REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1162/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužiteljice UČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička Cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak, odvjetnica u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja SČ – odvjetničko vježbenika i zamjenice punomoćnice tuženika BČ - odvjetničke vježbenice, dana 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012335916 od 13.03.2007. sklopljenog između tužitelja ĆČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja:

- u čl. 12.3. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 1.000,00 kuna (slovima: tisuću kuna).'

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužiteljici ĆČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 132,72 eur sa zateznim kamatama tekućim od 11. srpnja 2007. do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Djelomično se odbija tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate iznosa od 8,19 eur sa zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2007. do isplate te u dijelu radi isplate zatezne kamate na dosuđeni iznos od 132,72 eur za razdoblje od 13. ožujka 2007. do 10. srpnja 2007.

IV Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 naknaditi tužiteljici ĆČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 323,42 eur sa zateznim kamatama od 21. travnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 13.03.2007. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 9012335916, a kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 79.139,88 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, da je odredbom čl. 12.3. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužiteljicu, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bila upoznata, niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom navedenog tužiteljica zahtjeva utvrditi da je ništetna odredba čl. 12.3. ugovora o kreditu i naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 140,91 eur sa zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2007. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka tužitelj ici sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

1.1. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u dijelu radi isplate podneskom od 27. svibnja 2025. tužiteljica zahtjeva naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 132,72 eur sa zateznim kamatama tekućim od 11. srpnja 2007. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanima u cijelosti. Tuženik navodi da je ugovaranje naknade za obradu kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9012335916 izrijekom bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama, da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom članka 12.3 predmetnog Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe, da je o naplati predmetne naknade tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade, da predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , da činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama, da je tužitelj zasigurno prilikom ugovaranja kredita razmotrio i opće uvjete drugih kreditnih institucija te je odlučio sklopiti ugovor o kreditu upravo s tuženikom, da je razvidno da sporna odredba ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 1 % od iznosa kredita, prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Zaključno tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.

2.1. Podneskom od 1. srpnja 2025. tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska tužiteljice od 27. svibnja 2025.

3. Imajući u vidu da je tuženik osporio u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora, potrebno je istaknuti da je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnosti (deklaratorni dio tužbenog zahtjeva) i isplate iznosa od 132,72 eur (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva). U konkretnom slučaju radi se samo o vrijednosti predmeta spora za zahtjev koji glasi na isplatu iznosa od 132,72 eur jer doista u ovoj situaciji, u smislu čl. 35. i 40. ZPP-a, deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu pa se njegova vrijednost ne uzima u obzir, već samo vrijednost zahtjeva na činidbu. Stoga ovaj sud smatra da je naznačena vrijednost predmeta spora u tužbi od strane tužitelj ice u iznosu od 1.400,00 eur suviše visoko naznačena, kako to ispravno prigovara tuženik, pa je stoga odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 132,72 eur i odlučio kao u izreci rješenja od 25. veljače 2026.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 6 spisa), Ugovor o kreditu broj 9012335916 od 13. ožujka 2007. (list 7-12 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012335916 od 2. prosinca 2015. (list 90-96 spisa), plan otplate (list 97-98 spisa), izveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 12.3. ugovora o kreditu broj 9012335916 od 13. ožujka 2007. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog na temelju te odredbe.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9012335916 utvrđeno je da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 13. ožujka 2007. u iznosu od 79.139,88 CHF (čl.1.), s namjenom za kupnju stana (čl.2.), da je čl. 12.3. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 1.000,00 kuna (slovima: tisuću kuna).

8. Tužiteljica je u svom iskazu, kojeg je sud ocijenio kao iskren i uvjerljiv, iskazala da joj je kredit trebao za kupnju stana u kojem živi, da se razgovora u banci ne sjeća zbog proteka vremena niti se sjeća da bi joj u banci itko spominjao naknadu, da je u vrijeme sklapanja kredita bila učiteljica, da je cijeli iznos kredita utrošen na kupnju stana, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnik OPG-a ili trgovačkog društva, da je radi pregovora glede sklapanja kredita u banku išla više puta, ne sjeća se koliko točno te da misli da joj njezin osobni bankar nije pojasnio odredbe ugovora, da je čitala ugovor o kreditu ali neke stvari da se ne mogu razumjeti ili predvidjeti.

9. U tijeku saslušanja tužiteljice, pitanje postavljeno do strane punomoćnika tuženika je li tužiteljici dodatak ugovora prethodno bio dostavljen na adresu kada je sklapala dodatak ugovora o kreditu, sud nije dopustio jer smatra da isto nije odlučno za predmet spora.

10. U odnosu na svojstvo potrošača valja istaknuti kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica kao korisnik kredita imala status potrošača u smislu odredbe čl. 3. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), a obzirom je predmetni ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

11.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

11.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Iz dijela sporne odredbe 12.3. ugovora o kreditu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 1.000,00 kuna, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

12.1. No valja istaknuti da je ugovorena naknada u Ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

12.2. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 12.3. predmetnog ugovora u navedenom dijelu određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi. Nadalje, iz Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

12.3. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz spornog dijela odredbe čl.12.3. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužiteljica mogla znati samo da je dužna platiti naknadu u ugovorenom postotku, ali nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna naknadu platiti. Vezano za navode tuženika da je plaćanje naknade propisano tuženikovim općim aktima valja istaknuti da na temelju istih tužiteljica kao potrošač nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade.

12.4. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužiteljici kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužiteljici.

12.5. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ju je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njezine obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužiteljici nerazumljiva.

Dakle, tužiteljici su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za nju iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužiteljica samo općenito znala da je dužna platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice kao korisnika kredita.

13. Kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništava. Nadalje, utvrđeno je da je sporna odredba prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

13.1. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to navedeno u točki I izreke presude valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP -a, čl. 3.- 4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točki I izreke presude.

14. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti da je tuženik u podnesku od 23. svibnja 2025. naveo da čini nespornom da je tužiteljica dana 11. srpnja 2007. godine na ime naknade za obradu kredita platila iznos od 1.000,00 kn, a u skladu s kojim navodima je tužiteljica podneskom od 27. svibnja 2025. zahtijevala isplatu iznosa od 132,72 eur sa zateznim kamatama od 11. srpnja 2007. do isplate, slijedom čega proizlazi da visina u pogledu iznosa od 132,72 eur među strankama nije sporna dok se u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva u dijelu radi isplate tuženik usprotivio povlačenju tužbe.

15. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15.1. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

16. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se izvrši uvid u spis naslovnog suda poslovni broj P-9898/2019, na okolnost da je u navedenom postupku tužiteljica 14. lipnja 2019. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi istog ugovora pa da je znala odnosno da je morala znati da je predmetna odredba o ulaznoj naknadi ništetna, jer su isti navodi irelevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari, obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a) te obzirom na navedeno pod točkom 15. i 15.1. obrazloženja presude.

17. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelj ici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja pa do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

17.1. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate valjalo prihvatiti kao djelomično osnovan te naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 132,72 eur sa zateznim kamatama od 11. srpnja 2007. do isplate, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a, radi čega je odlučeno kao u točki II izreke presude.

18. Tužiteljica je tužbom zahtijevala isplatu iznosa od 140,91 eur sa zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2007. do isplate dok konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa od 132,72 eur sa zateznim kamatama od 11. srpnja 2007. do isplate, a kojem djelomičnom povlačenju tužbe se tuženik usprotivio. S obzirom da među strankama nije sporno da je po osnovi naknade tuženik naplatio iznos od 132,72 eur dana 11. srpnja 2007. to je točkom II izreke presude navedeni iznos sa zateznim kamatama od 11. srpnja 2007. do isplate dosuđen tužiteljici dok je u preostalom dijelu, dakle za iznos od 8,19 eur sa zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2007. do isplate te u dijelu radi isplate zatezne kamate na dosuđeni iznos od 132,72 eur za razdoblje od 13. ožujka 2007. do 10. srpnja 2007. tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

19. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, obzirom tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je i u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-1014/18 od 20. listopada 2021. u vezi odluke suda EU broj C-224/19, C-259/19) s obzirom na to da se u ovom predmetu radi o potrošačkom ugovoru pa bi stoga uračunavanje odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, kao prema uspjehu u sporu, narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku postala neravnomjerni teret za tužitelja koji nije dao povod za parnicu i rezultirala bi ograničavanjem prava na pristup sudu što bi dovelo do toga da bi se tužitelj mogao odvratiti (kao potrošač) od ostvarivanja svog prava na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi.

19.1. Tužiteljici je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 22. travnja 2025. u iznosu od 50,00 eur (tbr. 8.tč.1.OT), za sastav podneska od 27. svibnja 2025. u iznosu od 12,50 eur (tbr.8.tč.3.OT), za zastupanje na ročištima dana 25. veljače 2026. i dana 17. ožujka 2026. u iznosu od po 50,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eur (tbr.9.tč.3.OT), sve uvećano za 25% PDV-a, što ukupno iznosi 296,88 eur.

Tužiteljici je dosuđen trošak pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 eur i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 eur.

Slijedom navedenog tužiteljici je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 323,42 eur.

19.2. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

19.3. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV izreke presude.

U Zagrebu, dana 21. travnja 2026.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. – uz rješenje za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 13,27 eur i za presudu u iznosu od 13,27 eur

2. tuženik po pun.

3. spis