Poslovni broj: P-7084/2024-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Petrovčić, odvjetnik iz Koprivnice, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici RA, ĆA, Mateja Vidaković Sertić i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Brune Petrovčića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika PA, odvjetničke vježbenice, 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50- 3195918 sklopljenog dana 19.12.2005. godine između tužitelja ŽA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, sljedećeg sadržaja:

„3. /treće/ NAKNADA

3,30 % % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 373,33 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 526,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 526,54 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 29. studenog 2024. navodi da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 029-50-3195918 od 19. prosinca 2005., solemniziran od strane javnog bilježnika Renate Kutija-Kušpilić iz Zagreba pod brojem OU-1610/2005 dana 20. prosinca 2005., prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.892,22 CHF obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, a koji je kredit vraćen u cijelosti. Navodi da mu je tuženik dana 21. prosinca 2025. naplatio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.812,86 tadašnjih kuna odnosno 373,33 EUR, a sukladno odredbi članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza plaćanja takve jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita (prilikom prvog korištenja kredita) . U bitnom navodi da se radi o odredbi koja je sastavni dio tipskog /standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika kao trgovca, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi", pa je tako tužitelj bio primoran pristati i na spornu ugovornu odredbu kojom je regulirana obveza tužitelja na plaćanje tzv. ulazne naknade te istu platiti kako bi dobio traženi kredit. Također, ističe da mu od strane tuženika nije prethodno pojašnjen sadržaj navedene odredbe niti mu je prezentirano koje to posebne troškove tuženik ima u svezi s postupkom obrade kredita niti prikazano na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja mu je uredno naplaćena. Stoga smatra da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi budući je istom odredbom tužitelju kao potrošaču, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, od strane tuženika nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza , a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Stoga predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „ 3,30 % % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te s osnove povrata stečenog po osnovi navedene ništetne odredbe potražuje isplatu iznosa od 373,33 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2005. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovu tužbenih zahtjeva te ističe prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu utuženog novčanog iznosa (visinu kojeg ne osporava). Osporava da bi odredba čl.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća trošak obrade kredita, bila nepoštena odnosno ništetna. Ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu te da je navedena naknada osim u Ugovoru naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita, kao i da je propisana tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, potpisom kojeg je tužitelj izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Budući da je odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, tuženik smatra da poštenost iste u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ispitivati te ističe da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da je predmetni Ugovor ispunjen i radi o zabrani manjeg značaja (jer se ne radi o povredi javnog interesa) te da se stoga ništetnost predmetne ugovorne odredbe ne može isticati , sukladno odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje: ZOO). Također, ističe da sve i da je predmetni Ugovor djelomično ništetan, tuženik se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem utuženog novčanog iznosa u smislu čl. 1115. ZOO-a, za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu, slijedom čega osporava i tijek zatraženih zateznih kamata. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 029-50-3195918 od 19. prosinca 2005. (listovi 7-13 spisa), Otplatni plan (listovi 15-18 i 31-39 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31.12.2005. do 23.03.2023. (listovi 19-29 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 104-105 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid te kao među strankama nesporno u bitnom je utvrđeno sljedeće:

-da je između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja te CA, kao sudužnika, zaključen Ugovor o kreditu broj 029-50- 3195918 od 19. prosinca 2005. (listovi 7-13 spisa), iz sadržaja kojeg u bitnom proizlazi da tuženik odobrio i tužitelju stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.892,22 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), za namjenu kupnje rabljenog vozila marke VOLVO tip S60 model 2.4. … (čl.6. i čl. 8.), da je ugovorena redovna kamata po stopi od 6,50 % godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl.2.1. ) uz ugovoreni rok otplate kredita od 84 mjeseca (čl.4.); da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu..(čl.7.); da je u članku 3./treće/ "NAKNADA" ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita; da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti Kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora (čl. 9.3); da je Ugovor potvrđen/solemniziran po Javnom bilježniku Renati Kutija Kušpilić iz Zagreba dana 20. prosinca 2005. pod brojem OU-1610/2005;

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. ZZP/03, a tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03;

- da je tužitelju dana 21. prosinca 2005. po osnovi sporne odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.812,86 kuna (3,30% od iznosa kredita) te da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen.

6. Iz iskaza tužitelja (listovi 104-105 spisa) koji je sud prihvatio kao neposredno uvjerljiv i iskren, kao bitno proizlazi da je on vozilo marke VOLVO tip S60 (radi financiranja kupnje kojeg je zaključio predmetni Ugovor o kreditu) kupio i koristio isključivo za privatne svrhe, odnosno za potrebe prijevoza članova njegove obitelji. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je zaposlen u Autokući Baotić d.o.o., kod koje je vozilo i kupio, a uz posredovanje koje autokuće je s tuženikom zaključio predmetni Ugovor. Bio mu je ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF, a što je on prihvatio jer mu je isti prezentiran kao najpovoljniji. Od strane tuženika niti posredno nije bio informiran o postojanju bilo kakvih rizika ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF niti o postojanju većih rizika fluktuacije tečaja u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR. Osim o iznosu kredita i roku otplate o drugim pojedinim odredbama predmetnog Ugovora nije imao mogućnost pregovarati, pa tako niti o spornoj odredbi čl. 3. Ugovora kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, niti o visini iste naknade. Nije bio informiran na koje točno troškove ili usluge tuženika se odnosu plaćanje predmetne naknade, a na navedenu obvezu morao je pristati ukoliko je želio da mu se odobri kredit. Također, nije imao mogućnost pregovarati niti o odredbi kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja u skladu s odlukom tuženika, niti je bio informiran o okolnostima zbog kojih može doći do promjene početno ugovorene kamatne stope niti o kriterijima i parametrima promjene kamatne stope. Tijekom otplate kredita, zbog porasta tečaja CHF i povećanja početno ugovorene kamatne stope, došlo je do znatnog povećanja mjesečnih anuiteta koje je plaćao, tako da je u jednom razdoblju mjesečni anuitet iznosio cca 2.800,00 kuna, dok je početni mjesečni anuitet iznosio cca 1.050,00 kuna.

7.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pri čemu je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U članku 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

7.2. Imajući na umu navedeno, sporna odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene, između ostalog, bilo potrebno preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa navedene naknade te zauzvrat pruženih usluga.

7.3. Neovisno o informiranosti prije sklapanja Ugovora, tužitelju je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja Ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu te je najkasnije tada tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i mogao izvesti zaključak o visini navedene naknade (budući je spornom odredbom ista određena u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita), ali ne i o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade.

8. Iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe članka 3., koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju navedene ugovorne odredbe nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu ne proizlazi da bi tužitelj prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane tuženika bio informiran na koje konkretne troškove i pružene usluge se odnosi obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Suprotno tuženik tijekom postupka nije tvrdio niti dokazivao.

9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa odobrenog kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C-222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja)

10.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

10.3. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, a prema stajalištu ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada za koju tuženik navodi da predstavlja trošak obrade kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

10.4. U odnosu na pozivanje tuženika na Odluku Suda Europske unije u predmetu Kiss i CIB Bank, C-621/17 od 3. listopada 2019., a vezano za zahtjev transparentnosti valja reći, da nije nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva . Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da mu bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužitelj, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imao saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

10.5. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% iznosa kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

10.6. Također, valja dodati i da u konkretnom slučaju proizlazi i to da se o općim aktima tuženika, a koji se spominju u Ugovoru (članak. 9.), po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, pri čemu valja dodati da tuženik tijekom postupka nije dostavio svoje opće akte za koje navodi da je istima propisana obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita, pa tako nije dokazao niti da bi u navedenom internom aktu tuženika bila pobliže navedeno na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje predmetne naknade.

10.7. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom kreditu s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja sukladno odluci tuženika te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.

10.8. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba članka 3. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), kao i da tužitelj nije bio informiran o odnosu između ugovorenog iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sporne odredbe članka 3. predmetnog Ugovora te odlučeno kao pod toč. I/ izreke ove presude.

12. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što je stekao temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik, koji je istu odredbu sastavio, ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je tuženik na ime plaćanja naknade za obradu kredita po osnovi ništetne odredbe čl. 3. Ugovora tužitelju prilikom isplate/korištenja kredita dana 21. prosinca 2005. naplatio iznos od 2.812,86 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 373,33 EUR, to je tužitelju u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 373,33 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2005. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a (toč. II/ izreke).

13. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

14. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

15.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (stranica 3. tužbe) u iznosu od 373,33 EUR, odnosno vrijednosti zahtjeva za isplatu. Pri tome valja istaknuti da sud nije uzeo u obzir naknadno "specificiranje" vrijednosti predmeta spora iz podneska tužitelja od 20. siječnja 2025. u iznosu od 1.700,55 EUR (u kojem tužitelj u bitnom navodi da u vrijednost predmeta spora valja pribrojiti i vrijednost deklaratornog zahtjeva od 1.327,22 EUR). Navedeno stoga, jer se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Budući je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat plaćene naknade za obradu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

15.2. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-50 bodova, za sastav podneska od 20. siječnja 2025., prema Tbr. 8/1 – 50 bodova te za zastupanje na 2 ročišta (od 15. svibnja 2025. i 9. ožujka 2026.), prema Tbr 9/1- po 50 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 200 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 500,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR te trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 526,54 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

15.3. Odluka o zateznim kamatama, koje su tužitelju na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

15.4. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 14. svibnja 2025., u kojem podnesku tužitelj u bitnom ponavlja navode i stajališta iz prethodnog podneska od 20. siječnja 2025. kojim se očitovao na odgovor na tužbu, pa je stoga suda ocijenio da isti podnesak od 14. svibnja 2025. nije bio potreban u smislu čl. 155.st.1. ZPP-a. Također, tužitelju nije priznati niti zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude. Navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a), pri čemu se posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 Tarife propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a. Također, s obzirom na vrijednost predmeta spora koja je uzeta u obzir (iznos od 373,33 EUR), tužitelju trošak potrebnih i priznatih parničnih radnji nije priznat u zatraženom iznosu, kao niti zatraženi trošak sudskih pristojbi za tužbu i prvostupanjsku presudu Slijedom navedenog zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 526,54 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke).

U Zagrebu, 21. travnja 2026.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi za presudu (13,27 EUR)

2. pun. tuženika