Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1186/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Smiljanić, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-591/2021-22 od 15. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-591/2021-22 od 15. rujna 2023. potvrđuje u točkama I., II. i dosuđujućem dijelu točke VI izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu od 2. lipnja 2006. broj 029-50-3504813, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Zdenka Frid iz Zagreba, sklopljen između Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora i KH kao korisnika kredita i to:

- odredba čl. 1./PRVO/IZNOS KREDITA

„kunska protuvrijednost CHF 22.158,11 (dvadesetdvijetisućestopedesetosam švicarskih franaka i jedanaest centima), po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.“

- dio odredbe čl. 2./DRUGO/KAMATNA STOPA

"Redovna kamata godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. "

- dio odredbe članka 7./SEDMO/NAČIN OTPLATE/

„Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita" (točka I izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju s osnove valutne klauzule iznos od 2.275,95 eur/17.148,15 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka II izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži da tužitelju s osnove plaćene razlike u kamatama isplati ukupan iznos od 790,65 eura s pripadajućim kamatama (točka III izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.230,33 eur/9.269,92 kn sa zateznim kamatama tekućim od 15. rujna 2023. do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka VI izreke).

2. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 67,18 eur/506,19 kn.

3. Protiv citirane presude u njezinom dosuđujućem dijelu (točke I, II i dosuđujući dio točke VI izreke) žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj 029-50-3504813, sklopljenog između stranaka 2. lipnja 2006., u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu u iznosu od 2.275,95 eur/17.148,15 kn s kamatama na pojedine iznose.

7. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 2. lipnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 22.158,11 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja s rokom vraćanja od 84 mjeseci;

- da je kao kredit odobren kao namjenski kredit i to potrošački kredit za kupnju novog motornog vozila Opel (čl. 6. Ugovora o kreditu);

- da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća;

- da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,20 % godišnje;

- da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa početno ugovorne kamate može promijeniti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva, niti Ugovor o kreditu sadrži precizno određene i navedene tržišne uvjete koji utječu na promjenu prvotno ugovorene kamatne stope od 5,20%;

- da je tuženik temeljem odredbe čl. 2 Ugovora tj. odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju građana u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20% kamatnu stopu jednostrano mijenjao tako da je iznosila: od 16. lipnja 2006. godine 5,20 % godišnje, - od 1. studenoga 2007. godine 6,20 % godišnje, - od 1. svibnja 2008. godine 6,75 % godišnje, - od 1. ožujka 2009. godine 7,75 % godišnje, - od 1. srpnja 2011. godine 7,50 % godišnje, - od 1. listopada 2011. godine 6,75 % godišnje,

- da je predmetni ugovor o kreditu prijevremeno otplaćen,

- da je iz sadržaja predmetnog Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženik uz ostale tuženike - banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je kao takva ništetna,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t.1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojima je utvrđeno da su tuženici, među njima i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Slijedom izloženoga, te cijeneći uvjerljivim iskaz tužitelja da u banci nije pregovarao o svakoj pojedinoj odredbi ugovora, da su mu bile ponuđene jedino različite opcije trajanja otplate i visine anuiteta, prema otplatnom planu anuitet je trebao iznositi 1.300,00 kn mjesečno, a da je rata kredita u jednom trenutku porasla i do 2.400,00 kn, da mu u banci nisu bili objašnjeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope, niti mu je pojašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na EUR, sud prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje ZZP/03), Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07 – dalje ZZP/07), čl. 502.c ZPP-a, čl. 296. st. 1. i 3., čl. 323. st. 1. i 2., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su izazvale znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača. Pri tome se sud pozvao i na predmete C-609/19 i spojene predmete C- 776/19 do C-782/19 Suda EU u kojima je tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku.

9. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 2.275,95 eura/17.148,15 kn s kamatama na pojedine iznose, pa na temelju čl. 323., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a zauzima stav da mu pripada pravo na povrat tog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana izvršenih uplata do isplate, budući da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem.

10. Prigovor zastare odbija pozivom na odredbe čl. 241. i čl. 245. ZOO-a utvrđenjem da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka u trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u konkretnom slučaju od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. travnja 2021., utvrđuje da je restitucijski zahtjev u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu u zastari, dok restitucijski zahtjev u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari.

11. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje Tarifa).

12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

13. Isto tako, donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

14. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora.

15. Prema čl. 138.a ZZP/07, a jednako tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 . ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupile na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 12. travnja 2021. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

16. Iz navedenog proizlazi da je u postupku po kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule na temelju jednostranih odluka banke te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka donesena u tom postupku obvezuje i sud u ovom postupku, tako da i prema mišljenju ovoga suda nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.

17. U ovom postupku bilo je dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. Pri tome nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njima preuzima, međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Na tuženiku je bio teret dokaza da bi o navedenim odredbama pojedinačno pregovarao sa tužiteljem, što isti tijekom postupka nije dokazao. Naprotiv, ističući da je kamatnu stopu mijenjao kako su mu to nalagali zakoni tržišta te da nije mogao znati niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjene tečaja valute, budući da nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute, tuženik sadržajno ponavlja navode iz postupka vođenog po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača vođenoj kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, što upravo negira navode o upoznavanju potrošača s tim rizikom jer ako, kako sam navodi, on to nije znao, tada o tome nije mogao ni informirati tužitelja. K tome, od tuženika se ne očekuje da zna kretanje tečaja švicarskog franka kroz razdoblje trajanja ugovora o kreditu, već su za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanja tečajem kune u odnosu na tečaj švicarskog franka kao što je to učinila u odnosu na euro, zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eurima i da je o tome obavijestio tužitelja, dok tuženik tijekom postupka pa ni sada u žalbi činjenično ni ne tvrdi da bi mu dao takve obavijesti.

18. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

19. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

20. Nadalje, za navesti je da je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, a u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Pored toga, unošenjem u ugovor o kreditu neodređene formulacije u odnosu na promjenu kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju, i po ocjeni ovoga suda suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se sudionici ugovornog odnosa dužni pridržavati u smislu čl. 4. ZOO-a, te je na taj način tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

21. Kamatna stopa ("cijena") u predmetnom ugovoru o kreditu u trenutku njegovog sklapanja bila je ugovorena u visini od 5,20% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Prema ocjeni ovoga suda sadržaj takve odredbe o kamatama nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i preciziran, zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije.

22. Razmatrajući jesu li spomenute odredbe nepoštene potrebno je imati na umu da su prema odredbi čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.). Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.). Odredbom čl. 270. ZOO-a određeno je i da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

23. ZZP/03 važeći u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u glavi 10 (čl. 81. –čl. 88.) regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. citiranog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

24. Nadalje, odredbom čl. 82. ZZP/03 propisao je koje bi se ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz toga članka Zakona mogle smatrati nepoštenima, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

25. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 83. ZZP/03 uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

26. Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st. 1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.).

27. Dakle, i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu toga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze.

28. S obzirom na prethodno izloženo, a suprotno žalbenim navodima tuženika, ne radi se o zabrani manjeg značaja te da bi došla u obzir primjena odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, već se radi o ništetnim odredbama u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a.

29. Prema odredbi čl. 323. st. 1. citiranog Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

30. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

31. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP-a, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa.

32. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti, jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništetnog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

33. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

34. Budući da je tuženik sporni iznos glavnice primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO-a koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

35. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare utuženog potraživanja obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. travnja 2021., podnesena je unutar općeg zastarnog roka od pet godina.

36. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, kako je ugovaranje valutne klauzule na temelju jednostrane odluke banke utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu tražbine tužitelja na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

37. Pogrešno je shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

38. Naime, u ovom postupku predmet spora je restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tuženik takav zahtjev nije podnio, niti je obrazložio osnovu navodnog potraživanja.

39. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, također nisu osnovani iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne prethodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je tuženiku sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a naloženo platiti zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

40. Slijedom izloženog pravilnom je primjenom materijalnoga prava utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, te prihvaćen restitucijski zahtjev za isplatu iznosa utvrđenih temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

41. Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

42. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

43. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije u istom uspio.

44. U preostalom dijelu (točka III izreke i odbijajući dio točke VI izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 21. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović