REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] M 5

Poslovni broj: Us I-1557/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Edviga Sušenj Janjatović, odvjetnica u Rijeci, Zagrebačka 18, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/I-216-02/23-20/913, URBROJ: 511-01-204-25-8 od 3. lipnja 2025. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je isti dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR (dvije tisuće i petsto eura) uvećano za zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke, ako ih tuženik ne podmiri u ostavljenom roku, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/23-20/913, URBROJ: 511-01-204- 25-8 od 3. lipnja 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za dugotrajno boravište podnesen 26. svibnja 2023. s obrazloženjem da je u razdoblju od pet godina prije dana podnošenja zahtjeva tužitelj izbivao sveukupno iz Republike Hrvatske 321 dan višekratno, zbog čega da ne ispunjava uvjet za odobrenje dugotrajnog boravišta kako je to propisano odredbama čl. 150. st. 1. i 2. Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20., 114/22., 151/22.; dalje: ZoS).

2. Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost navedenog rješenja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka. Navodi da je odsutnost bila uvjetovana obavljanjem radnih zadataka s obzirom da je zaposlen na radnom mjestu vozača u međunarodnom prometu, zbog čega je, prema prirodi posla, morao boraviti izvan Republike Hrvatske. Ističe i kako od 14. srpnja 2017. ima odobren privremeni boravak upravo u svrhu rada. Ukazuje kako tuženik nije obrazložio metodu izračuna izbivanja te je nejasno na koji način je obračunato vrijeme izvan Republike Hrvatske, kao i da evidencije tuženika nisu tužitelju dostavljene na uvid. Poziva se i na naknadne izmjene zakona prema kojima je izričito dozvoljeno privremeno izbivanje u svrhu rada. Predlaže sudu poništiti osporavano rješenje.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbene navode tužitelja ustrajući u cijelosti u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja. Ističe kako tužitelj nije doveo u sumnju trajanje svog izbivanja te kako prema ZoS-u obiteljske ili poslovne prilike nisu od utjecaja na maksimalno dozvoljeno trajanje istog. Naknada izmjena relevantne odredbe da se ne primjenjuje na konkretan zahtjev. Smatra da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjen zakon prilikom donošenja rješenja, slijedom čega predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu. Druge po tužitelju predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to odlučeno raspravnim rješenjem te obrazloženo i u nastavku obrazloženja ove odluke.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Odredbom čl. 150. st. 1. ZoS-a propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Smatra se da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci (stavak 2.). U trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravišta državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (stavak 3.).

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj imao odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu rada od 14. srpnja 2017., posljednji boravak odobren od 8. travnja 2025. do 14. veljače 2026., te da je 26. svibnja 2023. podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za dugotrajno boravište. Nije sporno ni da tužitelj kao zaposlenik društva Manšped d.o.o. obavlja poslove vozača teretnog vozila u međunarodnom prometu.

9. Sporno je je li tuženik ispravno izračunao izbivanje izvan Republike Hrvatske više od 10 mjeseci višekratno te jesu li, unatoč trajanju izbivanja, ispunjeni uvjeti za odobrenje dugotrajnog boravišta tužitelja u [adresa], odnosno je li tužitelju osporavanim rješenjem pravilno odbijen zahtjev za izdavanje takvog odobrenja.

10. Iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta uz obrazloženje da je tužitelj u razdoblju od 27. svibnja 2018. do dana podnošenja zahtjeva izbivao iz Republike Hrvatske 321 dan, odnosno dulje od zakonom dopuštenog vremena, te da ni ZoS ni podzakonski akti ne propisuju opravdanost izbivanja. Iz izjave tužitelja od 3. ožujka 2025. proizlazi kako su razlog izbivanja poslovni razlozi prema nalozima poslodavca.

11. Kriteriji sadržani u citiranoj odredbi čl. 150. st. 2. ZoS-a sukladni su čl. 4. st. 3. odlomku 1. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem (u nastavku teksta: Direktiva), prenesene u hrvatski pravni poredak Zakonom o strancima. Direktiva ima posredni interpretativni učinak, uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u čl. 4. st. 3. Ugovora o Europskoj uniji (vezano uz čl. 288. st. 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije). Dosljednom primjenom odredbe čl. 150. stavka 2. ZoS-a nesporno se ostvaruje i cilj konkretne norme europskog prava, koja, između ostalog, ističe važnost kriterija zbiljskoga neprekinutog boravka prilikom utvrđivanja postoji li u odnosnom slučaju takva vrsta i stupanj zbiljske veze s državom članicom koja opravdava statusnu zaštitu stranca (državljanina treće zemlje) s dugotrajnim boravištem. Pri odlučivanju o zahtjevu za dugotrajni boravak, namjere i volja stranca za nastanjenje u konkretnoj državi sporedne su važnosti te ne mogu nadomjestiti objektivne pokazatelje zbiljske veze s državom u kojoj je zatražen dugotrajni boravak, uključujući kriterij fakticiteta boravka.

12. Istodobno, integracija državljana trećih zemalja koji imaju dugotrajno boravište u državama članicama ključni je element promicanja ekonomske i socijalne kohezije, temeljnog cilja Zajednice koji je naveden u Ugovoru o osnivanju Europske zajednice (uvodna izjava 4. uz Direktivu). U tom svjetlu, pojam zakonitoga i neprekinutog boravka ne može se, po stajalištu ovog suda, jednako tumačiti u odnosu na sve vrste izbivanja iz konkretne države članice. Situacija u kojoj je izbivanje vezano uz privatne razloge, ili uz poslovne razloge nevezane uz ekonomske aktivnosti u dotičnoj državi, nema jednaka bitna pravna obilježja kao povremena izbivanja skopčana s poslovnim aktivnostima čija se gospodarska baza nalazi u toj državi članici (ovdje: u Hrvatskoj). Potonje aktivnosti u funkciji su ostvarivanja svrhe privremenog boravka stranca odobrenog u svrhu rada (a u sporu nije sporno da je upravo to bila svrha odobrenja privremenog boravka tužitelja), pod pretpostavkom da stranka može dokazati da su i odredišta i trajanja konkretnih izbivanja neposredno vezani uz prirodu njenog posla i poslovne obveze (to se ne može dokazati pukom činjenicom svojstva poslodavca čija tvrtka posluje i u inozemstvu).

13. Povezano s time, tuženik je propustio utvrditi koja izbivanja tužitelja iz Republike Hrvatske i u kojem trajanju ne podrazumijevaju prekid kontinuiteta boravka u Hrvatskoj u kontekstu iznesenoga u prethodnoj točki ovog obrazloženja, odnosno koji dio izbivanja tužitelja se odnosi na izbivanje u svrhu rada (a u funkciji ostvarivanja svrhe odobrenja odobrenog privremenog boravka tužitelja), tj. na obavljanje poslovnih aktivnosti za hrvatskog poslodavca u inozemstvu čime ne bi došlo do prekida ekonomske veze s Republikom Hrvatskoj.

14. Sud stoga utvrđuje da pri donošenju osporavanog rješenja, na štetu tužitelja, nisu pravilno primijenjene odredbe čl. 8., čl. 47. i čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09., 110/21.; dalje: ZUP).

15. Slijedom, obzirom da se uslijed gore opisanih nedostataka pobijano rješenje nije moglo ispitati, to je valjalo na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev usvojiti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. U ponovnom je postupku tuženik obvezan donijeti odluku u roku u od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude (čl. 151. st. 2. ZUS-a) pri čemu je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (čl. 119. st. 4. ZUS-a). Dakle, u ponovnom postupku će tuženik pozvati tužitelja da, u okviru mjerodavnoga petogodišnjeg razdoblja, precizira i dokaže koja su izbivanja iz Republike Hrvatske i u kojem nužnom trajanju bila povezana s radom, ocijeniti navode i dokaze koje tužitelj dostavi, kao i cjelinu dokaznog materijala u skladu s člankom 9. ZUP-a, primjenom pravnog stajališta ovog suda prema kojem se, u odnosu na stranca kojem je u Republici Hrvatskoj odobren privremeni boravak u svrhu rada, prekidom kontinuiteta boravka u Republici Hrvatskoj ne smatraju povremena poslovna izbivanja u inozemstvu koja su u funkciji poslovanja tvrtke sa sjedištem u [adresa] i ostvarivanja svrhe privremenog boravka, te utvrditi ispunjava li tužitelj pretpostavku kontinuiteta boravka, odnosno ispunjava li pretpostavke za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa], te po tako utvrđenom činjeničnom stanju donijeti rješenje koje će biti sastavljeno sukladno odredbi čl. 98. st. 5. ZUP-a na način da će adekvatno obrazložiti utvrđene dane izbivanja.

16. Slijedom, sud je pozivom na citirane odredbe, odlučio kao u t. I. izreke presude.

17. Odluku o troškovima spora sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a. Tužitelj je uspio u sporu u kojem je zastupan po opunomoćeniku koji je odvjetnik pa mu je priznat trošak prema Tbr. 27/1 i Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa) za sljedeće radnje: sastav tužbe te zastupanje na ročištu od 24. ožujka 2026., svaka radnja u iznosu od po 1.000,00 eura, odnosno zbirno 2.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi ukupno 2.500,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a. Prema odredbi čl. 144. st. 4. ZUS-a troškovi spora obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku. Slijedom, odlučeno je kao pod t. II. izreke presude.

18. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.).

U Rijeci 21. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv t. I. izreke presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS-a). Protiv t. II. izreke presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.