Broj: Ppž-5905/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Gordane Korotaj, predsjednice vijeća, te sutkinja Nade Horvatović i Anđe Ćorluka, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog PSO i okrivljene PS, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ("Narodne novine" br. 70/17., 126/19., 84/21., 114/22., 36/24.), odlučujući o žalbi okrivljenog PSO, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog sud u Splitu, Stalne službe u Trogiru od 25. ožujka 2024., broj: 56. Pp-2386/2024-7, u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okrivljenog PSO kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.
II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljeni ASO je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 60 (šezdeset) dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog sud u Splitu, Stalne službe u Trogiru od 25. ožujka 2024., broj: 56. Pp-2386/2024-7, okrivljeni ASO i okrivljena AS proglašeni su krivima da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji je okrivljenom CSO izrečena novčana kazna 400,00 eura u koju je uračunato lišenje slobode 13. ožujka 2024. pa je okrivljeniku na ime novčane kazne ostalo naknaditi iznos od 360,18 eura, a okrivljenoj PS je izrečena novčana kazna 260,00 eura. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da su okrivljenici dužni iste naknaditi kako je to određeno izrekom pobijane prvostupanjske presude.
2. Žalbu je podnio okrivljeni ASO po branitelju odvjetniku Leonu Zrniću, s prijedlogom da se žalba prihvati.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
5. Okrivljenik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud u tijeku prvostupanjskog postupka počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka jer je presudu utemeljio na nezakonitom dokazu i to zapisniku o ispitivanju okrivljenika od 13. ožujka 2024. u kojem okrivljenik nije upozoren da nije dužan svjedočiti, a na što ga je, kako smatra okrivljenik, prvostupanjski sud bio dužan upozoriti s obzirom da su okrivljenik i okrivljenica bračni drugovi. Nadalje navodi kako je povrijeđeno okrivljenikovo pravo na obranu jer nije provedeno suočenje niti je prvookrivljenik poučen da može predlagati dokaze, isto tako smatra da je navedenim postupanjem povrijeđeno pravo na pristup sudu te pravo na jednakost oružja. Okrivljenik u žalbi nadalje ističe kako presuda ne sadrži odlučne razloge zbog kojih je sud donio osuđujuću presudu te smatra da se ista temelji na arbitrarnim shvaćanjima suda koji su u suprotnosti s izvedenim dokazima, kao i da iz izvedenih dokaza ne proizlaze okolnosti na koje se prvostupanjski sud poziva. U tome smislu, okrivljenik ističe kako je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao i da je pobijanu presudu nemoguće ispitati. Završno, navodi kako sve i da postoje obilježja bića prekršaja za koji je prvookrivljenik proglašen krivim, po njegovom mišljenju radi se o beznačajnom djelu pozivajući se na članak 24.a. Prekršajnog zakona ističući neznatnost stupnja ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline ili društvenih vrijednosti te nepostojanje potrebe za kažnjavanjem. U žalbi osporava i novčanu kaznu i troškove postupka navodeći da su isti posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Na temelju tako istaknutih žalbenih navoda, okrivljenik predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu, ukine predmetnu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da preinači prvostupanjsku odluku na način da odbije optužbu u odnosnu na ovog okrivljenika ili istoga oslobodi od optužbe.
6. U odnosu na žalbeni navod okrivljenika kako je prvostupanjski sud povrijedio odredbe prekršajnog postupka jer je presudu utemeljio na zapisniku o ispitivanju okrivljenika u kojem isti nije bio upozoren na blagodat (ne) svjedočenja, ovaj sud ističe kako takav žalbeni navod nije osnovan. Naime, prava i obveze sudionika u prekršajnom postupku uvjetovana su njihovim procesnim položajem na temelju kojeg onda i Prekršajni zakon i Zakon o kaznenom postupku detaljnije uređuju njihova prava, ali i obveze. Pritom, ista osoba ne može imati više procesnih uloga, a s obzirom na to da je okrivljenom CSO i okrivljenoj PS optužbom stavljeno na teret da su počinili prekršaj nasilja u obitelji, oni, u procesnom smislu, imaju status okrivljenika, i njihova prava i obaveze, zakonitost dokaza i sva druga procesno relevantna pitanja moraju se procjenjivati isključivo kroz njihovu procesnu poziciju okrivljenih u prekršajnom postupku. Stoga, bez obzira na činjenicu da su okrivljenici optuženi da su jedan prema drugome počinili tjelesno nasilje, a što znači da istovremeno imaju i status žrtve nasilja, oni ne mogu biti, u istom prekršajnom postupku, ispitani i kao svjedoci (pa onda i upozoreni kako okrivljenik sugerira u žalbi da su trebali biti upozoreni), jer su procesna uloga i pozicija svjedoka i okrivljenika potpuno drugačije, a miješanje procesnih uloga jedne osobe, do čega bi svakako došlo kada bi se okrivljenici ispitali i u svojstvu svjedoka, a to se u žalbi ističe kao razlog zbog kojeg žalitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona, nije dopušteno.
7. Glede navoda žalbe koji sugerira da su okrivljeniku povrijeđena procesna prava neprovođenjem suočenja i ne poučavanjem okrivljenika da može predlagati dokaze ovaj sud ističe kako su isti neosnovani. Naime, odluku o tome koje će se dokazne radnje provesti u postupku donosi sud, i to cijeneći njihovu potrebu za razrješenje predmeta optužbe, a u cilju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U konkretnom slučaju sud je, na temelju tijeka i dinamike provedenog postupka, aktivnog sudjelovanja okrivljenih (uključujući i njihove prigovore na iskaz drugoga) izveo dostatan zaključak o tijeku zbivanja i doprinosu okrivljenika , te je neprovođenje ove dokazne radnje tako i obrazložio u obrazloženju što je po mišljenju ovoga suda opravdano i dostatno. Ovaj sud je stava kako neprovođenjem ove dokazne radnje nije povrijeđeno okrivljenikovo pravo obrane s obzirom na to da je okrivljenik sudjelovao u raspravi, iznio svoju obranu, stavio prigovor na iskaz okrivljenice, imao je pravo postavljati pitanja (gdje treba istaknuti da je prvostupanjski sud okrivljenika prije zaključenja glavne rasprave i upitao ima li daljnjih pitanja, a na što je okrivljenik odgovorio da istih nema i zapisnik potpisao). Valja naglasiti kako sud nije dužan poučiti okrivljenika o daljnjim dokaznim prijedlozima, ovo s obzirom na to da Prekršajni zakon, pa i Zakon o kaznenom postupku jasno propisuju koje su dužnosti suda prilikom vođenja prekršajnog postupka, pa je i navedeni žalbeni navod neosnovan. Uloga suda u vođenju postupka u bitnome je određena njegovom nepristranosti u odlučivanju zbog čega sud nije dužan usmjeravati stranku u pogledu predlaganja dokaza ili oblikovanja njezine obrane, već je obvezan u prekršajnom postupku dati samo ona upozorenja koja su propisana Prekršajnim zakonom i Zakonom o kaznenom postupku.
8. Žalitelj nadalje ističe kako su mu provedenim postupkom povrijeđena prava na pristup sudu i pravo na jednakost oružja. Analizom pobijane presude, ovaj sud smatra kako provedenim postupkom navedena prava nisu povrijeđena na štetu okrivljenika. Pravo na pristup sudu kao jedan aspekt šireg jamstva Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 6-38/24“) i to prava na pravično suđenje koje je propisano i člankom 29. Ustava Republike Hrvatske propisuje kako svatko ima pravo da mu zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Istim člankom propisana su i prava okrivljenika koja ovo jamstvo podrazumijeva. Pritom postupanjem prvostupanjskog suda ničime nije povrijeđeno ni jedno jamstvo koje je obuhvaćeno pravom na pravično suđenje, pa tako i aspekt prava na pristup sudu. Nadalje, jednakost oružja, kao procesno jamstvo za koje okrivljenik u žalbi ističe da ga nije imao priliku ostvariti, predstavlja obvezu suda da svakoj strani u postupku da mogućnost iznošenja svojih razloga u uvjetima koji je ne stavljaju u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu. Dakle, prema tom načelu, okrivljenik treba imati mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ga ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu, u konkretnom slučaju, ovlaštenog tužitelja. Okrivljenik je u prvostupanjskom postupku iznio svoju obranu, postavljana su mu i daljnja pitanja od strane suda radi otklanjanja nesuglasja između obrane i optužbe, nakon iskaza okrivljenice od strane suda je upitan ima li pitanja za okrivljenicu, na što je rekao da nema, ali je isto tako i stavio prigovor na njen iskaz. U tome smislu, razvidno je da i ovaj žalbeni navod neosnovan.
9. Po mišljenju ovoga suda, nije u pravu okrivljenik kada ističe da je shvaćanje prvostupanjskog suda u pobijanoj odluci arbitrarno te je ista u suprotnosti s izvedenim dokazima, kao ni da iz provedenih dokaza ne proizlaze okolnosti na koje se prvostupanjski sud poziva. Naime, okrivljenik je u svojoj obrani djelomično priznao počinjenje prekršaja u odnosu na verbalno vrijeđanje okrivljene PS, bacanje njezina mobitela te udaranje nogom u retrovizor auta, dok je negirao odgurivanje supruge i to na način da prvo negira da je uopće došlo do fizičkog kontakta između njega i supruge, a potom navodi kako naguravanje koje se dogodilo između njega i supruge on ne smatra fizičkim nasiljem. Iz cijelog tijeka postupka razvidno je kako je okrivljenik izravno priznao gore navedeni dio optužbe, a u odnosu na prvotno negirani dio glede fizičkog nasilja koje mu se stavlja na teret, prvostupanjski sud je na temelju ostalih izvedenih dokaza i samog sadržaja iskaza okrivljenika pravilno našao utvrđenim da je i taj dio optužbe dokazan. Naime, pravna kvalifikacija određenog ponašanja ne ovisi o subjektivnom doživljaju okrivljenika smatra li on neko ponašanje fizičkim nasiljem ili ne, već ovisi o zakonskoj definiciji konkretnog prekršaja. Pa tako članak 10. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji definira fizičko nasilje kao primjenu fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda. Konkretno odgurivanje (koje okrivljenik potvrđuje na zapisniku 13. ožujka 2024. navodeći kako su jedan drugog međusobno odgurivali jer su se unosili u lice i svađali) kao radnja usmjerena na tijelo druge osobe uz primjenu sile, nesporno predstavlja fizičko nasilje kako je propisano navedenom odredbom Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. U tome smislu, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno izveo zaključak o postojanju sporne činjenice i na temelju tako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i donio odluku.
10. Neosnovano se okrivljenik poziva na primjenu odredbe članka 24.a Prekršajnog zakona u konkretnom slučaju. Navedeni članak propisuje uvjete koji kumulativno moraju biti ispunjeni da bi se radilo o beznačajnom djelu, a to je s jedne strane to da je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan, a s druge da ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. U konkretnom slučaju takvi uvjeti nisu ispunjeni. Okrivljenik je na okrivljenicu vikao izgovarajući pogrdne riječi, potom je bacio i razbio njen mobitel, odgurnuo ju u predjelu ramena te je po izlasku nogom udario u retrovizor njihovog parkiranog vozila. Ovakva kriminalna količina, ustrajnost i agresivnost takvog postupanja zadiranja u fizički integritet osobe i njeno osobno dostojanstvo uživa pojačanu pravnu zaštitu. Pa se ne može smatrati da je stupanj ugrožavanja ni u kojem smislu neznatan. S druge strane, postoji pojačana potreba ne samo da se okrivljeniku izrekne adekvatna kazna za takvo postupanje, već postoji i društvena dužnost i svijest da se okrivljeniku, ali i svima ostalima, ukaže na ozbiljnost ovakvog postupanja i izrečenom sankcijom ih se odvrati od takvog ponašanja, kroz specijalnu i generalnu prevenciju kao svrhu kažnjavanja.
11. Po ocjeni ovog suda, izrečena novčana kazna je i više nego primjerena svim okolnostima koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, stupnju krivnje okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Pritom treba naglasiti da je za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim, uz kaznu zatvora do 90 dana, zakonom propisana i novčana kazna u iznosu od najmanje 300,00 eura, pa izrečena novčana kazna 400,00 eura predstavlja prije svega blažu vrstu kazne, a osim toga i iznos blizu zakonom propisanog minimuma. U tome smislu, prvostupanjski sud je pravilno cijenio okrivljenikovo djelomično priznanje, kajanje i neosuđivanost i u tome smislu izrekao navedenu novčanu kaznu koja je po mišljenju ovoga suda pravilno odmjerena uzevši u obzir kriminalnu količinu, ali i utvrđene olakotne okolnosti.
11.1. Stoga, nije osnovana ni žalba zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.
12. U odnosu na žalbeni navod u odnosu na troškove prvostupanjskog postupka ovaj sud je stava kako je visina paušalne svote, određena po prvostupanjskom sudu, vrlo blizu donje granice okvira paušalne svote određene Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) i primjerena je s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, prema podacima i dokumentaciji u spisu ne proizlazi da je okrivljenik lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova prekršajnog postupka, određenih u prvostupanjskoj presudi, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.
13. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 13.27 do 663.61 eura, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika.
14. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 21. travnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nina Lukić, v.r.
Gordana Korotaj, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 3 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja okrivljenika i tužitelja.
