REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4129/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja CL (nominativ: CL), OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik iz Splita, protiv I-tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kao pravnog slijednika Sberbank d.d. OIB 78427478595 te II-tuženika EOS MATRIX d.o.o. OIB 76674680107, kojeg zastupa punomoćnica Tea Švaljek Krešić, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne javne rasprave, 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 312349, zaključenog dana 13.12.2007. godine, između tužitelja i tuženika pod 1), i to čl. 1. u dijelu u kojem se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 285.160,00 CHF po kupovnom tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita, čl. 7. u dijelu 7.1. u kojem se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF, plativo po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća.

II./ Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 312349, zaključenog dana 13.12.2007. godine, između tužitelja i tuženika pod 1), i to članak 4. u dijelu 4.1. u kojem se navodi kako je kamatna stopa promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu banke, a sukladno odluci o kamatama i naknadama banke, u dijelu u kojem se usklađivanje kamatne stope obavlja na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže banke, u dijelu u kojem se kamata obračunava u valuti CHF, članak 7., u dijelu 7.3. u kojem banka obračunava i naplaćuje kamatu primjenom redovne kamatne stope sukladno točki 4.1. ovog ugovora, na iskorištena sredstva, u dijelu u kojem se kamata obračunava u valuti CHF, a naplaćuje u kunama prema prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća, članak 9., u dijelu 9.6. u kojem je ugovoreno kako tuženik pod 1) kao kreditor može za vrijeme trajanja ovog ugovora uslijed promjena pravnih propisa, promjene tržišnih uvjeta, promjene boniteta korisnika kredita, uslijed nepoštivanja odredaba ovog ugovora od strane korisnika kredita i založnog dužnika, te drugih uvjeta po ocjeni kreditora, promijeniti visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata, kao i visinu naknada za obavljene usluge.

III./ Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 312349, zaključenog dana 13.12.2007. godine, između tužitelja i tuženika pod 1), i to u čl. 5., u dijelu u kojem je korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita u iznosu 0,60% iznosa odobrenog kredita.

IV./ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju CL (nominativ: CL), OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 38.167,75 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, na sljedeće iznose:

- 1.016,80 EUR od 7.1.2008.

- 28,06 EUR od 11.2.2008.

- 45,30 EUR od 11.2.2008.

- 43,45 EUR od 7.3.2008.

- 15,81 EUR od 7.4.2008.

- 21,25 EUR od 7.5.2008.

- 23,44 EUR od 7.6.2008.

- 11,11 EUR od 7.8.2008.

- 23,60 EUR od 3.9.2008.

- 42,74 EUR od 5.11.2008.

- 76,65 EUR od 5.11.2008.

- 60,46 EUR od 3.12.2008.

- 110,70 EUR od 3.2.2009.

- 124,92 EUR od 3.4.2009.

- 146,41 EUR od 22.4.2009.

- 109,37 EUR od 24.4.2009.

- 112,28 EUR od 5.5.2009.

- 104,83 EUR od 2.7.2009.

- 97,82 EUR od 13.7.2009.

- 95,81 EUR od 4.8.2009.

- 100,85 EUR od 2.10.2009.

- 94,31 EUR od 2.11.2009.

- 95,89 EUR od 2.12.2009.

- 104,71 EUR od 5.1.2010.

- 115,54 EUR od 2.2.2010.

- 130,68 EUR od 2.3.2010.

- 127,33 EUR od 4.3.2010.

- 149,08 EUR od 4.5.2010.

- 161,74 EUR od 2.6.2010.

- 175,24 EUR od 2.7.2010.

- 211,61 EUR od 3.8.2010.

- 184,66 EUR od 4.9.2010.

- 251,07 EUR od 7.10.2010.

- 230,23 EUR od 3.12.2010.

- 224,57 EUR od 4.11.2011.

- 265,64 EUR od 2.2.2011.

- 308,07 EUR od 3.3.2011.

- 282,56 EUR od 5.4.2011.

- 278,80 EUR od 4.5.2011.

- 260,36 EUR od 3.6.2011.

- 302,80 EUR od 6.7.2011.

- 357,34 EUR od 3.8.2011.

- 365,01 EUR od 2.9.2011.

- 500,76 EUR od 4.10.2011.

- 388,23 EUR od 3.11.2011.

- 357,39 EUR od 5.12.2011.

- 370,17 EUR od 4.1.2012.

- 355,93 EUR od 24.1.2012.

- 380,18 EUR od 16.2.2012.

- 399,76 EUR od 4.4.2012.

- 403,56 EUR od 30.4.2012.

- 399,58 EUR od 6.6.2012.

- 404,14 EUR od 5.7.2012.

- 416,90 EUR od 27.7.2012.

- 402,29 EUR od 5.9.2012.

- 407,62 EUR od 3.10.2012.

- 393,15 EUR od 5.11.2012.

- 386,49 EUR od 6.11.2012.

- 401,09 EUR od 5.12.2012.

- 395,12 EUR od 4.1.2013.

- 405,53 EUR od 5.2.2013.

- 383,19 EUR od 6.3.2013.

- 388,13 EUR od 4.4.2013.

- 406,18 EUR od 4.6.2013.

- 388,75 EUR od 2.7.2013.

- 372,63 EUR od 6.8.2012.

- 365,29 EUR od 6.8.2013.

- 375,14 EUR od 6.9.2013.

- 377,27 EUR od 3.10.2013.

- 398,16 EUR od 13.11.2013.

- 391,39 EUR od 6.12.2013.

- 402,21 EUR od 9.1.2014.

- 400,83 EUR od 6.2.2014.

- 409,46 EUR od 6.3.2014.

- 413,90 EUR od 3.4.2014.

- 407,33 EUR od 19.5.2014.

- 405,87 EUR od 6.6.2014.

- 400,89 EUR od 4.7.2014.

- 405,21 EUR od 28.7.2014.

- 415,05 EUR od 7.8.2014.

- 422,58 EUR od 2.10.2014.

- 418,84 EUR od 17.10.2014.

- 429,55 EUR od 28.11.2014.

- 436,18 EUR od 8.12.2014.

- 434,53 EUR od 21.1.2015.

- 395,83 EUR od 16.2.2015.

- 395,83 EUR od 17.3.2015.

- 395,83 EUR od 14.4.2015.

- 395,83 EUR od 15.5.2015.

- 395,83 EUR od 9.6.2015.

- 395,83 EUR od 6.7.2015.

- 395,83 EUR od 7.7.2015.

- 395,83 EUR od 7.9.2015.

- 395,83 EUR od 7.10.2015.

- 395,83 EUR od 1.12.2015.

- 395,83 EUR od 7.1.2016.

- 395,83 EUR od 5.2.2016.

- 395,83 EUR od 4.3.2016.

- 395,83 EUR od 6.4.2016.

- 544,61 EUR od 5.5.2016.

- 525,81 EUR od 10.6.2016.

- 519,72 EUR od 11.7.2016.

- 552,64 EUR od 10.8.2016.

- 547,40 EUR od 13.9.2016.

- 536,17 EUR od 11.10.2016.

- 539,14 EUR od 10.11.2016.

- 557,10 EUR od 13.12.2016.

- 557,64 EUR od 17.3.2017.

- 580,98 EUR od 17.3.2017.

- 558,77 EUR od 17.3.2017.

- 553,95 EUR od 29.3.2017.

- 558,27 EUR od 16.8.2017.

- 541,39 EUR od 1.12.2017.

- 529,82 EUR od 3.4.2018. te

- 517,37 EUR od 1.8.2018.,

a sve u roku od 15 dana.

V./ Odbijaju se, kao neosnovani, tužbeni zahtjevi koji glase:

„1. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama broj 312349, zaključen dana 13.12.2007. godine, između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika pod 1), kao kreditora i ovjeren 19.12.2007. godine kod Lucije Carić, Javnog bilježnika iz Dubrovnika, pod poslovnim brojem OV-15489/07.''

''2. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o cesiji zaključen između tuženika pod 1) i tuženika pod 2) dana 24.2.2021. godine, a o ustupu i prijenosu potraživanja po Ugovoru o kreditu br. 312349., ovjeren 24.2.2021. godine kod Ilinke Lisonek, Javnog bilježnika iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-1430/21.''

''3. Utvrđuje se ništetnim i bez ikakve pravne valjanosti, upis/uknjižba zasnivanja založnog prava na nekretnini upisanoj kod OS u Dubrovniku, ZK odjel Dubrovnik, u K. O. [katastarska općina], ZK. UL. [broj ZK uloška], kat. čest. ZGR [katastarska čestica], kuća i dvorište, ukupne površine 473 m2, Rbr. ZK tijelo II - 3. suvlasnički dio s neodređenim omjerom, Etažno vlasništvo (E- 3), stan površine 52,20 m2, u zgr. 861, sa istočne strane koji se sastoji od dvije sobe, trpezarije s kuhinjom i kupaonice, a koji se proteže i na potkrovlje zgrade površine 40,96 m2 uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, u korist VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, u listu C, Rbr. 1., 1.1., ZK tijelo II, na suvlasnički dio 3, posl. broj Z-9129/07 od 20.12.2007., za novčani iznos od 285.160,00 CHF u protuvrijednosti kuna s rokom otplate 360 mjeseci i redovnom kamatom od 4,90% godišnje te uz ostale uvjete iz ugovora, na osnovi ugovora o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava br. OV. 15489/07 javnog bilježnika Lucije Carić u Dubrovniku zaključenog između VOLKSBANK d.d. Zagreb i JL, pa se u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove presude nalaže Općinskom sudu u Dubrovniku, ZK odjelu Dubrovnik, izvršiti brisanje ovog založnog prava.''

''8. Utvrđuje se da je nedopušten i bez pravnog učinka otkaz Ugovora o kreditu broj 312349 zaključenog 13.12.2007. godine, između tužitelja i tuženika pod 1), ovjeren 19.12.2007. godine kod Javnog bilježnika kod Lucije Carić, Javnog bilježnika iz Dubrovnika, pod poslovnim brojem OV-15489/07., od 12.11.2018.''

''9. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o cesiji zaključen između tuženika pod 1) i tuženika pod 2) dana 24.2.2021. godine, a o ustupu i prijenosu potraživanja po Ugovoru o kreditu br. 312349., ovjeren 24.2.2021. godine kod Ilinke Lisonek, Javnog bilježnika iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-1430/21 u iznosu 1.752.171,52 kn.''

VI./ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB: 87939104217 naknaditi tužitelju CL (nominativ: CL), OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 10.791,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od 21. travnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

VII./ II-tuženik EOX MATRIX d.o.o. snosi svoj trošak parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj CL u tužbi navodi da je 13. prosinca 2007. s Volksbank d.d., pravnim prednikom tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., zaključio namjenski ugovor o kreditu broj 312349 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, na temelju kojega mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 285.160,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, koji ugovor je ovjeren 19. prosinca 2007. kod javnog bilježnika Lucije Carić u Dubrovniku pod poslovnim brojem OV-15489/7.

1.2 Tužitelj navodi nadalje da je pravni prednik tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. - Sberbank d.d., kao pravni slijednik kreditora Volksbank d.d. iz ugovora o kreditu broj 312349 zaključenog s tužiteljem, ugovorom o cesiji, zaključenim 24. veljače 2021. s II-tuženikom EOS Matrix d.o.o. na II-tuženika prenio svoje potraživanje prema tužitelju iz ugovora o kreditu broj 312349.

1.3 Tužitelj navodi da je ugovor o kreditu zaključen na unaprijed formuliranom standardiziranom obrascu banke kao kreditora te da je pravni prednik I-tuženika u taj ugovor ugradio niz nepoštenih ugovornih odredbi, i to prije svega odredbu čl. 1. i čl. 7. ugovora, kojom se ugovorna obveza vraćanja kredita vezuje uz valutu CHF i to na način da je putem anuitetne otplate kredita (čl. 7.) i tečajnog mehanizma koji određuje sam tuženik (čl. 1. i čl. 7.) ta obveza povezana s drugom nepoštenom i ništetnom odredbom čl. 4. i čl. 9. točka 6. ugovora, kojom je ugovorena promjena kamatne stope na način da ona ovisi o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja transparentnih razumljivih i provjerljivih parametara kojima će se ona mijenjati, a kako bi tužitelj kao korisnik kredita mogao razumno predvidjeti svoje cjelokupne ekonomske obveze. Tužitelj tvrdi da ga tuženik (ustvari pravni prednik tuženika, kreditor Volksbank d.d., u daljnjem tekstu: tuženik) nije upozorio da zaključenjem takvog ugovora sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu te ga je izložio riziku za koji tužitelj nije znao. Nadalje tužitelj navodi da je tuženik, kroz tri ugovorne odredbe koje su zajednički djelovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama, jer je tužitelj kredit godinama uredno plaćao, a da je pri tom njegova mjesečna i ukupna obveza po tom kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime unatoč redovitoj otplati povećavala i mjesečna rata i ukupna glavnica duga. Tužitelj tvrdi da je treća nepoštena ugovorna odredba, pored odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, upravo odredba o anuitetnoj otplati, koja pojednostavljeno znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu. Potonja odredba, iako je sama po sebi dopuštena ugovorna odredba, odredba je ugovora koja je dodatno omogućila tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate, tako i usporenjem otplate glavnice, koja je rasla jer je bila vezana uz valutu CHF.

1.4 Nakon što je takav nepošten ugovor o kreditu doveo tužitelja do nemogućnosti plaćanja enormno poraslih kreditnih obveza, tuženik je tužitelju kredit otkazao, pokrenuo ovrhu prodaje njegove nekretnine te blokirao njegov račun, kao i račune solidarnih dužnika.

1.5 Nadalje tužitelj navodi da ga tuženik nije informirao o riziku koji preuzima zaključenjem ugovora u kojem su sadržane takve nepoštene odredbe, da je potpuno informiranje osnovni preduvjet za donošenje odluke koja bi mogla biti valjana podloga za zaključenje ovakvog ugovora, te da je tuženik tužitelju rekao upravo suprotno – da je kredit siguran i da nema razloga za brigu. Umjesto da ga informira o riziku, tuženik je tužitelju rekao da ne može dobiti kredit u kunama ili kredit vezan za valutu Euro, tj. da za takav kredit nije kreditno sposoban te mu je kredit s valutom u CHF predstavio kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć te ga na taj način naveo na zaključenje predmetnog ugovora, bez da mu je pružio i minimalnu relevantnu informaciju o CHF.

1.6 Tužitelj navodi nadalje da je predmetni ugovor tzv. adhezijski ugovor (čl. 295. i čl. 296. ZOO), u kojem je tuženik sklapanje ugovora vezao uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u obrascu, da nije bilo mogućnosti pregovora te da je opće uvjete, kao i ugovor, sastavio tuženik te ih kao takve po principu "uzmi ili ostavi" ponudio tužitelju na potpis.

1.7 Tužitelj navodi da je zbog opisanog protupravnog postupanja tuženika protiv tuženika vođen sudski postupak kolektivne zaštite potrošača, u kojem je donesena pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita, pa time i tužitelja, na način da je u potrošačkim ugovorima koristio ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

1.8 Tužitelj slijedom svega izloženog, po provedenom financijskom vještačenju, postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (list 376-384 spisa). Glavnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje:

1) utvrđenje ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu od 13. prosinca 2007. (točka 1. glavnog tužbenog zahtjeva)

2) utvrđenje ništetnosti Ugovora o cesiji zaključenog između prednika I-tuženika Sberbank d.d. i II-tuženika (točka 2. glavnog tužbenog zahtjeva)

3) utvrđenje ništetnosti upisa/uknjižbe založnog prava na nekretnini tužitelja kojom je ugovor o kreditu osiguran i brisanje tog založnog prava (točka 3. glavnog tužbenog zahtjeva)

4) isplatu iznosa od ukupno 38.167,75 EUR, to iznosa od 37.150,95 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta uslijed primjene valutne klauzule u CHF) sa zakonskom zateznom kamatom počevši plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do isplate te iznosa od 1.016,80 EUR po osnovi plaćene tzv. ulazne naknade sa zakonskom zateznom kamatom počevši od plaćanja iste pa do isplate (točka 4. glavnog tužbenog zahtjeva)

5) te naknadu troška parničnog postupka (točka 5. glavnog tužbenog zahtjeva)

Nadalje, eventualnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje:

1) utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (točka 6., eventualni tužbeni zahtjev)

2) utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (točka 7., eventualni tužbeni zahtjev)

3) utvrđenje ništetnosti odluke o otkazu ugovora o kreditu (točka 8., eventualni tužbeni zahtjev)

4) utvrđenje ništetnosti ugovora o cesiji zaključenog između prednika I-tuženika i II- tuženika (točka 9., eventualni tužbeni zahtjev)

5) utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi (točka 10., eventualni tužbeni zahtjev)

6) isplatu iznosa od ukupno 38.167,75 EUR, to iznosa od 37.150,95 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta uslijed primjene valutne klauzule u CHF) sa zakonskom zateznom kamatom počevši plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do isplate te iznosa od 1.016,80 EUR po osnovi plaćene tzv. ulazne naknade sa zakonskom zateznom kamatom počevši od plaćanja iste pa do isplate (točka 11., eventualni tužbeni zahtjev) te

7) naknadu troška parničnog postupka (točka 12., eventualni tužbeni zahtjev).

2. I-tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani. I-tuženik ističe prigovor zastare; tvrdi da utvrđenja iz parnice ''Potrošač'' nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; navodi da sve i kada bi utvrđenja iz te parnice bila primjenjiva, da niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a te da sve i kada bi presuda iz parnice ''Potrošač'' bila primjenjiva, da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u toj parnici; da su tužiteljeve tvrdnje da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene; da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). I-tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva te ako sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim cjelokupnog ugovora o kreditu, ističe prigovor radi prebijanja, i to iznosa od 285.100,00 kn, koji je I-tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kao kredit sa zakonskom zateznom kamatom od isplate navedenog iznosa tužitelju, tj, od 7. siječnja 2008. do isplate. I-tuženik slijedom navedenoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

2.1 Tijekom parničnog postupka I-tuženik osporava tužitelju status potrošača te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije I-tuženika, a s obzirom na zaključen ugovor o cesiji od 24. veljače 2021.

3. II-tuženik EOS Matrix d.o.o. u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev te ističe da je tužbeni zahtjev u odnosu na II-tuženika, pa tako i razlozi zbog kojih je II- tuženik uopće tužbenim zahtjevom obuhvaćen, u potpunosti nejasan i nedovoljno obrazložen. II-tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu broj 312349, a podredno dijela tog ugovora – zahtjeva za utvrđenje ništetnosti njegovih pojedinih odredbi. II-tuženik tvrdi da nije pasivno legitimiran zato što ugovorom o cesiji na II-tuženika nije prenesen ugovorni odnos, niti je II-tuženik ušao u ugovorni položaj I-tuženika kao kreditora. Naime, na II-tuženika je isključivo prenesena tražbina, što znači da se radi o cesiji u smislu odredbe čl. 80. ZOO, a ne o prijenosu ugovora u smislu odredbe čl. 127. ZOO. II-tuženik navodi da budući da na temelju ugovora o cesiji na njega nije prenesen ugovorni odnos, niti je II-tuženik na bilo koji način utjecao na sadržaj ugovora o kredita zaključenog između tužitelja i pravnog prednika I- tuženika, kao niti na tijek otplate, uvjete raskida ugovora, te kako II-tuženik nije niti stranka ugovora o kreditu, da II-tuženik ne može biti pasivno legitimiran u ovom parničnom predmetu. Stranke u postupku u kojem se odlučuje o tome je li neki ugovor ništetan ili nije mogu biti isključivo pravne ili fizičke osobe koje su potpisnice i stranke toga ugovora. II-tuženik nije obuhvaćen presudama kojima je odlučeno o kolektivnim interesima potrošača u predmetu Franak te se navedene kolektivne presude odnose isključivo na osam pravnih osoba – banaka, koje su u svojstvu tuženika bile obuhvaćene tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

3.2 U izloženi prigovor promašene pasivne legitimacije, II-tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnosti ugovora o cesiji. Naime, navedeni ugovor zaključen je između I i II-tuženika te tužitelj nije ugovorna strana tog ugovora te stoga tužitelj nema pravni interes. Čak i ako bi se utvrdila ništetnost ugovora o kreditu, prestala bi postojati samo tražbina koja proizlazi iz tog ugovora, no ne bi prestala prava i obveze koje proizlaze iz samog ugovora o cesiji te se tiču isključivo ugovornih stranaka iz tog ugovora (I i II-tuženika), pa tako npr. pravo II-tuženika da prema I-tuženiku postavi zahtjeve po osnovi odgovornosti za postojanje i naplativost tražbine (veritet i bonitet). II-tuženik zaključuje da je slijedom izloženog evidentno da se eventualnim utvrđenjem ništetnosti ugovora o kreditu ne može smatrati osnovanim utvrđivati ništetnost ugovora o cesiji, jer za tako nešto ne postoji pravni interes niti valjani pravni temelj na strani tužitelja, a s obzirom na to da su ugovorom o cesiji uređeni obvezno pravni odnosi koji s tužiteljem nemaju nikakve veze. Nadalje II-tuženik navodi da je pravno u potpunosti nelogično te ostalo i neobrazloženo po kojoj osnovi tužitelj u eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu, a istovremeno traži utvrđenje ništetnosti cjelokupnog ugovora o cesiji. Naime, ako bi sud utvrdio ništetnost samo dijela ugovora o kreditu, tj. samo pojedinih odredbi toga ugovora, potraživanje I- tuženika prema tužitelju bi i nadalje egzistiralo, uzimajući u obzir činjenicu da tužitelj nije uredno vraćao kredit te je samim time jasno da ne postoji nikakav pravni interes tužitelja, a što je bitnije niti valjan pravni razlog za utvrđenje ništetnosti ugovora o cesiji.

3.3 II-tuženik slijedom svega izloženog predlaže odbiti tužbeni zahtjev i potražuje naknadu parničnog postupka.

4. Očitujući se na navode I i II-tuženika iz odgovora na tužbu, tužitelj navodi, u bitnom, da nepoštene ugovorne odredbe treba sagledavati kao cjelinu te da u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi radi zaštite potrošača sudovi nisu ocjenjivali ugovore o kreditima kao cjeline, odnosno kao povezani skup prava i obveza ugovornih stranaka, zato što to nije bilo predmet odlučivanja u tom postupku. Nadalje tužitelj ističe da je II-tuženik ugovorom o cesiji postao novi vjerovnik tražbine iz tog ugovora te da tužitelj u ovoj parnici prema tuženiku kao novom vjerovniku može isticati sve prigovore koje je mogao isticati i ranijem vjerovniku, te da je taj prigovor u ovom konkretnom slučaju upravo to da je ugovor o kreditu koji su zaključili tužitelj i pravni prednik I- tuženika nepošten i ništetan, ako je nepošten i ništetan ugovor o kreditu, pravilnom odredbom čl. 326. i čl. 328. ZOO, slijedom činjenice da se ništetnost utvrđuje ex tunc, ništetan je i ugovor o cesiji koji su naknadno zaključili pravni slijednik tužiteljevog kreditora i II-tuženik. Tužitelj ima pravo prema II-tuženiku isticati prigovor ništetnosti pravnog posla (ugovora o kreditu) iz kojega izvire prenesena tražbina.

5. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem i saslušan je tužitelj.

6. Po ovako provedenom postupku, ocijenivši izvedene dokaze primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su osnovani tužbeni zahtjevi citirani pod točkama I./, II./, III./ i IV/ izreke ove presude, dok su preostali tužbeni zahtjevi, citirani pod točkama V./ i VI./ izreke ove presude, odbijeni kao neosnovani.

7. Nije sporno između stranaka:

- da je tužitelj 13. prosinca 2007. s Volksbank d.d., pravnim prednikom I-tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., zaključio namjenski ugovor o kreditu broj 312349 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, na temelju kojega mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 285.160,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, koji ugovor je ovjeren 19. prosinca 2007. kod javnog bilježnika Lucije Carić u Dubrovniku pod poslovnim brojem OV-15489/7 (list 65- 75 spisa, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu)

- da Ugovor o kreditu sadržava sve odredbe koje tužitelja eventualnim tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništetnim

- da je 12. studenog 2018. prednik I-tuženika, a slijednik kreditora, Sberbank d.d. tužitelju otkazao Ugovor o kreditu (dopis na listu 44 spisa) te

- da je Sberbank d.d., pravni prednik I-tuženika, kao pravni slijednik kreditora Volksbank d.d. iz Ugovora o kreditu zaključenog s tužiteljem, ugovorom o cesiji, zaključenim 24. veljače 2021. (list 47-48 spisa) s II-tuženikom EOS Matrix d.o.o., svoje potraživanje prema tužitelju iz Ugovora o kreditu prenio na II-tuženika.

8. Između tužitelja i I-tuženika sporne su osnova i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je sporna pasivna legitimacija I-tuženika, a imajući u vidu Ugovor o cesiji zaključen između prednika I-tuženika i II-tuženika. Naposljetku je sporno je li utuženo potraživanje zastarjelo.

8.1 Između tužitelja i II-tuženika sporne su aktivna i pasivna legitimacija.

9. Radi utvrđenja okolnosti zaključenja Ugovora o kreditu; konkretno, postupanja tužitelja i (prednika) tuženika kao ugovornih stranaka, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

9.1 Tužitelj je iskazao da je zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu dovelo do značajnog pada kvalitete njegovoga života, raznih ovrha i financijskih problema. Naime, mjesečni anuitet porastao je s početnih 6.500,00 kn mjesečno na otprilike 10.500, kn mjesečno, a potom se na razdoblje od tri godine ustalio na iznos od 9.500,00 kn. Prema tužiteljevom daljnjem iskazu, kredit mu je bio potreban radi kupnje stana koji je tim kreditom kupljen, kao prva nekretnina, koja je tužitelju bila potrebna kako bi riješio stambeno pitanje svoje obitelji. Supruga mu je bila sudužnik po tom kreditu, koji je on otplaćivao do otkaza; u međuvremenu su se razveli te danas u tom stanu živi tužiteljeva bivša supruga s njihovim zajedničkim djetetom. Sberbank d.d. je htjela uzeti stan, pokrenuli su ovrhu, njegov odvjetnik se žalio te su tužiteljeva sada bivša supruga i njihovo dijete uspjeli ostati u tom stanu za sada, no sada stan pokušava uzeti II-tuženik. U pogledu okolnosti zaključenja Ugovora o kreditu, tužitelj je iskazao da je sa svojom suprugom došao u poslovnicu Sberbank d.d. u Dubrovniku, koja se tada zvala Volksbank d.d. i rekao da mu je potreban stambeni kredit. Ponudili su mu stambeni kredit ''u Francima'', i to nakon što su mu rekli da nije kreditno sposoban za dizanje kredita ''u nekoj drugoj valuti''. Razgovarali su s osobnim bankarom, koji im je dao uputu koje ''papire'' trebaju prikupiti te im je na nakon njihovoga postupanja po dobivenoj uputi kredit odobren. Jedini razgovor koji su vodili s osobnim bankarom bio je o iznosu mjesečnog anuiteta te im je bilo rečeno da će rata iznositi oko 6.500,00 kn; na rizik valutne klauzule nitko ih u banci nije upozorio, iz iskustva je naučio da to znači da rata kredita tada (kod valutne klauzule) može porasti, u vrijeme kada je dizao taj kredit nije razumio taj pojam. Ne sjeća se točno što im je još bilo rečeno tijekom razgovora, ''vjerojatno neke generalije što moramo potpisati''. Tužitelj je iskazao nadalje da su njemu i njegovoj supruzi u banci rekli kolika će biti kamatna stopa te da je valuta vezana u CHF, da je taj kredit njihov proizvod te da je CHF stabilna valuta, no da on nije znao o čemu se točno radi, odnosno što to točno znači, osim da će mu rata biti oko 6.500,00 kn mjesečno. Nitko im objasnio parametre ni kriterije za utvrđivanje kamatne stope; rekli su mu da mora platiti trošak obrade kredita, nisu mu predočili nikakav troškovnik. Naposljetku je tužitelj iskazao da je po struci informatičar, dok je njegova bivša supruga profesorica talijanskog i francuskog jezika; on o financijama ne zna ništa posebno, a njegova bivša supruga zna još manje. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije imao neki obrt ili trgovačko društvo, stan kupljen kreditom nije nikada iznajmljivao.

10. Ovaj sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o kreditu, pa stoga ovaj sud tužiteljev iskaz ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, iz ugovora o kreditu, a što nije ni sporno, proizlazi da se radi o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te promjenjivom kamatnom stopom te da je namjena kredita kupnja stana, kao i da je obveza tužitelja iz tog Ugovora osigurana založnim pravom.

11. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 9. ZZP određeno je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužitelja te prihvaćanjem njegovog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da tužitelj sredstvima pribavljenim kreditom kupio stan, potreban radi stambenog zbrinjavanja njegove obitelji. Ovaj sud slijedom izloženoga zaključuje da tužitelj Ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključio u svrhe koje su bile namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, što znači da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 9. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje I- tuženika pravomoćno odlučeno da je I- tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i I- tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

13. Odredba čl. 502. c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te je ovaj sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, pod pretpostavkom da je tužitelj Ugovor o kreditu zaključio kao potrošač, a koja činjenica je utvrđena slijedom izloženoga pod točkom 11. ovoga obrazloženja, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I./ i II./ izreke ove presude.

14. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. st.1. ZZP).

14.1 Prihvaćanjem tužiteljevog gore izloženoga uvjerljivog i logičnog iskaza utvrđeno je da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pa tako niti o ovdje spornoj odredbi toga Ugovora, kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ''ulazne'' naknade. Nadalje, pregledavanjem predmetnog Ugovora o kreditu, kao i saslušanjem tužitelja, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane prednika tuženika, dakle banke. Odredbom čl. 96. st.2. Zakona o zaštiti potrošača ''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07., 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14.2 Osim što je spornu odredbu na temelju koje je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada tuženik ugradio u unaprijed formulirani, tipski ugovor (o sadržaju kojega se nije moglo pregovarati), tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je prije zaključenja ugovora o kreditu tužitelja informirao zašto je naknada izračunata te od tužiteljice naplaćena upravo prema parametru kojega je tuženik jednostrano nametnuo. Načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da u trenutku sklapanja pravnog posla odredbe ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već je tuženik kao trgovac bio dužan pružiti tužitelju dovoljno informacija na temelju kojih on može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača, a jednostrano nametanje određenog parametra izračuna, bez informacije na što se konkretno predmetna tzv ulazna naknada odnosi (koji trošak tuženik njome podmiruje) ne predstavlja punu informaciju. Nadalje, između stranaka je ugovorena obveza tužitelja plaćati tuženiku mjesečni anuitet koji se obračunava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.513,42 CHF (čl. 7.1 Ugovora o kreditu), pa imajući u vidu prethodno izloženo u pogledu činjenice da je tuženik prilikom zaključenja ugovora transparentno postupao samo formalno, no ne i sadržajno, kao i imajući u vidu odnos između ugovorenog mjesečnog anuiteta i iznosa naplaćene tzv. ''ulazne naknade'', za koju je financijskim vještačenjem po vještakinji Petri Blašković, čiji nalaz i mišljenje ovaj sud ocjenjuje stručnim i jasnim te stoga u cijelosti prihvaća, utvrđeno da je tužitelju naplaćena u iznosu od 1.016,80 EUR, ovaj sud zaključuje da odredba čl. 5 Ugovora o kreditu, kojom je tuženik bez mogućnosti pregovaranja tužitelju nametnuo plaćanje iznosa od 1.016,80 EUR, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, prilikom ocjenjivanja ravnoteže prava i obveza parničnih stranaka kao ugovornih strana, ovaj sud ima u vidu kupovnu moć, odnosno financijsku situaciju tužitelja te činjenicu da je druga ugovorna strana (ovdje tuženik) bankarska institucija, koja ničim nije obrazložila na koji su način naplatom ove naknade prava i obveze ugovornih stranaka u ravnoteži (a što tuženik tvrdi, a pritom ničim ne dokazuje) te ostaje nejasno koji svoj bilo operativni, bilo trošak koje druge vrste je tuženik na taj način podmirio.

14.3 Slijedom izloženoga, ovaj sud zaključuje da je sporna odredba Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, na temelju koje je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada, nepoštena u smislu odredbe čl. 96.st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 102. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom III./ izreke ove presude.

15. Iz nalaza i mišljenja vještakinje za financije Petre Blašković, koje je ovaj sud u potpunosti prihvatio jer je izrađen u skladu s pravilima struke, proizlazi da je tužitelj primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku isplatio iznos od ukupno 37.150,95 EUR (Tablica 2., stupac 18), na dane kao što je to u tablici navedeno.

16. Budući da je, kao što je to utvrđeno financijskim vještačenjem te navedeno pod točkom 14.2 ovog obrazloženja, tuženik tužitelju primjenom ništetne odredbe koju je prednik I-tuženika ugradio u Ugovor o kreditu naplatio po osnovi tzv. ulazne naknade iznos od ukupno 1.016,80 dana 7. siječnja 2008. te da je tužitelj tuženiku, kao što je to utvrđeno financijskim vještačenjem te navedeno pod točkom 15. ovog obrazloženja, primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplatio iznos od ukupno 37.150,95 EUR (Tablica 2., stupac 18), na dane kao što je to navedeno u tablici koja je dio nalaza i mišljenja vještaka, na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno kao pod točkom IV./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i tzv. ulaznoj naknadi.

17. Prethodno su neosnovanima ocijeni prigovor I-tuženika da nije pasivno legitimiran jer je između I i II-tuženika zaključen ugovor o cesiji, kao i prigovor zastare. Naime, budući da je cesijom na II-tuženika preneseno potraživanje II-tuženika prema tužitelju iz Ugovora o kreditu, preostalo nakon otkaza tog Ugovora, a ne cjelokupna pravna pozicija I-tuženika, prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan. Nadalje, prigovor zastare neosnovan je jer je valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 20. srpnja 2021. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužitelja. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2). Prigovor zastare neosnovan je i u odnosu na zahtjev tužitelja za vraćanje plaćenog po osnovi ništetne odredbi o tzv. ulaznoj naknadi. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, razvidno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

U odnosu na odbijajući dio odluke:

18. Nadalje, bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet obveze i cijena; dakle obveza davanja i vraćanja određenog novčanog iznosa, uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata (čl. 1065. i čl. 1021. ZOO). Ako ugovor može opstati bez ništetne odredbe, ništetnost pojedine odredbe ugovora nema za posljedicu ništetnost cjelokupnog ugovora (čl. 87. i 102. ZOO). Budući da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te o načinu određivanja kamatne stope i tzv. ulazne naknade nisu sastojci ugovora o kreditu bez kojih taj ugovor ne može opstati, nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, pa je stoga u pogledu tog tužbenog zahtjeva odlučeno kao pod toč. V./ izreke ove presude.

18.1 U pogledu prigovora II-tuženika da II-tuženik nije pasivno legitimiran u pogledu zahtjeva za utvrđenje kako ništetnosti cjelokupnog ugovora o kreditu, tako i u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi toga ugovora, treba reći da je taj prigovor II-tuženika osnovan. Naime, II-tuženik nije stranka Ugovora o kreditu, pa stoga nije pasivno legitimiran vezano uz navedene tužbene zahtjeve.

19. Budući da nije ništetan Ugovor o kreditu, nije ništetan niti Ugovor o cesiji od 24. veljače 2021. kojim je Sberbank d.d., pravni prednik I-tuženika te pravni slijednik kreditora Volksbank d.d. iz Ugovora o kreditu zaključenog s tužiteljem, na II-tuženika EOS Matrix d.o.o. prenio svoje potraživanje prema tužitelju iz Ugovora o kreditu, pa pa je stoga kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o cesiji zaključenog između I i II-tuženika 24. veljače 2021. ( toč. V./ izreke ove presude).

19.1 Imajući u vidu da je ovom presudom utvrđena ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima su ugovorene valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, čime je obveza tuženika kao dužnika tražbine cedirane u korist II-tuženika svedena na dopušteni iznos, treba reći da to za posljedicu nema ništetnost ugovora o cesiji, već ne samo da tužitelj može prema II-tuženiku isticati sve prigovore kao i prema ranijem vjerovniku (I-tuženiku), nego je Ugovor o cesiji, kao akcesoran, valjan samo za onaj iznos tražbine koji je valjano utemeljen na valjanom dijelu glavnog ugovora.

19.2 Naposljetku, u pogledu prigovora II-tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran postaviti zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovora o cesiji, taj prigovor nije osnovan iako tužitelj nije ugovorna stranka Ugovora o cesiji. Naime, tužitelj je aktivno legitimiran tražiti utvrđenje ništetnosti toga ugovora jer je on, kao dužnik, zainteresirana osoba, a utvrđenje ništetnosti može tražiti svaka zainteresirana osoba – dakle, to pravo nije ograničeno samo na potpisnike ugovora.

20. Nadalje, osim tvrdnje da je cjelokupni Ugovor o kreditu ništetan, tužitelj ne iznosi niti jednu drugu osnovu po bi otkaz Ugovora o kreditu bio nedopušten i bez pravnog učinka (tj. ništetan). Budući da Ugovor o kreditu može opstati bez odredbi o valutnoj klauzuli te o načinu određivanja kamatne stope i tzv. ulazne naknade, pa je stoga u preostalom dijelu valjan, otkaz Ugovora o kreditu izjavljen je primjenom valjanih odredbi toga Ugovora. Stoga je pod točkom V./ izreke ove presude odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti otkaza Ugovora o kreditu.

21. Naposljetku, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka upis/uknjižbu zasnivanja založnog prava zasnovanog radi osiguranja obveze tužitelja iz Ugovora o kreditu. Unatoč ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, taj Ugovor ostaje na snazi u preostalom dijelu. Založno pravo po svojoj je pravnoj prirodi nedjeljivo; što znači da se za tražbinu jamči cijelom nekretninom, pa je slijedom izloženoga, budući da cjelokupni Ugovor o kreditu nije ništetan, pod točkom V./ izreke ove presude kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev za brisanje uknjižbe založnog prava. Ujedno treba reći da založno pravo prati tražbinu koja je njime osigurana te se obveza koja je osigurana snižava na iznos koji preostaje bez primjene odredbi Ugovora o kreditu koje su ništetne.

22. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i 4. i čl. 155. ZPP.

22.1 Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastavljanje tužbe - 500 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podnesaka od 26.05.2022., 05.11.2024., 15.01.2025. i od 08.07.2025. – po 500 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištima 13.10.2023., 14.11.2024. i 06.03.2026. po 500 bodova prema Tbr 9/1 OT, što iznosi ukupno 4000 bodova, odnosno 8.000,00 EUR te uvećano za PDV 10.000,00 EUR. Nadalje mu je priznat trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 393,01 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom VI./ izreke ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 10.791,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

22.2 Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište 08.07.2025. jer je to ročište odgođeno jer se zamjenički punomoćnik tužitelja nije mogao izjasniti o predmetu spora, pa se stoga radi o trošku koji ne može pasti na teret druge stranke u postupku (čl. 156. st.1. ZPP). Nadalje mu nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu jer u spisu nema dokaza da je plaćena, a u međuvremenu je zastarjela.

22.3 Budući da je neosnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na II-tuženika proizlazila iz primjene materijalnog prava na činjenične navode tužbe, II-tuženik se nije trebao niti upustiti u raspravljanje (jer ne bi bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe). Stoga je na temelju odredbe čl. 154. st.4. ZPP te primjenom načela izraženih u predmetu ESLJP Klauz protiv Hrvatske; konkretno, da sudovi ne smiju gledati uspjeh u sporu samo matematički, već su dužni procijeniti i samu bit spora, odlučeno kao u rješenju sadržanom pod točkom VII./ izreke ove presude.

U Zagrebu, 21. travnja 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun, uz nalog za plaćanje pristojbe na presudu, u iznosu od 393,01 EUR (osnovica 38.167,75 EUR)

2. I-tuženiku

3. II-tuženiku po pun.