine“ broj 19/22 i 59/23; dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 81. st. 3. ZZP -a, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

15. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP -a da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Odredbom čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17. Dakle, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na tuženiku. Tuženik je, dakle, odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije dokazao.

18. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ističe da prvostupanjski sud pogrešno odlučuje o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Nije sporno kada su naknade plaćene niti je sporan iznos naplaćenih naknada.

19. Tuženikova žalba je osnovana u dijelu odluke o troškovima postupka, i to u odnosu na visinu predmeta spora u iznosu od 2.713,50 EUR. Iznos od 1.327,23 EUR se odnosi na tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje, a iznos od 1. 386,27 EUR se odnosi na zahtjev za isplatu. U odnosu na osnovane žalbene navode, u tom dijelu valja navesti da kad je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu tada deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu valjanosti tužbenog zahtjeva za činidbu - isplatu, takav deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u tom slučaju određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za činidbu - isplatu. Međutim to nije utjecalo na pravilnost primjene odredaba tarifnih brojeva Tbr. 8. i 9. Tarife obzirom da vrijednost predmeta spora (1.386,27 EUR) ulazi u isti tarifni razred prema Tbr. 7. Tarife. Međutim osnovano žalitelj navodi da tužitelju nije valjalo dosuditi trošak pribavljanja potvrde za obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR, jer takav trošak nije nužan za pokretanje i vođenje postupka, također pravilnom primjenom materijalnog prava, radi pogrešno utvrđene vrijednosti predmeta spora tuženika se može teretiti s sudskom pristojbom na presudu u iznosu od 53,09 EUR dok je prvostupanjski sud naložio plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 73,60 EU. Dakle, valjalo je djelomično preinačiti odluku o troškovima postupka za iznos od 70,51 EUR i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja.

20. U odnosu na žalbene navode da je pogrešno priznata naknada za zastupanje na ročištu za objavu presude valja reći da su sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tbr. 9. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude parnični troškovi čiju naknadu može osnovano zahtijevati stranka koja je uspjela u parnici jer se radi o troškovima učinjenim u povodu postupka, i na koje ročište je stranka pristupila. Stoga je u tom dijelu žalba neosnovana.

21. Stoga je valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I., II., i u dijelu točke IV. izreke na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, te djelomično preinačiti točku IV. izreke za iznos od 71,50 EUR zajedno s kamatama, temeljem odredbe čl. 373.a ZPP-a.

Zagreb, 21. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić