REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1138/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LUČKA UPRAVA RIJEKA, Rijeka, Riva 1, OIB: 60521475400 i tuženika ALVEUS CAPITAL d.o.o. , Rijeka, Kvaternikova 62B, OIB: 12968751355, kojeg zastupa punomoćnik Danijel Beljan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vrkić, Beljan i Denona, Rijeka, Korzo 8, radi isplate iznosa od 12.455,67 EUR, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-194/2025-18 od 21. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-194/2025-18 od 21. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-194/2025-18 od 21. siječnja 2026. u točki I. njegove izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti iznos od 12.455,67 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama; odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u iznosu od 3.193,53 EUR, utvrđeno je da je riječ o novčanoj tražbini zaštićenoj pomorskim privilegijem, te da je tuženik dužan trpjeti namirenje iz kupovnine ostvarene prodajom njegova broda. Točkom I. izreke pobijanog rješenja dopuštena je preinaka tužbe.

2. Prvostupanjski sud je dosudio navedeni iznos s osnove neplaćenih lučkih pristojbi za vez (brodske ležarine) za brod ŽIGLJEN, koje je tuženik kao vlasnik broda bio dužan platiti za korištenje lučke infrastrukture na području pod upravljanjem tužitelja. Pritom je prvostupanjski sud utvrdio da predmetna tražbina proizlazi iz zakonskih ovlasti tužitelja za naplatu lučkih pristojbi te da je kao takva i ranije bila prijavljena, priznata i utvrđena u predstečajnom postupku nad tuženikom. Dosuđeni iznos ne odgovara izvornom ukupnom potraživanju tužitelja, već predstavlja onaj dio tražbine koji je, nakon provedenog predstečajnog postupka i potvrđenog plana restrukturiranja, ostao kao obveza tuženika, dok je preostali dio tražbine otpušten.

3. Tužitelj je protiv ove presude, u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev za iznos od 3.193,53 EUR, podnio žalbu ističući da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo. Smatra da je sud pogrešno protumačio njegove navode i podneske iz predstečajnog postupka te neosnovano zaključio da je pristao na smanjenje svoje tražbine, ističući da je i dalje zahtijevao njezino namirenje u cijelosti.

4. U tom smislu tužitelj se poziva na odredbe čl. 35. st. 3., čl. 38. st. 1., 3. i 4. te čl. 153. Stečajnog zakona, navodeći da kao razlučni vjerovnik nije izgubio pravo na odvojeno namirenje niti se tog prava odrekao, pa da predstečajni sporazum ne može utjecati na njegova razlučna prava. Smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je dio njegove tražbine otpisan, budući da je eventualni otpis prihvatio samo u odnosu na neosigurani dio tražbine, dok je zadržao pravo namirenja iz predmeta osiguranja do punog iznosa.

5. Tuženik je protiv ove presude podnio žalbu navodeći u njoj da je pobija zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi je u bitnome istaknuo da prvostupanjski sud nije mogao naložiti tuženiku isplatu iznosa od 12.455,67 EUR, budući da je predmetna tražbina obuhvaćena predstečajnim sporazumom kojim je utvrđen način i rokovi njezina namirenja, pa bi dosuđenje takve obveze predstavljalo zaobilaženje učinaka tog sporazuma.

6. Nadalje, žalitelj tvrdi da tužitelj, iako ima pomorski privilegij, može ostvarivati svoje pravo isključivo putem odvojenog namirenja iz vrijednosti broda, a ne zahtijevati izravnu isplatu novčane tražbine iz cjelokupne imovine tuženika. Također je istaknuo da je prvostupanjski sud pogrešno obvezao tuženika na plaćanje zakonskih zateznih kamata, iako predstečajnim sporazumom takva obveza nije predviđena.

7. Tuženik je u žalbi nadalje naveo da je prvostupanjski sud neosnovano dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, protivno odredbi čl. 190. Zakona o parničnom postupku, čime da je počinjena bitna povreda postupka. I konačno, osporio je i ocjenu prvostupanjskog suda o postojanju pomorskog privilegija, ističući da je on prestao protekom zakonom propisanog roka od jedne godine, budući da tužitelj nije pravodobno poduzeo radnje radi njegova očuvanja. Zato je predložio drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u njegovu korist.

8. Tužitelj je u odgovoru na tuženikovu žalbu osporio osnovanost njezinih razloga.

9. Tužiteljeva i tuženikova žalba nisu osnovane.

10. Nakon što su pobijana presuda i rješenje u pobijanom dijelu ispitani na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da su pobijane odluke pravilne i zakonite.

11. Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze (čl. 8. ZPP-a), ovaj sud dijeli ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva i neosnovanosti tuženikovih prigovornih navoda. Ovaj sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje iz pobijane presude i njeno obrazloženje koje sadrži valjane razloge i zaključke o izvedenim dokazima i ocjenjuje da je pri tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine s osnove neplaćenih lučkih pristojbi za vez (brodske ležarine) za brod ŽIGLJEN, kao i zahtjev za utvrđenje da je ta tražbina osigurana pomorskim privilegijem te da je tuženik dužan trpjeti njezino namirenje iz vrijednosti broda.

13. Između stranaka nije sporno da je tuženik vlasnik broda ŽIGLJEN te da je taj brod u utuženom razdoblju koristio vez u luci na području pod upravljanjem tužitelja, kao ni da je nad tuženikom otvoren predstečajni postupak u kojem je tužiteljeva tražbina prijavljena i pravomoćno utvrđena. Također nije sporno da je u tom postupku potvrđen predstečajni sporazum kojim je ukupna tražbina tužitelja djelomično otpuštena, dok je preostali dio utvrđen u iznosu od 12.455,67 EUR, uz određeni način i rokove namirenja. Sporno je, međutim, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu predmetnog iznosa u ovom postupku unatoč učincima predstečajnog sporazuma, odnosno predstavlja li takav zahtjev zaobilaženje tog sporazuma, te može li tužitelj, kao nositelj pomorskog privilegija, ostvarivati svoju tražbinu i putem izravne isplate, a ne samo putem odvojenog namirenja iz vrijednosti broda.

14. Nadalje, među strankama je sporno je li prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, kao i je li pomorski privilegij na kojem tužitelj temelji svoje pravo na odvojeno namirenje prestao protekom zakonom propisanog roka.

15. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu i rješenje polazeći od utvrđenja da tražbina tužitelja proizlazi iz neplaćenih lučkih pristojbi za vez (brodske ležarine) za brod ŽIGLJEN, koje je tuženik kao vlasnik broda bio dužan platiti za korištenje lučke infrastrukture, sukladno odredbama čl. 99., čl. 100. st. 1. t. 2. i čl. 102. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19; dalje: ZPDML) uz odgovarajuću primjenu odredaba Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj: 181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13, 26/15 i 17/19; dalje: PZ).

16. U pogledu postojanja i visine tražbine, prvostupanjski sud je utvrdio da je tražbina tužitelja bila prijavljena i pravomoćno utvrđena u predstečajnom postupku nad tuženikom, te da je potvrđenim predstečajnim sporazumom, donesenim na temelju Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15, 104/17, 36/22 i 27/24; dalje: SZ), ista djelomično otpuštena, dok je preostali iznos od 12.455,67 EUR ostao kao obveza tuženika.

17. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da predmetna tražbina, kao tražbina s osnove lučkih pristojbi, predstavlja tražbinu osiguranu pomorskim privilegijem sukladno čl. 241. st. 1. t. 4. PZ-a, te da kao takva daje tužitelju pravo na odvojeno namirenje iz vrijednosti broda, neovisno o činjenici što je sudjelovao u predstečajnom postupku.

18. U odnosu na učinke predstečajnog postupka, prvostupanjski sud se pozvao na odredbe čl. 35. st. 3. u vezi s čl. 153. SZ-a, zaključujući da razlučni vjerovnik može prijaviti tražbinu u predstečajnom postupku, a da pritom ne gubi pravo na odvojeno namirenje, ako se tog prava nije odrekao niti pristao na odgodu namirenja.

19. U pogledu prigovora zastare, prvostupanjski sud primijenio je odredbe čl. 214., 215. i 228. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), te utvrdio da je tužba podnesena unutar trogodišnjeg roka zastare.

20. U odnosu na prigovor prestanka pomorskog privilegija, prvostupanjski sud se pozvao na odredbe čl. 246. i 247. PZ-a, zaključujući da je rok za njegovo ostvarenje prekinut poduzimanjem radnji radi namirenja tražbine u predstečajnom postupku.

21. Nadalje, u pogledu dopuštenosti preinake tužbe, prvostupanjski sud se pozvao na odredbu čl. 190. ZPP-a, kao i na načelo razmjernosti, zaključujući da je preinaka dopuštena jer se odnosi na iste činjenične i pravne osnove.

22. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je dosudio tužitelju iznos od 12.455,67 EUR s kamatama, utvrdio postojanje razlučnog prava te obvezao tuženika trpjeti namirenje iz vrijednosti broda, dok je zahtjev u preostalom dijelu odbio kao neosnovan, smatrajući da je taj dio tražbine obuhvaćen otpisom iz predstečajnog sporazuma.

23. O tužiteljevoj žalbi

24. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno je ocijenio pravne učinke predstečajnog sporazuma na tražbinu tužitelja. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tražbina tužitelja u predstečajnom postupku pravomoćno utvrđena te da je potvrđenim sporazumom djelomično otpuštena, dok je preostali dio utvrđen u iznosu od 12.455,67 EUR. Stoga tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu dijela tražbine koji je obuhvaćen otpisom, jer učinci potvrđenog predstečajnog sporazuma obvezuju sve sudionike tog postupka.

25. Pritom nije odlučno to što tužitelj ističe da se nije odrekao prava na odvojeno namirenje, jer pravo razlučnog vjerovnika na namirenje iz predmeta osiguranja ne podrazumijeva ujedno i pravo na sudsko dosuđenje osobne tražbine protiv dužnika izvan okvira utvrđenog predstečajnim sporazumom. Drugim riječima, razlučno pravo i osobna obveza dužnika predstavljaju dva različita pravna instituta, pa činjenica da tužitelj zadržava pravo namirenja iz vrijednosti broda ne dovodi u pitanje učinke otpisa u dijelu u kojem se tražbina odnosi na osobnu obvezu tuženika.

26. Neosnovan je i žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio tužiteljeve podneske iz predstečajnog postupka, jer iz sadržaja spisa proizlazi da je tražbina tužitelja u tom postupku bila predmet utvrđivanja i restrukturiranja te da je u konačnici utvrđena u umanjenom iznosu. Stoga prvostupanjski sud nije proizvoljno utvrdio opseg tražbine, već je svoju odluku temeljio na pravnim učincima potvrđenog predstečajnog sporazuma.

27. Slijedom navedenoga, žalbeni navodi tužitelja ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen, pa je njegova žalba u tom dijelu ocijenjena neosnovanom (čl. 368. st. 1. ZPP -a).

28. O tuženikovoj žalbi

29. U odnosu na tuženikov žalbeni navod da je dosuđenjem iznosa od 12.455,67 EUR zaobiđen potvrđeni predstečajni sporazum ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno pošao od nesporne činjenice da je tužiteljeva tražbina prijavljena i utvrđena u predstečajnom postupku, te da je potvrđenim predstečajnim sporazumom ukupna tražbina tužitelja umanjena, tako da je od ukupno utvrđenog iznosa kao obveza tuženika ostao iznos od 12.455,67 EUR. Upravo zato prvostupanjski sud nije prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti, nego ga je odbio kao neosnovanog za razliku do izvorno utuženog iznosa od 15.649,20 EUR, tj. za iznos od 3.193,53 EUR. Time je prvostupanjski sud uvažio učinke predstečajnog sporazuma u dijelu koji se odnosi na visinu osobne obveze dužnika.

30. Pritom tuženik zanemaruje da položaj razlučnog vjerovnika u predstečajnom postupku uređuju odredbe iz čl. 35. st. 3., čl. 38. st. 1., 3. i 4., čl. 46. st. 6. te čl. 153. SZ-a. Iz tih odredbi proizlazi da razlučni vjerovnik može prijaviti tražbinu u predstečajnom postupku, a da time ne gubi pravo na odvojeno namirenje, ako se tog prava nije odrekao i ako nije pristao na odgodu namirenja iz predmeta na koji se razlučno pravo odnosi. U ovom slučaju nesporno je utvrđeno da se tužitelj nije odrekao prava na odvojeno namirenje niti je pristao na odgodu namirenja iz predmeta osiguranja. Zato potvrđeni predstečajni sporazum nije mogao dovesti do prestanka njegova razlučnog prava na brodu, nego samo do redukcije njegove novčane tražbine u dijelu u kojem predstavlja osobnu obvezu dužnika.

31. U odnosu na žalbeni navod da tužitelj iako ima pomorski privilegij, može svoju tražbinu ostvarivati samo iz vrijednosti broda, a ne i zahtijevati isplatu, ni ovaj žalbeni navod nije osnovan. Predmetna tražbina nastala je s osnove neplaćenih lučkih pristojbi za vez, odnosno brodske ležarine za brod ŽIGLJEN. Obveza plaćanja tih pristojbi proizlazi iz čl. 99., čl. 100. st. 1. t. 2. i čl. 102. ZPDML-a. Istodobno, prema čl. 241. st. 1. t. 4. i st. 2. PZ-a, tražbine za lučke pristojbe osigurane su pomorskim privilegijem na brodu. To znači da ista tražbina ima i obveznopravnu i stvarnopravnu komponentu: s jedne strane postoji novčana tražbina prema dužniku, a s druge strane postoji pravo njezina odvojenog namirenja iz vrijednosti broda. Stoga nije pravno utemeljena žalbena teza da postojanje pomorskog privilegija isključuje mogućnost da se u parnici odluči i o novčanoj tražbini i o obvezi trpljenja namirenja iz opterećene stvari. Upravo suprotno, prvostupanjski sud je pravilno spojio te dvije pravne posljedice: utvrdio je preostalu novčanu tražbinu i ujedno utvrdio da je ona osigurana pomorskim privilegijem te da je tuženik dužan trpjeti njezino namirenje iz kupovnine broda.

32. Nije osnovan ni žalbeni navod da je pomorski privilegij prestao po sili zakona. Točno je da prema čl. 246. st. 1. t. 2. PZ-a privilegij na brodu prestaje protekom jedne godine, a da se, prema čl. 247. st. 1. PZ-a taj rok u odnosu na tražbine iz čl. 241. st. 1. t. 2. do 5. PZ-a računa od nastanka osigurane tražbine. Međutim, čl. 247. st. 2. PZ-a izrijekom propisuje da taj rok prestaje teći svakom radnjom koju vjerovnik privilegirane tražbine poduzme pred sudom radi osiguranja ili namirenja tražbine. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj prijavom tražbine u predstečajnom postupku 9. prosinca 2024. poduzeo sudsku radnju radi namirenja predmetne tražbine unutar jednogodišnjeg roka, pa je pravilno zaključio da rok iz čl. 246. st. 1. t. 2. PZ-a nije istekao. Žalbeni navod da tek podnesak od 27. studenoga 2025. predstavlja radnju podobnu prekinuti taj rok nije prihvatljiv, jer se odredbom, čl. 247. st. 2. PZ-a ne zahtijeva baš određena vrsta radnje, nego bilo koja radnja poduzeta pred sudom radi osiguranja ili namirenja tražbine, a prijava tražbine u predstečajnom postupku upravo to jest.

33. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio postojanje razlučnog prava tužitelja. Ni ovaj žalbeni razlog nije osnovan. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe iz čl. 241. st. 1. t. 4. i st. 2. PZ-a kada je zaključio da tražbina za neplaćene lučke pristojbe za vez uživa zaštitu pomorskim privilegijem. Jednako tako, pravilno je primijenio čl. 35. st. 3. i čl. 153. SZ-a te čl. 46. st. 6. SZ-a kada je zaključio da prijava tražbine u predstečajnom postupku i sudjelovanje vjerovnika u sklapanju predstečajnog sporazuma sami po sebi ne znače odricanje od prava na odvojeno namirenje. Kako je u postupku utvrđeno da se tužitelj tog prava nije odrekao niti je pristao na odgodu namirenja iz predmeta osiguranja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da sporna tražbina i nakon potvrde predstečajnog sporazuma zadržava obilježje tražbine osigurane razlučnim pravom.

34. Ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovan. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno da je tuženik vlasnik broda ŽIGLJEN i da je taj brod u utuženom razdoblju koristio vez na području pod upravljanjem tužitelja. Nadalje, utvrđeno je i da je predmetna tražbina bila prijavljena i priznata u predstečajnom postupku, kao i da je potvrđenim predstečajnim sporazumom njezin preostali iznos određen u svoti od 12.455,67 EUR. Na temelju tih nespornih činjenica i priložene dokumentacije prvostupanjski sud je pravilno ocijenio dokaze u smislu čl. 8. ZPP-a te pravilno zaključio da tražbina tužitelja postoji upravo u dosuđenom iznosu, dok preko toga iznosa nije osnovana. Žalba u tom dijelu zapravo ne dovodi u pitanje ta činjenična utvrđenja konkretnim protuargumentima, nego ponavlja pravno stajalište da se takva tražbina ne bi mogla sudski dosuditi zbog učinaka predstečajnog sporazuma, što je pitanje primjene materijalnog prava, a ne pitanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

35. Prvostupanjski sud je dosudio zakonske zatezne kamate na pojedine dijelove glavnice od dana njihove dospjelosti, polazeći od toga da je riječ o novčanoj tražbini iz neplaćenih lučkih pristojbi, koja je u tom opsegu utvrđena i priznata, te da pomorski privilegij prema čl. 241. st. 2. PZ-a postoji i za kamate. Osim toga, kako je riječ o novčanoj obvezi koja nije ispunjena o dospijeću, pravilna je i primjena čl. 29. st. 2. ZOO-a glede zakonskih zateznih kamata. Okolnost da je predstečajnim sporazumom uređen način otplate preostalog dijela tražbine sama po sebi ne znači da je isključeno i pravo vjerovnika na zakonske zatezne kamate kao pripadak privilegirane tražbine, osobito imajući u vidu da pomorski privilegij sukladno čl. 241. st. 2. PZ-a obuhvaća i kamate kao pripadak tražbine.

36. Ovaj sud ne nalazi postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu proturječni sadržaju isprava u spisu, a iz obrazloženja presude može se bez teškoća ispitati na kojim je činjenicama i na kojim pravnim odredbama prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o postojanju tražbine, njezinoj visini, pravnoj prirodi pomorskog privilegija, učincima predstečajnog sporazuma te dopuštenosti preinake tužbe. Sama okolnost što se žalitelj s tim razlozima ne slaže ne znači da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

37. Slijedom navedenoga, kako nijedan od žalbenih razloga nije osnovan, a ni ispitivanjem pobijane odluke nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je i riješeno kao u izreci (čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP-a).

Zagreb, 21. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac