REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-1707/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, u parničnom predmetu tužitelja S (nm SI) Njegača, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Velebitu Božikovu, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupan po punomoćnici Sanji Porobiji, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 5. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika DI, odvjetničkog vježbnika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje u tekstu: ZPP), 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 6. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 16. kolovoza 2006. koji je sklopljen između tužitelja S (nm SI) SI i tuženika Zagrebačke banke d.d. u dijelu u kojem je valuta iskazana u valuti švicarski franak, a koje glase:

''Čl. 2.

Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 27.769,05 (dvadesetsedamtisućasedamstošezdesetdevetšvicarskihfranakaipetrapena) i redovnu kamatu…, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

Čl. 6.

Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 395,10 (tristodevedesetpetšvicarskihfranakaidesetrapena) obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja…''.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10 isplatiti tužitelju S (nm SI) Njegaču, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 3.253,12 eura sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od:

- 2,37 eura od 3.10.2006. do isplate,

- 1,28 eura od 7.11.2006. do isplate,

- 0,88 eura od 2.12.2006. do isplate,

- 1,15 eura od 16.3.2008. do isplate,

- 0,88 eura od 16.10.2008. do isplate,

- 6,32 eura od 16.11.2008. do isplate,

- 19,44 eura od 16.1.2009. do isplate,

- 19,65 eura od 16.2.2009. do isplate,

- 12,65 eura od 16.3.2009. do isplate,

- 14,26 eura od 16.4.2009. do isplate,

- 14,58 eura od 16.5.2009. do isplate,

- 12,22 eura od 16.6.2009. do isplate,

- 12,30 eura od 16.7.2009. do isplate,

- 10,00 eura od 16.8.2009. do isplate,

- 12,93 eura od 16.9.2009. do isplate,

- 9,67 eura od 16.10.2009. do isplate,

- 11,78 eura od 16.11.2009. do isplate,

- 11,44 eura od 16.12.2009. do isplate,

- 17,12 eura od 16.1.2010. do isplate,

- 20,77 eura od 16.2.2010. do isplate,

- 19,98 eura od 16.3.2010. do isplate,

- 23,61 eura od 16.4.2010. do isplate,

- 30,25 eura od 16.5.2010. do isplate,

- 31,67 eura od 16.6.2010. do isplate,

- 39,48 eura od 16.7.2010. do isplate,

- 39,22 eura od 16.8.2010. do isplate,

- 55,40 eura od 16.9.2010. do isplate,

- 45,97 eura od 16.10.2010. do isplate,

- 48,15 eura od 16.11.2010. do isplate,

- 58,39 eura od 16.12.2010. do isplate,

- 59,31 eura od 16.1.2011. do isplate,

- 55,66 eura od 16.2.2011. do isplate,

- 57,87 eura od 16.3.2011. do isplate,

- 57,99 eura od 16.4.2011. do isplate,

- 64,71 eura od 16.5.2011. do isplate,

- 79,02 eura od 16.6.2011. do isplate,

- 95,29 eura od 16.7.2011. do isplate,

- 113,05 eura od 16.8.2011. do isplate,

- 85,01 eura od 16.9.2011. do isplate,

- 75,57 eura od 16.10.2011. do isplate,

- 76,20 eura od 16.11.2011. do isplate,

- 77,50 eura od 16.12.2011. do isplate,

- 85,64 eura od 16.1.2012. do isplate,

- 88,09 eura od 16.2.2012. do isplate,

- 85,43 eura od 16.3.2012. do isplate,

- 85,02 eura od 17.4.2012. do isplate,

- 86,38 eura od 16.5.2012. do isplate,

- 88,73 eura od 16.6.2012. do isplate,

- 85,79 eura od 17.7.2012. do isplate,

- 84,99 eura od 16.8.2012. do isplate,

- 79,02 eura od 24.9.2012. do isplate,

- 84,31 eura od 18.10.2012. do isplate,

- 86,93 eura od 17.11.2012. do isplate,

- 85,58 eura od 20.12.2012. do isplate,

- 82,66 eura od 16.1.2013. do isplate,

- 82,18 eura od 18.2.2013. do isplate,

- 84,67 eura od 22.3.2013. do isplate,

- 86,77 eura od 16.4.2013. do isplate,

- 78,35 eura od 16.5.2013. do isplate,

- 76,84 eura od 16.6.2013. do isplate,

- 77,80 eura od 16.7.2013. do isplate,

- 76,94 eura od 17.8.2013. do isplate,

- 80,01 eura od 16.9.2013. do isplate, s time da se zatezne kamate do 31. prosinca 2007. određuju po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10 naknaditi tužitelju S (nm SI) Njegaču, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] trošak ovog postupka u iznosu od 2.028,79 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška postupka.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe od 12. studenoga 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj SI (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je 16. kolovoza 2006. zaključio s tuženikom kao kreditorom, ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila. Temeljem navedenog ugovora o kreditu, tuženik mu je stavio na raspolaganje iznos 27.769,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Navodi da predmetni ugovor sadrži nepoštene odredbe i to ome koje se odnose na valutu u kojoj je nominirana glavnica kredita te na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojima su utvrđene povrede ugovornih odredbi koje navodi u tužbi. Navodi da navedena odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje ostale sudove sukladno čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. Prilikom ugovaranja navedene odredbe tuženik je navedeni kreditni proizvod s valutnom klauzlom u CHF prikazao tužitelju kao proizvod koji je za njega povoljniji od svih ostalih. Tužitelj kao potrošač nije imao ni znanja ni iskustva uvidjeti rizike navedenog proizvoda, već je isti prihvatio s punim povjerenjem u tuženika, koji naprotiv nije postupio sukladno načelu savjesnosti i poštenja, a što je zakonska obveza kreditne institucije te nije tužitelja upoznao sa svim potrebnim informacijama i rizicima kako bi isti donio informiranu odluku. Slijedom nepoštene odredbe ugovora, koja je ništetna, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve ono što je od tužitelja primio uslijed primjene odredbe članka 2. i članka 6. ugovora o kreditu. Predmetni kredit tužitelj je otplatio u cijelosti. Razlika između visine uplaćenih anuiteta tužitelja za razdoblje od dana zaključenja ugovora i stavljanja kredita u otplatu odnosno od 16. kolovoza 2006. do 21. rujna 2013. kada je kredit u cijelosti otplaćen, te iznosa anuiteta prema srednjem tečaju HNB za CHF/KN na dan stavljanja kredita u otplatu daju razliku koju tužitelj potražuje od tuženika za povrat kao preplaćeni iznos po promjenjivom tečaju CHF/KN. S obzirom na to da se radi o ništetnom dijelu ugovora o kreditu, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Isto tako, prema odredbi st. 2. istog članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi da su ništetne odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 6. ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 16. kolovoza 2006. koji je sklopljen između tužitelja i tuženika, a u dijelu u kojem je valuta iskazana u valuti švicarski franak, a koje glase:

''Čl. 2.

Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 27.769,05 (dvadesetsedamtisućasedamstošezdesetdevetšvicarskihfranakaipetrapena), redovnu kamatu…, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

Čl. 6.

Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 395,10 (tristodevedesetpetšvicarskihfranakaidesetrapena) obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.. .''. Predlaže i naložiti tuženiku isplatiti mu iznos od 3.111,80 EUR / 23.445,86 kn sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos počevši od 2. siječnja 2009. od isplate, a zaključno od 2. rujna 2013. do isplate. Traži naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik Zagrebačka banka d.d. (dalje u tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu zahtjeva te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. osporava vrijednost predmeta spora. Ističe i prigovor zastare te navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja Što se tiče same valutne klauzule, navodi da je korisnik kredita upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,20 %. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane viceguvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Navodi da tuženik, u vrijeme zaključenja predmetnog kredita, zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF/EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava viceguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Navodi da na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Predlaže zahtjeve odbiti kao neosnovane te obvezati tužitelja na isplatu troškova postupka tuženiku.

2.1. U podnesku od 22. kolovoza 2023. tuženik pojašnjava prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja navodeći da iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom "naziv platitelja") nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio pa u slučaju da tužitelj ne dokaže da ih je platio, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije. Ponavlja navode da tužitelj nije dokazao da je potrošač.

2.2. U podnesku od 29. rujna 2023. tuženik osporava i osnovu i tijek zateznih kamata navodeći da osporava da je nepošteni i nesavjesni stjecatelj te da tužitelj do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije ukazivao ne ništetnost ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja pa smatra da zbog toga vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu.

3. Podneskom od 15. svibnja 2024., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka u odnosu na zahtjev za isplatu te je potraživao iznos od 3.442,43 eura sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos počevši od 3. listopada 2006. do isplate, a zaključno od 16. rujna 2013. do isplate.

4. Podneskom od 12. studenoga 2024. tužitelj je, nakon dopunskog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, uskladio tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev za isplatu te je potraživao isplatu iznosa od 3.253,12 eura sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos počevši od 3. listopada 2006. do isplate, zaključno od 16. rujna 2013. do isplate, sve kako je pobliže navedeno u izreci presude stavak II. Ujedno ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose.

5. Podneskom od 28. kolovoza 2024. odnosno podneskom od 23. veljače 2026. tuženik se protivio učinjenoj preinaci tužbe od 15. svibnja 2024. odnosno 12. studenoga 2024. Osnovano tuženik navodi da je tužitelj navedenim podnescima povećanjem zahtjeva preinačio tužbu od 13. ožujka 2023. u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP. Međutim, tužitelji je tužbu preinačio (neznatnim povećanjem zahtjeva iz tužbe) nakon što je provedeno financijsko vještačenje odnosno dopunsko financijsko vještačenje kojim su uvaženi prigovori tuženika na izračun, a sve upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa. Stoga, sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. st. 2. ZPP jer tužitelj, bez svoje krivnje, nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a zbog čega je preinaka dopuštena te je odlučeno kao u izreci rješenja (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.). Pritom valja dodati da se, u konkretnom slučaju, radi i o tzv. nepravoj preinaci zahtjeva budući da se povećanje postojećeg zahtjeva u odnosu na onaj iz tužbe temelji na istoj činjeničnoj osnovi (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.)

6. U dokaznom postupku sud je pročitao: ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list 8-13 spisa), promet po kreditu (list 14-20 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103265063 (list 21 spisa), otplatni plan (list 22-24 spisa), ovjerene prijevode dijelove izlaganja viceguvernera Švicarske narodne banke (list 57-90 spisa), informativni letak tuženika (list 91 spisa), preslike novinskih članaka (list 92-101 spisa), presudu ovoga suda poslovni broj P-8162/2021-36 od 21. srpnja 2022. (list 143-153 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Ručević vještačenje d.o.o., stalnom sudskom vještaku te je pročitan nalaz i mišljenje (list 179-183 spisa) i dopunski nalaz i mišljenje (list 231-235 spisa) te je saslušan tužitelj (list 226-227 spisa).

7. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja (restitucijski) za isplatu preplaćenih mjesečnih anuiteta kojeg tužitelj temelji na tvrdnji o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu ugovorene valutne klauzule, a kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo te zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi sadržanih u čl. 2. i čl. 6. ugovora u dijelu u kojem je valuta iskazana u valuti švicarski franak.

9. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 16. kolovoza 2006. sklopili govor o namjenskom kreditu kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu 27.769,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB (čl. 1. ugovora);

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetitima te da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 395,10 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja (čl. 6. ugovora),

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje,

- da je prema prometu po kreditu, dospijeće prve obveze bilo 1. listopada 2006., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu,

- da se kamatna stopa više puta mijenjala te je iznosila: 5,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007., 6,10 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008., 6,55 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009. te 7,55 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do kraja otplate.

10. Sporno je:

- jesu li odredba predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetna (čl. 2. i 6. ugovora) te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanog novčanog iznosa na ime razlike koje proizlazi iz razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora za utuženo razdoblje;

- ima li tužitelj, u konkretnom slučaju u vezi sklopljenog ugovora status potrošača te je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača;

- pitanje zastare novčanih potraživanja;

- aktivna legitimacija tužitelja u dijelu potraživane isplate preplaćenog tečaja za pojedine anuitete koje da je, prema tvrdnji tuženika, platila osoba različita od tužitelja.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl.81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen Ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. U odnosu na navode tuženika da, u konkretnom slučaju, nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl.502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i ZZP.

16. Navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet i ustavnosudskog ispitivanja. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

17. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelji nije potrošač nego trgovac). Tada je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i tuženiku je to dopušteno dokazivati. U ovom postupku tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača te tvrdi da je na tužitelju teret dokaza o suprotnome jer da se potrošačka svrha ne presumira.

18. Iz citiranih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

19. U ovom postupku tuženik takve dokazne prijedloge nije iznosio, a dostavljani novinski članci, izjave viceguvernera Švicarske narodne banke i informativni leci nemaju takvu dokaznu snagu kakvu im tuženik pridaje. Naime, to što su postojali novinski članci i izjave, ne dokazuje da je tuženik tužitelju prije sklapanja konkretnog ugovora dao sve obavijesti o ugovaranja rizicima ugovaranja kredita vezanog uz valutnu klauzulu u CHF te o specifičnom riziku koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje.

19.1. Pritom se napominje da su, prema stavu ovog suda, i tužitelj, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule i na taj opći rizik su i pristali, a kako je to formalno navedeno u svakom takvom ugovoru.

19.2. Ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira.

19.3. Umjesto toga tuženik je nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde. Tuženik je bio svjestan da kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te su upravo zbog toga i bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane.

19.4. Sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru napismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti tužitelju. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu.

19.5. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, bitno je jedino to da tuženik, nakon što je tužitelj pristao na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istom objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu.

19.6. Pri tome se ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

20. Nadalje, iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka razvidno je da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba, u svrhu kupnje motornog vozila. Iz cjelokupnog stanja spisa ne proizlaze okolnost da bi tužitelj predmetni ugovor sklopio u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega sud zaključuje i nalazi kako je tužitelj u ovom postupku dokazao svojstvo potrošača u odnosu na korisnika kredita u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Za dokazivanje suprotnoga, teret dokaza bi bio na tuženiku u smislu odredbe čl. 219 ZPP-a, a koju činjenicu tuženik nije dokazao do okončanja ovog postupka.

21. Tužitelj u iskazu navodi da mu je kredit bio potreban radi kupnje automobila kojeg je koristio u osobne svrhe. Ističe da su mu u banci rekli da je za njega najpovoljnija opcija upravo kredit u švicarskim francima te da ga nitko u banci kod tuženika nije upozorio da bi rata kredita mogla značajno rasti. Navodi da nije bilo mogućnosti pregovaranja oko odredbe ugovora o valutnoj klauzuli koliko se sjeća. Navodi da je bila riječ o autu Golf VW 1.9 TDI. Nije bio vlasnik obrta ili član trgovačkog društva. U vrijeme sklapanja kredita radio je u skladištu u društvu Fokus d.o.o. Auto je koristio isključivo za osobne svrhe, odnosno automobil nije koristio za potrebe društva u kojem je bio zaposlen. Pročitao je ugovor o kreditu, ali se ne sjeća je li imao nekih nejasnoća oko odredbi ugovora. Ne sjeća se je li pitao osobnog bankara koji su to rizici koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa. U trenutku sklapanja ugovora nije znao što znači termin valutna klauzula te mu bankar ništa nije o tome spomenuo, samo mu je rekao da je za njega švicarski franak najpovoljnija opcija. Navodi da mu je osobni bankar rekao da je to najsigurnija valuta. Predmetni automobil prodao je 2016. godine.

22. Iskaz tužitelja cijenjen je istinitim te je isti prihvaćen jer je logičan i sukladan s dokumentacijom u spisu, a iz čega je sud utvrdio da je tužitelj u svojstvu potrošača sklopio predmetni ugovor o kreditu te da nije mogao očekivati da bi rata kredita tako značajno mogla rasti, kao i da oko odredaba samog ugovora nije bilo moguće pregovarati. Iz iskaza tužitelja razvidno je da niti u predugovornoj fazi (kao što nije niti navedeno u samom ugovoru) nije postojalo upozorenje tuženika u odnosu na specifičan rizik koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje.

22.1. Pritom na ocjenu istinitosti iskaza tužitelja nije imao utjecaja niti prigovor tuženika da je tužitelj ugovor sklopio u autokući i da uopće nije bio u banci. Ako je tome i bilo tako, isto samo dokazuje da je tuženik ovakve visokorizične ugovore nudio preko autokuća u kojima nisu niti zaposlene osobe koje bi uopće mogle potrošače upozoravati i objašnjavati im specifične rizike koji su uvjetovani prirodom valute CHF pa i navedeno ukazuje na to kako je tuženik postupao nepošteno prema tužitelju kao potrošaču. Naime, nudeći ovakve kredite preko autokuća razvidno je da tuženik, kao stručna financijska institucija koja je raspolagala informacijama o specijalnom riziku porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga je upozorio na takav rizik, niti mu je pružio informacije koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Tuženik tužitelja nije upozorio na specifičan rizik koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje-značajnu mogućnost rasta tečaja zbog specifičnosti te valute u odnosu na primjerice valutu euro), a taj specifičan rizik je tuženik upravo prešutio tužitelju.

23. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o. Vještaku je dano u zadatak očitovati se koliko iznose razlike/preplate obveze u kunama (uključujući i tzv. negativne razlike) koje su nastale radi povećanja tečaja tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, za utuženo razdoblje do konačne otplate kredita, s tim da se razlike/preplate iskažu odvojeno po mjesecima, kao i zbirno, s naznakom datuma plaćanja.

24. Vještak je u nalazu i mišljenju od 1. ožujka 2024. naveo da je isplaćeni iznos od 27.769,05 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 127.715,36 kn odnosno 16.950,74 eura. Ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.10.2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 3.442,43 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa). Pojedine mjesečne iznose razlika prikazao je u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika). Ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.10.2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 3.307,87 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa). Pojedine mjesečne iznose razlika prikazao je u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza.

25. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik u podnesku od 16. svibnja 2024. istom prigovarao navodeći da je tužitelj razliku kamate tužio pred ovim sudom predmetu pod poslovni broj P-10263/19 (P-8162/21) te da je vještak trebao tečajnu razliku računati na način da u usporedbu stavlja: inicijalni anuitet u CHF x tečaj na datum stvarne uplate umanjeno za inicijalni anuitet CHF x tečaj na datum isplate kredita. Vještak je umjesto inicijalnog anuiteta množenog tečajem na datum uplate anuiteta koristio stvarne iznose pojedinih uplata koje je izvršio tužitelj te takvim izračunom sudski vještak računa dva puta tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu. Naime, prilikom izračuna razlike u tečaju se ne uzima u obzir povećanje kamate (i anuiteta) jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamate te kako bi se odvojio efekt promjene kamatne stope od efekta tečaja, vještak treba zasebno računati razliku u preplati s te dvije različite osnove.

26. U dopunskom nalazu i mišljenju od 30. rujna 2024. vještak Ručević navodi da je tuženikov prigovor opravdan te je u tabelarnom pregledu-Tabela 1a, sačinio novi izračun i to na način da se daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te se iskazuju razlike u visini obveza tužitelja, odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi kao i konačan prijeboj više plaćenih s manje plaćenim iznosima, po osnovi promjene tečaja (stupac 'l' Tabele 1a), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1a) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita), uz korekciju za dio tog iznosa sadržanog u razlici obveze po osnovi promjene kamatnih stopa. Razlike obveza po osnovi promjene kamatnih stopa uzete su iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8162/2021-36 od 21. srpnja 2022., a s obzirom na to da je tužitelj iz istog kreditnog odnosa vodio spor po osnovi promjene kamatne stope. Zaključno je naveo, u skladu s utvrđenjima i izračunima kako iz osnovnog tako i dopunskog nalaza, na temelju postavljenih zadataka:

- da ugovoreni iznos od 27.769,05 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 127.715,36 kn, odnosno 16.950,74 EUR,

- ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.10.2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 3.253,12 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazao je u stupcu 'm' Tabele 1a dopunskog nalaza (pozitivni iznosi razlika),

- ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.10.2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 3.120,74 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazao je u stupcu 'm' Tabele 1a dopunskog nalaza.

27. Nalaz i mišljenje vještaka kao i njegova dopuna kojom se očitovao na prigovore tuženika, prihvaćeni su u cijelosti jer su isti jasni, logični i sukladni dostavljenoj dokumentaciji, cijeneći pritom da stranke nakon dopune istome nisu prigovarale niti tražile usmeno očitovanje vještaka.

28. Navod tuženika o tome da je tužitelj, pri postavljanju zahtjeva, trebao u obzir uzeti i tzv. negativnu razliku odnosno za istu umanjiti potraživanje je neosnovano. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda, a ostalo su prigovori pravne naravi o kojima ocjenu daje sud. Pritom tuženiku valja odgovoriti da isti, u odnosu na iznos tzv. negativne razlike, nije do zaključenja prethodnog postupka eventualno istaknuo niti prigovor radi prebijanja niti protutužbu niti do zaključenja glavne rasprave eventualno prigovor prijeboja, a u kojim slučajevima bi sud jedino bio ovlašten eventualno umanjiti tražbinu tužitelja sa potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnom razlikom (tako i VSRH u presudi poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023.).

29. Stoga sud utvrđuje da, temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka i njegove dopune, ukupna razlika preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetne odredbe o promjeni tečaja iznosi 3.253,12 eura (pozitivna razlika).

30. Prigovor zastare nije osnovan. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu), a prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225 ZOO, a budući da je tužba podnijeta 13. ožujka 2023. prigovor zastare je neosnovan.

31. Budući da je u konkretnom slučaju tužitelj podneskom od 12. studenoga 2024. preinačio tužbu povećanjem zahtjeva (po provedenom financijskom vještačenju), u odnosu na pitanje zastare za taj povećani dio zahtjeva, ukazuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. koje glasi ¨"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva." Stoga u konkretnom slučaju, a budući da se dakle, radi o preinaci povećanjem zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, da je ta tzv. neprava preinaka moguća i dopuštena, nema zastare niti za taj preinačni dio zahtjeva jer je tužba podnijeta pravovremeno. Osim toga, ukazivanje tuženika da je podneskom od 12. studenoga 2024. tužitelj u biti smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na podnesak od 15. svibnja 2024., navodi se da takve tvrdnje tuženika nisu prihvaćene. Naime, tužitelj je, kao osoba koja nema financijskog stručnog znanja podnijela tužbu na temelju preliminarnog nalaza s čijem se korištenjem tuženik nije suglasio osporavajući visinu. Kada je vještaka dostavio nalaz i mišljenje, tužitelj je uskladio svoje potraživanje s nalazom i mišljenjem stručne osobe financijske struke koju je odredio sud. Međutim, tom je nalazu prigovarao tuženik kao visoko financijski stručna pravna osoba te je vještak uvažio njegove prigovore i sačinio novi izračun po kojem je tužitelj ponovno uskladio tužbeni zahtjev. I jednim i drugim usklađenjem tužitelj je povisio zahtjev u odnosu na zahtjev iz tužbe, a drugo usklađivanje je bilo manje od prvog. No, sve navedeno ne može ići na štetu tužitelja zbog čega bi trebalo smatrati da je došlo do smanjenja zahtjeva, već navedene podneske treba uzimati kao cjelinu i usklađivanje zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja u odnosu na zahtjev iz tužbe zbog čega je sud navedeno cijenio kao tzv. nepravu preinaku.

32. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem čl. 1115. ZOOO po osnovi primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.253,12 eura (pozitivna razlika zbog promjene tečaja- valutna klauzula) jer je tuženik taj iznos stekao bez osnove zbog čega je odlučeno kao u izreci presude. Po ocjeni ovoga suda, imajući u vidu recentnu sudsku praksu (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019.) tužitelj ima i pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora u ovome postupku, koji zahtjev je i postavio te ostvaruje i pravo na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za restituciju u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao u stavku I. i II. izreke.

33. Na prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, tvrdnjom da iz prometa po kreditu nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio, čime osporava tužitelju aktivnu legitimaciju, valja reći da je promet po kreditu sastavio tuženik i da tužitelj nema utjecaja na to kako će ga tuženik voditi. Iz prometa po kreditu vidljivo je da tuženik za uplate u poslovnici nije izričito naznačio da ih je platio tužitelj, dok je za uplate plaćene trajnim nalogom navedeno da ih je platio tužitelj. Međutim, kako iz ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita i obveznik plaćanja upravo tužitelj, to je stav ovog suda da je i navedene uplate u poslovnici podmirio tužitelj neovisno što tako nije naznačeno u prometu po kreditu. Nadalje, čak i da su pojedine anuitete po kreditu uplatile treće osobe, to ne bi imalo od utjecaja na aktivnu legitimaciju tužitelja u tom dijelu. Naime, kada je tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita po anuitetima - uplate koje je izvršila neka treća oso, time tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio aktivnu legitimaciju u smislu članka 1111. ZOO zahtijevati povrat stečenog bez osnove (za sporne anuitete) jer je dakle, ta treća osoba, u skladu s člankom 161. ZOO platila dug u ime i za račun korisnika kredita, a što je, tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita. Time, za te sporne anuitete nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita te interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) tuženika ne oslobađa (ne umanjuje njegovu obvezu) od obveze utvrđene presudama u kolektivnom sporu (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-5101/2021 i dr. spojenim odlukama od 7. lipnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Revd 1202/2022- 2 od 22. ožujka 2022.)

34.Tužitelju na temelju odredbe čl. 1115. ZOO pripada i zatezna kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos i to od dana nakon plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, sukladno traženju tužitelja, budući da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime, isti je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten jer je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe govora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svake pojedine uplate, a koji datumi plaćanja jasno proizlaze iz prihvaćenog nalaza i mišljenja i njegove dopune financijskog vještaka.

35. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'', broj 72/02, 153/04) i na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

36. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP - a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (3.253,12 eura) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT).

37. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT - 100 bodova), zastupanje na ročištima 15.09.2023., 25.10.2023., 12.09.2024. i 05.03.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT - 100 bodova svako), sastav podnesaka od 14.05.2024. i 12.11.2024. (Tbr. 8. toč. 1. OT - 100 bodova svaki), vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54. OT), trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu od 350,00 eura, trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 240,00 eura i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,79 eura, ukupno 2.028,79 eura, sukladno čl. 155. ZPP - a.

38. Nije priznat trošak sastava podnesaka od 14.09.2023. i 11.09.2024. jer sastav istih nije bio potreban za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP – a s obzirom na to da su isti sastavljeni i dostavljeni sudu dan prije ročišta pa su svi navodi mogli biti izneseni na ročištima. Nije priznat trošak sastava podneska od 22.11.2023. jer sastav istog nije bio potreban s obzirom na to da sud sam provjerava uplatu predujma u eSpisu. Nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja iste temeljem odredbe čl. 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'', broj 118/2018 i 51/2023, dalje u tekstu: ZSP).

39. S obzirom da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 21. travnja 2026. do isplate.

40. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

41. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.