REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž R-10/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Mariji Sošić, u pravnoj stvari tužiteljice FK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženog Kliničkog bolničkog centra Split, Split, Spinčićeva 1, OIB 51401063283, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi poslovni broj Pr-2875/2021-18 od 5. prosinca 2024. Općinskog suda u Splitu, 21. travnja 2026.,
r i j e š i o j e
Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke presude poslovni broj Pr-2875/2021-18 od 5. prosinca 2024. Općinskog suda u Splitu u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev za isplatu troškova postupka na žiro račun punomoćnice tužiteljice Martine Radić Šunjić koji se vodi kod OTP banke d.d. pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa] te se odbija i zahtjev za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom je suda prvoga stupnja naloženo tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 1.055,47 eura zajedno sa zateznim kamatama, o čemu je odlučeno u točki I. izreke, dok je u točki II. izreke odlučeno o troškovima postupka tako što je tuženiku naloženo u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.109,20 eura sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, i sve u roku od 15 dana.
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tužiteljica pobija dio odluke o troškovima postupka sadržane u točki II. izreke prvostupanjske presude, i to iz razloga što je tužiteljica zahtijevala isplatu troškova postupka na račun svoje punomoćnice a prvostupanjski je sud samo odredio da će se parnični troškovi isplatiti tužiteljici. Predlaže preinačenje odluke o troškovima postupka tako što će se naložiti isplata na račun punomoćnice tužiteljice kako je to zatraženo u točki II. izreke tužbenog zahtjeva te postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 187,50 eura.
3. Žalba nije osnovana.
4. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.055,47 eura sa zateznim kamatama (točka I. izreke), a u točki II. izreke je tuženiku naloženo u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.109,20 eura sa zateznim kamatama.
5. Ispitavši odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim nije određeno da će se troškovi postupka isplatiti tužiteljici na račun njezine punomoćnice – odvjetnice, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP) prema članku 365. stavku 2. ZPP u vezi s člankom 381. ZPP i sve u vezi s člankom 433. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska odluka zakonita i pravilna pa tužiteljičina žalba slijedom toga neosnovana.
6. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti, a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP (prekoračenje tužbenog zahtjeva) koju tužiteljica ističe u žalbi, dok se eventualno postojeća bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju se sadržajno poziva tužiteljica može sanirati primjenom članka 373.a ZPP, a nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
7. U ovom je slučaju još sporno samo je li prvostupanjski sud bio dužan naložiti tuženiku da troškove parničnog postupka tužiteljici naknadi isplatom na žiro račun njezine punomoćnice – odvjetnice naveden u podnesku od 5. studenoga 2024.
8. Iako, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne bi bilo pogrešno ni da je prvostupanjski sud u izreci odluke o troškovima postupka naznačio broj žiro računa punomoćnice – odvjetnice na koji tuženik može isplatiti dosuđene troškove postupka (što bi bilo korisno i za samog tuženika, koji ni ne može izvršiti isplatu na ruke, da ima podatke o računu na koji može izvršiti isplatu i na taj način izbjeći vođenje postupka izravne naplate i nastanak novih troškova), izostanak toga ne utječe na zakonitost i pravilnost odluke o troškovima postupka, kako to neosnovano smatra tužiteljica.
8.1. Odlukom je o troškovima naime naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici točno određen iznos troškova postupka (1.109,20 eura) sa zateznim kamatama, i to je sve što odluka o troškovima postupka mora sadržavati.
9. Neosnovani su i žalbeni navodi koji se odnose na založno pravo i kršenje subjektivnog prava tužiteljice kao vjerovnika, s obzirom na to da zakonsko založno pravo u smislu članka 20. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/1994., 117/2008., 50/2009., 75/2009., 18/2011., 126/2021. i 98/2025.) nastaje tek kada odvjetnik u ime stranke primi novčana sredstva, kao i žalbene tvrdnje o tome da je račun odvjetnika ujedno i račun stranke – jer to jednostavno nije točno, iako je odvjetnik ovlašten zatražiti naplatu troškova na svoj račun i to predstavlja iznimku od odredbe članka 5. stavka 10. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 68/2018., 2/2020., 47/2020., 46/2020., 83/2020. i 133/2020.) prema kojoj se prijenos novčanih sredstava može zahtijevati isključivo u korist računa koji pripada ovrhovoditelju.
10. Stoga, iako nema zapreke za plaćanje troškova postupka na račun punomoćnika – odvjetnika jer to nije zabranjeno ni jednom kogentnom zakonskom normom, izostavljanje oznake takvog načina isplate i naznake žiro računa odvjetnika u izreci odluke o troškovima postupka ne čini tu odluku nezakonitom ili nepravilnom niti bi u slučaju da je to uneseno u izreku sprječavalo tuženika da troškove dobrovoljno isplati samoj tužiteljici kao vjerovniku, jer ona tu svoju tražbinu nije ustupila svojoj punomoćnici – odvjetnici niti joj je tu tražbinu ustupila radi osiguranja (to tužiteljica ne tvrdi ni u žalbi).
11. Iz navedenih je razloga valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje te time, a na temelju članka 380. točke 2. u vezi s člancima 381. i 373.a sve u svezi s člankom 433. ZPP, odlučiti kao u izreci.
U Puli 21. travnja 2026.
Sutkinja:
Marija Sošić
