REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1783/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ane Cvitković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Melita Babić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Petar Kovačević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1626/2024-17 od 27. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1626/2024-17 od 27. veljače 2025. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1626/2024-17 od 27. veljače 2025. u točkama III. i IV. izreke. i predmet u tome dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1626/2024-17 od 27. veljače 2025. utvrđena je ništetnom odredba članka 10. ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103876357 od 12. ožujka 2008. sklopljenog između tuženika kao kreditora i ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,700 % (nula cijelih sedamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno=200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom ugovora.“ (točka I. izreke) i naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 331,09 eura sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2008. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke), kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 eura sa zateznim kamatama od 27. veljače 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose, sve u roku petnaest dana (točka III. izreke), dok je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 187,50 eura, odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Protiv presude obje stranke su izjavile žalbu pobijajući je djelomično, tuženik u točkama I. do III. izreke, a tužitelj u točki IV. izreke.

3. Tuženik svoju žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi kako prvostupanjski sud uopće ne obrazlaže činjenicu da je u ugovoru o kreditu ugovorena zabrana cesije u smislu članka 80. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, zatim status korisnika kredita kao potrošača, kao i da je ugovoren iznos naknade za obradu kredita u manjem iznosu od onog propisanog odlukama tuženika i uz to uopće nije utvrdio vrijednost predmeta spora, iako je tuženik još u odgovoru na tužbu prigovorio suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Potom uglavnom ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka kojima se protivio vrijednosti predmeta spora kako je označena u tužbi, aktivnoj legitimaciji tužitelja, pitanju ima li korisnik kredita status potrošača jer se to ne može presumirati, kao i o razlozima ništetnosti odredaba o ulaznoj naknadi posebno u odnosu na pojedinačno pregovaranje, nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana. Dalje u žalbi osporava i stajalište prvostupanjskog suda o prigovoru zastare i početku tijeka zateznih kamata pozivajući se na pravnu teoriju nasuprot stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zatim da se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem, te da tužitelj nema pravo na zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. zbog postojanja posebnih okolnosti iz članka 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti. Odluku o troškovima postupka pobija u dijelu u kojem je njemu naloženo da tužitelju nadoknadi parnične troškove zbog odluke o glavnoj stvari i zbog toga što su troškovi obračunati prema suviše visoko određenoj vrijednosti predmeta spora. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev i tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi parnične troškove uključujući i troškove žalbenog postupka ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužitelj svojom žalbom pobija presudu u točki IV. izreke kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova tvrdeći da je prvostupanjski sud propustio dosuditi tužitelju troškove zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, kao i troškove pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 eura uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost, iako je tuženik izgubio spor i prema članku 154. stavku 1. Zakona o parničnom postupku dužan je nadoknaditi tužitelju troškove izazvane vođenjem postupka. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 44,52 eura.

5. Nijedna stranka nije podnijela odgovor na žalbu protivne strane.

6. Žalbe su djelomično osnovane, ali samo u odnosu na troškove postupka.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama određenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 10. ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103876357 od 12. ožujka 2008. sklopljenog između korisnika kredita ŠC i tuženika, te zahtjev za povrat iznosa od 331,09 eura koji je korisnik kredita platio tuženiku na temelju te ništetne odredbe.

9. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu istaknuvši prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije i prigovor zastare, te je posebno osporavao tvrdnje tužitelja da je sporna odredba o obvezi plaćanja naknade ništetna.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u isprave koje su dostavile stranke i saslušanjem korisnika kredita, prvostupanjski sud je odbio prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije kao neosnovan, s obrazloženjem da je ugovor o ustupanju tražbine valjan i proizvodi pravne učinke, zatim da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu korisniku kredita, kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, pa je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je pozivom na odredbe članaka 59., 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14), kao i na odredbe članaka 295. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna i da je slijedom toga tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao na temelju te ništetne odredbe. Prvostupanjski sud je otklonio i prigovor zastare s obrazloženjem da zastarijevanje zahtjeva za povrat plaćene naknade počinje teći tek od pravomoćnosti odluke o ništetnosti ugovorne odredbe, dok je o zahtjevu za plaćanje zateznih kamata odlučio pozivom na odredbu članka 1115. ZOO -a od dana stjecanja jer je ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj.

11. Točne su tvrdnje tuženika da pobijana presuda ne sadrži razloge o tome da je korisnik kredita potrošač, iako je tuženik u odgovoru na tužbu istakao upravo takav prigovor. Osnovano taj žalitelj tvrdi da se status potrošača ne podrazumijeva, nego da ga treba utvrditi da bi se na utvrđene činjenice mogle primijeniti odgovarajuće zakonske odredbe o zaštiti potrošača. Međutim, unatoč tome nedostatku presude, iz sadržaja ugovora o kreditu očito je da predstavlja potrošački ugovor jer korisnik kredita nije obrtnik, ni trgovac pojedinac, nego fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost, a namjena sklapanja ugovora je „stambeni kredit građana“ kako je to izričito naznačeno u točki 3. ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača proizlazi i iz aneksa ugovora o kreditu koji je sklopljen u svrhu ispunjenja tuženikovih obveza iz Zakona izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15). U takvoj pravnoj situaciji doista nije bilo potrebno posebno dokazivati da korisnik kredita ima svojstvo potrošača u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača. Ako je smatrao suprotno, onda je tuženik trebao navesti činjenice i predložiti dokaze iz kojih bi proizlazilo da korisnik kredita nije imao status potrošača u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

12. Osnovano tuženik tvrdi da pobijana presuda nema razloga ni o prigovoru tuženika da su člankom 14. stavkom 9. ugovora o kreditu stranke ugovorile da korisnik kredita neće bez prethodne izričite suglasnosti tuženika ustupiti bilo koje svoje pravo iz ugovora, kao razlog zbog kojeg smatra da ugovor o cesiji nema učinka prema tuženiku. Po ocjeni ovoga suda ta ugovorna odredba je u skladu s odredbom članka 80. stavka 2. ZOO-a kojom je, pored onih slučajeva iz stavka 1. toga članka (u kojima ustupanje nije dopušteno), ostavljeno na dispoziciju ugovornih strana da ugovore zabranu prijenosa tražbine na drugoga ili omoguće prijenos samo uz dužnikov pristanak. Međutim, iako je ta ugovorna odredba valjana i proizvodi pravni učinak, ona se ne može primijeniti na ustupanje tražbine koja je predmet ovoga spora, zato što nije riječ o pravima iz ugovora, nego o zahtjevu za vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetne ugovorne odredbe iz članka 323. ZOO -a. Ništetnost je takva nevaljanost ugovora koja poništava njegov učinak od početka (ex tunc) i dovodi do toga da se za ugovor ili pojedine ugovorne odredbe smatra da nikada nisu sklopljene. S obzirom na to da je u ustupitelj tražbine prenio tužitelju onu tražbinu koju je stekao zbog toga što je ugovorna odredba o plaćanju naknade utvrđena ništetnom, ne može se osnovano smatrati da je riječ o tražbini koja proizlazi iz prava korisnika kredita iz ugovora o kreditu, koju ne bi mogao ustupiti bez prethodne izričite suglasnosti kreditora.

13. O svim ostalim spornim pitanjima pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge. Tako ovaj sud prihvaća po svemu jasno i valjano obrazloženo stajalište prvostupanjskog suda o postojanju tužiteljeve legitimacije za vođenje ovoga spora (točke 7. do 10. obrazloženja prvostupanjske presude) zasnovane na valjanom ugovoru o ustupu tražbine i pravilnoj primjeni odredbe članka 80. ZOO -a, jer prijenos tražbine koja je predmet ovoga spora nije zabranjen, tražbina nije strogo osobne naravi niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Pravilno je i stajalište prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva jer se radilo o tipskom ugovoru, o spornoj naknadi nije se pojedinačno pregovaralo i u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna u postotku iznosa kredita, korisnik kredita nije bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade i o tome što sve naknada u sebi sadrži i od čega se sastoji. Tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim je konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu, riječ, odnosno da je navedena odredba nametnuta korisniku kredita što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Pored navedenog, tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita.

15. Pravilno je odbijen i prigovor zastare tražbine i o tome spornom materijalnopravnom pitanju prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge i pravilno su primijenjene odredbe o prekidu zastare i zastarnom roku, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelja upućuje na obrazloženje presude u tome dijelu.

16. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita isključuje savjesno postupanje tuženika. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tuženikovom nepoštenju i naložio tuženiku da tužitelju plati kamate od dana stjecanja na temelju ništetne pravne osnove.

17. Neosnovano se tuženik poziva i na zastoj zastarijevanja u razdoblju za koje su postojale posebne okolnosti, jer je iz Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/20) na koje se poziva, jasno da se odnosi na ovršne i stečajne postupke koji su bili u tijeku u tome razdoblju. Ovaj postupak tada nije ni bio pokrenut.

18. Zato je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u točkama I. i II. izreke na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

19. Međutim, osnovano tuženik osporava odluku o troškovima postupka, jer prvostupanjski sud nije odlučio o vrijednosti predmeta spora unatoč tome što je tuženik još u odgovoru na tužbu istakao prigovor da je tužitelj nepravilno označio vrijednost predmeta spora onog dijela tužbenog zahtjeva koji se ne odnosi na novčanu svotu (članak 40. stavak 2. ZPP-a), jer je prema odredbi članka 40. stavka 3. ZPP-a to bio dužan učiniti najkasnije na pripremnom ročištu. Taj propust prvostupanjskog suda ne može ići na štetu tuženika tako da se smatra da je vrijednost predmeta spora ona koju je tužitelj u tužbi naznačio.

20. Kako pobijana presuda ne sadrži nikakve razloge o tome zašto prvostupanjski sud smatra da je mjerodavna upravo ona vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio unatoč pravovremenom prigovoru tuženika, učinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a na koju tuženik s pravom ukazuje.

21. Osnovano tužitelj osporava odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude jer se pravilnim tumačenjem odredbe članka 155. ZPP-a ne može smatrati da ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice. Iako se presuda dostavlja e-Komunikacijom to ne znači da je održavanje ročišta za objavu presude bilo nepotrebno. Štoviše, odredom članka 335. ZPP-a propisana je obveza suda da presudu objavi na ročištu za objavu presude. U odnosu na troškove pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita, tužitelj neosnovano smatra da je za odluku o prihvaćanju tog zahtjeva dovoljno da je tuženik izgubio spor, jer prema odredbi članka 155. ZPP-a sud može odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

22. Zato je odluka o troškovima postupka ukinuta i predmet u tome dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak na temelju članka 380. točke 3. u vezi s člankom 129. stavkom 5. ZPP-a.

23. U ponovnom postupku prvostupanjski sud je dužan postupiti po odredbi članka 40. stavka 3. ZPP-a i nakon toga donijeti pravilnu i zakonitu odluku o zahtjevu tužitelja za naknadu parničnih troškova uključujući i troškove ovog žalbenog postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

Zagreb, 21. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivana Mlinarić