REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1216/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednice vijeća, Ane Cvitković, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD DUBROVNIK, OIB: 21712494719, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Luetić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Stečajna masa iza AGROKOR d.d., OIB: 26461279054, Zagreb, Ulica Stjepana Babonića 95, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Krajinović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Krajinović & partneri d.o.o., Zagreb , radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-24/2025-99 od 31. prosinca 2025., i točke I. izreke rješenja Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-24/2025-101 od 9. siječnja 2026. ispravljeno rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku Povrv-24/2025-103 od 13. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-24/2025-99 od 31. prosinca 2025. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se osnovanom tražbina tužitelja GRAD DUBROVNIK, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, OIB: 21712494719 prema tuženiku Stečajna masa iza AGROKOR d.d. Zagreb (Grad Zagreb), Ulica Stjepana Babonića 95, OIB: 26461279054 u iznosu od 219.216,59 EUR kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.“

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika i preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-24/2025-101 od 9. siječnja 2026. ispravljeno rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku Povrv-24/2025-103 od 13. siječnja 2026. u točke I. izreke i rješava:

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 22.136,71 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 31. prosinca 2025. pa do isplate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana, dok se tuženik odbija sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 15.774,21 EUR zajedno s kamatama na taj dio trošak.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 6.442,64 EUR, u roku od 8 dana te se odbija s dijelom zahtjeva na naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.436,25 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-24/2025-99 od 31. prosinca 2025. prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje osnovanom tražbinom tražbina tužitelja prema tuženiku Stečajna masa iza AGROKOR d.d. u iznosu od 219.216,59 EUR kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je zahtjev prema tuženiku za utvrđenje osnovanosti osporene tražbine odnosno isplatu osnovane tražbine tužitelja koja predstavlja neplaćene naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima u području oko povijesne jezgre Grada Dubrovnika, sukladno tužiteljevoj Odluci o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnoga prometnog režima od 27. i 29 rujna 2014. Uz utvrđenje da tužitelj ima valjanu pravnu osnovu temeljem koje bi tužitelj bio ovlašten naplatiti od tuženika predmetnu naknadu, u odnosu na primjenu Odluke, konkretno čl. 6. Odluke kojom je propisano da za parkiranje ili zaustavljanje turističkih autobusa radi iskrcaja putnika u zoni posebnog prometnog režima, turistička agencija ili vlasnik vozila moraju platiti naknadu, prvostupanjski sud navodi da nijedan od izvedenih dokaza sam za sebe ne dokazuje da je tuženik pasivno legitimiran (točka 40. obrazloženja) međutim međusobna povezanosti dokaza daje zaključak prvostupanjskom sudu da je tuženik turistička agencija koja je iskrcavala putnika i stoga je tuženik pasivno legitimiran u smislu čl. 6. Odluke na plaćanje naknade.

3. Rješenjem od 9. siječnja 2026. odlučeno je troškovima postupka tako da je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 34.603,81 EUR (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 15.926,06 EUR (točka II. izreke). Rješenjem o ispravku od 13. siječnja 2026. ispravljena je točka II. izreke rješenja tako da ispravno ima glasiti da je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.558,56 EUR.

4. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog svih razloga predviđenih odredbom čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP). Sud nigdje ne obrazlaže zašto smatra da su valjani, zakoniti i vjerodostojni pobijani računi tužitelja. Nadalje da je iz priloženih računa i specifikacija vidljivo da u specifikacijama predmetnih pobijanih računa koje predstavljaju navodne usluge iskrcaja koje naplaćuju navodi „nepla. zaustavljanje“ i „vaučer“ koji termini ne postoje u Odluci 10/2014 na koju se sud pozivaju kao pravni temelj. Nije jasno na temelju čega sud smatra pobijane račune valjanima i zakonitima, iz čega proizlazi da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučujućim činjenicama tako da se ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Kontrolori naplate su morali za svaki pojedinačni iskrcaj putnika prema utuženim računima utvrditi tko je bio organizator predmetnog iskrcaja dok iz obrazloženja presude ne proizlazi da je organizator prijevoza bio upravo tuženik niti da su predmetni autobusi bili u vlasništvu tuženika. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev bez obzira što niti jedan dokaz ne dokazuje da je tuženik sukladno utuženim računima organizirao konkretne iskrcaje putnika u zoni posebnog prometnog režima navedene u osporenim računima, i time je počinjena bitna povreda postupka jer je obrazloženje nejasno i u potpunosti kontradiktorno izreci. Nadalje, proizlazi da tužitelj niti u ponovnom postupku nije dokazao navedenu bitnu činjenicu, jer niti jedan dokaz ne dokazuje da je tuženik pasivno legitimiran u predmetnom postupku odnosno da je preuzeo obvezu plaćanja konkretnih zaustavljanja. Sud je propustio utvrditi da tužitelj nije imao valjanu osnovu tražbine jer je u pobijanim računima navedena Odluka kao osnova naplate usluge a nije jasno na temelju koje odluke su izdani pobijani računi te se pozivaju na buduće odluke, a pored toga u specifikacijama izvršenih usluga koriste termine koji nisu predviđeni Odlukom na koje se pozivaju kao osnovom izdavanja računa. Stoga su predmetni računi nevaljani i ne mogu predstavljati osnova tražbine tužitelja. Budući da se radi o usluzi koja ima svoju cijenu i može se naplatiti određenom subjektu kao korisniku usluge ako se ispune određeni uvjeti, to je tužitelj dužan u spomenutom odnosu uredno voditi poslovanje i poslovne knjige te račune izdavati na zakonit način za stvarno izvršene usluge određenom subjektu kao obvezniku. Evidencija zaustavljanja predstavlja isključivo jednostrano sačinjenu dokumentaciju tužitelja bez ikakvog sudjelovanja tuženika. Daljnjim žalbenim navodima analizira iskaze svjedoka, zaposlenika Sanitat d.o.o. Tuženik je osporio sve utužene račune, te ističe da je primjena Odluke i naplata računa bez ikakve propisane dokumentacije, isprava, ugovorne dokumentacije, izvoda iz važećih registara te utvrđivanja identiteta osoba koje sudjeluju u poslovnom odnosu protivan Zakonu o obveznim odnosima i Zakona o računovodstvu te ne udovoljava uvjetima za obvezivanje trećega iz čl. 341. Zakona o obveznim odnosima. Pretpostavka suda o činjenici ne smatra se dokazanom obzirom je činjenica osporena. Žalitelj ističe, kako činjenica da tužitelj vodi poslovanje na ovaj način je njegov poslovni rizik i takav način neurednog poslovanja, ne može biti na teret tuženika. Predlaže preinačiti pobijanu oluku i odbiti tužbeni zahtjev. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 5.817,64 EUR.

5. Protiv rješenja o troškovima postupka, u dijelu u kojem nije uspio u sporu, žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga navodeći da je pogrešna odluka o glavnoj stvari i posljedično tome i odluka o troškovima postupka. Predlaže da ovaj sud odluči zajedno o glavnoj stvari i troškovima postupka te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka uz trošak žalbe u iznosu od 2.061,25 EUR.

6. Žalbe su osnovane.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Žalitelj se osnovano poziva na bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer dani razlozi odluci su proturječni sami sebi.

8. Navedeni nedostatak bilo je moguće otkloniti u ovom žalbenom postupku, što je i učinio ovaj sud drugog stupnja postupajući u skladu s odredbom čl. 373.a st. 1. t. 2. u svezi st. 3. ZPP-a. Naime, navedenim odredbama je propisano da u slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz st. 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ovoga Zakona (st. 3.), a odredbom st. 1. istog članka je propisano da će drugostupanjski sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe da je važne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

9. S obzirom na to da se, prema mišljenju ovog suda, bitne činjenice mogu utvrditi na temelju isprava i dokaza koje se nalaze u spisu, ova odluka temelji se na cijelom spisu, a ne samo na sadržaju pobijane odluke.

10. U odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, valja ukazati da prvostupanjski sud nepravilno zaključuje da je, nakon provedenog, postupka, tužitelj dokazao da je tuženik neposredno ili preko drugih poslovnih partnera zaustavljao (time obavljao uslugu iskrcaja putnika) svoja vozila na području posebnog prometnog režima. Prvostupanjski sud taj zaključak temelji na iskazima svjedoka - zaposlenika Sanitata d.o.o., (točka 43. obrazloženja) uz zaključak da vjerodostojnost evidencije zaustavljanja potvrđuju iskazi zaposlenika Sanitat d.o.o. Dokazi u spisu ukazuju na suprotan zaključak - da tužitelj nije dokazao da je tuženik neposredno ili preko drugih poslovnih partnera zaustavljao svoja vozila

- prema izdanim računima za koje tereti tuženika (list 5. - 15 spisa).

11. Pravilno prvostupanjski sud navodi da je tužitelj provodio naplatu naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima i to u utuženom razdoblju temeljem Odluke o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnoga prometnog režima od 27. i 29 rujna 2014. objavljenoj u „Službenom glasniku“ tužitelja broj 10/14 te da nadzor nad zaustavljanjem i parkiranjem turističkih autobusa i osobnih automobila u navedenoj zoni obavljaju djelatnici trgovačkog društva Sanitat Dubrovnik d.o.o., prometni redari i/ili komunalni redari. Nije sporno da je prednik tuženika bio turistička agencija „Atlas“ koja je vršila uslugu prijevoza, iskrcaja putnika u zoni posebnog prometnog režima. Člankom 6. Odluke je propisano da za parkiranje ili zaustavljanje turističkih autobusa radi iskrcaja putnika u zoni posebnog prometnog režima, turistička agencija ili vlasnik vozila moraju platiti naknadu.

12. Dakle, određen je obveznik plaćanja naknade za zaustavljanje, a to je turistička agencija ili vlasnik vozila, pa je tužitelj trebao dokazati ili da je tuženik vlasnik vozila koja su se zaustavljala ili parkirala u zoni posebnog prometnog režima ili da je isti agencija koje je navedena vozila angažirala. Iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je tužitelj dokazao da je tuženik bio vlasnik vozila upravo za iskrcaj kako ga tereti u računima, niti da bi tuženik bio taj koji bi navedena vozila na bilo koji način angažirao. Prvostupanjski sud daje svoju ocjenu dokumentacije u spisu – da niti jedan dokaz sam za sebe ne potvrđuje pasivnu legitimaciju tuženika tj. da je upravo tuženik vršio iskrcaj putnika, kako je to terećeno u računima ili da je bio vlasnik vozila (točka 40. obrazloženja) dok ocjena prvostupanjskog suda o iskazima svjedoka (točke 44. - 46. obrazloženja) nije pravilna. Iz iskaza svjedoka proizlazi način poslovanja kontrole i evidentiranja zaustavljanja, da su svjedoci bez provjere, samo pitali vozače za koga voze i eventualno vršili fotografiranje vozila, unosila se tablica i slika u server Sanitata d.o.o., međutim iz sadržaja računa tužitelja ne može se utvrditi da se predmetni račun odnosi upravo za navedene iskrcaje za koji tužitelj tereti tuženika. Također proturječan je zaključak prvostupanjskog suda da iz evidencije zaustavljanja koje je radio Sanitat d.o.o. proizlazi da je tuženik turistička agencija koja organizira iskrcaj putnika iako nije vidljiv natpis tuženika na autobusima na svim fotografija.

13. Osnovano žalitelj navodi da za nastanak obaveze tuženika tužitelj nije uspio dokazati temeljem izvedenog dokaznog postupka, obzirom je tuženik osporio račune, da je tuženik obveznik plaćanja utuženih računa. Nastali odnos za koji tužitelj tereti tuženika mora biti utvrđen i provjerljiv kroz izdane račune. Zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik turistička agencija koja se bavila prijevozom - iskrcajem putnika na Pilama ne znači samo po sebi da se to upravo odnosi na razdoblje koje je terećeno pobijanim računima.

14. Prema tome, tužitelj nema pravo tražiti naknadu za zaustavljanje vozila od tuženika po osnovi činjenice da je tuženik bio turistička agencija po čijem bi se, eventualno, nalogu popisana vozila zaustavljala u zoni posebnog prometnog režima, a zbog čega bi postojala tuženikova obveza plaćanja naknade za zaustavljanje prema odredbi članka 6. Odluke. Iz iskaza saslušanih svjedoka čije je iskaze prvostupanjski sud djelomično producirao u obrazloženju odluke, proizlazi u bitnom da je „plaćanje bilo slikavanje i unošenje podataka u aparat“, međutim niti fotografije vozila nisu potpune niti predstavljao adekvatan dokaz da je upravo tuženik zaustavljao svoje vozila i ili angažirao druge pravne osobe za prijevoz prema utuženim računima. Pored toga svjedoci - radnici Sanitata d.o.o., su iskazali da su „angažirani prijevoznici samo mijenjali table za koga vrše uslugu prijevoza te da su unosili podatke prema onome što bi vozači rekli bez ikakve provjere“ što ukazuje na - ne provjerljivu i nepotpunu evidenciju obveznika plaćanja naknade za zaustavljanje. Stoga je valjalo preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

15. U odnosu na troškove postupka o kojima je odlučeno rješenjem od 9. siječnja 2026., valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka jer je tuženik uspio u sporu u cijelosti i preinačiti točku I. izreke rješenja i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka.

16. Tuženiku su priznati troškovi na ime sastava prigovora, podnesak od 26. siječnja 2017. u visini od 1.649,29 bodova temeljem Tbr. 8/1 Tarife, pristup na ročište 1. srpnja 2021. u visini od 824,64 bodova prema Tbr. 9/2 Tarife, podnesak od 17. rujna 2021. u visini od 25 bodova prema Tbr. 9/4 Tarife, sastav podneska od 13. prosinca 2024. u visini od 1.649,29 bodova temeljem Tbr. 8/1 Tarife, pristup na ročište 23. prosinca 2024. u visini od 824,64 bodova prema Tbr. 9/2 Tarife, trošak žalbe od 16. siječnja 2025. u visini od 312,50 bodova prema Tbr. 10. Tarife, pristup na ročište 2. lipnja 2025. i 14. srpnja 2025. svaki u visini od po 824,64 bodova prema Tbr. 9/2 Tarife, trošak pristupa na ročište 9. listopada 2025. u visini od 1.649,29 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, dakle sveukupno 8.583,93 bodova. Kako je 1 bod = 2 Eura iznos 17.167,86 EUR, uz PDV iznosi 21.459,82 EUR. Na to je valjalo priznati trošak pristojbe na prigovor u iznosu od 676,89 EUR i u tom dijelu tuženiku priznati trošak parničnog postupka u iznosu od 22.136,71 EUR. Na taj trošak tuženiku je valjalo i priznati zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude.

17. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za troškovima postupka u preostalom iznosu od 15.774, 21 EUR kao previsoko postavljeni dok mu nije priznat trošak na ime sastava podneska od 12. svibnja 2023. kao potrebnim za postupak niti troška pristupa na ročište za objavu jer nije pristupio na ročište.

18. U odnosu na trošak žalbe na glavnu stvar (u ponovljenom suđenju) tuženiku je valjalo priznati trošak sastava žalbe prema Tbr. 10. Tarife uz PDV i trošak sudske pristoje na žalbu (663,61 EUR) u iznosu od 5.817,64 EUR. Također valjalo mu je priznati trošak žalbe na rješenje o troškovima postupka (34.603,81 EUR) u iznosu 625,00 EUR, temeljem Tbr. 10/4 Tarife. Dakle, sveukupno po žalbenom postupku tuženiku pripada trošak u iznosu 6.442,64 EUR dok ga je valjalo odbiti u s zahtjevom za isplatu iznosa od 1.436,25 EUR.

19. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 373.a ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lenka Ćorić