REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2297/2024-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja OL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Atila Šilješ, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 12. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja osobno te zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se kako su ništetne odredbe pod rednim brojevima čl. 1., 2., 3., 7., 18 E) i 18 R) Ugovora o kreditu broj: 3209259255/07, sklopljenog između tužitelja OL, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB: 92963223473 dana 23.05.2007. god., a ovjerenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka dana 23.5.2007. godine, pod brojem OV-17146, a sve u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao tuženika i u dijelu kojem je ugovorena valutna klauzula CHF uz koju je vezana glavnica.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju OL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 4.765,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 1,22 EUR od 10. kolovoza 2007.

- na iznos 1,59 EUR od 10. rujna 2007.

- na iznos 3,77 EUR od 10. siječnja 2008.

- na iznos 7,44 EUR od 12. veljače 2008.

- na iznos 11,62 EUR od 11. ožujka 2008.

- na iznos 3,31 EUR od 28. travnja 2008.

- na iznos 3,39 EUR od 13. svibnja 2008.

- na iznos 4,47 EUR od 16. lipnja 2008.

- na iznos 1,95 EUR od 15. srpnja 2008.

- na iznos 1,41 EUR od 18. kolovoza 2008.

- na iznos 4,21 EUR od 8. rujna 2008.

- na iznos 12,15 EUR od 14. listopada 2008.

- na iznos 16,90 EUR od 17. studenog 2008.

- na iznos 9,20 EUR od 12. prosinca 2008.

- na iznos 26,00 EUR od 13. siječnja 2009.

- na iznos 33,80 EUR od 27. veljače 2009.

- na iznos 36,23 EUR od 11. ožujka 2009.

- na iznos 25,23 EUR od 14. travnja 2009.

- na iznos 26,02 EUR od 13. svibnja 2009.

- na iznos 22,85 EUR od 15. lipnja 2009.

- na iznos 24,28 EUR od 14. srpnja 2009.

- na iznos 20,30 EUR od 14. kolovoza 2009.

- na iznos 24,63 EUR od 15. rujna 2009.

- na iznos 21,02 EUR od 15. listopada 2009.

- na iznos 24,21 EUR od 23. studenog 2009.

- na iznos 22,21 EUR od 14. prosinca 2009.

- na iznos 31,27 EUR od 26. siječnja 2010.

- na iznos 32,65 EUR od 16. veljače 2010.

- na iznos 31,65 EUR od 11. ožujka 2010.

- na iznos 35,54 EUR od 13. travnja 2010.

- na iznos 42,82 EUR od 12. svibnja 2010.

- na iznos 46,78 EUR od 14. lipnja 2010.

- na iznos 53,04 EUR od 17. srpnja 2010.

- na iznos 45,91 EUR od 11. kolovoza 2010.

- na iznos 71,76 EUR od 15. rujna 2010.

- na iznos 59,54 EUR od 12. listopada 2010.

- na iznos 62,60 EUR od 11. studenog 2010.

- na iznos 71,61 EUR od 10. prosinca 2010.

- na iznos 79,68 EUR od 14. siječnja 2011.

- na iznos 71,35 EUR od 11. veljače 2011.

- na iznos 75,88 EUR od 11. ožujka 2011.

- na iznos 68,99 EUR od 11. travnja 2011.

- na iznos 80,78 EUR od 9. svibnja 2011.

- na iznos 96,47 EUR od 13. lipnja 2011.

- na iznos 98,40 EUR od 11. srpnja 2011.

- na iznos 135,73 EUR od 16. kolovoza 2011.

- na iznos 101,70 EUR od 12. rujna 2011.

- na iznos 98,82 EUR od 6. listopada 2011.

- na iznos 2.883,36 EUR od 6. listopada 2011.

do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se kao djelomično neosnovan zahtjev tužitelja OL, OIB: [osobni identifikacijski broj], za isplatu iznosa 635,22 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju OL, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 2.262,50 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 21. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28. travnja 2023. podnio tužbu Općinskom sudu u Osijeku, Stalnoj službi u Belom Manastiru u kojoj je naveo da je sa tuženikom 23. svibnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 3209259255/07, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 29.493,94 CHF isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate. Predmetnim ugovorom stranke su ugovorile da će se na iznos kredita obračunavati kamate 5,00 % godišnje ugovorivši pritom i da je ista promjenjiva te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća. Tužitelj dalje navodi da predmetni Ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te ukazuje na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i Pž-7129/13. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnima ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu CHF te naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 5.400,96 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti. Istaknuo je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da uplate po kreditu nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i drugih osoba. Istaknuo je da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača kao i prigovor zastare. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli naveo je da se radi o ugovornoj odredbi koja je odraz zakonske odredbe, zbog čega da je ista isključena od ispitivanja poštenosti. Također je istaknuo da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, za vrijeme i nakon sklapanja predmetnog ugovora na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice sklapanja Ugovora o kreditu u CHF. Naime, svojim potpisom potvrdio je da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, kao i da su prilikom solemnizacije Ugovora tužitelju objašnjena prava i obveze iz predmetnog Ugovora. Tuženik je dalje naveo da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, jer da je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, što je on uredno činio. Također je istaknuo da je volja ugovornih strana bila jasno izražena na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Osporio je tijek zateznih kamata. Zaključno je predložio odbaciti tužbu, podredno odbiti tužene zahtjeve tužitelja kao neosnovane uz naknadu parničnih troškova.

3. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru broj P-370/23-11 od 2. veljače 2024. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan (listovi 223-225 spisa).

3.1. Rješenjem Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-91/2024-2 od 22. veljače 2024. uvažena je žalba tuženika i preinačeno je prvostupanjsko rješenje na način da je prihvaćen prigovor mjesne nenadležnosti te je riješeno da će se predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu (listovi 296-298 spisa).

4. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 19. kolovoza 2025. tužitelj je predložio donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnima ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu CHF te naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 4.765,74 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

4.1. Odredbom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 - čl. 50. Zakon o arbitraži, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 - Rješenje USRH, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje ZPP) propisano je da se tužba može povući sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. U istom stavku propisano je i da će se, ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrati da je pristao na povlačenje.

4.2. U podnesku od 26. kolovoza 2025. tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe (listovi 363-364 spisa).

4.3. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 26. travnja 2021., broj: Su-IV-16/2021-8 smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (uvijek) potreban pristanak tuženika.

4.4. Kako se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to je sud odlučivao o tužbenom zahtjevu iz tužbe, odnosno zahtjevu za isplatu iznosa 5.400,96 eura.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 3209259255/07 od 23. svibnja 2007. (listovi 9-14 spisa), potvrdu o primitku (list 15 spisa), dopis (listovi 16-17 spisa), izračun više plaćenog zbog razlike u kamati i tečaju (listovi 18-19 spisa), promet po kreditu/specifikaciju uplata (listovi 20-24, 97-102 spisa), prikaz prijepisa efektivne kamatne stope (listovi 25-28 spisa), račun (list 29 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o. po stalnom sudskom vještaku TL (listovi 325-333, 352-355 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 377-378 spisa).

5.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnima odredaba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te zahtjev za isplatu više plaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule.

6.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 23. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 3209259255/07 na iznos 29.493,94 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

6.2. Sporno je da li je ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštena, odnosno jesu li tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. Također sporno je i da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene ugovorne odredba o valutnoj klauzuli.

7. Iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena redovna kamata "koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovora o odobravanju stambenih kredita, kredita za kupnju motornih vozila i gotovinskih nenamjenskih kredita zaposlenicima članica Medica Grupe od 21. srpnja 2006., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5% godišnje".

7.1. Iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

8. Presudom VSRH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik Zagrebačka banka d.d. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1 Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a one obvezuju i sud u ovom postupku.

9.1. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već na snazi bila odredba čl. 502.c ZPP-a.

9.2. S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tužene banke i o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

9.3. Tuženik u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti tvrdio da je tužitelja upoznao s parametrima o kojima ovisi promjena početno ugovorene stope redovne kamate, dok u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik nije niti tvrdio da bi tužitelju objasnio pojam rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF.

9.4. Tuženik je tijekom postupka u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tvrdio da je sve promjene kamatnih stopa izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, jer da je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati te uz obavijest dostaviti izmijenjeni otplatni plan, što je on uredno učinio. Također je istaknuo da je volja ugovornih strana bila jasno izražena na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa.

9.5. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik je tvrdio da se radi o ugovornoj odredbi koja je odraz zakonske odredbe, zbog čega da je ista isključena od ispitivanja poštenosti. Također je istaknuo da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, za vrijeme i nakon sklapanja predmetnog ugovora na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice sklapanja Ugovora o kreditu u CHF. Naime, svojim potpisom potvrdio je da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, kao i da su prilikom solemnizacije Ugovora tužitelju objašnjena prava i obveze iz predmetnog Ugovora.

9.6. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao automobil koji mu je trebao za osobne potrebe. Sve je obavio u autokući. U banci je bio jedino kada je nosio već solemniziran Ugovor o kreditu. Ugovor je djelomično pročitao. Nije mogao sudjelovati u sastavljanju Ugovora, niti pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, već mu je bio predočen gotov Ugovor. Nije znao je li ugovorena fiksna ili promjenjiva kamatna stopa, niti mu je itko objasnio na koji način će se mijenjati kamatna stopa. Što se tiče valute Ugovor je mogao sklopiti jedino u valuti CHF. Nije znao da se visina anuiteta može mijenjati ovisno o promjeni tečaja. Nitko ga nije upozorio na rizike vezane za sklapanje Ugovora o kreditu u valuti CHF. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao niti obrt niti trgovačko društvo. U banci ga nitko nije upozorio na opasnost porasta tečaja. Anuitete je plaćao on. (listovi 377-378 spisa).

9.7. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je on iskazivao jasno i uvjerljivo, a istinitost njegovog iskaza nije dovedena u pitanje ni drugim dokazima izvedenima tijekom postupka, pri čemu se ističe da tuženik tijekom postupka nije niti predlagao saslušanje svjedoka, službenika banke.

9.8. Dakle, iako je tužitelj mogao načelno biti upoznat s valutnom klauzulom te mu je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku.

9.9. Također, sud utvrđuje da tužitelj nije bio upoznat niti s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope.

9.10. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope te o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo je do značajne neravnoteže.

9.11. Pri tome, tužitelj kao strojarski tehničar i automehaničar, niti po prirodi svog zanimanja i stupnju obrazovanja nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze.

9.12. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija kako u pogledu okolnosti o kojima ovisi promjena kamatne stope, tako i u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

9.13. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, naveo da je novac dobiven kreditom koristio za kupnju vozila koje je koristio za osobne potrebe i da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao niti obrt niti trgovačko društvo. Osim toga, iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

9.14. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužitelju kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

10. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015, presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je određeno da se ugovorena kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena otplata kredita u valuti CHF je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO).

10.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

11. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute na dan plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju na dan isplate kredita.

12. U svrhu utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o., po stalnom sudskom vještaku TL.

12.1. U svom nalazu i mišljenju vještak TL naveo je da je mišljenja da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2007.) do dana prijevremene otplate kredita (6. listopada 2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 784,86 CHF, odnosno 460,54 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) (samo pozitivni iznosi),

Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2007.) do dana prijevremene otplate kredita (6. listopada 2011.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.981,20 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); (samo pozitivni iznosi).

Ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni), tada slijedi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2007.) do dana prijevremene otplate kredita (6. listopada 2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 784,86 CHF, odnosno 460,54 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); (svi iznosi).

Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2007.) do dana prijevremene otplate kredita (6. listopada 2011.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.978,47 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); (svi iznosi) (list 333 spisa).

12.2. Na nalaz i mišljenje vještaka TL tuženik nije imao primjedbi, dok je tužitelj istome prigovorio u podnesku od 7. svibnja 2025.

12.3. U dopuni nalaza i mišljenja od 21. srpnja 2025. vještak TL naveo je da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2007.) do dana prijevremene otplate kredita (6. listopada 2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.039,75 CHF, odnosno 610,15 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); (samo pozitivni iznosi). Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2007.) do dana prijevremene otplate kredita (6. listopada 2011.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.765,74 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); (samo pozitivni iznosi).

Ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni), tada slijedi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2007.) do dana prijevremene otplate kredita (6. listopada 2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.039,75 CHF, odnosno 610,15 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); (svi iznosi).

Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2007.) do dana prijevremene otplate kredita (6. listopada 2011.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.763,01 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); (svi iznosi).

12.4. Pisanoj dopuni vještaka TL niti jedna od parničnih stranaka nije prigovorila.

12.5. Sud je u cijelosti prihvatio pisanu dopunu nalazu i mišljenju vještaka TL, budući da je ista sačinjena jasno i obrazloženo, ista nije u proturječnosti sama sa sobom ili s izviđenim okolnostima.

12.6. Stoga su tužitelju dosuđen iznos 4.765,74 eura čiju isplatu je zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, dok je odbijen za iznos 635,22 eura.

12.7. Treba reći da je tuženik, time što je predložio da se vještaku da u zadatak izračunati i razlike između anuiteta kredita obračunatog u kunama prema tečaju CHF u vrijeme sklapanja ugovora i stvarno isplaćenih anuiteta u razdobljima kada je tečaj CHF bio povoljniji za tužitelja, ustvari istaknuo materijalnopravni prigovor kojim samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula, u kojem slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim razlikama nastalima u razdoblju kada je tečaj bio niži od onog na dan isplate (odluka proširenog vijeća VSRH u Rev 549/23 od 18. prosinca 2023., čime je odstupljeno na shvaćanju iz odluke VSRH Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.).

12.8. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženika ističe se da je prema shvaćanju ovog suda pravno neodlučno je li tužitelj ili treća osoba platila pojedine anuitete temeljem predmetnog Ugovora o kreditu. Ovo zato što je odredbom čl. 161. st. 1. ZOO-a propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe, ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema Ugovoru ili prema naravi obveze istu treba ispuniti dužnik osobno. Odnos između dužnika - tužitelja i treće osobe ne tiče se tuženika kao kreditora pa je pravno neodlučno je li pojedine anuitete otplaćivao tužitelj ili neka treća osoba. Dakle, tužitelj je u svojstvu korisnika kredita sklopio Ugovor o kreditu, koji je otplaćen pa je on kao ugovorna strana iz kreditnog odnosa aktivno legitimiran zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta kredita (tako Županijski sud u Bjelovaru u odluci broj Gž-787/21 od 15. veljače 2022. i dr.).

13. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa, tj. od dana izvršenih uplata.

13.2. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 72/02. i 153/04.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

14. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.

14.1. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- 776/19 i C-782/19 i u pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022.

14.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

14.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 28. travnja 2023., to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

15. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama II i III izreke ove presude.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

16.1. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 28. kolovoza 2023. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava podneska od 14. rujna 2023. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 29. studenog 2024 u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, sastava podneska od 7. svibnja 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava podneska od 19. kolovoza 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava podneska od 2. prosinca 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/4 Tarife i zastupanja na ročištu 12. ožujka 2026. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

16.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 1.450,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 1.812,50 eura.

16.3. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 450,00 eura.

16.4. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 2.262,50 eura.

16.5. Tužitelju su dosuđeni cjelokupni parnični troškovi, jer u vezi dijela zahtjeva s kojim nije uspio nisu nastali posebni troškovi.

16.6. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 21. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika