Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-1114/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Davor Radić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika OTP Banke d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Anić & partneri d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 18. ožujka 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Davora Radića i punomoćnice tuženika GCO, na ročištu za objavu presude, dana 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6., stavak 3., Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanom u Z. UL. [broj ZK uloška] [broj poduloška] za K. O. [katastarska općina], potvrđen od JB Mire Rubić, u Splitu, dana 26. lipnja 2006.g. pod posl. br. OU-414/06-1.

II. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 216,79 EUR kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. kolovoza 2018. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., OIB: 52508873833 , u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju DC, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova ovog postupka iznos od 125,00 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od 21. travnja 2026., kao dana donošenja odluke, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 19. ožujka 2026. navodi se u bitnome da su stranke dana 13. lipnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanom u ZU 4708, [broj poduloška], K. O. [katastarska općina], potvrđen od JB Mire Rubić u Splitu, dana 26. lipnja 2006., pod poslovnim brojem OU-414/06-1. Odredbom članka 6. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu da je ugovoreno da će za privremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita banka naplatiti naknadu u skladu sa Odlukom o tarifi naknade banke. Ista naknada da je tužitelju naplaćena 5. kolovoza 2018. u iznosu od 1.644,42 kn / 216,79 EUR.

1.2. Međutim, da je predmetna ugovorna odredba ništetna jer se radi o odredbi koja proizvodi znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je nerazumljiva i protivna odredbama. Slijedom navedenog, tuženik da je u smislu članka 322. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju vratiti iznos od 216,79 EUR. Stoga je tužitelj predložio sudu donošenje presude kojom će utvrditi ništetnom odredbu članka 6. st. 3. navedenog ugovora o kreditu, naložiti isplatu iznosa od 216,79 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 5. kolovoza 2018. do isplate te da mu naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom pred ovim sudom dana 13. svibnja 2024., tuženik ističe prigovor dvostruke litispendencije, navodeći u bitnome da je tužitelj protiv tuženika još 21. svibnja 2015. pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, što da uključuje i ovdje spornu ugovornu odredbu, slijedom čega je predložila sudu da odbaci tužbu, primjenom članka 194. st. 3. ZPP. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj nije pružio niti jedan dokaz radi utvrđivanja činjenice ništetnosti sporne ugovorne odredbe. Nadalje, da su ugovorne stranke sklopljenim ugovorom o kreditu ugovorile i modalitete u svezi prijevremene otplate kredita, a u kojem slučaju će banka naplatiti naknadu u skladu sa općim aktima, koja ugovorna odredba da je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a sa ugovaranjem koje naknade se tužitelj složio. Sporna ugovorna odredba da nije u suprotnosti niti sa jednom odredbom ZOO ili ZPK jer da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije niti jednim propisom bilo zabranjeno ugovaranje naknade radi prijevremene otplate kredita , te da je ta ugovorna odredba pravno valjana, potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. To što u samom ugovoru nije bila propisana visina naknade da ne znači automatski da je ta odredba sama po sebi ništetna jer da neka obveza može biti određena od strane neke ugovorne strane ili pak treće osobe. Ključno je to da je visina naknade kao obveze bila određena odnosno odrediva , tako što je ugovorna odredba određivala način na koji će se utvrditi visina, odnosno da je u konkretnom slučaju upućivala na opći akt tuženika.

2.2 Sporna odredba da je blanketna norma tj. pravna odredba koja ne regulira neko pitanje u cijelosti već da se poziva na sadržaj drugog propisa koji to pitanje detaljnije regulira , a to je u ovom slučaju akt banke koji uređuje naknade tuženika. Dakle, da je odredba članka 6. st. 3. Ugovora o kreditu upućuje na primjenu drugog akta banke, a čiju primjenu da je tužitelj prihvatio člankom 16. Ugovora o kreditu te je potvrdio da je upoznat sa odredbama Odluke o tarifi naknada tuženika. Tuženik nadalje ističe kako je, sukladno odredbama ZZP, da bi neka odredba bila nepoštena i ništetna u skladu sa odredbama ZZP, potrebno da se kumulativno ispune pretpostavke odnosno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu korisnika kredita što da u konkretnom slučaju nedostaje. Konačno, tuženik ne osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, navodeći da je točno da je tužitelju naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena baš u iznosu od 1.633,42 kn / 216,79 EUR, kao što to tužitelj potražuje svojom tužbom. Tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, uz obvezu tužitelja na snašanje troškova parničnog postupka.

3. Na pripremnom ročištu održanom dana 18. ožujka 2026. punomoćnica je navela da i dalje ustraje u navodima glede neosnovanosti tužbenog zahtjeva, odustaje od dokaznog prijedloga saslušanjem tužitelja te je povukla istaknuti prigovor dvostruke litispendencije.

4. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica, sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije priložene u sudski spis: Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanima u ZU 4708 , [broj poduloška], K. O. [katastarska općina], Potvrde tuženika od 2. kolovoza 2021.

4.2. Sud je odustao od izvođenja predloženog dokaza saslušanjem tužitelja jer je smatrao da je, obzirom na sporne činjenice, činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno radi donošenja meritorne odluke.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 6.3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanima u ZU 4708, [broj poduloška], K. O. [katastarska općina], broj ugovora 060614158339-SN od 13. lipnja 2006, kojom je ugovoreno da će banka, za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, naplatiti naknadu u skladu sa Odlukom o tarifi naknade Banke.

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, 13. lipnja 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 60.000,00 CHF s rokom otplate u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, te da je tužitelju dana 5. kolovoza 2018., prilikom prijevremenog zatvaranja kredita, naplaćena naknada za potpunu otplatu kredita u iznosu od 1 % na iznos preostale glavnice, što iznosi 1.633,42 kn / 216,79 EUR (članak 6.3. Ugovora o kreditu).

9. Među strankama je sporno je li navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom.

10. Prema odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.; dalje: ZOO), korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

11. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

12. Odredbe članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

13. Tuženik je tijekom postupka u bitnome tvrdio da je sporna ugovorna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju. . Tuženik se poziva na odredbu čl. 306. st. 1. ZOO-a te predmetna naknada drži odustatninom „sui generis“ specifičnu za ugovor o kreditu, gdje se iznos odustatnine veže uz ostatak glavnice. Dakle, da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja svojevrsnu odustatninu od ugovora koji traje određeni period,

14. Prema stavu ovog suda, tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

15. Tuženik, na kojemu je teret dokaza u smislu članka 7. i članka 219. ZPP, dakle, osim općenitog pozivanja na mehanizme djelovanja i postupanja banke kao institucije u slučaju prijevremene otplate kredita niti ne navodi u čemu bi se točno manifestirala šteta koja mu je nastala radi prijevremene otplate kredita tužitelja odnosno iznesenim činjeničnim supstratom ne argumentira konkretno postupanje i djelovanja zaposlenika banke prilikom prijevremene otplate kredita u slučaju tužitelja, njihovo daljnje plasiranje na tržište, a radi kojega postupanja da je on pretrpio štetu.

16. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na postupanje zaposlenika Banke u slučaju prijevremene otplate kredita to zasigurno nije), slijedom čega je opravdano je za zaključiti da, kod ugovaranja naknade, ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz Ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već ista u svojoj suštini predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema citiranom članku 1024. st. 4. ZOO, jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi.

16. Drugim riječima, odredba članka 6.3. predmetnog Ugovora o kreditu o naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

17. Dodatno prednjem, iz samog sadržaja ugovorne odredbe proizlazi da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno aktu Banke, dakle, ne navode se nikakvi parametri o eventualno nastaloj šteti u smislu članka 1024. st. 3. ZOO.

18. Obzirom da odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prijevremene otplate kredita, u iznosu od 216,79 EUR, u svojoj suštini predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, ništetna, budući da je protivna citiranoj kogentnoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO, što znači da nije pravno valjana.

19. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

20. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

21. Tuženik se pozvao i na odredbu članka 306. st.1. ZOO-a te naveo da se predmetna naknada ima smatrati odustatninom time da u tome članku u st. 5. propisano je da prav odustajanja od ugovora prestaje i kad strana u čiju je korist ugovoreno počne ispunjavati svoje obveze iz toga ugovora ili primati ispunjenje od druge strane. Pa kako je u konkretnom slučaju tuženik u čiju korist je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, počeo primati ispunjenje na temelju ugovora od strane tužitelja to je tuženik izgubio pravo na odustatninu. Slijedom navedenog, nije osnovan ni ovaj navod tuženika.

22. Posljedično, tužitelj ima pravo i temeljem ništetne ugovorne odredbe o naplaćenoj naknadi, zahtijevati povrat isplaćenog.

23. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, koja odredba Ugovora je u ovom postupku utvrđena ništetnom, potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

24 . Obzirom da tijekom postupka među strankama nije ni bilo sporno da je tužitelju dana 5. kolovoza 2018. naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita, u iznosu od 1.644,42 kn / 216,79 EUR, to je odlučeno kao u točki II izreke.

24. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja, koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja naknade točnije od 5. kolovoza 2018. do isplate.

25. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 , 156/22, 155/23).

26. Nakon što je odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je donijeti odluku i o troškovima parničnog postupka.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. st. 1. ZPP i članka 155. ZPP. Tako tužitelju, koji je u cijelosti uspio u ovom postupku, u cijelosti pripada i trošak postupka.

28. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora (216,79 EUR) te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

29. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 19. ožujka 2024. (Tbr. 7/1 Tarife) iznos od 50,00 eura,

-zastupanje na ročištu od 18. ožujka 2024. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 50,00 eura, odnosno ukupni iznos od 100,00 EUR, što uvećano za PDV po stopi od 25% (25,00 EUR) daje iznos od 125,00 EUR.

Na dosuđeni iznos na ime troškova postupka, tužitelju je priznata i tražena zatezna kamata, tekuća od 21. travnja 2026., kao dana donošenja odluke , do isplate (članak 151. st. 3. ZPP u vezi sa člankom 29. st. 2. ZOO).

30. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u točki III. izreke.

U Splitu, 21. travnja 2026.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis