Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-161/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednika vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz OD Kardum i Partneri j.t.d. iz Zagreba protiv tuženika OTP Banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Krapini poslovni broj P-1379/2023-32 od 10. siječnja 2025., ispravljene rješenjem poslovni broj P-1379/2023-41 od 15. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika OTP Banka d.d. Split kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Krapini poslovni broj P-1379/2023-32 od 10. siječnja 2025., ispravljena rješenjem poslovni broj P-1379/2023-41 od 15. siječnja 2026. u točkama II., III., IV., V. i VI. izreke

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja, ispravljenom rješenjem poslovni broj P-1379/2023- 41 od 15. siječnja 2026. suđeno je:

''I. Nalaže se tuženiku, OTP Banka d.d., iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 70471/05 od 11.2.2005. o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 345,26 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,17 eur od 11.3.2005 godine pa do isplate

- 0,71 eur od 10.9.2005 godine pa do isplate

- 0,15 eur od 11.11.2005 godine pa do isplate

- 0,90 eur od 13.12.2005 godine pa do isplate

- 0,17 eur od 11.1.2006 godine pa do isplate

- 3,79 eur od 13.1.2009 godine pa do isplate

- 6,29 eur od 11.2.2009 godine pa do isplate

- 3,67 eur od 1.4.2009 godine pa do isplate

- 329,41 eur od 9.4.2009 godine pa do isplate

po stopi od 15% godišnje od 11.3.2005. godine do 31.2.2007. godine; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 70471/05 od 11.2.2005. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku, OTP Banka d.d., iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade kredita isplati iznos od 132,72 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 15% godišnje od 15.2.2005. godine do 31.12.2007. godine; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 13.1 Ugovora o kreditu broj: 70471/05 od 11.2.2005. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj odlukom tuženika.

V. Nalaže se tuženiku, OTP Banka d.d., iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova za prijevremenu otplatu kredita dana 8.4.2009. isplati iznos od 435,22 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 14% godišnje od 8.4.2009. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.700,25 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška kao

neosnovanim.

VIII. Odbija se Prigovor tuženika radi prebijanja kao neosnovan.

IX. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.''

2. Protiv navedene presude u točkama II. do VI. izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Sud je utvrdio da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu – odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva . Tuženik navodi da nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer je predmetna odredba pisana velikim podebljanim slovima i stoga uočljiva u samom Ugovoru o kreditu, a da naknada za obradu kreditnog zahtjeva može iznositi do najviše 1,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, pa je predmetna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost tužbenog zahtjeva , pa nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, niti je dokazano da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sud je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te i pogrešno primijenio materijalno pravo čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima time što je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate na iznos povrata naknade za obradu kreditnog zahtjeva od dana isplate kredita aludirajući da je tuženik bio nepošten. Nadalje, sud je utvrdio da je ništetna odredba čl. 13.1. Ugovora o kreditu - odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Sud je propustio utvrditi da je Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u skladu s propisima važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, dok su ograničenja u vezi nap late naknade za prijevremenu otplatu u hrvatsko zakonodavstvo uvedena Zakonom o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. Deklaratorni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva isplata na temelju ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita trebalo je odbiti, a ne prihvatiti, jer nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Pogrešno su dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos povrata naknade za prijevremenu otplatu kredita od dana uplate prijevremene naknade. Tuženik osporava i odluku o trošku, jer smatra da je pogrešno dosuđen parnični trošak, posebno za ročište za objavu presude (150 EUR + PDV), zastupanje koje nije nužno. Predlaže se preinačiti presudu i odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti presudu te predmet vratiti na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sukladno troškovniku, uz uvećanje za troškove žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatu novčanih iznosa koje je tužitelj platio temeljem tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

5.1. Temeljem čl. 365. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom; a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostupanjski sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojemu stranka nije uspjela u sporu. Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

5.2. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 70471/05 od 9. veljače 2005. kojim je stavljen na raspolaganje korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.709,79 CHF

- da je namjena kredita bila za kupnju stana iz Programa poticane stanogradnje u Gradu Zagrebu

- da je čl. 8. predmetnog Ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog iznosa koja iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do 1.000,00 kn, plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita

- da je ugovoreno da sve izdatke nastale sastavljene, potvrđivane ili izvršenjem Ugovora i očuvanjem prava kreditora iz istog snosi korisnik kredita

- da je korisnik kredita dužan platiti i ostale obračunate naknade prema aktima kreditora koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima

- da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba

- da je Ugovor o kreditu prvi puta vidjela kod javnog bilježnika koji joj nije objasnio ni jednu odredbu predmetnog Ugovora

- da je među strankama bila sporna visina i osnov potraživanja, te da li je nastupila zastara potraživanja

- da li tužitelj ima status potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane tuženika

- da je iz iskaza tužiteljice CG utvrđeno da je Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba

- da nije imala otvoren obrt ni firmu

- da nije mogla utjecati ni na koju odredbu Ugovora o kreditu

- da je Ugovor o kreditu prvi puta vidjela kod javnog bilježnika

- da je bankar nije upozorio na ulaznu naknadu

- da je kredit odobren i korišten za kupnju stana iz Programa poticane stanogradnje u Gradu Zagrebu

- da utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo

- da je iz vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ZG iz Darfin d.o.o. između ostalog utvrđeno da je čl. 8. Ugovora ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, te je ukupno naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 132,72 EUR

- da je prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 435,22 eura

- da tužiteljica potražuje iznos naknade obračunate za obradu kredita koji je odbijen od odobrenog kredita i koja naknada za obradu kredita je 15. veljače 2005. iznosila 132,72 CHF

- da potražuje i iznos naknade za obradu kredita na dan prijevremene otplate kredita dana 8. travnja 2009. koji je naplaćen u iznosu od 435,22 Eura

- da se ne radi kod tog potraživanja o glavnim odredbama Ugovora o kreditu u smislu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, već o nuzgrednim odredbama, pa nije isključeno ocjenjivanje nepoštenosti tih odredbi

- da su odredbe Ugovora o kreditu prema kojoj korisnik kredita obvezan platiti i naknadu za obradu kredita kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ništetne, pa je tuženik obvezan vratiti tužitelju iznos koji je temeljem tih odredbi primio odnosno iznos od 132,72 eura za iznos naknade za obradu kredita koji je odbijen od odobrenog kredita na dan isplate 15. veljače 2005., te iznos od 435,22 eura, a koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a koja je bila na dan 8. travnja 2009.

- da je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana kada je tužena primila uplate, sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove

- da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, pa je tuženik nepošten te je obvezan platiti kamatu od dana stjecanja

- da nije osnovan prigovor zastare

- da se odluka o naknadi parničnog troška temelji na čl. 154. st. 5. ZPP-a, te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

7. Na temelju utvrđenih činjenica, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te neovisno o osporavanju i u žalbi visine potraživanja, pravilno obvezao tuženika da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetnih odredbi plati presuđene iznose, temeljem ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sa pripadajućim zateznim kamatama.

8. Takva činjenična utvrđenja i odluku suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

9. Pravilno je prvostupanjski sud, temeljem uvida u predmetni Ugovor te saslušanjem tužiteljice utvrdio da stranke o spornim ugovornim odredbama nisu pregovarale prije sklapanja Ugovora. Unatoč činjenici da je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljica imala parametre utvrđenja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva odnosno mogla je utvrditi visinu naknade za prijevremenu otplatu određenu aktom kreditora, te ugovorne odredbe ipak nisu poštene u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP/03), slijedom čega je pravilnom primjenom tog zakonskog propisa, te odredaba ZOO-a u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, te zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove temeljem tih ugovornih odredbi, u utuženoj visini, koja visina i činjenica naplate je utvrđena provedenim vještačenjem.

10. Naime, budući da tuženik, na kojem je kod unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 81. st. 4. ZZP/03), uopće nije dokazao da su stranke pregovarale o navedenim odredbama u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice, te ocijenio da su predmetne odredbe nepoštene jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve nakon što je proveo test poštenosti istih, pa su suprotni žalbeni navodi tužene neosnovani.

11. U odnosu na ništetnu ugovornu odredbu kojom je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, valja reći da tužen ik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je ugovor bio unaprijed sastavljen, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj. U odnosu na tu odredbu tuženik smatra da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa ju stoga nije dopušteno ocjenjivati u smislu poštenosti. Osim toga, kada bi to bilo i dopušteno, navodi da konkretna odredba treba dovesti do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, odnosno ovdje tužiteljice, a što da ista nije dovela.

12. U vezi ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. koje glasi: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP -a u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a“.

13. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna, jer kao što je navedeno o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogla utjecati, štoviše ista joj je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tuženik nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,00 %), koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer tužiteljici nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

14. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Dakle, može se zaključiti da tužen ik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

15. Glede daljnjih žalbenih navoda tuženika, valja istaći da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog drugostupanjskog suda, to ne zahtjeva nužno u Ugovoru specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

16. Nadalje i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je propisano da je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu kredita platiti naknadu kreditoru u iznosu određenom aktom kreditora, ovaj sud u cijelosti pravilnim prihvaća razloge temeljem kojih prvostupanjski sud i tu ugovornu odredbu cijeni ništetnom. Ovo tim više imajući u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tužen ik nije dokazao visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini.

17. Glede žalbenih navoda tuženika da je i ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenosti, a osim toga ista da ne dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, žalitelja valja uputiti na naprijed iznijete razloge glede ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

18. Obzirom na navedeno, utvrdivši sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetnim, prvostupanjski sud je pravilno naložio tuženiku isplatiti tužitelju presuđene iznose sa zateznim kamatama, obzirom da je tuženik odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, pa je nepošteni stjecatelj navedenih iznosa.

19. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove. U konkretnom slučaju zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Prema stajalištu opće sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove drugostupanjske presude , stoga je i taj žalbeni navod tuženika neosnovan.

20. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a, te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/25). Na žalbene navode protiv odluke o troškovima postupka treba reći da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka tužitelju odredio naknadu samo onih troškova, koji su bili potrebni za vođenje parnice, te iste odredio sukladno pravilno utvrđenom uspjehu u parnici. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, a što je prvostupanjski sud dostatno i obrazložio u svojoj presudi. Glede žalbenog navoda da je pogrešno naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu i uručenje presude isti je neosnovan. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.). Stoga je sud prvoga stupnja pravilno tužitelju kojeg je zastupao punomoćniku - odvjetnik i pristupio je na ročište za objavu presude te uspio u ovome sporu, dosudio i trošak pristupa na ročište za objavu presude. Pravilno prvostupanjski sud smatra da trošak za pristup na objavu presude predstavlja opravdani parnični trošak, na koji punomoćnik tužitelja ima pravo, jer je zatražio taj trošak, a pristupio je na ročište za objavu presude te uspio u parnici.

21. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama II., III.,

IV., V. i VI. izreke.

22. U ostalom, a nepobijanom dijelu prvostupanjska presuda (u točkama I., VII.,VIII. i IX. izreke) ostaje neizmijenjena.

23. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 21. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ankica Jakovina