REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1399/2022-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivi Karin Šipek, na prijedlog više sudske savjetnice Teodore Gregurić Šoštarić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB: 82925459345, Osijek, Lorenza Jägera 5, kojega zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 34, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, j.t.d. u Zagrebu, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate iznosa od 2.653,53 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. ožujka 2026., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.653,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 7,26 EUR od 14. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,05 EUR od 13. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 9,33 EUR od 13. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 10,43 EUR od 13. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 10,69 EUR od 19. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 10,39 EUR od 11. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 13,65 EUR od 22. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,03 EUR od 13. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 14,32 EUR od 10. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 17,29 EUR od 10. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,67 EUR od 2. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 20,60 EUR od 16. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,56 EUR od 16. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,42 EUR od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 32,63 EUR od 16. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 27,85 EUR od 16. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 28,95 EUR od 16. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 33,73 EUR od 16. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 34,19 EUR od 16. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 32,63 EUR od 16. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 33,47 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 33,53 EUR od 16. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 36,90 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 44,06 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 52,21 EUR od 16. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 60,81 EUR od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 46,83 EUR od 16. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 42,13 EUR od 16. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 42,44 EUR od 16. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 43,09 EUR od 16. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 47,15 EUR od 16. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 48,37 EUR od 16. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 47,04 EUR od 16. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 46,84 EUR od 16. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 47,51 EUR od 16. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 48,69 EUR od 16. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 47,23 EUR od 16. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 46,82 EUR od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 43,24 EUR od 16. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 46,33 EUR od 16. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 47,77 EUR od 16. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 46,81 EUR od 16. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 45,66 EUR od 16. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 44,74 EUR od 5. veljače 2013. do isplate i

- na iznos od 1.170,21 EUR od 5. veljače 2013. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim t rgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.859,47 EUR, sa zateznim kamatama od 21. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR i zahtjev za naknadu zateznih kamata na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka po stopi iznad dosuđene stope iz točke II. izreke do zahtijevane stope.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 26. srpnja 2022. navodi da su ĆF kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209139125 od 14. svibnja 2007., a kojim je korisniku kredita odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak) te koji da je u cijelosti otplaćen. Nadalje, tužitelj da je 4. studenog 2020. sklopio s navedenim korisnikom kredita Ugovor o ustupu tražbine kojim je korisnik kredita ustupio tužitelju tražbinu koju ima prema tuženici po osnovi ništetnih odredbi u tom ugovoru o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezivanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Navodi da je presudama Suda EU poslovni broj C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 18. studenog 2020., zauzeto pravno stajalište da je prijenos tražbina s potrošača na pravnu osobu, a kao što je ovdje slučaj, dopušten. Također, dostavlja i sudsku praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetima s istom pravnom osnovom, gdje je tražbina prenesena s potrošača na tužitelja , a u kojima je zauzeto stajalište da se na prenesenu tražbinu primjenjuju sva pravila potrošačkog prava. Pojašnjava da je presudom ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, čime da je tuženica postupila protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03) i to u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. ZZP-a/03, a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 89/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. Tužitelj smatra da Ugovor o kreditu broj 3209139125 od 14. svibnja 2007. ispunjava uvjete iz gore navedene presude i to da je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i da sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. S obzirom na to da je tuženica koristila nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, predlaže izvesti dokaz financijskim vještačenjem da bi se utvrdilo koliki iznos je prednik tužitelja preplatio svojom otplatom predmetnog kredita u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita. Posebno ističe i napominje da potražuje pretplatu s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF. Protivi se izvođenju personalnih dokaza te ukazuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-2233/2019 od 10. lipnja 2020. kojom je odbijena ustavna tužba u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. te da je jasno da oba navedena suda smatraju da je pravomoćnošću presude u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost spornih odredaba u svim potrošačkim kreditima. Potražuje isplatu iznosa od 2.653,53 EUR (ranije: 19.993,05 kn) sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose navodne preplate uz naknadu troška parničnog postupka.

2. Tuženica je u odgovoru na tužbu od 5. listopada 2022. osporila istaknuti zahtjev kao neosnovan i u odnosu na osnovanost i u odnosu na visinu te je osporena aktivna legitimacija tužitelja. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, tuženica u bitnome navodi da iz prometa po kreditu nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio, a da tužitelj nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača zbog čega ne može tražiti zaštitu po osnovi potrošačkih prava, te da je prijenos potrošačkih prava nedopušten i ništetan jer je, u bitnome, tražbina potrošača iz potrošačkog ugovora strogo osobne naravi pa je i Ugovor o ustupu tražbine ništetan. Osim toga, tužiteljica smatra da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita bio potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo u potrošačke svrhe, stoga da tužiteljica u ovoj parnici ne može ostvariti zaštitu pozivom na utvrđenja iz kolektivne parnice koje se odnose na potrošača. Nadalje, ističe da je korisnik kredita bio upoznat s valutnim rizikom, a da tuženica nije znala niti je mogla znati za rast tečaja CHF te da je prilikom sklapanja ugovora pružila sve potrebne informacije o kreditu. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužitelju da tuženici naknadi trošak ovog postupka.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je osporio navode tuženice iz odgovora na tužbu. U odnosu na tvrdnje da korisnik kredita nije vršio uplate, ističe da su sve uplate po kreditu vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita te da je tuženica takve uplate prihvatila i zatvarala obveze prednika tužitelja po predmetnom kreditu. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije, ističe da u smislu odredbe članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22.) ima pravni interes za vođenje ovog postupka i da se isti vodi zbog isplate, a da pravo potrošača na isplatu nije strogo osobne naravi te da je stoga neupitna aktivna legitimacija. Nadalje, navodi da ne postoje ni najmanje indicije koje bi upućivale da kredit ne bio korišten upravo za adaptaciju kuće, a što je navedeno na Ugovoru o kreditu, te da je upravo na tuženoj teret dokaza da kredit nije bio potrošački. Što se tiče navoda tuženice o valutnoj klauzuli, tužitelj ističe da je o svemu već odlučeno u kolektivnom sporu, dakle ništetnost odredbe kojim je glavnica vezana za valutu CHF je utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja. 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos lovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i koja je dodatno potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3.rujna 2019. O istome se očitovao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, tužitelj je citirao sudsku praksu prema kojoj je taj prigovor neosnovan. Podneskom od 17. prosinca 2025. tužitelj je ostao kod tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.653,55 EUR, dok je uskladio pojedinačne iznose preplate i početak tijeka zateznih kamata u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

4. Tuženica je u bitnome ostala kod prigovora, činjenica i dokaznih prijedloga iznesenih kod odgovora na tužbu te se protivila preinaci tužbenog zahtjeva od 17. prosinca 2025. uz prigovor zastare i u odnosu na preinačene dijelove zahtjeva.

5. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica, te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaze čitanjem sljedećih isprava:

Ugovora o ustupu tražbina od 4. studenog 2020. (listovi 6-7 spisa), Ugovora o namjenskom kreditu od 14. svibnja 2007. (listovi 8-15 spisa), prometa po kreditu i specifikacije uplate (listovi 16-21 spisa), presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-5375/2020 od 5. svibnja 2021. (listovi 22-28 spisa), rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-4749/2020 od 13. travnja 2022. (listovi 29-33 spisa), presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-548/2021 od 19. svibnja 2022. (listovi 34-38 spisa), presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2937/2021 od 11. svibnja 2022. (listovi 39-49 spisa), presude suda Europske Unije broj C-519/19 (listovi 50-59 spisa), presude suda Europske Unije broj C-383/18 (listovi 60-66 spisa), presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (listovi 67-242 spisa), presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (listovi 243-313 spisa), presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. (listovi 314-341 spisa), presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. (listovi 342-348 spisa), odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. (listovi 349-356 spisa), članka Euro i švicarski franak: dvije sestrinske valute? (listovi 381-414 spisa), novinskih članaka (listovi 415-420 spisa), presude suda EU C-81/19 (listovi 421-425 spisa), presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2921/2021 od 27. srpnja 2022. (listovi 431-436 spisa), presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2203/2021 od 1. kolovoza 2022. (listovi 437-441 spisa), odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske od 3. veljače 2021. ( listovi 446-539 spisa), rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. (listovi 540-542 spisa), presude i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. (listovi 543-553 spisa), presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. (listovi 554-560 spisa), izvoda iz Zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. (listovi 561-564 spisa), presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1014/2023 od 19. prosinca 2023. (listovi 568-572 spisa), presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-501/2024 od 9. listopada 2024. (listovi 573-577 spisa), presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-258/2024 od 8. svibnja 2024. (listovi 578-583 spisa), presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-588/2023 od 22. svibnja 2024. (listovi 584-587 spisa), presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-570/2024 od 9. travnja 2024. (listovi 609-615 spisa), presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-1777/2024 od 9. svibnja 2024. (listovi 616-622 spisa) i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2691/2024 od 8. srpnja 2024. (listovi 623-630 spisa). Izveden je i dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije dipl.oec. Darku Prpiću iz društva DARFIN d.o.o., Zagreb te je sud pročitao nalaz i mišljenje vještaka (listovi 632-640 spisa).

6. Ovdje se ističe da je tuženica u odgovoru na tužbu predložila da se izvede dokaz saslušanjem osobnog bankara (list 376 spisa), pri čemu nije u smislu odredbe članka 241. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., dalje u tekstu: ZPP) navela o čemu osobni bankar treba svjedočiti te nije navela njegovo ime, prezime te boravište. Budući da tužena nije ni u roku koji je sud odredio planom upravljanja postupkom od 15. srpnja 2025. ni u daljnjem tijeku postupka dostatno supstancirala ovaj dokazni prijedlog, sud je raspravnim rješenjem poslovni broj P-1399/2022-8 od 16. rujna 2025. odlučio da se ovaj dokaz neće izvesti. Osim toga, sud nije izveo ni dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka prednika tužitelja ĆF s obzirom na to da je tužitelj podneskom od 19. rujna 2025. povukao ovaj dokazni prijedlog.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 2.653,53 eura (ranije: 19.99305 kuna) na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 4. studenog 2020. sklopljenog između ĆF kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja, pri čemu ustupljena tražbina predstavlja iznos kojeg je ĆF preplatio po osnovi redovnih kamata prema odredbi Ugovora o namjenskom kreditu od 14. svibnja 2007. na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF), zbog čega je tuženica dio iznosa koji je plaćen na ime redovne kamate stekla bez pravne osnove.

9. Nije sporna činjenica da je tuženica kao kreditor sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209139125 od 14. svibnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) sa ĆF kao korisnikom kredita kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od u iznosu od 15.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita za adaptaciju kuće, a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu (listovi 8-15 spisa). Nije sporna ni činjenica da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti. Također, nije sporno da je ĆF kao ustupitelj sklopio Ugovor o ustupu tražbine od 4. studenog 2020. (dalje: Ugovor o ustupu) s tužiteljem kao primateljem, a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o ustupu tražbine (list 6 spisa).

10. Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja te osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li u odnosu na sve iznose koji su dospjeli prije 26. srpnja 2017. nastupila zastara. Konkretno, među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, svojstvo potrošača korisnika kredita i korištenje sredstava odobrenih po kreditu isključivo u potrošačke svrhe, potom je li eventualna tražbina korisnika kredita po spornoj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju, može li se tužitelj, kao pravna osoba cesionar, pozivati na pravna stajališta sudova izražena u kolektivnom potrošačkom sporu kojim je utvrđena ništetnost određenih ugovornih odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale određene banke, među kojima i tuženica, u određenom vremenskom razdoblju, zatim je sporno, ako i postoji preplata po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu, tko je istu izvršio, da li korisnik kredita ili netko drugi, te utječe li ta činjenica na aktivnu legitimaciju tužitelja. Sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice.

11. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud iznosi sljedeća utvrđenja. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je taj ugovor sklopio korisnik kredita ĆF kao fizička osoba, a ne kao fizička osoba koja obavlja registriranu djelatnost, odnosno obrtnik i/ili trgovac pojedinac, a ta činjenica u konkretnom slučaju nije ni sporna. Stoga se radi o potrošaču u smislu odredbe članka 3. točke 1. ZZP-a/03, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane, uvidom u Ugovor o kreditu je utvrđeno da je kreditor tuženica, dakle, pravna osoba, koji je prilikom sklapanja predmetnog ugovora imala svojstvo trgovca jer se radi o financijskoj instituciji u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita (članak 3. točka 2. ZZP-a).

12. Uvidom u Ugovor o ustupu (list 6 spisa) utvrđeno je da je ĆF kao ustupitelj ustupio tužitelju kao primatelju novčanu tražbinu prema tuženici nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, s time da će točni nominalni iznos ustupljene tražbine biti utvrđen u sudskom i/ili izvansudskom postupku kojim će primatelj od dužnika zahtijevati naplatu ustupljene tražbine (članak 2. Ugovora o ustupu). Prema utvrđenju suda, tražbina iz članka 2. Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u članku 2. Ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Naime, Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će tužitelj pokrenuti. Uvidom u Ugovor o ustupu je nadalje utvrđeno kako je tim ugovorom određeno da tužitelj kao primatelj ima prema tuženici kao dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema tuženici kao dužniku do trenutka ustupanja, te da se ustupom glavne tražbine na tužitelja kao primatelja prenose i sva sporedna prava, uključujući i dospjele, a neisplaćene kamate (članak 3. Ugovor o ustupu).

13. Nisu osnovani tuženičini navodi koji se u bitnome svode na tvrdnju da je tražbina potrošača strogo osobne naravi zbog čega ne može biti predmet ustupa, kao ni navodi da je Ugovor o ustupu ništetan. Naime, odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, dalje u tekstu: ZOO), a koji se u ovome postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005.,41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021.,114./2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.), je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Međutim, u konkretnom slučaju se radi o tražbini ustupitelja koji je potrošač u skladu s odredbom članka 3. točkom 1. ZZP-a, dok je tužitelj kao primatelj pravna osoba, dakle, nije potrošač. Pritom je tražbina koja je predmet ustupa novčana tražbina, dok, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Naime, identitet tražbine nije promijenjen ustupom što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a u bitnome identična odredba je sadržana i u članku 3. Ugovora o ustupu. Navedeno znači da novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora (Ugovora o kreditu) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, pa se i u odnosu tužitelja, kao primatelja te tražbine, i tuženice, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

15. S time u vezi ističe se da je Europski sud također zauzeo navedeno pravno stajalište u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 od 23. svibnja 2019. navodeći da: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. Uzevši u obzir citirane zakonske odredbe i sudsku praksu, a s obzirom na to da se ne radi o strogo osobnoj tražbini zbog čega Ugovor o ustupu nije ništetan, te da je tražbina iz Ugovora o kreditu prenesena na tužitelja, sud je utvrdio neosnovanim tuženičin prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

17.1. Pred ovim sudom vođen je parnični postupak poslovni broj P-1401/12 između tužitelja POTROŠAČA – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale

– Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17.2. Presudom donesenom u navedenom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno je, između ostalog, da je da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. postupala protivno odredbama čl. 81.,82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 89/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda da traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. postupila protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP - a/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP-a/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (stavak I. izreke).

18. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., preinačena je navedena prvostupanjska presuda u dijelu stavka I. izreke kojim je utvrđeno da je prvotuženica Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, dok je u preostalom dijelu stavka I. izreke prvostupanjska presuda potvrđena.

19. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 249/14-2 od 9. travnja 2015., odbijene su revizije kako tužitelja, tako i I. – VIII. tuženika.

20. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15 i U-III-2605/15, od 13. prosinca 2016., donesenom povodom ustavnih tužbi tužitelja i I. – VII. tuženika, ukinuta je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostalog, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da su svi tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

21. U ponovljenom revizijskom postupku, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuta je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u stavku I.1. i I.2. izreke (opisani preinačujući dio) i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

22. U ponovljenom postupku Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/17-10 od14. lipnja 2018. odbija žalbe svih tuženika i potvrđuje prvostupanjsku presudu, između ostalog, pod stavkom I. izreke kojim je utvrđeno da je prvotuženica Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime da je postupano protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP -a/03, odnosno kasnije čl. 96. i 97. ZZP-a/07.

23. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijene su revizije I. – VII. tuženika i potvrđena drugostupanjska presuda, između ostalog, u navedenom dijelu kojim su odbijene njihove žalbe protiv prvostupanjske presude i ista potvrđena u stavku I. izreke.

24. Iz navedenog proizlazi da je presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženica u razdoblju u razdoblju od 10. rujna 2003. pa nadalje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem promjenjive redovne kamatne stope u potrošačkim ugovorima o kreditu na način da se ista tijekom ugovornog razdoblja mijenjala sukladno jednostranim odlukama i aktima same banke, bez prethodnog pojedinačnog pregovaranja o toj odredbi, čime je postupila protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 i čl. 96. i 97. ZZP-a/07, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. i na dalje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače – korisnike kredita u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe čl. 81., 82. i 90. ZZP -a/03 i čl. 96. i 97. ZZP-a/07, postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

25. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

26. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" , broj: 57/11.), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11.) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

27. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" , broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 78/12.) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Pogrešno tuženica smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je objašnjeno u točki 14., ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženici koja je imao i vjerovnik ĆF. Stoga se na odnos tužitelja i tuženice primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

29. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

30. Slijedom navedenoga, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili ĆF i tuženik. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 14. svibnja 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

31. Budući da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženica sklapala u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, a ovaj sud je vezan tom odlukom, to se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredaba ne može ponovno razmatrati.

32. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je rješenjem od 17. rujna 2025. odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo, Darku Prpiću, dipl. oec. (dalje u tekstu: vještak), direktoru trgovačkog društva DARFIN d.o.o., OIB: 85403698394, Ilica 113, Zagreb, sa zadatkom vještaku da utvrdi koji iznos je ĆF kao ustupitelj tražbine (dalje u tekstu: ustupitelj tražbine) platio tuženoj po osnovi Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog 14. svibnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor) uzimajući u obzir valutnu klauzulu u švicarskim francima ugovorenu čl. 1., 2. i 7. Ugovora, koji iznos bi ustupitelj tražbine trebao platiti tuženoj da nije ugovorena valutna klauzula, uzimajući u obzir kao početnu vrijednost onu glavnicu koju je banka na temelju Ugovora isplatila korisniku kredita u kunama te koliko, uzimajući u obzir na taj način utvrđenu razliku, iznosi mjesečna anuitetna preplata korisnika kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu, kao i datume na koje je ta preplata izvršena. Pri tome vještak je dužan uzeti u obzir i iskazati i ukupan iznos koji je tužitelj manje platio u slučaju nižeg tečaja za vrijeme otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio kod isplate kredita (tzv. negat ivne razlike).

33. Ovdje valja istaknuti da je sud na ročište za glavnu raspravu 10. ožujka 2026. pozvao i vještaka, ali je vještak je podneskom od 9. veljače 2026. ispričao svoj nedolazak. Međutim, s obzirom na to da stranke nisu osporile nalaz i mišljenje vještaka niti je sud ocijenio da vještak treba biti usmeno saslušan, odlučne činjenice utvrđene su na temelju pisano izrađenog nalaza i mišljenja vještaka. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocijenivši da je isti jasan, izrađen stručnom analizom raspoloživih isprava te sačinjen objektivno i u skladu s pravilima struke.

34. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da sveukupno otplata kredita iznosi 18.595,94 CHF, od čega je otplata glavnice 15.000,00 CHF i kamata 3.595,94 CHF. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, a uzimajući u obzir tzv. negativne razlike iznosi 20.930,85 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.778,00 EUR.

35. Tuženik je u podnesku od 17. prosinca 2025. (listovi 647 -649 spisa) naveo da, unatoč izračunu vještaka o pretplati od 2.778,00 EUR ostaje kod prvo postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.653,55 EUR, no uskladio je pojedinačne iznose i tijek kamata na iste uzimajući u obzir i negativne razlike koje su već uzete u obzir i kod prvog tužbenog zahtjeva.

36.1. U odnosu na navode tuženika iz podneska od 3. ožujka 2026. i protivljenju navodnoj preinaci tužbe, ovdje se ističe da sukladno odredbi članka 191. ZPP-a do preinake tužbe dolazi kod promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanja postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.

36.2. Usporedbom tužbenog zahtjeva iz prvotne tužbe i onog iz podneska od 17. prosinca 2025. sud je utvrdio da tužitelj u oba zahtijeva isplatu istog iznosa (2.653,55 EUR), po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi (povrat iznosa koji je u okviru svakog pojedinog anuiteta predmetnog Ugovora o kreditu plaćen temeljem ništetne valutne klauzule u CHF), ali da su izmijenjeni pojedinačni iznosi preplate te je izmijenjen tijek zateznih kamata, na način da se zatezne kamate potražuju počevši od 14. srpnja 2009., dok se u prvo postavljenom tužbenom zahtjevu zatezne kamate potražuju od 11. kolovoza 2007.

36.3. Iz navedenoga je razvidno da tužbeni zahtjev nije niti promijenjen niti povećan, stoga se, suprotno navodima tuženika, ne radi o preinaci tužbe u smislu odredbe članka 191. stavka 3. ZPP-a.

37. S tim u vezi ističe da su neosnovani i navodi tuženika da bi za prekid zastare bio relevantan tek dan podnošenja podneska od 17. prosinca 2025., stoga je tijek zastare prekinut podnošenjem prvotne tužbe 26. srpnja 2022.

38. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina u skladu s odredbom članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. U skladu s odredbom članka 215. stavka 1. ZOO-a, zastara je počela teći od prvog dana od dana obavljene uplate svakog pojedinog davanja jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

39.1. Predmetni Ugovor o kreditu otplaćivan u mjesečnim anuitetima, koji se sastoje od glavnice i iznosa redovne kamate, koji su dospijevali prvog dana u mjesecu, pri čemu je prvi anuitet dospio 1. srpnja 2007., a posljednji 4. veljače 2013.

39.2. Načelno, svaka pojedinačna preplata po osnovi valutne klauzule izvršena je s danom plaćanja pojedinog anuiteta pa bi zastara tražbine povrata preplaćenog počela teći od prvog dana nakon dana otplate anuiteta (iz nalaza financijskog vještaka proizlazi da je prva preplata učinjena u okviru anuiteta plaćenog 10. siječnja 2008., pri čemu tužitelj u ovome postupku potražuje preplatu učinjenu u okviru anuiteta plaćenog 14. srpnja 2009., a posljednja u okviru anuiteta plaćenog 4. veljače 2013., a kada je i kredit prijevremeno otplaćen).

40. Međutim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO -a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta u skladu s odredbom članka 241. ZOO-a. Nakon prekida zastare, zastara je, u skladu s odredbama članka 245. ZOO-a, počela ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počela ponovno teći 14. lipnja 2018., kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

41. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je najraniji iznos, u odnosu na koji tužitelj zahtijeva isplatu, plaćen 10. siječnja 2008., iz čega je razvidno da od navedenog datuma pa do podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012. nije protekao opći zastarni rok od pet godina, dok je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara.

42. Tužba je u ovom parničnom postupku podnesena 26. srpnja 2022., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

43. U odnosu na zatezne kamate, prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je, u točki 1. izreke, da je tuženica sklapala ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženice jer je morala znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana od dana obavljenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka, kao što je to tužitelj zatražio (članaka 2. stavak 1. ZPP). Visinu stope zatezne kamate sud je odredio na temelju odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, već se radi pravnom institutu stjecanja bez osnove. Pri određivanju visine stope zatezne kamate sud je vodio računa o tome da se stopa zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa mijenjala više puta.

44. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

45. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a. Visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: broj: 138/2023., dalje u tekstu: Tarifa) i zahtjeva tuž itelja (list 663 spisa), a visina sudskih pristojbi na temelju Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 37/2023., dalje u tekstu: TSP).

46.1. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove postupka te je tužitelju sukladno citiranim zakonskim odredbama dosuđena naknada troškova parničnog postupka prema vrijednosti spora i to za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova (Tar.br. 7.1. Tarife), za sastav podnesaka od 11. listopada 2022. i 17. prosinca 2025. u vrijednosti od po 100 bodova (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife) te za zastupanje na ročištima 15. srpnja 2025., 16. rujna 2025. i 10. ožujka 2026. u vrijednosti od po 100 bodova (Tbr. 9.1. Tarife u vezi s Tbr. 7.1.Tarife), a što ukupno iznosi 600 bodova za poduzete odvjetničke radnje. Uzimajući u obzir da sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 EUR- a te da je na nastali trošak zastupanja potrebno obračunati PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife), ukupno je tužitelju po osnovi troškova zastupanja u parničnom postupku priznat iznos od 1.500,00 EUR.

46.2. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,49 EUR na temelju odredbe članka 4. stavka 1. u vezi s člankom 7. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018. i 51/2023., dalje: ZSP) te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 72,98 eura u skladu s čl. 4. st. 4. ZSP i Tbr. 2.1. TSP, jer je tužitelj obveznik plaćanja te pristojbe kao stranka koja pokreće postupak.

46.3. Osim toga, tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR.

43. Stoga je tužitelju priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.859,47 EUR.

44. Odluka o zateznim kamatama na troškove parničnog postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavanju počevši od donošenja ove presude do isplate, dok je stopa zateznih kamata utvrđena na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a u visini stope mjerodavne za ostale odnose.

45. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

46. S druge strane, tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 11. travnja 2025. budući da u navedenom podnesku tužitelj ponavlja navode iznesene u prethodnim podnescima uz citiranje recentne sudske prakse, dok je u podnesku od 19. rujna 2025. tužitelj odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ĆF, a pri tome ponovno citira sudsku praksu i pravnu teoriju. Stoga je ocjena suda da navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. ZPP-a u dijelu u kojem se citira sudska praksa, dok je odustajanje od navedenog dokaznog prijedloga moglo biti učinjeno i na ročištu, tako da je za iznos od 500,00 EUR valjalo odbiti tužiteljev zahtjev za naknadom troškova postupka kao neosnovan. Također, s obzirom na to da se tužbom zahtijeva isplata zateznih kamata na trošak parničnog postupka po višoj stopi, to je za razliku između priznate i zatražene stope zateznih kamata valjalo odbiti tužbeni zahtjev te je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

47. Budući da je tuženik koji je postavio zahtjev za naknadom troška parničnog postupka u cijelosti izgubio parnicu, to je sud odlučio kao u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Sutkinja:

Iva Karin Šipek

Nacrt odluke izradila:

Teodora Gregurić Šoštarić, viša sudska savjetnica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 (petnaest) dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (čl. 467. st. 1. ZPP-a).