Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-361/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice DR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 14036333877, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-421/2024-13 od 30. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog Vukovaru poslovni broj P-421/2024-13 od 30. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 540230452 - 69000030228/2007., zaključen dana 06.08.2007. godine između tužitelja DR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., i ADDIKO BANK d.d.. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 14036333877, u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća uz plaćanje naknade prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke, te da ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 da isplati tužitelju DR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 213,42 eura (slovima: dvjestotrinaesteuraičetrdesetdvacenta) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 26. kolovoza 2011. do isplate i to po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015.; od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima:petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od

370,29 eur-a (slovima:tristosedamdeseteuraidvadesetdevetcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 30. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti kao neosnovan.''

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Presuda proturječi sama sebi obzirom da sud navodi da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke ulazne i izlazne naknade odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu dok isto ne proizlazi iz spisa. Sud navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one koje su nejasne, nerazumljive i neuočljive. Tuženik smatra da je sud arbitrarno i bez navođenja jasnih razloga svojevoljno ukinuo pravni institut zastare, a nije naveden niti jedan argument zašto je prigovor u odnosu na zastaru i tijek zateznih kamata odbijen. Odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita je jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa nije dopušteno ocjenjivati je li poštena. Takva ugovorna odredba uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka, te je svaki korisnik kredita upoznat s tzv. izlaznom naknadom. Naknada za prijevremenu otplatu kredita nema karakter ugovorne kazne niti predstavlja kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, jer se ne radi o kamatama već o naknadi za prijevremenu otplatu. Tužitelj je potpisivanjem Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, a dobrovoljno je pristao i na sklapanje Ugovora o kreditu. Obzirom da se radi o zabrani manjeg značaja, ništetnost se u konkretnom slučaju ne može isticati. U odnosu na dosuđene zatezne kamate, tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom dosude tijeka kamata. Pogrešno je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, pa su pogrešno primijenjene i odredbe čl. 154. ZPP-a u pogledu naknade parničnog troška tuženiku, jer je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i dosuditi tuženiku cjelokupne troškove postupka. Posebno je sud pogrešno dosudio trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude, jer nije riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno ukinuti presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

6. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu

7. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je predmet spora zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. izlazna naknada za prijevremenu otplatu kredita i zahtjev za isplatu iznosa od 213,42 eura, koliko je tužena zaračunala na ime tzv. izlazne naknade

- da je sporno predstavlja li predmetna odredba Ugovora o kreditu o tzv. izlaznoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštenu ugovornu odredbu a time i ništetnu

- da je sporna visina tužbenog zahtjeva te osnovanost prigovora zastare

- da nije sporno da su prednik tužitelja i tuženik 06.08.2007. sklopili ugovor o kreditu, broj: 540230452-69000030228/2007, temeljem kojeg Ugovora je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 17.000,00 CHF

- da je to bio ugovor tipa „uzmi ili ostavi“ kojim je u čl. 8. ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita, ali uz plaćanje naknade "prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke"

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu sklopio njezin pokojni otac D radi kupnje vozila za osobne potrebe

- da je taj auto bio namijenjen njoj, a i s obzirom na činjenicu da je otac prethodno imao moždani udar, ona ga je pratila u svim poslovima oko ugovaranja kredita

- da u banci nisu pregovarali o uvjetima kreditiranja, niti je tati nešto posebno pojašnjeno o pojedinim ugovornim odredbama, tako ni o odredbi za prijevremenu otplatu kredita

- da je otac preminuo u prosincu 2008.

- da kada je trebala registrirati automobil nije to mogla učiniti jer je postojao teret i auto je glasio na tatu

- da je kredit prijevremeno otplatila, za što joj je banka naplatila naknadu za prijevremenu otplatu

- da je sud utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru odobrenom za kupnju vozila za osobne potrebe, te da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu

- da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te ako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca

- da je sud utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako je prema njoj banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita

- da sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je tuženik tužiteljici prilikom prijevremene otplate kredita naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 1.607,99 kuna što preračunato u valutu eur iznosi 213,42 eura

- da navedeni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik je učinio nespornim

- da tužitelju pripadaju i zatražene zatezne kamate na taj iznos i to od 26. kolovoza 2011. (datum isplate sporne izlazne naknade)

- da kamate teku od dana kada je primljen iznos sporne naknade, jer je riječ o iznosu koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe

- da se tuženika smatra nepoštenim stjecateljem

- da istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja, u cijelosti nije osnovan

- da je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena tek u predmetnom postupku, pa zastara još nije niti započela teći.

8. Na temelju utvrđenih činjenica pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, te imajući u vidu da visina potraživanja nije sporna, pravilno je obvezao tuženika da tužiteljici na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetnih odredbi plati presuđeni iznos, temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sa pripadajućim zateznim kamatama.

9. Takva činjenična utvrđenja i odluku suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

10. Pravilno je prvostupanjski sud, temeljem uvida u predmetni Ugovor te saslušanjem tužiteljice, utvrdio da stranke o spornim ugovornim odredbama nisu pregovarale prije sklapanja Ugovora, već da je ugovor bio unaprijed sastavljen . Iako se u trenutku sklapanja ugovora mogla utvrditi visina naknade za prijevremenu otplatu određenu aktom kreditora, te ugovorne odredbe ipak nisu poštene u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP/03), slijedom čega je pravilnom primjenom tog zakonskog propisa, te odredaba ZOO-a u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe, te zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove temeljem te ugovorne odredbe, u utuženoj visini, koju visinu tuženik tijekom postupka nije osporavao.

11. Naime, budući da tuženik, na kojem je kod unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 81. st. 4. ZZP/03), uopće nije dokazao da su stranke pregovarale o navedenim odredbama u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice, te ocijenio da su predmetne odredbe nepoštene jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

12. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Dakle, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica (njezin prednik) kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog drugostupanjskog suda, to ne zahtjeva nužno u Ugovoru specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, no mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Prednik tužiteljice bio je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi, jer je utvrđeno da je u ugovor bio napisan te ga je mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti.

14. Glede ugovorne odredbe kojom je propisano da je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu kredita platiti naknadu kreditoru u iznosu određenom aktom kreditora, ovaj sud u cijelosti pravilnim prihvaća razloge temeljem kojih prvostupanjski sud tu ugovornu odredbu cijenio ništetnom. Ovo tim više imajući u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tužen ik nije dokazao visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini.

15. Obzirom na navedeno, utvrdivši spornu ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetnim, prvostupanjski sud je pravilno imajući u vidu da visina naplaćene naknade nije sporna, naložio tuženiku isplatiti tužiteljici presuđeni iznos sa zateznim kamatama, obzirom da je tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo predniku tužiteljice bez mogućnosti pregovaranja, pa je nepošteni stjecatelj navedenih iznosa.

16. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove. U konkretnom slučaju zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Prema stajalištu opće sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove drugostupanjske presude , stoga je i taj žalbeni navod tuženika neosnovan.

17. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ničim konkretno ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima parničnog postupka dostatno obrazložio, a visinu troškova je pravilno odmjerio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/25). Jedino što tuženik konkretno osporava je trošak pristupa na ročište za objavu presude. Glede žalbenog navoda da je pogrešno naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu i uručenje presude isti je neosnovan. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.). Stoga je sud prvoga stupnja pravilno tužitelju kojeg je zastupao punomoćniku

- odvjetnik i pristupio je na ročište za objavu presude te uspio u ovome sporu, dosudio i trošak pristupa na ročište za objavu presude. Pravilno prvostupanjski sud smatra da trošak za pristup na objavu presude predstavlja opravdani parnični trošak, na koji punomoćnik tužitelja ima pravo, jer je zatražio taj trošak, a pristupio je na ročište za objavu presude te uspio u parnici.

18. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

19. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina