REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5881/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vlatka Nadramija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Nadramija i Partneri u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 13. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika stranaka, 21. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 23.801,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
- na iznos 1,90 EUR od 2. veljače 2009.
- na iznos 3,49 EUR od 2. ožujka 2009.
- na iznos 3,88 EUR od 1. ožujka 2010.
- na iznos 2,59 EUR od 31. ožujka 2010.
- na iznos 10,21 EUR od 26. travnja 2010.
- na iznos 8,76 EUR od 31. svibnja 2010.
- na iznos 11,57 EUR od 1. srpnja 2010.
- na iznos 35,93 EUR od 2. kolovoza 2010.
- na iznos 30,91 EUR od 31. kolovoza 2010.
- na iznos 46,23 EUR od 30. rujna 2010.
- na iznos 40,94 EUR od 2. studenog 2010.
- na iznos 32,43 EUR od 1. prosinca 2010.
- na iznos 50,39 EUR od 23. prosinca 2010.
- na iznos 72,02 EUR od 31. prosinca 2010.
- na iznos 56,11 EUR od 1. veljače 2011.
- na iznos 62,23 EUR od 28. veljače 2011.
- na iznos 55,13 EUR od 31. ožujka 2011.
- na iznos 56,42 EUR od 29. travnja 2011.
- na iznos 86,49 EUR od 31. svibnja 2011.
- na iznos 89,42 EUR od 30. lipnja 2011.
- na iznos 114,55 EUR od 30. srpnja 2011.
- na iznos 101,64 EUR od 1. rujna 2011.
- na iznos 87,51 EUR od 30. rujna 2011.
- na iznos 84,90 EUR od 31. listopada 2011.
- na iznos 83,82 EUR od 30. studenog 2011.
- na iznos 90,47 EUR od 31. prosinca 2011.
- na iznos 96,27 EUR od 31. siječnja 2012.
- na iznos 97,05 EUR od 28. veljače 2012.
- na iznos 93,04 EUR od 31. ožujka 2012.
- na iznos 95,75 EUR od 30. travnja 2012.
- na iznos 97,60 EUR od 30. svibnja 2012.
- na iznos 94,48 EUR od 30. lipnja 2012.
- na iznos 95,30 EUR od 31. srpnja 2012.
- na iznos 92,96 EUR od 31. kolovoza 2012.
- na iznos 87,98 EUR od 29. rujna 2012.
- na iznos 93,37 EUR od 31. listopada 2012.
- na iznos 95,95 EUR od 30. studenog 2012.
- na iznos 94,07 EUR od 31. prosinca 2012.
- na iznos 83,91 EUR od 30. siječnja 2013.
- na iznos 92,54 EUR od 28. veljače 2013.
- na iznos 93,30 EUR od 30. ožujka 2013.
- na iznos 89,91 EUR od 29. travnja 2013.
- na iznos 79,39 EUR od 31. svibnja 2013.
- na iznos 79,13 EUR od 29. lipnja 2013.
- na iznos 81,71 EUR od 31. srpnja 2013.
- na iznos 85,85 EUR od 31. kolovoza 2013.
- na iznos 91,59 EUR od 30. rujna 2013.
- na iznos 88,63 EUR od 31. listopada 2013.
- na iznos 90,73 EUR od 30. studenog 2013.
- na iznos 93,10 EUR od 31. prosinca 2013.
- na iznos 78,94 EUR od 31. siječnja 2014.
- na iznos 81,55 EUR od 27. veljače 2014.
- na iznos 80,70 EUR od 31. ožujka 2014.
- na iznos 77,81 EUR od 30. travnja 2014.
- na iznos 76,89 EUR od 31. svibnja 2014.
- na iznos 77,30 EUR od 30. lipnja 2014.
- na iznos 80,58 EUR od 31. srpnja 2014.
- na iznos 83,34 EUR od 1. rujna 2014.
- na iznos 82,76 EUR od 30. rujna 2014.
- na iznos 85,15 EUR od 31. listopada 2014.
- na iznos 86,77 EUR od 29. studenog 2014.
- na iznos 85,81 EUR od 30. prosinca 2014.
- na iznos 86,08 EUR od 9. veljače 2015.
- na iznos 86,08 EUR od 27. veljače 2015.
- na iznos 86,08 EUR od 31. ožujka 2015.
- na iznos 86,08 EUR od 2. svibnja 2015.
- na iznos 86,08 EUR od 30. svibnja 2015.
- na iznos 86,08 EUR od 30. lipnja 2015.
- na iznos 86,08 EUR od 1. kolovoza 2015.
- na iznos 86,08 EUR od 31. kolovoza 2015.
- na iznos 86,08 EUR od 30. rujna 2015.
- na iznos 86,08 EUR od 2. studenog 2015.
- na iznos 86,08 EUR od 30. studenog 2015.
- na iznos 86,08 EUR od 31. prosinca 2015.
- na iznos 116,71 EUR od 1. veljače 2016.
- na iznos 121,47 EUR od 29. ožujka 2016.
- na iznos 116,81 EUR od 31. ožujka 2016.
- na iznos 112,37 EUR od 30. travnja 2016.
- na iznos 109,41 EUR od 31. svibnja 2016.
- na iznos 118,12 EUR od 30. lipnja 2016.
- na iznos 116,19 EUR od 31. kolovoza 2016.
- na iznos 112,54 EUR od 31. kolovoza 2016.
- na iznos 116,23 EUR od 31. listopada 2016.
- na iznos 116,92 EUR od 31. listopada 2016.
- na iznos 122,33 EUR od 30. studenog 2016.
- na iznos 124,45 EUR od 30. prosinca 2016.
- na iznos 122,75 EUR od 31. siječnja 2017.
- na iznos 120,58 EUR od 27. veljače 2017.
- na iznos 119,73 EUR od 31. ožujka 2017.
- na iznos 116,02 EUR od 28. travnja 2017.
- na iznos 110,62 EUR od 31. svibnja 2017.
- na iznos 109,00 EUR od 30. lipnja 2017.
- na iznos 93,82 EUR od 31. srpnja 2017.
- na iznos 91,88 EUR od 31. kolovoza 2017.
- na iznos 95,31 EUR od 30. rujna 2017.
- na iznos 90,74 EUR od 31. listopada 2017.
- na iznos 90,75 EUR od 30. studenog 2017.
- na iznos 88,56 EUR od 29. prosinca 2017.
- na iznos 86,69 EUR od 31. siječnja 2018.
- na iznos 89,44 EUR od 28. veljače 2018.
- na iznos 82,19 EUR od 30. ožujka 2018.
- na iznos 74,69 EUR od 30. travnja 2018.
- na iznos 88,30 EUR od 1. lipnja 2018.
- na iznos 85,57 EUR od 29. lipnja 2018.
- na iznos 85,15 EUR od 31. srpnja 2018.
- na iznos 95,30 EUR od 30. kolovoza 2018.
- na iznos 96,67 EUR od 28. rujna 2018.
- na iznos 93,99 EUR od 31. listopada 2018.
- na iznos 96,14 EUR od 30. studenog 2018.
- na iznos 97,85 EUR od 30. siječnja 2019.
- na iznos 93,72 EUR od 30. siječnja 2019.
- na iznos 94,83 EUR od 28. veljače 2019.
- na iznos 100,98 EUR od 30. travnja 2019.
- na iznos 93,88 EUR od 30. travnja 2019.
- na iznos 98,41 EUR od 28. lipnja 2019.
- na iznos 102,14 EUR od 28. lipnja 2019.
- na iznos 103,15 EUR od 1. kolovoza 2019.
- na iznos 109,01 EUR od 30. rujna 2019.
- na iznos 112,11 EUR od 30. rujna 2019.
- na iznos 107,79 EUR od 31. listopada 2019.
- na iznos 108,21 EUR od 29. studenog 2019.
- na iznos 112,74 EUR od 31. siječnja 2020.
- na iznos 119,39 EUR od 31. siječnja 2020.
- na iznos 123,06 EUR od 30. ožujka 2020.
- na iznos 133,94 EUR od 30. travnja 2020.
- na iznos 131,12 EUR od 30. travnja 2020.
- na iznos 127,51 EUR od 29. svibnja 2020.
- na iznos 127,96 EUR od 29. lipnja 2020.
- na iznos 120,87 EUR od 31. srpnja 2020.
- na iznos 121,89 EUR od 31. kolovoza 2020.
- na iznos 121,96 EUR od 30. listopada 2020.
- na iznos 127,11 EUR od 30. studenog 2020.
- na iznos 121,41 EUR od 30. studenog 2020.
- na iznos 119,26 EUR od 31. prosinca 2020.
- na iznos 122,97 EUR od 27. veljače 2021.
- na iznos 117,01 EUR od 27. veljače 2021.
- na iznos 113,06 EUR od 30. ožujka 2021.
- na iznos 113,81 EUR od 30. travnja 2021.
- na iznos 113,76 EUR od 29. svibnja 2021.
- na iznos 112,56 EUR od 30. lipnja 2021.
- na iznos 120,48 EUR od 31. srpnja 2021.
- na iznos 118,40 EUR od 30. kolovoza 2021.
- na iznos 117,47 EUR od 30. rujna 2021.
- na iznos 126,73 EUR od 30. studenog 2021.
- na iznos 134,00 EUR od 30. studenog 2021.
- na iznos 137,08 EUR od 31. siječnja 2022.
- na iznos 137,73 EUR od 31. siječnja 2022.
- na iznos 139,36 EUR od 28. veljače 2022.
- na iznos 142,97 EUR od 31. ožujka 2022.
- na iznos 144,95 EUR od 30. travnja 2022.
- na iznos 142,17 EUR od 31. svibnja 2022.
- na iznos 152,50 EUR od 30. lipnja 2022.
- na iznos 165,50 EUR od 1. kolovoza 2022.
- na iznos 164,53 EUR od 31. kolovoza 2022.
- na iznos 177,00 EUR od 30. rujna 2022.
- na iznos 158,37 EUR od 31. listopada 2022.
- na iznos 161,84 EUR od 30. studenog 2022.
- na iznos 161,04 EUR od 30. prosinca 2022.
- na iznos 152,08 EUR od 31. siječnja 2023.
- na iznos 157,29 EUR od 28. veljače 2023.
- na iznos 155,75 EUR od 31. ožujka 2023.
- na iznos 161,41 EUR od 31. svibnja 2023.
- na iznos 168,41 EUR od 31. svibnja 2023.
- na iznos 164,02 EUR od 30. lipnja 2023.
- na iznos 174,99 EUR od 31. srpnja 2023.
- na iznos 174,30 EUR od 31. kolovoza 2023.
- na iznos 169,41 EUR od 29. rujna 2023.
- na iznos 174,50 EUR od 31. listopada 2023.
- na iznos 171,38 EUR od 30. studenog 2023.
- na iznos 189,86 EUR od 31. siječnja 2024.
- na iznos 184,44 EUR od 31. siječnja 2024.
- na iznos 176,66 EUR od 28. veljače 2024.
- na iznos 164,81 EUR od 29. ožujka 2024.
- na iznos 164,35 EUR od 30. travnja 2024.
- na iznos 162,85 EUR od 31. svibnja 2024.
- na iznos 171,10 EUR od 27. lipnja 2024.
- na iznos 173,13 EUR od 30. srpnja 2024.
- na iznos 181,85 EUR od 28. kolovoza 2024.
- na iznos 182,16 EUR od 30. rujna 2024.
- na iznos 183,02 EUR od 27. studenog 2024.
- na iznos 187,32 EUR od 27. studenog 2024.
- na iznos 180,90 EUR od 30. prosinca 2024.
- na iznos 4.408,16 EUR od 13. siječnja 2025.
do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
II Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 istaknuto radi prebijanja u iznosu 1.104,46 eura.
III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 3.425,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 21. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 22. prosinca 2004. zaključio Ugovor o kreditu broj 016-1561/2004, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 77.000,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate. Predmetnim ugovorom stranke su ugovorile valutnu klauzulu odnosno isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti i otplatu glavnice i kamata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja. Tužitelj ukazuje na presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18 kojima je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 35.676,90 eura (268.807,62 kune) sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku kao u izreci, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare. Smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz predmetnog Ugovora o kreditu. Ističe da se tužitelj neosnovano poziva na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, obzirom da se predmetni postupak vodi radi stjecanja bez osnove, a ne naknade štete. Ističe da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tvrdi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu te da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR i valuti CHF. Također smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena te da ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja valute CHF. Osim toga, tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Osporio je visinu zahtjeva te se protivio tijeku zateznih kamata. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova.
3. Na ročištu održanom 21. studenog 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta u iznosu 700,00 eura kada je tečaj CHF bio niži od početnog.
4. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 16. travnja 2025. tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 23.801,29 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kao u petitu, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama (listovi 353-358 spisa).
5. U podnesku od 11. studenog 2025. tuženik je specificirao istaknuti prigovor radi prebijanja na način da temeljem istoga potražuje iznos 1.104,46 eura (list 363 spisa).
6. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u otplatni plan (listovi 10-14 spisa), specifikaciju uplata (listovi 16-19 spisa), Ugovor o kreditu broj 016-1561/2004 od 22. prosinca 2004. (listovi 20-36 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (listovi 57-58 spisa), stručne članke (listovi 60-72, 271-277 spisa), Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. (list 238 spisa), prikaz kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (listovi 249-253 spisa), promotivne letke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (listovi 254-262 spisa), pregled prometa za klijenta (listovi 298-301, 311-335 spisa), specifikaciju uplata (listovi 302-310 spisa), izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (listovi 336-343 spisa), otplatni plan (listovi 344-349 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o. po stalnom sudskom vještaku GP (listovi 288-343 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 380-381 spisa).
6.1. Sud nije pročitao Izjavu svjedoka MPB, jer se svjedoci saslušavaju neposredno pred sudom te je svjedok dužan odgovore davati usmeno (čl. 243. ZPP-a u vezi čl. 4. ZPP-a; listovi 116-119 spisa).
6.2. Sud nije saslušao svjedoke osobnog bankara i javnog bilježnika, jer je tuženik na ročištu 21. studenog 2024. odustao od prijedloga za njihovo saslušanje (list 282 spisa).
6.3. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 016-1561/2004 od 22. prosinca 2004. (solemniziran 28. prosinca 2004.) kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF.
7.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 016-1561/2004 od 22. prosinca 2004. (solemniziran 28. prosinca 2004.) na iznos 77.000,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).
7.2. Sporno je da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene te ugovorne odredbe.
8. Iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.
9. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9.1. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a ona obvezuje i sud u ovom postupku.
9.2. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivna spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već bila na snazi odredba čl. 502.c ZPP-a.
9.3. S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.
9.4. Međutim, tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da mu je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.
9.5. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tvrdio je da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu te da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR i valuti CHF. Također naveo je da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena te da ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja valute CHF. Tvrdio je i da nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila tijekom trajanja Ugovora o kreditu.
10. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je u vrijeme uzimanja kredita s obitelji živio u malom stanu pa im je trebao kredit za izgradnju kuće. Kuća je korištena isključivo za osobne potrebe. Nikada nije imao trgovačko društvo niti obrt. Kada je došao u banku htjeli su kredit u kunama, ali u banci su mu rekli da ne uzima kredit u kunama, jer da je najpovoljniji kredit u valuti CHF. Htjeli su kredit i u eurima, ali od toga su ih odgovorili ponovo govoreći da je najpovoljniji kredit u valuti CHF. Ugovor je pročitao, a sada više ne zna je li znao da je ugovorena valutna klauzula i što to znači. Nitko ga nije upozorio na neke posebne rizike vezane za sklapanje Ugovora u valuti CHF. Ne sjeća se je li tražio kakva pojašnjenja u vezi pojedinih ugovornih odredbi.
10.1. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je on iskazivao jasno i uvjerljivo, a tuženik je odustao od prijedloga za saslušanje osobnog bankara, koji je eventualno mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja.
11. Dakle, sud utvrđuje da tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je poznata bankama.
11.1. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.
11.2. Pri tome, tužitelj kao automehaničar, niti po prirodi svog zanimanja i stupnju obrazovanja nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze.
12. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.
12.1. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, naveo da je novac od kredita koristio za izgradnju kuće koju je pak koristio isključivo za osobne potrebe te da nikada nije imao obrt niti trgovačko društvo. Pri tome je sud osobito imao na umu da iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).
13. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužitelju kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.
13.1. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, dalje ZOO).
14. U smislu odredaba čl. 104. st. 1. ZOO i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO/05), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF tuženika na dan isplate kredita.
14.1. U svrhu utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o., po stalnom sudskom vještaku GP.
14.2. U svom nalazu i mišljenju vještak GP naveo je da je mišljenja da, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2005.) do konačne otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 22.696,83 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).
Razlika obveza (ako se promatraju samo više plaćeni iznosi), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2005.) do konačne otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 23.801,29 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).
Razlika obveza (ako se promatraju samo manje plaćeni iznosi), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2005.) do konačne otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno
-1.104,46 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) (list 296 spisa).
14.3. Na nalaz i mišljenje vještaka GP tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik prema sadržaju podneska od 11. studenog 2025. ustvari prigovorio zadatku kojeg je sud dao vještaku, time da je istaknuo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka te da ne traži saslušanje vještaka.
14.3.1. Zadatak je vještaku dan s obzirom na okolnost da je tužitelju bio poznat srednji tečaj tuženika za valutu CHF na dan korištenja kredita te da se tako utvrđen srednji tečaj kreditora ima smatrati transparentnim i jasnim, od stranaka, utvrđenim (tako i VSRH Revt-249/14), zbog čega je sud odbio prijedlog tuženika da vještak sačini izračun primjenom kamatnih stopa u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje.
14.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka GP, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, isti nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima.
14.5. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka.
14.6. Prema odredbi čl. 210. ZOO i čl. 1111. ZOO/05, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO i čl. 1115. ZOO/05, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
14.6.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa, tj. od dana izvršenih uplata.
14.6.2. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
15. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 317. ZOO.
15.1. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- 776/19 i C-782/19 i na sjednici Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV-33/2022-8 od 4. travnja 2022.
15.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je presuda donesena u kolektivnom sporu postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
15.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 9. lipnja 2023., to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.
16. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.
17. Prema shvaćanju ovoga suda u slučaju utvrđenja ništetnosti dijela ugovora za obje strane nastaju pravne posljedice ništetnosti u pogledu obveze restitucije odnosno povrata primljenog na osnovi ništetnog ugovora kao i odgovornost za nastalu štetu. Međutim, plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio. S druge strane, ukoliko se manje plaćeni iznosi anuiteta potražuju kao naknada štete valja reći da odgovornost za štetu u slučaju ništetnosti ugovora tereti onu stranu koja je kriva za njegovo sklapanje, što je u konkretnom slučaju tuženik, koji je kako je utvrđeno, propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, slijedom čega nema mjesta primjeni odredaba čl. 104. st. 1. ZOO i čl. 323. st. 1. ZOO/05. Osim toga, tuženika ne štiti niti kolektivna tužba za zaštitu potrošača.
17.1. Prema tome, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja pa je sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a odlučio kao u točki II izreke.
18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).
18.1. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 250 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, zastupanja na ročištu 21. studenog 2024. u visini 250 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, sastava podneska od 16. travnja 2025. u visini 250 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 17. prosinca 2025. u visini 250 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife i zastupanja na ročištu 13. ožujka 2026. u visini 250 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.
18.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 2.500,00 eura odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 3.125,00 eura.
18.3. Tužitelju je priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu 300,00 eura.
18.4. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 3.425,00 eura.
18.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
19. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 21. travnja 2026.
Sutkinja
Ana Štimac
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. Punomoćnici tužitelja
2. Punomoćnici tuženika
