Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 A

Gž-2880/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Dragice Samardžić, predsjednice vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ankice Matić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice LD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Batarelu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo financija (ranije: Fond za naknadu oduzete imovine Republike Hrvatske), Katančićeva 5, Zagreb, OIB: 18683136487, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika – protutužitelja: 1. AD OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Željku Puljiću, odvjetniku u Splitu, 2. LDP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (kao zakonske nasljednice UD), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željku Puljiću, odvjetniku u Splitu, 3. ND, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 4. ŠD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], umješači 3., 4. i 5. zastupani po punomoćniku Damiru Pokupecu, odvjetniku u Zagrebu, po tužbi radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o otkupu stana te protutužbi umješača – protutužitelja radi utvrđenja, odlučujući o žalbama tuženika i umješača 1. i 2. - protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Ps- 31/2023 od 23. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se žalba umješača - protutužitelja: 1. AD i 2. LDP, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Ps-31/2023 od 23. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e :

I.Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana, djelomično se preinačuje odluka o parničnom trošku pod točkom IV. izreke presude Općinskog suda u Splitu broj Ps- 31/2023 od 23. travnja 2025. na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 2.910,17 eura, za iznos od 2.833,63 eura.

II. Tužiteljici se ne dosuđuje parnični trošak sastava odgovora na žalbu umješača – protutužitelja: 1. AD i 2. LDP.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Ministarstvo Financija Republike Hrvatske Zagreb, Katančićeva 5 ,OIB: 186831364878 kao prodavatelj (u daljnjem tekstu prodavatelj) i LD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao kupac ( u daljnjem tekstu kupac) nadomještaju ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarskog pravo sljedećeg sadržaja:

(1) Prodavatelj Ministarstvo Financija Republike Hrvatske Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 186831364878 prodaje, a kupac LD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] kupuje stan koji se nalazi na trećem katu, koji se stan sastoji od tri sobe, kuhinje, WC-a, hodnika i balkona ukupne površine od 75,30 m2, zajedno sa zajedničkim

dijelovima i uređajima zgrade koja se nalazi u [adresa], stan broj 9, koji se u

Gradu Splitu vodi pod šifrom [broj].

(2) Stan iz stavka 1. ovog članka nalazi se u zgradi izgrađenoj na z.k. čest. broj [katastarska čestica] upisane u zk. uložak broj [broj ZK uloška] KO [katastarska općina].

(3) Kupac kupuje i odgovarajući suvlasnički dio zgrade razmjerno odnosu korisne vrijednosti kupljenog stana prema korisnoj vrijednosti svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine kao i zemljište koje pripada zgradi.

(4) Sukladno načelu uspostave jedinstva nekretnine i posebnih dijelova zgrade kupac kupnjom stana postaje suvlasnikom odgovarajućeg dijela zemljišta u omjeru koji će se naknadno utvrditi sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne Novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 143/12)

Članak 2.

(1) Ugovorne strane suglasno utvrđuju da prodajna cijena stana, zajedno sa suvlasničkim

dijelom zgrade iznosi 6.060,92 eura (prema tečaju preračunavanja 1 euro = 7,53450 kn a

ranije je bio utvrđen iznos kupoprodajne cijene 45.666,00 kuna (slovima: četrdeset i pet tisuća i šesto šezdeset i šest kuna).

(2) Kupac i prodavatelj suglasno utvrđuju da cijena stana s popustom radi jednokratne otplate iznosi 4,848,76 eura (prema tečaju preračunavanja 1 euro = 7,5340 kuna) a što je

predstavljano kunski iznos od 36.533,00 kune (slovima: trideset i šest tisuća petsto trideset i tri kune).

(3) Izračun cijene stana od 01. rujna 2014.g. prema propisanim elementima i mjerilima za

njeno utvrđivanje prilaže se ovom Ugovoru.

(4) Indeks vrijednosti kn prema EUR na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 7,5340 kn prema službenom tečaju preračunavanja kune u euro.

Članak 3.

(1) Stranke suglasno utvrđuju kako je temeljem ranije pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu broj Pst-924/14 tužiteljica u cijelosti podmirila kupoprodajnu cijenu stana. Kupac se obvezuje da će prodavatelju platiti eventualnu razliku ako se ista pojavi prema

obračunu i izračunu prodavatelja i za to zaključiti po potrebi i Aneks ovom ugovoru.

Članak 4.

(1) Kupac i prodavatelj suglasno utvrđuju da je kupac u posjedu stana iz članka 1. ovog

ugovora.

(2) Danom sklapanja ovog ugovora stanaru prestaju prava i obveze zaštićenog najmoprimca (prijašnje stanarsko pravo) kao i stanarsko pravo na prodanom stanu. (3) Kupac izjavljuje da nije kupio drugi stan pod uvjetima iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, te da u istom mjestu u kojem se nalazi stan iz članka 1. nema u vlasništvu useljivu kuću ili stan.

Članak 5.

(1) Prodavatelj ovlašćuje kupca da temeljem ovog Ugovora, a bez ikakva njegova daljnjeg

sudjelovanja ishodi uknjižbu prava vlasništva posebnog dijela nekretnine – stana – opisanog u članku 1. ovog Ugovora, neodvojivo povezanog sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, u zemljišnim knjigama nadležnog općinskog suda odnosno da položi ovaj ugovor u zemljišno-knjižnoj službi tog suda radi upisa u knjigu koju sud osniva o položenim ugovorima.

(2) Kupac može uknjižiti odnosno upisati svoje pravo iz stavka 1. ovog članka odmah temeljem ovog ugovora jer je kupoprodajna cijena već u cijelosti isplaćena prodavatelju što se potvrđuje ovom presudom.

Članak 6.

(1) Troškove zemljišno-knjižne provedbe odnosno upisa ovog Ugovora u drugu javnu knjigu snosi kupac.

(2) Podaci o stanu, zgradi i kupcu te izračun prodajne vrijednosti stana čine prilog i sastavni dio ovog ugovora.

PRODAVATELJ:

KUPAC:

Ministarstvo financija RH

LD

II. Odbacuje se protutužbeni zahtjev umješača koji glasi:

"Utvrđuje se da stan smješten na 3. katu zgrade z.k. oznake čest zgr. [katastarska čestica] upisan u Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] kao 8. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-8) Stan na III. (trećem) katu, označen br. 9, u površini od 75,30 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, WC-a, hodnika i balkona spada u dio od 7/24 dijela navedene zgrade koji je konfisciran pravnom predniku umješača , pok. HD pok. GD." kao nedopušten.

III. Odbija se prigovor stvarne nenadležnosti kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 5.743,80 eura."

2.Protiv prvostupanjske presude žalbe su podnijeli: umješači na strani tuženika – protutužitelji: 1. AD i 2. LDP, (u daljnjem tekstu: umješači 1. i 2. - protutužitelji), a tuženik u dijelu odluke o parničnom trošku preko iznosa od 2.910,17 eura, za iznos od 2.833,63 eura, pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenog odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148 - pročišćeni tekst, 25/13,70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači, podredno sa se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.Na žalbe je odgovoreno.

4. Žalba umješači 1. i 2. - protutužitelja nije osnovana, a žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet tužbenog zahtjeva je donošenje presude koja nadomješta ugovor o otkupu stana na kojem je postojalo stanarsko pravo i to stana na trećem katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, WC-a, hodnika i balkona ukupne površine od 75,30 m2, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade koja se nalazi u [adresa], stan broj 9, a koji se u Gradu Splitu vodi pod šifrom [broj], koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na z.k. čest. broj [katastarska čestica] upisane u zk. uložak broj [broj ZK uloška] KO [katastarska općina].

6. Predmet protutužbenog zahtjeva umješača-protutužitelja je utvrđenje da stan koji je predmet spora u ovom postupku označen kao stan br.9, III kat, [adresa], u [adresa] predstavlja dio zgrade oznake čest. zgr. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] koja zgrada predstavlja konfisciranu imovinu ID za 7/24 idealnog dijela.

7. Među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica bila nositeljica stanarskog prava na stanu koji se nalazi u [adresa], stan br. 9, površine 75,30 m2, na trećem katu, istok, sagrađen na čest. zem. [katastarska čestica], sve nekretnine upisane u ZU [broj ZK uloška] KO [katastarska općina], a koji stan se sastoji od tri sobe, kuhinje, wc, hodnika i balkona do donošenja i stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (4. studenoga 1996.) kada je stanarsko pravo prestalo, a tužiteljica stekla prava i obveze zaštićenog najmoprimca. Nije sporna ni cijena.

8. Međutim, sporno je je li tužiteljica propustila rok za podnošenje zahtjeva za otkup utvrđen Zakonom o prodaji stanova na kojem postoji stanarsko pravo, imaju li tužiteljica i članovi njene obitelji u vlasništvu useljivu nekretninu, te je li stan tužiteljice bio konfisciran, odnosno nacionaliziran.

9. Prema odredbi članka 22. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", br. 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/0, u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi), stanovi oduzeti prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz čl. 2. te akata i načina propisanih čl. 3. ovoga Zakona na kojima postoji stanarsko pravo ne vraćaju se u vlasništvo, osim stanova oduzetih prijašnjem vlasniku na temelju propisa o konfiskaciji. Prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu, a stanaru pravo na otkup stana.

10. Prema odredbi članka 24. Zakona o naknadi Fond za naknadu oduzete imovine, kao prodavatelj, i stanar, kao kupac, zaključuju ugovor o prodaji stana pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94 i 58/95), za stanove u vlasništvu Republike Hrvatske, u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.

11. Sukladno odredbi članka 25. Zakona o naknadi pravo stanara radi ostvarenja svog prava na otkup stana ostvaruje se podnošenjem tužbe nadležnom općinskom sudu, ako Fond odbije s njim sklopiti ugovor o prodaji stana ili ne sklopi ugovor u roku iz članka 24. st. 2. Zakona o naknadi radi čega prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda nije osnovan.

12. Tuženik nije osporavao da bi tužiteljica imala status stanara, a nije niti tvrdio da joj je taj status prestao. Tuženik nije podnio niti žalbu protiv prvostupanjske presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za prodaju stana te je donijeta presuda po kojoj je tužiteljica uplatila iznos kupoprodajne cijene stana u iznosu od 36.533,00 kuna. U postupku nije utvrđeno da bi tužiteljici prestalo stanarsko pravo na bilo koji od načina predviđenih zakonom (Zakon o stambenim odnosima - "Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 - dalje: ZSO). Stanarsko pravo u smislu odredaba čl. 61. i 62. ZSO-a ne prestaje ispunjenjem određenih pretpostavki na temelju samog zakona, već prestaje tek pravomoćnom odlukom o iseljenju koja u konkretnom slučaju nije donijeta jer nitko nije postavio takav zahtjev. Nesporno je da se nikada nije vodio postupak protiv tužiteljice radi iseljenja iz predmetnog stana zbog toga što bi njoj prethodno prestalo stanarsko pravo pa tako niti u ovom postupku nije utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za prestanak stanarskog prava niti je utvrđeno da je ista stekla mogućnosti za useljenje u vlastiti stambeni prostor.

13. Okolnost da je suprug tužiteljice stekao u vlasništvo poslovni prostor ne utječe na gubitak statusa stanara tužiteljice (ni prema Zakonu o prodaji stanova niti prema Zakonu o najmu stanova), niti na aktivnu legitimaciju tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe sve pored nesporne činjenice da ista zajedno s prednikom stanuje u predmetnom stanu neprekidno od useljenja 1986., a njezin suprug OD (na kojeg je s oca DD prenesen status nosioca stanarskog prava 1984.).

14. Tužiteljica se aktivno legitimira u ovoj pravnoj stvari kao raniji nositelj stanarskog prava odnosno zaštićeni najmoprimac. Nije sporno da se obratila tuženiku sa zahtjevom za otkup predmetnog stana te je prvostupanjski sud donio presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za otkup stana, a presuda u cijelosti zamjenjuje ugovor o prodaji stana, u smislu odredbe čl. 25. st. 3. Zakona o naknadi s obrazloženjem da su ispunjeni svi uvjeti vezano za potrebna utvrđenja pri donošenju presude koja zamjenjuje ugovor o prodaji stana, propisana Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo te je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i donio presudu kojom se u cijelosti zamjenjuje ugovor o prodaji stana među strankama

15. Prvostupanjski sud je utvrdio da je suprug tužiteljice naslijedio stan u površini od 45 m2, iza pok. oca koji stan je prodan 1993. godine prije stupanja na snagu Zakona o povratu imovine te da se radi o neadekvatnom stanu s obzirom obitelj ima dvoje djece. Taj stan da je prodan 1993. pa da se ne može govoriti o zloupotrebi prava, a prostorije koje se koriste u funkciji hotela oduvijek da su bile korištene u funkciji obavljanja poslovne djelatnosti, što da je razvidno iz rasporeda poslovnih prostorija, a koji prostor se nalazi u [adresa], u [adresa], dok je prostor u [adresa], u [adresa], površine od 28 m2.

16. Prema odredbi članka 60. ZSO-a nitko ne može, kao stanar, koristiti dva ili više stanova. Nadalje, prema stavku 2. istog Zakona stanar koji koristi dva ili više stanova dužan je odlučiti koji će stan zadržati i u roku od 30 dana od dana kad je stekao pravo da koristi drugi stan o tome obavijestiti stambeni organ, a stan koji ne zadržava u istom roku predati davaocu tog stana slobodan od osoba i stvari.

17. Sukladno članku 61. ZSO-a kada stanar ili njegovo maloljetno dijete ima ili stekne u istom mjestu u vlasništvu useljivu obiteljsku kuću ili stan kao poseban dio zgrade koji odgovara potrebama njegova porodičnog domaćinstva, dužan je o tome obavijestiti stambeni organ te u roku 30 dana od dana obavijesti sa članovima svog porodičnog domaćinstva preseliti u tu kuću odnosno stan, a stan iz kojega se iseli, slobodan od osoba i stvari, predati davaocu tog stana.

18. Što se tiče pitanja radi li se o nacionaliziranom ili konfisciranom stanu, o čemu ovisi pravo tužiteljice na otkup stana, na konkretan slučaj, primjenjuju se odredbe Zakona o naknadi iz kojih proizlazi da se nacionalizirani stanovi u načelu ne vraćaju ranijim vlasnicima te da stanari u istima imaju pravo na otkup (čl. 22 st. 3 i čl. 26 st. 1. Zakona o naknadi), dok se konfiscirani stanovi pak u načelu vraćaju ranijim vlasnicima, a stanari nemaju pravo na otkup već postaju najmoprimci, osim u slučaju ako zahtjev ranijeg vlasnika bude pravomoćno odbijen, u kojem slučaju stanarima pripada pravo na otkup takvog stana (čl. 33. -39. i 77. Zakona o naknadi).

19. U konkretnom slučaju pregledom priloženih rješenja poslovni br. KONF62/46 i Z-492/47 vidljivo je da je predmetom konfiskacije bila cijela zgrada u kojoj se nalazi stan tužiteljice i to za 7/24 dijela, te dijelom nacionaliziran za 6/24 dijela, plus 11/24 dijela, a što je vidljivo iz Rješenja o nacionalizaciji od 23. veljače 1960.

20. Nadalje, odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o naknadi je propisano da stanovi oduzeti prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona na kojima postoji stanarsko pravo ne vraćaju se u vlasništvo, osim stanova oduzetih prijašnjem vlasniku na temelju propisa o konfiskaciji. Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo i posjed stan na kojem ne postoji stanarski odnos, što rješenjem utvrđuje nadležna služba ureda državne uprave (čl. 22. st. 2. Zakona o naknadi). Prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu, a stanaru pravo na otkup stana (čl. 22. st. 3. Zakona o naknadi).

21. S obzirom na navedeno, stanaru pripada pravo na otkup stana ako je stan oduzet na temelju nekog od propisa iz čl. 2. Zakona o naknadi, osim ako je oduzet na temelju propisa o konfiskaciji. U konkretnom slučaju nije utvrđeno da je predmetni stan oduzet upravo na temelju propisa o konfiskaciji. U postupku je utvrđeno da se povodom zahtjeva UD, GD i AD pred Uredom državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službom za imovinsko- pravne poslove vodi upravni postupak pod klasom: UP/I-942-04/97-01/179 radi povrata odnosno naknade oduzete imovine, između ostalog, i za predmetni stan, a koji nije pravomoćno okončan. U tom postupku nasljednici ID, pok. GD zatražili su povrat imovine konfiscirane njihovom pravnom predniku u idealnom suvlasničkom dijelu od 7/24 dijela stojne kuće u [adresa] s pripadajućim dvorištem (čest. zgr. [katastarska čestica] i čest zem. 9030/1). Nadalje pravomoćnim presudama Okružnog suda za Grad Zagreb broj Kz 562/45 od 6. prosinca 1945. g. i Vrhovnog suda Hrvatske broj K 866/45 od 5. veljače 1946. g. ID, pok. GD osuđen na konfiskaciju cjelokupne imovine, a zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan je djelomično konfiscirana prijašnjem vlasniku ID, pok. GD za 7/24 idealna dijela rješenjem Kotarskog narodnog suda u Splitu broj Z 492/47 od 22. ožujka 1947. g. (Konf. 62/46), a na koje rješenje nitko od ostalih suvlasnika nije postavio nikakav izlučni zahtjev u smislu čl. 20. st. 1. i čl. 21. st. 1. i 3. Zakona o konfiskaciji koji se stavljaju u toku provođenja konfiskacije ili u roku od 8 dana po provedenoj konfiskaciji, o kojem, sud koji provodi konfiskaciju odlučuje nakon provedenog postupka, presudom. Prema st. 3. istog članka ako se ne stavi izlučni zahtjev u roku propisano u st. 1. tog članka može se to učiniti u redovnom postupku u roku od godine dana po provedenoj konfiskaciji, što nesporno nije učinjeno. Pored toga, nakon toga zgrada je djelomično nacionalizirana za preostali dio od 17/24 i to JD, pok. GD za 6/24 dijela i ĐD, pok. GD za 11/24 dijela pravomoćnim rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NO Općine Split broj N-1060/5-59 od 23. veljače 1960. g., te se ni u jednom od navedenih rješenja, a posebno ne u rješenju o nacionalizaciji, ne spominje da su suvlasnici zgrade izvršili materijalnu diobu stanova temeljem koje bi se moglo zaključiti da je upravo stan koji je predmet ovog postupka konfisciran. Pred prvostupanjskim sudom je vođen postupak pod brojem I R 103/57, koji je pribavljen i pregledan, radi razvrgnuća suvlasničke zajednice koji nije rezultirao donošenjem rješenja o diobi, već su se stranke u pogledu diobe složile da istu provedu izvansudski o čemu nisu priloženi bilo kakvi dokazi.

22. Prema Zakonu o naknadi proizlazi da se nacionalizirani stanovi u načelu ne vraćaju ranijim vlasnicima te da stanari u istima imaju pravo na otkup (čl. 22. st. 3. i čl. 26 st. 1. Zakona o naknadi), dok se konfiscirani stanovi u načelu vraćaju ranijim vlasnicima, a stanari nemaju pravo na otkup već postaju najmoprimci, osim u slučaju da zahtjev ranijeg vlasnika bude pravomoćno odbijen, u kojem slučaju stanarima pripada pravo na otkup takvog stana (čl. 33. -39. i 77. Zakona o naknadi). U odredbi čl. 38. Zakona o naknadi propisano je da se odredba čl. 32. tog Zakona ne odnosi na slučajeve kada je prijašnjem vlasniku oduzet samo idealni dio stana na temelju propisa o konfiskaciji. obzirom da nije nedvojbeno utvrđeno da je prijašnjem vlasniku upravo sporni stan u cijelosti konfisciran već cijela zgrada za 7/24 dijela to je primjenom odredbe čl. 38 Zakona o naknadi utvrđeno da se na isti ne primjenjuju odredbe o povratu već eventualno naknadi za oduzetu imovinu razmjerno suvlasničkom dijelu slijedom čega proizlazi da nema zapreke za otkup predmetnog stana od strane tužiteljice.

23. Prvostupanjski sud je kao i u postupku koji se pred prvostupanjskim sudom vodio pod poslovnim brojem Ps-104/2018 po tužbi ŽD za stan u istoj zgradi (u kojem je donesena pravomoćna presuda od 24. listopada 2017.), utvrdio da je predmet nacionalizacije i konfiskacije bila cijela zgrada, a ne pojedini stanovi koji se nalaze u zgradi te da su sumnje tuženika da je stan koji koristi tužiteljica konfisciran pa da tužiteljici ne pripada pravo na otkup stana neutemeljene.

24. Što se tiče pitanja je li zahtjev za otkup stana podnesen u roku koji je propisan odredbom čl. 24. Zakona o naknadi treba naglasiti da prema odredbi članka 24. stavka 1. Zakona o naknadi zahtjev za otkup stana stanar podnosi Fondu u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovoga Zakona, o čemu Fond izvješćuje prijašnjeg vlasnika. Stavkom 2. citirane zakonske odredbe propisano je kako Fond kao prodavatelj i stanar kao kupac zaključuju ugovor o prodaji stana pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", br. 43/92 - pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94 i 58/95) za prodaju stanova u vlasništvu Republike Hrvatske, u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana. Odredbom članka 25. Zakona o naknadi propisano je da ako Fond odbije sa stanarom sklopiti ugovor o prodaji stana ili ne sklopi ugovor u roku iz članka 24. stavka 2., stanar ima pravo radi ostvarenja svoga prava na otkup stana podnijeti tužbu nadležnom općinskom sudu. Stavkom 2. je propisano da se tužba podnosi u roku od 60 dana od dana kada je Fond dostavio akt kojim je odbio ponudu za sklapanje ugovora o prodaji stana. Prema stavku 3. te zakonske odredbe pravomoćna odluka suda iz stavka 1. ovoga članka kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev stanara za otkup stana, u cijelosti zamjenjuje ugovor o prodaji stana. Tužiteljica je uz tužbu dostavila kopiju zahtjeva za sklapanje ugovora o kupnji stana od 21. studenog 1997., a tužena nije niti tvrdila da je povodom tog zahtjeva donesena odluka o odbijanju.

25. Prema odredbi članka 42. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine " broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 i 36/24 ) osobe koje su stekle pravo na kupnju stana prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", br. 43/92 - pročišćeni tekst, 69/92, 87/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95 i 11/96.), ali zbog propisanih razloga to pravo nisu mogle ostvariti u propisanom roku, zadržavaju to pravo i kao najmoprimci do rokova određenih tim Zakonom. Sukladno članku 48. stavku 1. tog Zakona osobe koje su primjenom odredbe članka 61. stavka 5. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93) stekle pravo koristiti se stanom, imaju pravo taj stan otkupiti prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", br. 43/92. - pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95 i 11/96.) ako nemaju u vlasništvu useljivu kuću ili stan i ako je vlasnik tog stana otkupio drugi stan prema odredbama istog Zakona. Prema stavku 2. zahtjev za kupnju stana osoba iz stavka 1. ovoga članka može podnijeti vlasniku stana, odnosno njegovom pravnom sljedniku u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Stavak 3. propisuje da osobe iz stavka 1. ovoga članka koje ne otkupe stan stječu pravni položaj zaštićenog najmoprimca pod uvjetima pod kojima ta prava stječu ostali najmoprimci prema odredbama ovoga Zakona. Odredbom članka 4. st. 1. Zakona o prodaji stanova propisano je da svaki nositelj stanarskog prava (u daljnjem tekstu: stanar) može istaći zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku nositelju prava raspolaganja stanom odnosno vlasniku koji je to vlasništvo stekao pretvorbom vlasništva izvršenom prema posebnim propisima, a prodavatelj ga je dužan prodati. Prema članku 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova ("Narodne novine", broj 44/94), kojim je izmijenjena odredba čl. 4. st. 2. Zakona o prodaji stanova, zahtjev za kupnju stana podnosi se do 31. prosinca 1995., a sklapanje ugovora o kupoprodaji stana mora kupac zatražiti u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana. Sporno je radi li se u navedenim slučajevima o prekluzivnim rokovima u kojima stanar mora podnijeti zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku nositelju prava raspolaganja stanom odnosno vlasniku koji je to vlasništvo stekao pretvorbom vlasništva izvršenom prema posebnim propisima.

O navedenom spornom pitanju je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje u Odluci poslovni broj U-III-344/2002 od 8. prosinca 2005. u kojoj se navodi:

Svrha Zakona o prodaji stanova, u pogledu društvenih stanova na kojima su postojala stanarska prava, jest omogućiti da na dotadašnjem društvenom vlasništvu bude jasno određen titular prava vlasništva i da to, u prvom redu, budu osobe koje su stanove i ranije zakonito koristile. S obzirom na složenost okolnosti vezanih uz njegovu primjenu, Zakon o prodaji stanova višekratno je mijenjan i dopunjavan, pa su se pojedine izmjene odnosile, pored ostalog, i na produljenje rokova u kojima su nositelji stanarskih prava odnosno drugi ovlaštenici imali poduzeti određene radnje radi ostvarivanja prava vezanih uz kupnju društvenih stanova. Stoga je očigledno da je zakonodavac uvažavao objektivne okolnosti koje su u pojedinim situacijama onemogućavale građane da određene radnje poduzmu u predviđenim rokovima, pa je i iz navedenog razvidno da cilj zakonodavca nije bio gubitak prava građana zbog prekluzije rokova, jer bi to bilo suprotno svrsi Zakona. Radi navedenog, sukladno pravnom shvaćanju Ustavnog suda RH izraženom u citiranoj Odluci, rokovi propisani Zakonom o prodaji stanova nisu prekluzivne naravi, odnosno cilj zakonodavca nije bio gubitak prava građana na otkup stanova zbog prekluzije rokova, jer bi to bilo suprotno svrsi Zakona. Ustavni sud nije dakle na bilo koji način stavio izvan snage citirane odredbe Zakona o prodaji stanova, ali je izrazio shvaćanje da u svakom konkretnom slučaju valja voditi računa o cilju i svrsi zakona, uvažavajući objektivne okolnosti koje su u pojedinim situacijama onemogućavale građane da određene radnje poduzmu u predviđenim rokovima. Polazeći od navedenog, tužiteljica nije izgubila pravo na otkup stana samo zbog toga što zahtjev za otkup stana nije podnijela u roku propisanom Zakonom o prodaji stanova, a koji rok se ne smatra prekluzivnim, već instruktivnim rokom. Naime, protekom navedenog roka istoj nije onemogućeno otkupiti stan pod uvjetima Zakona o najmu stanova. S obzirom da o navedenom zahtjevu tužiteljice nadležno tijelo nije odlučilo u roku predviđenom Zakonom o prodaji, ona nije prekludirana u pravu na otkup stana podnošenjem predmetne tužbe.

26. Za ovaj parnični postupak su odlučne činjenice za otkup stana u vrijeme sklapanja ugovor, a u postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica, kao supruga bivšeg nositelja stanarskog prava, nositeljica istog prava na stanu u [adresa]

- da je u zemljišnim knjigama predmetni stan upisan kao općenarodna imovine s pravom upravljanja NO Općine Split temeljem konfiskacije te društveno vlasništvo temeljem nacionalizacije

- da je tužiteljica podnijela zahtjev za otkup stana 21.studenog 1997. o kojem zahtjevu tuženik nije odlučio pa dakle koji zahtjev nije odbijen zbog proteka rokova u kojima je tužiteljica mogla podnijeti zahtjev i sklopiti ugovor o kupoprodaji stana,

- da je suprug tužiteljice i tužiteljica, na spornom stanu kroz cijelo razdoblje od 1985. do podnošenja zahtjeva za otkup stana bili nositelji stanarskog prava

- da nemaju useljivu kuću ili stan na području općine u kojoj se nalazi sporni stan.

27. Umješači su tvrdili da tužiteljica nema pravo na otkup stana jer da ima drugu useljivu kuću ili stan na području općine na kojoj se nalazi sporni stan. U tom smislu prvostupanjski sud je uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnine od 15.travnja 2011. utvrdio da je suprug tužiteljice kupio od Stambene Zadruge "Dalmastan" nekretninu oznake čest. zem [katastarska čestica] ZU [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina] u naravi zgrada površine 149 m2, anagrafske oznake [adresa] za kupoprodajnu cijenu od 109.000 eura. Očevidom na licu mjesta utvrđeno je da se na ulazu u zgradu anagrafske oznake [adresa], nalazi natpis Outlenders Tribe Hostel te da se u predmetnoj zgradi (osim spavaonica i čajne kuhinje) ne nalaze druge prostorije te da su zatečeni gosti - turisti. Nadalje, uvidom u rješenje Općine Split od 25. studenog 1974. utvrđeno je da se radi o rješenju Ureda državne uprave o minimalnim tehničkim uvjetima za poslovni prostor "kancelarije i skladišta sa čajnom kuhinjom" u prizemlju objekta [adresa], u [adresa], sve na okolnost da su predmetne prostorije poslovne namjene, a ne stambene. Pored toga, uvidom u rješenje Ureda državne uprave u Splitsko dalmatinskoj županiji, Služba za gospodarstvo od 10.lipnja 2014. utvrđeno je da se istim utvrđuje da prostor i oprema smještajnog objekta vrste hostel naziva Outlenders Tribe Hostel na adresu [adresa] ispunjava minimalne tehničke uvjete te da je predmet poslovanja pružanje usluga smještaja sa četiri smještajne jedinice (dvije sobe i dvije spavaonice sa ukupno 18 kreveta te sanitarije).

Nadalje, uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnine od 13.lipnja 2003. utvrđeno je da je isti sklopljen između SD, kao prodavatelja s jedne, te LD kao kupca s druge strane i to – poslovnog prostora smještenog u prizemlju zgrade u [adresa], površine 28 m2, što predstavlja ¼ dijela čest. zgr [katastarska čestica] I zk tijelo, ZU [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina]. Uvidom u elaborat etažiranja, sačinjenog na zahtjev ovdje tužiteljice utvrđeno je da se prostor nalazi u prizemlju zgrade tlocrtne površine 42 m2 te da je prostor na koji se odnosi predmetni elaborat poslovne namjene, a nalazi se u prizemlju zgrade te da ima neto korisnu površinu 24,82 m2. S obzirom na navedeno, u odnosu na nekretninu vlasništvo MD, utvrđeno je se radi o po namjeni poslovnim prostorima koji se kao takovi koriste od prije 50 godina do danas te da stvarna namjena nije stanovanje već izdavanje usluga smještaja dok je u odnosu na nekretninu suvlasništvo tužiteljice također utvrđeno da se radi o poslovnom prostoru pa je tako utvrđeno da ni tužiteljica niti njezin bračni drug nemaju nekretninu podobnu za useljenje. Pored toga, utvrđeno je da niti činjenica što je MD naslijedio iza smrti svog oca DD 1994. stan koji je potom odmah i prodao 1995. prije donošenja Zakona o prodaji, nisu utjecale na gubitak statusa stanara sukladno Zakonu o najmu stanova (nikada joj nije otkazano to pravo) niti na prava tužiteljice na otkup stana sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997.

28. Umješači u podnesku od 26. studenog 2014. kao i tijekom postupka navode da bi se predmetni stan trebao vratiti u vlasništvo umješačima (kao sljednicima prijašnjeg vlasnika) jer da se radi o konfisciranoj imovini sukladno Zakonu o naknadi pa se navodi da u ovom postupku nije utvrđeno da je upravo sporni stan konfisciran niti nacionaliziran odnosno da je proveden postupak diobe pa da bi bilo razvidno kome je pripao koji stan, a nije se utvrdilo niti da je sporni stan konfisciran, pa tako nije utvrđeno niti da je isti vraćen u vlasništvo prijašnjim vlasnicima u postupku naknade – povrata za oduzetu imovinu koji nesporno traje, slijedom čega se navodi da u ovom postupku nije utvrđeno da postoji zapreka za otkup predmetnog stana od strane tužiteljice koja do danas nije riješila svoje stambeno pitanje što neosnovano upiru umješači, niti je istoj otkazano stanarsko pravo, radi čega je prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan.

29. Umješači protutužbenim zahtjevom traže utvrđenje da je predmetni stan konfisciran njihovom pravnom prediku za 7/24 dijela nekretnine u kojoj se nalazi predmetni stan. Prema odredbi čl. 8. st. 1. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ" br. 52/58, 3/59, 24/59, 24/61, 1/63, "Narodne novine" br. 53/91.) danom stupanja na snagu tog zakona dijelovi zgrada i građevinska zemljišta postaju društvena imovina, i temeljem te odredbe u odnosu na nekretnine obuhvaćene tim zakonom izvršena je nacionalizacija po sili zakona (ex lege). Navedeno proizlazi i iz obveznog tumačenja čl. 1. i 12. Zakona o nacionalizaciji po kojemu su rješenja o nacionalizaciji deklaratornog, a ne konstitutivnog karaktera, pa činjenica izostanka rješenja o nacionalizaciji, ne može anulirati nacionalizaciju izvršenu po sili zakona. Predmetna zgrada (sa 10 stanova ) u kojoj se nalazi predmetni stan pripada po objektivnom kriteriju u kategoriju objekata koji potpadaju pod nacionalizaciju, što proizlazi iz naprijed citirane odredbe čl. 12. Zakona o nacionalizaciji. Odredbom članka 22. st. 3. Zakona o naknadi propisano je da prijašnjem vlasniku nacionaliziranog stana pripada pravo na naknadu, a stanaru pripada pravo na otkup, dok je čl. 24. istog zakona propisano da zahtjev za otkup stanar podnosi Fondu, te da Fond kao prodavatelj i stanar kao kupac zaključuju ugovor o prodaji stana pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova. Prema odredbi čl. 25. istog Zakona ukoliko Fond odbije sa stanarom sklopiti ugovor o prodaji stana, stanar ima pravo radi ostvarenja svog prava na otkup podnijeti tužbu nadležnom općinskom sudu, dok će pravomoćna odluka suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev stanara za otkup stana u cijelosti zamijeniti ugovor o prodaji stana.

30. Iako su utvrđenja u ovom postupku relevantna za donošenje odluke koja zamjenjuje ugovor o prodaji stana sukladno čl. 25 Zakona o naknadi, ista ne utječu na pravni interes umješača da u postupku koji se vodi pred nadležnim upravnim tijelom radi povrata- naknade, ostvare svoje pravo na povrat te ovisno o rezultatima tog postupka pobijaju ovaj ugovor ili ne, dok je u svakom slučaju, dužnost suda donijeti odluku u razumnom roku, a ne odugovlačiti s postupkom dok se ne riješi pitanje povrata. Pored toga, predmetni stan nije prodan tužiteljici prije donošenja Zakona o naknadi pa se na isti sve i da se utvrdi konfisciranim ne primjenjuje Zakon o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine" broj 53/90. i 61/91. - u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani) te nema niti pravnog interesa umješača utvrditi da li je ili nije predmetni stan konfisciran u cijelosti ili djelomično kada predmet tužbe nije ništetnost ugovora o prodaji stana sklopljenog suprotno Zakonu o zabrani. S druge strane, u ovom postupku utvrđeno je da se stan nalazi u zgradi koja je djelomično konfiscirana pa posljedica ne bi bila pravo na povrat stana nego pravo na naknadu. Naime, smisao i svrha odredaba Zakona o naknadi da se prijašnjem vlasniku daje u vlasništvo stan koji mu je oduzet na temelju propisa o konfiskaciji, osim u slučajevima kada je prijašnjem vlasniku oduzet samo idealni dio stana na temelju propisa o konfiskaciji, kojom prilikom mu se stan ne daje u vlasništvo kako je izričito propisano odredbom čl. 38. st. 1. Zakona o naknadi, jer u takvom slučaju prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u smislu odredbe čl. 22. Zakona o naknadi (čl. 38. st. 2.).

31. U smislu odredbe članka 206. ZPP-a umješač nije stranka u postupku, pa svojim procesnim ovlaštenjima ne može prijeći granice zahtjeva koje je istakla stranka kojoj se pridružio, a radnje koje poduzima umješač smatraju se kao procesne radnje stranke kojoj se pridružio, ako ih ta stranka ne ospori. Radi toga, umješač nije samostalni subjekt u tom parničnom postupku, već treća osoba koja se pridružuje jednoj od stranaka u postupku zbog čega njegova procesna sudbina u potpunosti ovisi o procesnoj sudbini parnične stranke kojoj se pridružila u postupku pa tako ne može u svoje ime i za sebe postavljati zahtjeve te tako niti protutužbu, već isključivo u korist stranke kojoj se pridružio. U konkretnom slučaju umješači nemaju niti položaj jedinstvenih suparničara prema odredbi članka 209. ZPP-a jer su kao eventualni nasljednici prijašnjeg vlasnika legitimirani ostvarivati svoje pravo na povrat u upravnom postupku, a ne u ovom parničnom postupku, jer se tamo odlučuje jesu li uopće ovlaštenici na povrat te po kojoj osnovi je predmetni stan oduzet prijašnjem vlasniku odnosno o njihovom pravu na povrat ili na naknadu, dok je tužiteljica legitimirana u ovom postupku zahtijevati otkup stana, a tuženik je dužan sklopiti ugovor o prodaji sve sukladno Zakonu o naknadi s obzirom da nije pravomoćno odlučeno o zahtjevu umješača za povrat oduzete imovine. Radi toga umješači u ovom postupku nisu ovlašteni podnijeti protutužbu kao samostalna stranka u postupku. Nakon što su pozvani da protutužbu urede u smislu odredbe čl. 109. ZPP- a te da označe protustranke umješači to nisu učinili te je prvostupanjski sud pravilno njihov protutužbenii zahtjev, odnosno protutužbu odbacio kao nedopuštenu.

32. Prvostupanjski sud je odluku o parničnom trošku donio sukladno odredbi članka 154. stavka1. u svezi sa odredbom čl. 155. stavka 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) prema vrijednosti predmeta spora.

33. Žalbeni razlozi i navodi umješača 1. i 2.- protutužitelja su neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno i postupovno pravo te za svoju odluku dao valjane razloge. Suprotno žalbenim navodima umješača 1. i 2.- protutužitelja prvostupanjski sud je pravilno cijeni sve izvedene dokaze te nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. ZPP-a. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije trebao prekidati ovaj parnični postupak do pravomoćnog okončanja upravnog postupka jer za to nisu postojali zakonski razlozi jer se o tužbenom zahtjevu odlučuje u parničnom postupku, a što se tiče tzv. protutužbenog zahtjeva on nije dopušten radi čega je i odbačen. Tužiteljica je dokazala da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije imala drugi useljivi stan jer se radi o poslovnim prostorima koji nisu uvjetni za stanovanje tužiteljice i njene obitelji. Što tiče pitanja je li zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan dijelom konfiscirana te je li provedena dioba stanova u predmetnoj zgradi to će se odlučiti u upravnom postupku, a to nije odlučno za ovaj parnični postupak.

34. Radi toga je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena žalba umješača 1. i 2. - protutužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

35. U odnosu na žalbene navode tuženika da je s tužiteljicom temeljem tada pravomoćne presude od 24. listopada 2017. sklopio ugovor o prodaji stana te da je tuženiku isplaćena kupoprodajna cijena, a tuženik tužiteljici isplatio parnični trošak u iznosu od 2.910,17 eura te da tužiteljica nema pravo da daljnji dosuđeni joj trošak, žalbeni navodi tuženika su osnovani, a to je potvrdila i tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženika.

36. Radi toga je, sukladno odredbi članka 380. točke 3. ZPP-a, djelomično preinačena odluka o parničnom trošku pod točkom IV. izreke prvostupanjske presude na način da je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 2.910,17 eura, za iznos od 2.833,63 eura.

37. Tužiteljici nije priznat parnični trošak sastava odgovora na žalbu umješača 1. i 2.- protutužitelja jer isti nije bio potreban niti nužan za vođenje postupka.

Split, 21. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić