REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1368/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Ane Cvitković, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD DUBROVNIK, OIB: 21712494719, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Luetić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Stečajna masa iza AGROKOR d.d., OIB: 26461279054, Zagreb, Ulica Stjepana Babonića 95, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Krajinović , odvjetnik u Odvjetničkom društvu Krajinović & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-23/2025-141 od 31. prosinca 2025., i točke I. izreke rješenja Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-23/2025-145 od 20. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-23/2025-141 od 31. prosinca 2025. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se osnovanom tražbina tužitelja GRAD DUBROVNIK, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, OIB: 21712494719 prema tuženiku Stečajna masa iza AGROKOR d.d. Zagreb (Grad Zagreb), Ulica Stjepana Babonića 95, OIB: 26461279054 u iznosu od 98.597,97 EUR kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.

II. Nalaže se tuženiku Stečajna masa iza AGROKOR d.d. Zagreb (Grad Zagreb), Ulica Stjepana Babonića 95, OIB: 26461279054 isplatiti tužitelju GRAD DUBROVNIK, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, OIB: 21712494719 iznos osnovane tražbine od 98.597,97 EUR.“

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika i preinačuje rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-23/2025-145 od 20. siječnja 2026. u točki I. izreke i rješava:

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.487,17 EUR u roku od 8 dana, dok se tuženik odbija s dijelom zahtjeva da mu tužitelj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 15.775,15 EUR.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.296,11 EUR dok ga je valjalo odbiti u sveukupnom iznosu od 615,45 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-23/2025-141 od 31. prosinca 2025. prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje osnovanom tražbinom tražbina tužitelja prema tuženiku Stečajna masa iza AGROKOR d.d. u iznosu od 98.597,97 EUR kao tražbina drugog višeg isplatnog reda, te zahtjev kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju tražbinu od 98.597,97 EUR.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je zahtjev prema tuženiku za utvrđenje osnovanosti osporene tražbine odnosno isplatu osnovane tražbine tužitelja koja predstavlja neplaćene naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima u području oko povijesne jezgre Grada Dubrovnika, sukladno tužiteljevoj Odluci o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnoga prometnog režima od 27. i 29 rujna 2014. Uz utvrđenje da tužitelj ima valjanu pravnu osnovu temeljem koje bi tužitelj bio ovlašten naplatiti od tuženika predmetnu naknadu, u odnosu na primjenu Odluke, konkretno čl. 6. Odluke kojom je propisano da za parkiranje ili zaustavljanje turističkih autobusa radi iskrcaja putnika u zoni posebnog prometnog režima, turistička agencija ili vlasnik vozila moraju platiti naknadu, prvostupanjski sud navodi da nijedan od izvedenih dokaza sam za sebe ne dokazuje da je tuženik pasivno legitimiran međutim međusobna povezanosti dokaza daje zaključak da je tuženik turistička agencija koja je iskrcavala putnika i stoga je tuženik pasivno legitimiran u smislu čl. 6. Odluke na plaćanje naknade.

3. Rješenjem od 20. siječnja 2026. odlučeno je troškovima postupka tako da je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 15.646,04 EUR (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 5.087,40 EUR (točka II. izreke).

4. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog svih razloga predviđenih odredbom čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP). Navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako je tužitelj bio u poslovnom odnosu s Atlas d.d. (prednik tuženika) protiv koga je i pokrenuo postupak radi naplata naknade za navodnih tisuću zaustavljanja bez ikakvih dokaza. Kontrolori naplate su morali za svaki pojedinačni iskrcaj putnika prema utuženim računima utvrditi tko je bio organizator predmetnog iskrcaja dok iz obrazloženja presude ne proizlazi da je organizator prijevoza bio upravo tuženik niti da su predmetni autobusi bili u vlasništvu tuženika. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev bez obzira što niti jedan dokaz ne dokazuje da je tuženik sukladno utuženim računima organizirao konkretne iskrcaje putnika u zoni posebnog prometnog režima navedene u osporenim računima, i time je počinjena bitna povreda postupka jer je obrazloženje nejasno i u potpunosti kontradiktorno izreci. Nadalje, proizlazi da tužitelj niti u ponovnom postupku nije dokazao navedenu bitnu činjenicu, jer niti jedan dokaz ne dokazuje da je tuženik pasivno legitimiran u predmetnom postupku odnosno da je preuzeo obvezu plaćanja konkretnih zaustavljanja. U odnosu na ocjenu fotografija i podataka iz informacijskog sustava Sanitat Dubrovnika d.o.o. prvostupanjski sud navodi da je riječ o ključnom dokazu iako u točki 34. obrazloženja decidirano navodi kako nijedan od dokaza sam za sebe ne dokazuje da je tuženik pasivno legitimiran. Temeljem Odluke Grada Dubrovnika 10/14, kontrolori su morali za svaki pojedinačni iskrcaj putnika utvrditi tko je bio organizator predmetnog iskrcaja ili tko je bio vlasnik vozila. Tako činjenica da je na nekim autobusima oko šofer šajbe bila vidljiva tabla s natpisom Atlas d.d., ne dokazuje da je upravo taj iskrcaj putnika u zoni posebnog režima organizirao tuženik. Saslušani svjedoci su potvrdili da se natpis na šofer šajbi mogao mijenjati po vozaču i da su isti autoprijevoznici u istom danu vozili putnike za različite turističke agencije. Evidencija zaustavljanja predstavlja isključivo jednostrano sačinjenu dokumentaciju tužitelja bez ikakvog sudjelovanja tuženika. Daljnjim žalbenim navodima analizira iskaze svjedoka, zaposlenika Sanitat d.o.o. Tuženik je osporio sve utužene račune, te ističe da je primjena Odluke i naplata računa bez ikakve propisane dokumentacije, isprava, ugovorne dokumentacije, izvoda iz važećih registara te utvrđivanja identiteta osoba koje sudjeluju u poslovnom odnosu protivan Zakonu o obveznim odnosima i Zakona o računovodstvu te ne udovoljava uvjetima za obvezivanje trećega iz čl. 341. Zakona o obveznim odnosima. Pretpostavka suda o činjenici ne smatra se dokazanom obzirom je činjenica osporena. Žalitelj ističe, kako činjenica da tužitelj vodi poslovanje na ovaj način je njegov poslovni rizik i takav način neurednog poslovanja, ne može biti na teret tuženika. Predlaže preinačiti pobijanu oluku i odbiti tužbeni zahtjev. Traži trošak žalbe u iznosu od 2.320,00 EUR i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 663,61 EUR.

5. Protiv rješenja od 20. siječnja 2026. u dijelu u kojem nije uspio u sporu žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga navodeći da je pogrešna odluka o glavnoj stvari i posljedično tome i odluka o troškovima postupka. Predlaže da ovaj sud odluči zajedno o glavnoj stvari i troškovima postupka te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka uz trošak žalbe u iznosu od 927,95 EUR.

6. Žalbe su osnovane.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl . 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Žalitelj se osnovano poziva na bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer dani razlozi u odluci su proturječni sami sebi.

8. No navedeni nedostatak bilo je moguće otkloniti u ovom žalbenom postupku, što je i učinio ovaj sud drugog stupnja postupajući u skladu s odredbom čl. 373.a st. 1. t. 2. u svezi st. 3. ZPP-a. Naime, navedenim odredbama je propisano da u slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ovoga Zakona (stavak 3.), a odredbom stavka 1. istog članka je propisano da će drugostupanjski sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe da je važne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

9. S obzirom na to da se, prema mišljenju ovog suda, bitne činjenice mogu utvrditi na temelju isprava i dokaza koje se nalaze u spisu, ova odluka temelji se na cijelom spisu, a ne samo na sadržaju pobijane odluke.

10. U odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, valja ukazati da prvostupanjski sud nepravilno zaključuje da je, nakon provedenog, postupka, tužitelj dokazao da je tuženik neposredno ili preko drugih poslovnih partnera zaustavljao (time obavljao uslugu iskrcaja putnika) svoja vozila na području posebnog prometnog režima, te da iz isprava u spisu proizlazi da bi tuženik bio vlasnik vozila iako to nije vidljivo na svim evidencijama. Prvostupanjski sud taj zaključak temelji na iskazima svjedoka - zaposlenika Sanitata d.o.o., iako dokazi u spisu ukazuju na suprotan zaključak - da tužitelj nije dokazao da je tuženik neposredno ili preko drugih poslovnih partnera zaustavljao svoja vozila - prema izdanim računima za koje tereti tuženika.

11. Pravilno prvostupanjski sud navodi da je tužitelj provodio naplatu naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima i to u utuženom razdoblju temeljem Odluke o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnoga prometnog režima od 27. i 29 rujna 2014. objavljenoj u „Službenom glasniku“ tužitelja broj 10/14 te da nadzor nad zaustavljanjem i parkiranjem turističkih autobusa i osobnih automobila u navedenoj zoni obavljaju djelatnici trgovačkog društva Sanitat Dubrovnik d.o.o., prometni redari i/ili komunalni redari. Nije sporno da je prednik tuženika bio turistička agencija „Atlas“ koja je vršila uslugu prijevoza, iskrcaja putnika u zoni posebnog prometnog režima. Člankom 6. Odluke je propisano da za parkiranje ili zaustavljanje turističkih autobusa radi iskrcaja putnika u zoni posebnog prometnog režima, turistička agencija ili vlasnik vozila moraju platiti naknadu.

12. Dakle, određen je obveznik plaćanja naknade za zaustavljanje, a to je turistička agencija ili vlasnik vozila, pa je tužitelj trebao dokazati ili da je tuženik vlasnik vozila koja su se zaustavljala ili parkirala u zoni posebnog prometnog režima ili da je isti agencija koje je navedena vozila angažirala. Iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je tužitelj dokazao da je tuženik bio vlasnik vozila upravo za iskrcaj kako ga tereti u računima (list 7. -10. spisa), niti da bi tuženik bio taj koji bi navedena vozila (u evidenciji) na bilo koji način angažirao. Prvostupanjski sud daje svoju ocjenu dokumentacije u spisu - da niti jedan dokaz sam za sebe ne potvrđuje pasivnu legitimaciju tuženika tj. da je upravo tuženik vršio iskrcaj putnika, kako je to terećeno u računima ili da je bio vlasnik vozila (točka 34. obrazloženja) dok ocjena iskaza svjedoka (točke 37.-43. obrazloženja) nije pravilna jer su svjedoci iskazivali proturječno, dapače, ocjenom iskaza svjedoka proizlazi način poslovanja da su svjedoci bez provjere, samo pitali vozače za koga voze i eventualno vršili fotografiranje vozila, unosila se tablica i slika u server Sanitata d.o.o., međutim iz sadržaja računa tužitelja ne može se utvrditi da se predmetni računi odnose upravo za navedene iskrcaje za koji tužitelj tereti tuženika.

13. Osnovano žalitelj navodi da za nastanak obaveze tuženika tužitelj nije uspio dokazati temeljem izvedenog dokaznog postupka, obzirom je tuženik osporio račune, da je tuženik obveznik plaćanja utuženih računa. Nastali odnos za koji tužitelj tereti tuženika mora biti utvrđen i provjerljiv kroz izdane račune. Zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik turistička agencija koja se bavila prijevozom - iskrcajem putnika na Pilama ne znači samo po sebi da se to upravo odnosi na razdoblje koje je terećeno pobijanim računima.

14. Prema tome, tužitelj nema pravo tražiti naknadu za zaustavljanje vozila od tuženika po osnovi vlasništva vozila niti je tužitelj dokazao da bi tuženik bio agencija po čijem bi se nalogu popisana vozila zaustavljala u zoni posebnog prometnog režima, a zbog čega bi postojala tuženikova obveza plaćanja naknade za zaustavljanje prema odredbi čl. 6. Odluke. Iz iskaza saslušanih svjedoka čije je iskaze prvostupanjski sud segmentno producirao u obrazloženju odluke, proizlazi u bitnom da je „plaćanje bilo slikavanje i unošenje podataka u aparat“, međutim niti fotografije vozila nisu potpune niti predstavljao adekvatan dokaz da je upravo tuženik zaustavljao svoje vozila i ili angažirao druge pravne osobe za prijevoz prema utuženim računima (iskaz svjedoka ŠZ ). Pored toga svjedoci - radnici Sanitata d.o.o., su iskazali da su „angažirani prijevoznici mijenjali table za koga vrše uslugu prijevoza i da kontrolori nisu pitali za isprave koja je povezivala agenciju Atlas s prijevoznikom“ što ukazuje na - ne provjerljivu i nepotpunu evidenciju obveznika plaćanja naknade za zaustavljanje. Stoga je valjalo preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

15. U odnosu na troškove postupka o kojima je odlučeno rješenjem od 20. siječnja 2026., valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka jer je tuženik uspio u sporu u cijelosti i preinačiti točku I. izreke rješenja i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka.

16. Tuženiku su priznati troškovi na ime sastava prigovora, podnesak od 21. kolovoza 2015 u visini od 742,36 bodova temeljem Tbr. 8/1 Tarife, pristup na ročište 13. lipnja 2016., 15. rujna 2016., 28. studenog 2016. i 13. veljače 2017., svaki od po 371,18 EUR temeljem Tbr. 9/2 Tarife, podnesak od 6. ožujka 2024. u visini od 25 bodova Tbr. 8/4 Tarife, pristup na ročište 7. ožujka 2024. u visini od 742,36 bodova temeljem Tbr. 9/1 Tarife, pristup na ročište 23. rujna 2024. u visini od 371,18 bodova temeljem Tbr. 9/2 Tarife, pristup na ročište 2. lipnja 2025. i 14. srpnja 2025. svaki od po 371,18 bodova temeljem Tbr. 9/2 Tarife, sastav podneska od 9. listopada 2025. u visini od 25 bodova temeljem Tbr. 9/4 Tarife, pristup na ročište 13. listopada 2025. u visini od 742,36 bodova temeljem Tbr. 9/1 Tarife, dakle sveukupno 2.648,26 bodova uz vrijednost 1 bod = 2,00 EUR iznosi 5.296,52 EUR na što valja priznati PDV u iznosu od 6.620,65 EUR. Na to je tuženiku valjalo priznati trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 189,63 EUR i pristojbu na prigovor u iznosu od 676,89 EUR, što sveukupno iznosi 7.487,17 EUR. U preostalom dijelu zahtjeva za troškovima postupka valjalo ga je odbiti s iznosom od 15.775,15 EUR kao previsoko postavljenim.

17. U odnosu na trošak žalbe na glavnu stvar (u ponovljenom suđenju) tuženiku je valjalo priznati trošak sastava žalbe prema Tbr. 10. Tarife uz PDV i trošak sudske pristojbe na žalbu (663,61 EUR) u iznosu od 2.983,61 EUR. Također valjalo mu je priznati trošak žalbe na rješenje o troškovima postupka (15.646,04 EUR ) u iznosu od 250,00 EUR uz PDV iznosi 312,50 EUR te u preostalom dijelu odbiti za iznos od 615,45 EUR. Dakle, sveukupno po žalbenom postupku tuženiku pripada trošak u iznosu 3.296,11 EUR dok ga je valjalo odbiti u sveukupnom iznosu od 615,45 EUR.

18. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 373.a ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 21. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić